Razgovara se o jaslicama, ne o bilo kojoj dobi i bilo kojoj instituciji.
Printable View
Razgovara se o jaslicama, ne o bilo kojoj dobi i bilo kojoj instituciji.
Pa da, i onda vidiš što ne valja u odvajanju i jaslicama, al vidiš i što valja. Ono ako ti toliko toga ne valja, ne vodiš dijete... Ako vodiš, pa onda valjda pokušavaš svojim stavom pomoći djetetu... I gledaš pozitivno.
Inače, ja teško da sam istomišljenica od AQ, ali mi se čini bjelodano da je djeci teško krenuti u jaslice, i to ozbiljno teško, i taj period za veliki broj djece traje dugo.
I govorim o jaslicama... Moj prvi je išao godinu dana, druga dvojica ni dana. I nismo si to mogli priuštiti po općepriznatim mjerilima, ali jesmo uz rad noću jer nam je bilo bitno. I opet jasno vidim da i jaslice imaju pozitivne strane.
Baš zato što je djetetu teško ne razumijem kako pomaže mamino čitanje studije o kortizolu. Ono ili gledaj pozitivno ili ispiši.
ljudske su zajednice uvijek iznalazile načine da se prilagode novim potomcima, rijetko je to kada idealno, pa tako i jaslice spadaju u taj koš. uopće ih ne mislim veličati- ali me iritira stav da bi društvo kao takvo bilo bolje i humanije da su majke doma bebama na raspolaganju. možda bi bebe izlučile nešto manje kortizola u prve tri godine života (a i to samo možda) ali bi bome ženske bebe vrlo brzo osjećale konsekvence. a i muške isto.
Beti, ako se tvoj post odnosi na mene, ja nigdje ne rekoh da bebe ne vole najviše biti sa mamom i tatom.
Pa, društvo je generalno bolje i humanije što više vodi računa o svakom pojedincu i svakoj kategoriji pojedinaca. Prilično kompleksno je to sve zajedno, nema sumnje.
A ne znam sad za te velike društvene činjenice. Ja sam od one djeluj lokalno... I zato me dira kad odrasli slobodni ljudi smatraju da nešto moraju s vlastitom djecom. Eto, ja sam bila i ne bila kući s djetetom te magične prve tri. Niti su mi sinovi tako kortizolno različiti niti sam ja bitno humanija. Radi rodnih stereotipija sad mi muž na roditeljskom. Tako da ćemo imat zaokružen opus. Još da smo se dosjetili na vrijeme kortizol vadit, mogli smo fini doktorat na temu izvući...
Da kortizolno različiti :lool:
Samo, lako je sprdat se s tuđim kortizolom, prema svom smo obično obzirniji (casa, ovo ne vrijedi za tebe, ti si prema sebi jednako nemilosrdna kao i prema drugima :D ).
Mnogoj maloj ( i velikoj) djeci je teško kad dobiju bracu ili seku. Da li mi ne rađamo dalje djecu, jer nam je taj stres za dijete, prestrašan?
Ili pošto smo ljudi, sa sposobnošću refleksije, planiranja budućnosti, te općenito stavljanja situacija u širi konteks i širu sliku, biramo taj stres za dijete, jer znamo da u sveukupnoj slici taj stres je cijena koju plaćaš za nesto sto je toga vrijedno?
Ja ne vidim jaslice kao neku mašinu za mučenje, nego kao jedan mehanizam koje društvo ima kao jednu od mogucnosti za rješenje konkretnog problema. (Da jaslice, kao i vrtići i škole mogu biti jako dobre, jako loše i sve ono između, je jasno. Zašto ljudi ne drukaju da standard bude ono sto je opisala kaee, je drugi par cipela.)
Mi živimo u jednom vrlo kompleksnom i vrlo institucionalnom društvu, naša djeca žive s nama u tom istom društvu.
Jasno je meni da je za djecu proces prilagodbe manje ili vise stresan. No on je u jednoj široj slici i obitelji i društva smislen. Osim toga, veliki dio ljudi bira razne kombinacije brige za djecu, koje najbolje odgovaraju njihovim individualnim situacijama i potrebama. A društvo i nudi razne kombinacije, to je proces koji se razvija interakcijom potreba društva, roditelja i djece.
I principijelno u zapadnoj Europi je jednogodišnji porodiljski minimum. A vecina djece i ne kreće u institucije sa jednom, nego sa dvije ili tri godine.
Što se tiče stresa, sad ne mogu na dugo, nije poanta da stresa ima, (jer ga ima stalno i kod djece i odraslih i sastavni je dio života ljudske vrste) nego je pitanje da li jaslice, vrtići i co utječu štetno na djecu. Dakle, da li su one za djecu štetne?
Jer i polazak u školu je prilicno stresan za djecu i to za neku jako dugo i jako teško. Da ne govorimo o primjerima koje imamo na forumu, gdje je cijela obitelj u ozbiljnom stresu koji traje godinama.
Živim na germanskom području, gdje je, kad sam tu došla bilo nezamislivo da zena koja ima djecu radi, odnosno nakon sto bi sa 7 godina krenula u školu, su eventualno mogle raditi par sati. Rabenmutter je njemački "izum" ( stvari su se na sreću prilicno promjenile)
Radene su mnogobrojne studije u respektabilnim institutima i u Njemačkoj i Austriji koji su pratili djeco od rođenja do punoljetnosti.
Koliko sam ja upućena (dok je dijete bilo malo pratila sam, sad vise ne bas) ni jedna jedina nije pokazala neku signifikantnu razliku kod djece. Određeni skills su bili kod jedne ili druge skupine nesto izraženiji i to bi bilo to. Dakle, nema studija koja kažu da postoji signifikantan razlika u smislu bolji i gori kod npr. 18-ka koji su išli u jaslice/vrtić ili ne.
Meni je to vise nego logično. Amerika ima sustav bez porodiljskog, Europa ima institucionalizirani porodiljski. Da li su kroz to Amerikanci bolji/gori od Francuza?
Ljudska rasa je nevjerovatno prilagodljiva i otporna.
Pa ako je nisu uništitila djeca koja su sa osam godina rintala u rudniku (sumnjam da im je blizina oca ili strica smanjila stres), roditelji koji im nisu čitali price i igrali lego sa njima (recimo generacija mojih roditelja i njihovih roditelja koji su bili prosječno situirani za ono vrijeme, ne siromašni), a mama je sa šest godina bila sama s kozamana na nekoj pustopoljini zagore (stres samo takav),
pa onda je neće uništiti ni jaslice.:mrgreen:
Sto znaci da svaki roditelj odlučuje i odvaguje gledajući potrebe djece, potrebe sebe, potrebe obitelji, sliku budućnosti koju ima pred očima, siru sliku života i vrijednosti koje ga drajvaju.
Slažem se.
Ja mislim casa, da se kod vas to sve tako lijepo pomiješalo i izbalansirano da nema beda. :mrgreen:
Mislim da je doktorska disertacija o puno kortizola malo passe. Ali mozda se može istraživati ima li mozda premalo kortizola kakve nedobre posljedice?:idea: :mrgreen:
Ne znam zašto uopće pišemo o uništenju ljudske rase i to nadugo i na široko? Da počnemo nabrajati stvarna (ne "nužna") zla koja nisu uništila ljudsku rasu, to bi bio dokaz čega? Da je to sve ok?
Što se tiče toga da su jaslice dio života danas i da su djeca prilagodiljiva i mogu to prevladati, s tim se slažem. Uostalom, imam dvoje bivših jasličara. Život nikad neće biti idealan, nikome, a stres je dio života.
To nije razlog da se osujeti svaki pokušaj promišljanja o tome kako može bolje. Niti je jedina moguća motivacija takvom razmišljanu težnja da se ženu vrati u tradiconalnu ulogu. Niti je to jedini mogući put promjene. Da, društvo je kakvo jest, ali takvo neće ostati, jer se stalno mijenja.
Da ne spominjem da preživljavanje rase ništa ne govori o životu (pa i preživljavanju) određene jedinke te rase.
imaCitiraj:
seni prvotno napisa
neravnoteža bilo kojeg hormona u tijelu ima nedobre posljedice
Po meni se svi dugacki postovi mogu svesti na "jaslice su stresne, ali jesu li stetne?" a odgovor je pretpostavljam razlicit od djeteta do djeteta, a ima i neke veze s tim kakve su jaslice
Inace, ova "djetetu je najdraze s mamom" mi je isto previse pojednostavljena kontra jaslicama
Iz moja dva iskustva, djeci od 7-8 mjeseci ostajanje doma s tatom kad se mama vratila na posao nije predstavljalo niti priblizno jednaku promjenu kao polazak u jaslice
Točno tako. Na nevelikom uzorku od samo 2 djeteta istog spola u 2 godine moram reći da su bitno različito reagirali. Prema tome - nema jedinstveno dobrog rješenja za sve. I gdje smo - opet na početku.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Točno. Ostajanje doma je sasvim drugačije od odlaska u jaslice. M. smo našli tetu (tad smo imali sreće s time, da nađemo tetu u koju imamo povjerenje), i ostajanje doma čak i s novom osobom je neizmjerno lakše od odlaska u jaslice.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Eh, žao mi je ako sam vam bila preduga, (nisam dugo :mrgreen:) ali bolesna sam i doma, pa me ponijelo...
Mislim da je kvaliteta jaslica sigurno bitna stavka. 15-20 djece na jednu ili dvije tete sigurno nije isto, kao ono sto je Kaee opisivala (ne sjećam se točno, mislim da je u grupi bilo 6-ro djece i dvije tete s pomoćnicom)
Naš krug prijatelja i poznanika već ima veću ili veliku djecu, ali gledam ove mlađe generacije na fakultetu i vidim da ljudi imaju razne kombinacije. Univerzitet ima jaslice/vrtić (ovdje je to zajedno) za svoje zaposlenike. Ljudi su s uslugom principijelno zadovoljni, a slažu razne kombinacije - porodiljni mama i tata naizmjence, pa tko ima sreću bake, tete, tko nema, traži babysittere, pa jedan partner počne raditi dosta rano ujutro, da je prije gotov, te moze podići dijete, ili rade jedan dan od kuće, ili nesto slično.
Ono sto mi je uočljivo jest da je i sustav fleksibilan u smislu ponude, te da roditelji u svemu tome pokušavaju posložiti neki model koji im najbolje odgovara.
Naša bivša babysitterica koja je obožavala moju curki i ona nju, je isto postala mama, te ona i muž (bake i djede nisu pri ruci) kombiniraju jaslice sa babysittanjem. Slatko je da sam joj ja pomogla naći jednu dragu i milu studenticu...pa mi je malo kao deja vu....:heart:
seni, ja razumijem o cemu pricas i dijelim tvoj pogled i razmisljanje. Tebi svaka cast na trudu.
Pa al eto i kad sustav nije tako fleksibilan, ljudi i dalje donose odluke i biraju. Ovo voljela bih i trebalo bi... Ne pomaže kad ti dijete ujutro plače. Tad ili mijenjas svoj stav ili odluku.
To je točno. Ja sam opisivala ono u što imam uvid.
Nisu ni stavovi, ni odluke kakav život želimo u kamen uklesane, niti se zivot odvija po pravilima vojne kasarne.
Probaš ono što ti se čini dobro i suvislo, a ako ne ide, mijenjaš plan.
Ja bih se malo nadovezala na ovo, quotam dio pulinkinog posta:
Ok, kod prvog, drugog, trećeg dolaska je nepoznat prostor jaslica i nepoznate tete. Dokad prostor i osobe ostaju nepoznate? Ne mislite li da u nekom trenutku ipak iako nisu u krvnom srodstvu te osobe koje se brinu o djeci u jaslicama postaju poznate i bliske, baš kao i prostor?Citiraj:
Guvernante, dojilje, deca koja su od rođenja na selu sa drugom ženom-dojiljom, to su situacije poznatog okruženja i poznate osobe. Jaslice-nepoznata osoba-nepoznat prostor. Deca kao radna snaga -opet poznato okruženje, majčinska figura...)
Na analizu razine stresa mogu se samo nasmijati.
Užitak je čitati postove od Seni, tako elokventne, precizne, razumljive, točno pogađaju bit (barem onoga što ja mislim).
Pretpostavljam da bih imala sličnu sliku o jaslicama i vrtiću kao AQ da nisam prebacila svoje dijete u drugi vrtić. I tako mi je očita razlika između vrtića koji je zaista posvećen djeci i onoga gdje se bavljenje djecom "odrađuje" (ili ih se "čuva", kako bi se izrazila naša bivša ravnateljica).
Volim institucije kao i Lili, moje dijete također voli svoj vrtić, tete, svoje prijatelje. Nedavno tjedan dana nije išao u vrtić i već je se žalio kako mu nedostaju tete i prijatelji. Ne sumnjam da mu je mamino društvo najdraže, ali ne uvijek. Vrlo jasno se izrazi kada sam mu dosadna/naporna, kada želi biti s nekim drugim. Mama mu je najdraže društvo za jutarnje i večernje maženje, uspavljivanje, razgovaranje o tome kako je protekao dan, čitanje knjiga i sl.
Ali kada bi birao između svog najdražeg tetka s koji ga vodi u kino, na brdo i u park ili mene koja ću mu čitati, kladim se da bi odabrao njega.
Jednostavno sam sigurna da je njegov život mnogo bogatiji i ispunjeniji sa iskustvima i vrstom ljubavi koju mu pružaju drugi ljudi - njegove tete u vrtiću, djed i bake, gorespomenuti tetak, tetka koja mu peče uštipke, nego da je fokusiran isključivo na mamu (i tatu, valjda).
Vidim da je u "antivrtićkim" postovima izražena averzija prema naobrazbi u vrtiću, pa nisu tamo mali robotići koje se ustrojava na traci. Učenje se provodi kroz igru i prilagođeno je njihovoj dobi, a sigurna sam da ne bi usvojio mnoga znanja i toliko obogatio vokabular da je ćupio u kući sa mnom ove tri i pol godine. Nisu te tete uzalud završile fakultet za predškolski odgoj djece.
moji isto vole institucije, i prijatelje u istima.
ali evo jedne crtice iz vrtića, jučer pokupim dijete nakon ritmike, i nakon što smo se obukli, pričamo ona i ja o tetama i kaže meni ona "ja volim tetu Martinu", kažem ja njoj, pa to je odlično.
i idemo hodnikom, sretnemo tetu Martinu, dijete se zatrči k njoj, ona ju digne i zagrle se i izljube. teta, je mlada, predivna, i srce mi veliko ko kuća.
Na boldano, da, mislim da da.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
A zašto ti je tako smiješno da netko analizira razinu stresa u djece?
Evo, tko uhvati vremena neka pročita pa napiše sažetak :D
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed?...&logdbfrom=pmc
Neka tog kortizola dokle god su moja djeca dobila sve ono sto su im jaslice i vrtic pruzili.
I hvala prekrasnim tetama na tome.
Ovako je i kod nas. Nakon gorespomenutih tjedan dana što nije išao u vrtić, teta mi oduševljeno kaže "ma nisam se mogla odvojiti od njega čitav dan, izgrlila sam ga i samo ga gledam kako mi je nekako narastao". I obje su takve, pune ljubavi i srca prema mom djetetu.Citiraj:
Cocolina prvotno napisa
Nisam planirala da se uključujem dalje, jer nemam ništa novo da dodam, ali pošto si mene citirala: pa, da, naravno da postaju poznate, i osobe i prostor.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Ako pitaš do kada ostaju nepoznate, nemam pojma, nisam ni stručna na tom polju, a mislim i da je to prilično individualno i zavisi od deteta do deteta. Verovatno do momenta kada dete jasno počne da pokazuje reakciju prepoznavanja osoba i prostora - pozitivnu ili negativnu :).
A kad sam već tu, a stvarno, zašto je smešna analiza stresa kod dece?
(Dinosaurusi su postojali na Zemlji oko 200 miliona godina.
Naseljavali su sve vrste staništa od ekvatora do polova- uključujući i okeane.
Bili su izuzetno prilagodljivi i na vrhu svih lanaca ishrane.
Jeli su neverovatan raspon biljaka i životinja.
I nisu izumrli. evoluirali su u ptice.
Rod Homo postoji na našoj planeti oko 2 miliona godina.
Možda je neprilično da se poredimo sa dinosaurusima dok/ako ne odživimo preostalih 188 miliona godina.
Iako smo jedina vrsta koja je u tako kratkom roku uništila globalni ekosistem.
Valjda nam bolje odgovara ovakav.)
Pih, istekao edit: ne 188 nego 198 miliona, tako mi i treba kad sam brzopleta. A i ne znam da računam.
Da. Istina. Bolje da nisam nista citala. Ali ja sam trazila potvrdu onoga sto svi oko mene govore (pusti ju, neka place, naviknut ce se) i zapravo sam htjela naci "dokaze" da je ok da moje dijete place u tom vrticu i da se ne zeli odvojiti od mene i da je to prirodno i da joj nista nece biti.Citiraj:
casa prvotno napisa
Nazalost, nasla sam ovo sto sam nasla.
Takodjer, Tomislav Kuljis je imao jako puno predavanja na temu 'rana trauma' i DOKAZANO je da rane traume ostavljaju posljedice na djecu cijeli zivot.
Naravno, problem je sto psihicka trauma nema vidljive oziljke i sto se posljedice mogu uociti godinama nakon.
Mislim da dolazak brata/sestre nije stresan za dijete. Dijete sigurno osjeca svasta, ali sigurna sam da to nije stres.
Nemojmo se zavaravati da stvarno majke imaju izbora. Neke da,ali vecina ipak ostavlja djecu u vrticima/jaslicama.
Eto, ja sam zapravo tuzna zbog drustva u kojem zivim. Mozete me sad razapeti, ali fucka mi se! Nista, ali bas nista me ne moze uvjeriti da su ona mala djecica u jaslicama koja zovu mamu i placu, malo jedan malo drugi, sretna.
I kad ih vidim 20, a s njima jedna il dvije tete, tko njih cuje, tko ih moze utjesiti sve odjednom?
Eto, meni se i bljuje na ovo drustvo!
Al mame ce se sad osjecati napadnuto, a poanta je da sam i ja mama i da mi se srce para na djeciji plac. Plac u vrticu.
Moj je sin jedno određeno vrijeme intenzivno plakao u AS.
Bilo mu je grozno. Vjerujem i jako stresno.
Al eto, kaže se da je bolje da plače on nego ja.
U dječjem je životu zasigurno popriličan broj događaja stresan, a mozda ostavlja i traumu.
I? Šta sad?
Sjećam se jedne curice sa izuzetno teškom adaptacijom. Roditelji nisu imali izbora. Kroz neko vrijeme stasala je u malu zadovoljnu zvrkicu, veselu i nasmijanu.
Ne možemo ih i ne trebamo od svega štititi.
I smiju plakati u vrtiću. I smiju im nedostajati roditelji. Dokle god ih popodne pokupe iz vrtića vjerujem da neće biti nikakvih trajnih posljedica na to dijete.
I ja zapravo ne vjerujem da ljudi nemaju izbora... Najozbiljnije... Daš otkaz i budeš kuci s djetetom a popodne kad muz dođe s posla peres stenge po kvartu ili navecer prevodis ili pletes ili muz nađe jos jedan posao. Ne jedes meso svaki drugi dan, iznajnus garsonjeru na kraju grada, ne farbas kosu i... Ono nemaju izbora stvarno rijetki...
Citiraj:
AmaranthQuinoia prvotno napisa
Ovo je točno, ali to se odnosi na dugotrajna zlostavljanja/zanemarivanja, ne bih rekla da boravak u jaslicama upada u tu kategoriju
to je dosta individualno, možda za neko dijete da, ali za većinu djece zaista ne vjerujem
organizacije koje se bave pravima djece prilično glasno i uporno se bore protiv praksi za koje je dokazano da stvaraju takve traume i posljedice za djecu, kao npr protiv zlostavljanja i fizičkog kažnjavanja, protiv toga da hospitalizirana mala djeca moraju biti odvojena od roditelja, protiv toga da mala djeca bez adekvatne roditeljske skrbi borave u institucijama (umjesto toga se potiče udomiteljstvo...), a nisam čula da se bore protiv jaslica kao koncepta.
ovo što cubana kaže je i meni palo na pamet, mila majko što se moj naplakao u toj autosjedalici! istovremeno sam ja bila žestoko protiv cry out metode jer to je strašna trauma za dijete, a onda ga slušam u autu kako urla iz petnih žila 40 minuta, pa ne bi vjerojatno toliko da sam ga u sobi ostavila. biraš nekad manja zla, i možda sam nemajka zbog toga, ja sam se pomirila s time da ću ponekad izabrati nešto što za moju djecu i neće bit idealno, možda mu i ostavi posljedice.
amaranthquinoa, ja ti vjerujem ako ti kažeš da je to vama jednostavno neprihvatljivo preteško. ako možeš, onda odgodite to za nekad kasnije.
ali to ne znači da drugi roditelji racionaliziraju, jer za neku djecu intenzitet stresa i trajanje prilagodbe jednostavno nije toliko strašan. Čak i od istih roditelja različita djeca - netko se muči dugo, netko vrlo kratko, netko gotovo nimalo..
I uvijek se djetetu može pomoći. Ono, nije to ako plače, što mu ja mogu?