:ghug:
Printable View
:ghug:
Amondi
još vrlo sitnooo! sretno i uživajte!!!
Sve je spremno; sobica, igračke, plišanci, natpis dobrodošlice, baloni :-D
I naravno..puno, puno, puno ljubavi :heart:
Od sutra naši životi nikad više neće biti isti i presretni smo što neće :-D
Javim kako je prošao Dođendan, najsretniji dan u našim životima :ghug:
:heart::ghug::heart:
Amondi
meni ce srce iskocit od srece zbog vas :heart:
Ajme, još samo malo! Predivno! ❤❤❤❤
Sretnooo sretnooooo, uzivajte i u ovim sretnim slatkim trenucima iscekivanja, pa sati su samo u pitanju, jupiiiii sreca nezamisliva!!!!!
Ajme pa predivnoooo :-D
Hvala vam svima! :*:*
Javim se! :sing::bye:
Sretan vam novi život! :heart:
Amondi, brzu noć ti želim:love2:
Kad smo mi trebali ići ujutro po Princezu, navili smo tobože budilnik:-), ali nam nije trebao, jer nas nije trebalo buditi nismo ni spavali.
Sretno do neba:ghug:
sretno
Predivno!!! Iskrene cestitke!<3
Čestitam!!! :)
Kad stigneš piši kako je prošao jučerašnji dan
Uživajte :*
Evo i mene konačno! :-)
jučerašnji dan- Dođendan; prepun pomiješanih emocija. Začudo, noć prije smo dobro spavali i sad kad gledam unatrag, čini mi se da nismo bili niti svjesni da je jučerašnji dan TAJ dan. Sve koje ste prošle isto vjerujem da znate o čemu pričam.
Kao što sam već prije napisala, udomitelji su imali želju dovesti ih u Zg pa smo tako i dogovorili. Proveli smo svi zajedno jučerašnji veliki dan, vidjeli su gdje će djeca živjeti, njihovu sobu, igračke, naš kvart..
Rastanak je bio poprilično težak; po onom što smo vidjeli, najviše za udomitelje..dječica su to nekako prihvatila na sebi svojstven način, a i zapravo su bila jako dobro pripremljena na sve ovo tako da je, što se njih tiče, naočigled prošlo bezbolno. Mi odrasli znamo da to baš i nije skroz tako; vjerujem da će prije ili kasnije reći nam kako su se osjećali na svoj Dođendan. Gledajući udomitelje, kao se opraštaju od dječice, samo mu reći: moj naklon do poda. U vremenu dok su djeca bila kod njih (a nije to baš bilo malo vremensko razdoblje) naučili su ih svemu što danas znaju i što će nama itekako pomoći u daljnjem odgoju i međusobnom povezivanju i izgradnji međusobne privrženosti.
Jučer, kada smo ostali samo nas četvero...kao da niti tada još nismo bili do kraja svjesni da je to to. Zapravo..vjerujem da će trebati proći neko vrijeme da skroz shvatimo da smo sad roditelji dvojice sinova koji nas već zovu mama i tata :heart:
Prva noć je prošla ok osim što su se probudili ranom, ranom zorom što je i normalno obzirom na količinu uzbuđenja i emocija. Predvečer smo prvi puta otišli prošetati psa kao obitelj, a čak i poznata lica iz parkića nisu ništa pitala..kao da im je sve bilo jasno kad su nas vidjeli sve zajedno.
Umorni smo, što da se lažemo; trebamo samo malo pregrupirati snage i rasporede i sve će sjesti na svoje mjesto. Ali ono što konstantno osjećamo je kao da su dječica s nama već jako dugo..a da ne pričam o gomili emocija koje nikakve riječi ne mogu opisati.
Eto..ukratko..javljat ću se i dalje..svaka situacija, dileme, razmišljanja koje se ovdje podijele mogu barem pripomoći svima onima koji ili još čekaju ili su blizu ostvarenja svog sna..
PoZZ svima! :-D:bye:
Amondi, prekrasnooo, jucer sam vise puta pomislila na vas i na srecu koju upravo prozivljavate.... mi smo tek na pocetku ali citajuci sve ove divne vesele stvari to mi daje neizmjernu snagu i nadu, vec vidim kako se jednog dana ,kad vec to bude, njisu baloni i natpisi i u nasoj kucici..... Sretnoo i cestitaaam Vam prvi Dodjendan!!!! :-) Pisi nam i dalje, prekrasno je sve to citati i tako sudjelovati u vasoj radosti! :-) :-)
:heart:
Baš mi je drago da je napokon obitelj na okupu:heart:! Uživajte u svakom trenutku!
predivno!!!! :heart:
:ghug:
cestitam!!!!!!!! :ghug::heart:
lijepo je citati ovako lijepe stvari!
cestitam
Kao što sam i rekla, pokušat ću ne zanemariti pisanje ovdje iako vam je jasno da je naš život promijenjen barem 100% ako ne i više od toga :yes:
Večernji sati, nakon što stavimo djecu na spavanje je zapravo jedino vrijeme u danu kada se MM i ja posvetimo malo sebi. I hvala Bogu da je tako! Dani nam lete, ne možemo vjerovati da je sutra već petak. Od trenutka kad ustanemo pa do navečer dan nam je ispunjen, aktivan i vrlo često zahtjevan.
Školica za posvojitelje koju smo prošli već sad se pokazala vrlo korisnom i zaista pokušavamo primjeniti (koliko je to moguće) ono što smo tamo naučili. Neću reći da je od 0-24 med i mlijeko jer nije; puno puno puno je lijepih trenutaka no bilo je i njih par manje lijepih što je i očekivano.
Sve u svemu, MM i ja se sasvim dobro snalazimo, podrška smo jedno drugom i na kraju dana kada dječica zaspu presretni smo što nas je čevero (pardon, petero s našim pesekom :mrgreen: )
Javljam se i dalje :bye:
Dobro vam ide...:heart:
Sve je to život:zaljubljen:, uživaj te zauvjek:ghug:
Slažem se s Davinom to je život :) uživajte u sbakom trenutku i još jednom vam čestitam:*
cestitam!!! :heart: prekrasno je doci tu i vidjeti sretne vijesti i citati vas Amondi :)
U rijetko slobodnim trenucima, evo odvajam malo vremena kako bih vam s vremena na vrijeme prenosila iskustva nas, novopečenih roditelja.
Prolazi 11-ti dan otkako su naša dječica došla k nama zauvijek. Uhvatili smo ritam; srećom i MM i ja smo oboje kod kuće (prosvjetari smo) što je odlično jer oboje jednako možemo sudjelovati u ovom prvom periodu privikavanja i povezivanja. Generalno...lijepo nam je. Dvoje su, dečki su pa je i nešto zahtjevnije. Odgojiti djecu je ogroman i odgovoran zadatak nas roditelja. Kao prosvjetar, prije roditeljstva, znala sam to, onako na teorijskoj razini, a sad tek u potpunosti svjesna koliku odgovornost MM i ja imamo. Ali..nije nas strah! Živimo dan po dan, kako nešto dođe tako rješavamo, upoznajemo se međusobno, otkrivamo neke nove granice za koje smo mislil da ne postoje. No ništa , ali baš ništa se ne može usporediti s osjećajem kada iz tih dječjih usta čuješ MAMA i TATA.
Svi vi koji još čekate..znam da ste to čuli tisuću puta, ali zaista, zaista sva se borba s birkoracijom, neljubaznim tetama po Centrima, osjećajem bespomoćnosti, bezuspješnim telefonskim pozivima isplati, kada na kraju dobijete ta mala bića koja "samo" žele svoje roditelje i osjećaj sigurnosti zauvijek. Zato se borite, pišite, mejlajte, zovite..ne čekajte i ne odustajte!
:ghug::heart:
Amondi, potpisujem sve, od riječi do riječi! Naši su već srednjoškolci, sin je sa nama već 15,5, a kći 5,5 god... Ja se pitam kuda je to vrijeme proletjelo. Roditeljstvo je velika odgovornost i još veći izazov... Situacije se mijenjaju iz dana u dan, nešto nevjerojatno. Unatoč "vječnoj borbi" uzrokovanoj omiljenim nam dijelom života zvanim pubertet, kada ih pogledam vidim iznimno dobru i pametnu djecu, a tek kada ih drugi nahvale...:heart::heart:
Evo da održim post živim, a i usput podijelim s vama iskustva ovih naših roditeljskih početaka, opet pišem. Dakle, naš "medeni mjesec" je definitivno prošao; djeca su se opustila, pokazala gotovo sve svoje strane i sad slijedi nova faza. Suočavamo se i sa teškoćama; mlađi pokazuje neviđen prkos i inat kad nije po njegovom. Preživjeli smo njegov prvi tantrum. Nije bilo lako; čovjek se osjeća potpuno nemoćnim, stalno se propitujući radimo li sve dobro, mi samo želimo da oni budu sretni.
Bilo bi mi dragocjeno da vi koje ste prošle slično podijelite svoje iskustvo ili udijelite koji savjet ..sve je dobrodošlo! :-)
Amondi, često dođem na forum samo da vidim ima li što novo na ovom topicu...:ghug:Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Što se tiče ovog s inatom - nemam iskustva s adoptiranom djecom, ali imam s rođenom. Sve što ti mogu reći je "dobrodošla u svijet roditelja". Svakako je zahtjevnija situacija kad imaš usvojeno dijete koje ima mogućnost usporedbe situacije kod udomitelja itd. Ne mogu ti ništa savjetovati jer nisam to prošla, ali ovo mi je palo na pamet - da li bi pomoglo nazvati udomiteljicu i pitati da li su imali takvih situacija s njim i kako su oni to rješavali?
Što se iskustva s tantrumima tiče - ja sam kroz godine shvatila da je za mene najbolje ne reagirati emotivno, nego smireno. Često mi uspije, ponekad ipak ne (ljudi smo, nismo strojevi). Ovo što opisuješ čini mi se kao klasično testiranje granica. Ja sam svom djetetu ponekad uvažila zahtjeve, ponekad ne (uz obrazloženje), a bilo je stvari oko kojih se nije pregovaralo. Crta tj. granica negdje mora biti.
Dajte sebi i djeci vremena. Ne znam koliko se smatra da traje adaptacija na novu obitelj, ali to je svakako proces i sadrži učenje i privikavanje. Bit će još svakakvih situacija. Za djecu je najvažnije da shvate da im želite bezuvjetno dobro (svejedno je da li su usvojena ili rođena - djeca moraju steći povjerenje u roditelje). Eto, meni se čini da ste na dobrom putu, a nadam se da će se javiti roditelji sa sličnijim vlastitim iskustvom. Sretno! Nek vam bude što više lijepih i sretnih dana.
Draga Amondi,
nije loš savjet koji ti je dala Peterlin: pitati udomitelje. Imaš i teme o tantrumima. Sorry zaboravila sam dob djeteta naći ćeš na forumu dosta tema.
Ovo sto kaze Peterlin je najbitnije: vi im zelite bezuvjetno dobro.
Vi morate biti sigurni u to, i oni moraju biti sigurni u to. Nije uvijek sve mile-lale, ni sa djecom koju znate od rodjenja, a kamoli sa ovom koja su vec svasta prozivjela u svojim malim zivotima.
Pokusaj sprijeciti tantrum, nije to lako, ali ako pazljivo pratis, naci ces okidac koji stvori bijes. Nemoj svebitke dobijati, dozvoli da bude po njihovom u nekim granicama. Probaj izabrati sto ti je btno i u cemu ne mozes popustiti, a drugo olabavi.
Preporucam da hrana i odjeca budu na labavo. Higijena kako kada :) , odlazak na spavanje stavi veci vremenski rok, pa ce vam biti lakse.
Nekoj djeci jako smeta kad su gladna i/ili umorna.
Djeca imaju radare za nase raspolozenje, stav, svi mi kao roditelji nekad ne mozemo vise, izlude nas, neka vide da su preslj granicu, ali moraju znati da ih ispod svog bijesa i dalje bezuvjetn volimo. Nije to dovoljno reci, tako se treba ponasati.
Nije lako bit roditelj, ali, koliko srece donosi biti roditelj.
Dobro dosla u roditeljstvo. Zašto bi tebi bilo bolje nego nama.:ghug:Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Što se tice djece i " uvijek sretni" price...nema toga u roditeljstvu niti u zivotu. Radis najbolje sto znas, ali neke frustracije su samo njihove i moraju se nauciti nositi sa njima.
Ja bih rekla da vas super ide kad su klinci tako brzo poceli se ponasati potpuno prirodno.
Cure, hvala vam od :heart:
Uvijek je čovjeku malo lakše kad čuje druga, slična iskustva. Lili75, dječica su 5,5 i 6,5 godina. U prošlom pisanju spominjala sam mlađeg što se tantruma tiče. Stariji polako ide u regresiju i čini mi se da se nekako ipak sa svim tim nosimo najbolje kako znamo.
Navečer kad legnu spavati, MM i ja uvijek porazgovaramo među sobom; kako se osjećamo, kroz razgovor opet prođemo dan i naravno stalno se propitujemo postupamo li dobro; jesmo li prestrogi, jesmo li preblagi.
Što se tiče udomitelja, kontaktiramo s njima, pitamo i stvarno su nam od velike pomoći.
Vama svima hvala na savjetima; upijamo sve poput spužve :-)
To će proći, ali najviše ovisi o vama odraslima. Djeca sad prolaze jedno od najtežih razdoblja svog života i ne znaju se nositi s tim emocijama i nesigurnostima. Budite uz mlađeg kad to prolazi, pokažite mu da ste uz njega i da ga volite i kad je najgori - zato jer mu upravo to treba. Nisu to uobičajene roditeljske čari, samo budite strpljivi jer djeca se moraju početi osjećati dobro i sigurno u svojoj obitelji. Moj sin je znao toliko jako vikati da su nam uši pucale i to oko bilo kakve sitnice (pranje ruku npr). To nikako nije normalno i uobičajeno, ali dijete ne zna drugačije i mi veliki smo tu da im pokažemo da je to sve ok i da ih volimo. Piši i dalje :-)
amondi, moj je sin sa 5 godina dobio sestricu
i pretvorio se u nevjerojatno inatljivo dijete, kratkog fitilja, sjećam se i tantruma jednog, iako smo ih bili ostavili debelo iza sebe
tako da znam kako te scene izgledaju i koliko energije to zna potrošit, čak i kad razumiješ zašto se to događa
ali smiri se to (donekle :lool: )
dan po dan, i jedno popodne ćeš se skužit da je ipak sada puno bolje
Amondi, preeeeediiiivna priča <3
želim vam svu sreću svijeta
Dakle, imati djecu i istovremeno biti u virozi...eh, nakon toga mogu sve! :-)
Naime, prvo je MM kapitulirao prije 5 dana; znala sam da mi se dobro ne piše..nema šanse da virozu ne pokupim od njega. Dva dana sam bila žena,majka, bolničarka, a onda sam i ja kapitulirala :sick:
Srećom, kada sam ja posustala mužu je već bilo malo bolje pa je preuzeo dječicu. Naravno da su i oni jučer dobili temperaturu i sad čekamo daljnji razvoj događaja.
Danas sam ja malo bolje, klinci danas na graničnoj temperaturi, muž se još rekuperira. Uglavnom, veselo! Sve koje ste to prošle...znate sve!
Vjerujemo da je sve to mix velikih promjena, stresa, pada imuniteta..i na to su nas upozoravali. Ali, sve je to za ljude, zar ne?
Javljam se dalje! :bye:
I mi smo bili u virozi prvih dana, očito je to normalno. Javljaj se, pišeš ono što je većina nas zaboravila :-)