:heart::heart: za Anđela i još :heart::heart: za seku i tebe
Printable View
:heart::heart: za Anđela i još :heart::heart: za seku i tebe
:heart:
Imas jos razloga za zivot, a to je tvoja djevojcica...Iako je "velika" naspram malenoga i ona je jos malena i treba vas, roditelje jos dugo, dugo. Pokusaj u tome naci snagu da dalje zivis unatoc velikoj boli koja je zarobila tvoje srce. Nismo vecina nas u tvojoj situaciji i ne znamo kako je, samo kad si zamislimo, prodje nas jeza...Svi ovdje navijamo za tebe da s vremenom naucis kako dalje...Grlim te puno...:love2:
Draga, žao mi je i osjećam težinu koju nosiš. Slažem se da je bitno da utvrdite koliko je to moguće uzrok i dobijete službeno mišljenje crno na bjelo i da bi to moglo pomoći kasnije u lakšem nošenju.
Važno je i da potražiš stručnu pomoć nekog psihoterepeuta bilo preko zdravstva bilo privatno... to je važno zbog tebe, tvoje obitelji i male djevojčice koja sve što ti osjećaš osjeća preko tebe iako je dijete i zaigra se.
Želim ti puno snage i da te mali princ čuva i da ti snagu za dalje. Žao mi je. Uzmi si vrijeme za tugu, jer to je velika i teška životna trauma.
Ono što mi cijelo vrijeme pada na pamet je tvoja curica... danas u radu s odraslim ljudima vidim koliko je važno da roditelj uspije zadržati ulogu majke ili oca i da dijete ne živi u sjeni ovog teškog i bolnog događaja, a to je moguće samo ako si dozvoliš da proradiš i prihvatiš ... šaljem veliki zagrljaj :love2:
Danas je mjesec dana... uskoro ce sat kad sam ga zadnji put drzala, kad me je zadnji put pogledao, kako je prva suza pala kad su mi ga odveli... :cry: mjesec dana da mog andela vise nema... :cry: sve bih dala da se vrati, da smo opet zajedno.. da ga ljubi mama njegova.....
znam, draga, znam :cry:
ali probaj se ne prepuštati tuzi, molim te! :love2:
Slažem se sa sirius. Traži odgovore, bit ćeš mirnija. Ne mirna, nego mirnija.
A kako pomoći tugujućem djetetu - pogledaj ovdje http://www.poliklinika-djeca.hr/publ...jucem-djetetu/
Ili svi skupa potražite stručnu pomoć.
Zagrljaj tebi, tati i malenoj sestri :heart:
:cry: :cry:
rijeci su suvisne...srce puca...
Draga Adrianova mamice, ovo pišem zbog tvoje curice. Bila sam tugujuće dijete tugujućih roditelja. Iako sam bila puno starija nego tvoja curica sada, još sam bila dijete, prestrašena i tužna. Bilo je grozno suočiti se sa smrću jednog od najvoljenijih bića na svijetu, a poslije i sa tugom ostalih voljenih, pogotovo roditelja. Mi tada nismo imali nikakvu stručnu psihološku pomoć, snalazili smo se kako smo znali, pomagali su prijatelji, rodbina. Ali tuga je strašna stvar. Uvuče se u sve dijelove i duše i tijela i nekad je neumorna.
Ja sam svoju tugu bila zakopala, jer mi je bilo teško živjeti s njome. Oplaka sam kasnije. Željela sam da se u naš dom što prije vrati smijeh. Smijeh na lica mame i tate.
Vratio se radi nas koji smo ostali :-)
Ako možete, potražite stručnu pomoć. Svima vam je teško, morate proći proces žalovanja i pomoći curici da odtuguje smrt brata i opet dobije roditelje sa osmijehom na licu :heart:
Grlim te puno...:love2:
Hvala mame na podrsci, ja se trudim gurat dane sto bolje... nekad proplacem cjeli dan, a nekad suza nece izac... U tim se trenucima nekad pitam sto je sa mnom... A on mi strasno fali... Nemam svaki dan priliku da odem mom andelu na grob, jer pokopan je u drugom gradu, tamo gdje je roden, gdje smo mi proveli djetinjstvo, tamo je pokopan, i tamo cemo i mi sa njime biti... mi neznamo gdje cemo zavrsiti danas sutra, u kojem gradu, a tamo cemo se uvjek vracati... Danas je mjesec dana kako ga nema, odnjela sam mu dvije krasne bijele ruze, dok sam ih nosila u narucju k njemu imala sam osjecaj kao da njega drzim u narucju, cudno zaista... na neki nacin kao da je i bio... u izlogu jedne knjizare, prekrasna ogrlica, neciji rucni rad.. krasno bijelo srce, uzela sam to mom andelu, objesila na njegov bjeli kriz, srce bijelo cisto kao sto je i njegovo bilo... U to srce izlila sam svu ljubav sto ju osjecam, sva nedostajanja, sve nase lijepe trenutke, nek mu stoji, dok mene tamo nema da sam bar na neki nacin stalno uz njega.. Sjedim kraj njegovog kriza, citala sam knjigu Andeli u mojoj kosi, i u meni takav mir.. Kazu da male bebe kad umru ne odlaze od svoje mame, da ostaju uz svoju mamu dok god je mami njena beba potrebna, i ja se nekad pitam dali on sjedi sada pored mene.. Moj lijepi deckic :heart:
Joj, Bože dragi, kako je ovo teško samo pročitati, zamisliti.....drži se draga! <3
Adrian ti je bio prvo dijete?
Moje drugo, trebao je biti i posljednje... Curica i decko, bilo je savrseno...
Srce mi se kida :( svaka ti cast na snazi, ja stvarno ne znam kako bi zivjela..
Sada sam čitala unatrag. Živi za svoju curicu, nekako. Ja bi svim silama pokušala saznati sto i zašto se to dogodilo.
Cekamo da bude gotov nalaz sa obdukcije, dali ce tamo ista i sto pisati, tek cemo vidjeti...
Sigurno je tako...I cuva te...i seku i tatu :heart:Citiraj:
AdrianovaMamica prvotno napisa
Meni se srce kida samo dok citam kroz sta prolazis..
Draga AdrianovaMamice,stalno si mi u mislima,pomolim se za tebe i tvog sina..i cvrsto vjerujem da ti on salje svu tu snagu koju imas da prezivis toliku tugu..
Drzi se
Samo da te zagrlim, ne mogu ni zamisliti što proživljavaš :love2:
Mame drage, tesko je. Tesko je gledati u sto se pretvorio moj zivot? Zar je to stvarno moj zivot sada? Mog sina vise nema i ja bi sad po svacijoj definiciji trebala nastaviti zivjeti?? Zanima me samo kako kad me sama pomisao da njega nema ubija.
svaki dan se probudiš i otvoriš oći.
novi je dan . dišes. ustanes iz kreveta.
korak po korak.
to je zivot.
nekad ce biti dana kad neces htjeti ustati.
pusti ih da produ.
doci ce dani kada ce biti lakse ustati.
dan po dan.
potrazi psiholosku pomoc. nekog tko te razumije.
nece biti lako naci nekoga tko razumije gubitak, ali treba traziti.
sve je normalno u nenormalnoj situaciji.:heart:
potraži pomoć, kako ti kaže sirius, užasno je to što ti se dogodilo
a razlog za živjeti itekako imaš
imaš svoju curicu koja jako treba svoju mamu
misli na nju i zbog nje se ne prepuštaj tuzi i traži pomoć za sebe
Draga znam da ti je teško i nevidiš smisla i nemaš snage za dalje ali moraš nekako moraš,i znam lako je meni reć ali imaš curicu koja te treba kojoj si sve!
mamice, poslušaj sirius, a i grejs.
nekada teško kao sada, nekad malo lakše, ali vrijeme će učiniti da bol postane podnošljivija.
moja prijateljica je izgubila svoga sina u dobi kao što je tvoj mišić bio i naravno da nikada nije zaboravila svog dječaka.
poslije njega je rodila tri sina i iako je nevjerojatno da netko može podnijeti toliku bol, je, podnijela je, živa je.
i smije se, druži se, raduje se, tuguje, kao i svi mi ostali.
čuvaj se :heart:
Falis bebo tu kraj mene... :cry:
Bas si krasne rijeci napisala u potpisu...zao mi je draga sto toliko patis, da bar svatko od nas moze preuzeti dio tvoje tuge...:cry:
A kako majka da ne pati, kad joj nebo oduzme sina.. Ali zivim, idem dalje, unatoc svoj toj tuzi, nadam se nekoj boljoj buducnosti, jedino to me i drzi.. da moja prica jos nije napisana...
Mora biti bolje:love2:
Draga AdrianovaMamice, srce mi se steglo od tvoje tužne i pretužne priče :cry:...neka ti dragi Bog da snage za dalje
Bit ce bolje, mora biti...barem malo lakse...ljubi i mazi svoju curicu...ona je tvoja sreca u nesreci...:love2:
Pismo mom andelu...
Andele moj maleni sretna ti tvoja 4 mjeseca, nadam se da ti je lijepo gore na nebu.. Iako nisi vise pored nas, ti zivis u nama, u toj ljubavi koju tvoj tata i ja osjecamo prema tebi i jedno prema drugome.. Volim te svim svojim srcem zauvijek, tvoja mama..
:heart:
<3
:love2:
Sinoc sam zaspala na pola sata, san me nekako osamutio.. Kao da sam zaboravila zadnjih mjesec i pol da se dogodio.. I onda me je stvarnost osamarila svom snagom, doslo mi je da umrem od tuge.. Otisla sam do slike mog sina i pitam se Dali je on stvarno bio tu sa mnom? A onda Dali je on stvarno umro?... Danas se osjecam kao da je to vrijeme provedeno s njime bio san.. a sad sam se probudila..
:love2:
:heart:
:heart:
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
:heart: