Druga dobra knjiga na ovu temu je i “Zašto on to radi”.
Printable View
Druga dobra knjiga na ovu temu je i “Zašto on to radi”.
Tu treba dodati i društveni aspekt... Šire okruženje nam nije sjajno. Mnogi se nekažnjeno izvuku jer imaju debelo zaleđe ove ili one vrste (da sad ne tražim primjere, crne kronike su ih pune).
Dalje - ako zlostavljana osoba (i djeca) nema svoj novac/posao/podršku - manevarski prostor joj je bitno manji.
Bubilo sve sam shvatila, da, ja sam bila zaprepaštena da su samo meni u okviru mjere savjetovanja naveli da trebam psihijatrijsku pomoć. Njegov cjeloživotni problem s impulzivnim, rizičnim ponašanjem su pomeli pod tepih. Jer ko će se kačiti s nekim tko je izašao iz zatvora. Možda griješim.
I da, imala sam više sreće neg hrabrosti kad sam otišla jer se poklopilo da mi je frendica vratila nekad posuđene novce i da sam mjeru RO uspjela prebaciti na sebe jer inače s djecom od 3,4,5 g ne bih imala kamo osim eventualno sigurnu kuću, ali to bi pokrilo samo godinu dana. Tri g poslije tek sad sam ih uspjela upisati posvuda i mogu tražiti poslove.
Bravo, žuta :ghug:
XCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
Presjecen bliski odnos s clanom obiteljj je isto trauma i nije lako, iako, u 'hijerarjiji patnje', tehnicki to je manje patnje od onog tko direktno trpi zlostavljanje.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Zuta, navijam za vas, svaka cast za ovo sve dosad!
Ne mora biti da se žene koje jednostavno odu ne bi ni našle u takvoj situaciji. Ja sam "jednostavno" otišla. Stavljam pod navodnike jer nije bilo jednostavno prihvatiti da sam zlostavljana i da se to baš meni dogodilo i da sam pala na manipulacije jednog bolesnika, ali sam vrlo jednostavno otišla. Jer u situaciji on ili ja, uvijek biram sebe. Jedino su mi djeca ispred mene. Čak i sada u braku ne mislim da nužno trebam muža. Volim ga i želim ga pored sebe, ali ga ne trebam.
U svojoj okolini imam svakakve primjere žena, a najviše onih koje opravdavaju nasilje, bilo psihičko ili fizičko. Opravdava se nasilje, opravdava se prevara, opravdava se sve, jer očito misle da im muškarac treba za sreću. Imam i ja situaciju u obitelji gdje je nasilnik utjecao na skoro pa potpuni prekid odnosa. Ženi koja je maltretirana se pokušavalo pomoći godinama, ne radi se ni o tome da nije imala podršku, imala je, ali nije htjela otići jer je "on dobar u duši". Umro je nedavno, spasila se makar prisilno kad nije htjela sama. Iz takvih situacija se jednostavno s vremenom makneš jer postane preveliki teret pokušavati pomoći osobi koja će opravdati svako sranje zbog ljubavi. Navodne ljubavi naravno.
I u takvim situacijama, kad stvarno imaš svu podršku i pomoć obitelji i okoline, ali jednostavno ne želiš, zaista stavljam krivnju na te žene. Moraš se htjeti spasiti sama, ne postoji magični spasitelj koji ti mijenja život dok sama ne kreneš. Nema ga, neće doći, ne postoji.
Da, Riri, ima takvih situacija kad okolina ne može pomoći. Ako je riječ o ovisničkom odnosu, okolina često ne može pomoći osobi da se makne od zlostavljača ako to sama ne želi.
Isto kao i kad pokušavaš alkoholičaru ili narkomanu pomoći - ne možeš ako ne surađuje. Možeš dubiti na glavi, ništa nećeš učiniti.
Lajkam.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Žuta bravoo za tebe :ghug:
Nije "ne želiš". Nego ne možeš, ne znaš, ne vidiš, ne znaš drugačije, ne možeš drugačije... takvoj osobi treba psihoterapija. Nije dovoljno "htjeti", moraš "znati kako", moraš "moći"... to što ti vidiš i znaš kako ne znači da ta osoba to može čuti, naučiti i prekopirati od tebe ako ima dugotrajno usađene obrasce... koji se ne mijenjaju tako da ti to "svi oko tebe govore". Treba psihoterapija kad ne možeš i ne znaš sam.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
A tko na ovim prostorima ima 40-50-60 godina, živi u maloj zajednici i kreće na psihoterapiju. Nitko. U glavi takve osobe status quo je puno lakši nego mijenjati sve u životu što zna i umije. Kako kaže baka u Šumi Striborovoj: Draža je meni moja nesreća nego sva sreća ovoga svijeta.
Draži mi je poznati svijet, nego svijet koji se ruši i koji ne poznajem.
Okej, ali i za psihoterapiju je potrebna volja, zar ne? Možeš ti proći sve psihoterapije svijeta, ako nemaš volju ozdraviti i mijenjati obrasce, džaba su ti.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
hmmmm... aaaaa... mmmrmrmrm...
To ja proizvodim zvukove umjesto da napišem nešto glupo :mrgreen:.
Nije stvar volje. Stvar je to da je teško. I sama sam išla na psihoterapiju za puno lakše stvari pa mi je bilo preteško. Jednostavno moraš postati netko drugi. Nije to volja. To je čelična volja, svaki dan, svako jutro... sve ispočetka nakon što si ne znam... 20, 30 ili 50 godina bio netko, moraš promijeniti hrpu toga.
A to što moraš promijeniti nisi naučio i usvojio jučer, nego kad si imao 3 i 5 ili 9 godina. Ali doslovce.
Ajme teško je, ma daj :mrgreen: pa sve je teško što dovodi do pozitivnije promjene, znam ja da je teško.
Potpisujem sve Bubilo postove, uključivši i ovaj "hmmmm...aaaaa......mmmrmmmm" :mrgreen:
Riri, svaka čast, ali ti očito nisi odrastala od 3, 5 ili 9. godina s time da je nešto "normalno", prihvatljivo ili tako mora biti. Ti si u tom smislu svijetli primjer.
Nije to samo naš fenomen, svuda na svijetu ima poslovica tipa "better the devil you know"Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ja sam od prvog dana života odrastala s ocem koji ima ptsp, pa itekako znam i što je nasilje u obitelji, a i što je prihvaćanje nasilja pod normalno, nažalost. Sad hoćete nastaviti sa zvukovima i na to, a pa baš me briga. :)
Ne, ja neću nastaviti sa zvukovima. Žao mi je.
I ja sam odrastala sa svačim, nisam došla do psihoterapije ni od čega.
Ali baš zato što imaš iskustvo i što si sama uspjela otići od toga, što si imala tu snagu… je l možeš zamisliti da netko nema?
Napisala si ranije: “Jer u situaciji on ili ja, uvijek biram sebe”.
Netko jednostavno nema to, nema u sebi “biram sebe”. Ili mu treba jako jako puno da osvijesti da je uopće moguće i pomisliti da je moguće izabrati sebe.
Na svijetu je gomila teških stvari. Da nije tako teško… je l bi na svijetu bilo pušača, pretilih, ovisnika o narkoticima i tabletama, psihičkih bolesnika koji bi se mogli liječiti… nastavi niz… da svi sve mogu, ničega od toga ne bi bilo.
Svi bi se samo ustali i rekli “ma mogu ja to, trebam se samo trgnuti”.
Neki to mogu. Neki ne mogu. Nekima je teško pa mogu. Nekima je teško i ne vide nikakav put ni svjetlo na kraju tunela.
Meni je super da ste ti i žuta uspjele maknuti se. Ali skroz razumijem da netko ne može.
Ništa tu nije egzaktno. Sestra i ja odrastale u istoj obitelji pa sam ja imala gard neću ja nikoga i ne treba meni nitko, u životu nisam do mm-a(23g) pravo imala dečka, sve nešto šrć mrč. Ona sirota od petnaeste samo želi da ju netko voli, nema veze što ona tog nekog možda i ne voli.
Da odrastale smo u problematičnoj obitelji, objema nam treba psihoterapija.
Samo ja sam onda upoznala najdivnijeg čovijeka na svijetu, evo 20 godina kasnije meni i dalje nije jasno jesam li imala samo sreće, odnosno da mi je grah tako pao ili sam malo ipak birala.
Sad sam opet u poziciju neću ja nikoga, ne treba meni nitko i sve mogu sama. A nije baš ni to pretjerano zdravo, samo je manje opasno.
Bubilo, naravno da postoji puno teških stvari, o tome i govorim. Nigdje nisam rekla da ne razumijem da je ljudima teško.
Žao mi je ako si ovo moje shvatila kao posprdno ili umanjujuće ili ne znam kako.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Samo sam htjela reći isto što i BB, ako netko može, to ne znači automatizmom da i drugi može. Ne da bi mogao uz muku, nego zaista NE MOŽE.
A poanta je ustvari ta da je strašno nabacivati se komentarima " pa što ne ode" itd, od čega je krenula rasprava. Samo to.
Za mene je takav stav duboko disfunkcionalan upravo zato što sam prošla ono što jesam. Slušala sam cijelo djetinjstvo da je moj otac nasilan jer NE MOŽE protiv sebe i svoje bolesti. On NE MOŽE prestati urlati na nas jer je bolestan. On nas NE MOŽE ne udarati jer je bolestan. On NE MOŽE ne bacati stvari po kući jer je bolestan. On NE MOŽE promijeniti sebe jer je bolestan.
Svatko je odgovoran za svoje postupke i svoj život. Mogao je, ali nije htio. Zašto nije htio? Pa jer mu nismo bili dovoljno važni da bi htio. Ali je mogao da je htio. Prejednostavno.
I to je jedina istina. Bolna, jako bolna i sad kad imam 30 godina, ali i dalje istina. Mogao si, ali nisi htio i to je to za mene.
I ne opravdavam ni svoju mamu u svemu. Zašto nije otišla od njega? Jer ga navodno NIJE MOGLA napustiti jer je bolestan. Ipak se potpisuje u dobru i zlu, jel da :mrgreen: Ista stvar, mogla je ali nije htjela i izabrala je njega umjesto svoje djece. Nitko me ne može uvjeriti da nije.
Slazem se!Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
I tu se slazem. I meni je situacija 'biram sebe' dosla vrlo rano kao zastita od majke psih. bolesnika. Mojoj sestri je doslo kasnije. Iz iste smo obitelji, jel do karaktera, jel do godina itdCitiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Teze bih sudila da se radilo o situaciji majka brani nasilnog oca, a ja u poziciji djeteta. I sve sto osoba odluci i ne odluci perpetuira se kao obiteljski obrazac dalje novin genercacijana.
Ina, ja mislim da je do svega, karaktera, crta ličnosti... kako će djeca, braća i sestre iz iste obitelji reagirati na istu situaciju.
Riri, žao mi je... ovo se baš ne čini kao ok mjesto da te razvlačimo. Ali na osnovu onoga što znam, što sam iskusila i što sam pročitala o tome, ja stvarno, stvarno mislim da oni nisu mogli drugačije. Ni tvoj tata, ni mama. Zvuči užasno, ali ona sama sa sobom nije znala i nije mogla drugačije.
Neću više pisati, vjerujem da ti je to jako bolno.
Uzela sam sad u ruke knjigu koju sam spomenula, Žene koje previše vole... napisala ju je žena koja je izašla iz nasilja, i puna je stvarnih primjera. Htjela sam nešto kratko prepisati, na brzinu imam evo ovaj citat:
"U ovoj knjizi, kao i u mnogim drugim knjigama samopomoći, nalazi se popis koraka koje treba poduzeti da bi se postigla promjena. Ako odlučite da ih doista želite slijediti, to će zahtijevati godine rada i vašu punu predanost. Nema brzog izlaska iz svijeta pretjerane ljubavi u koji ste uhvaćeni. Takav način ljubavi usvojen je rano i dobro uvježban. Odustati od njega bit će zastrašujuće, prijeteće i vrlo teško. ... Vi morate odlučiti. Odlučite li se izliječiti od žene koja previše voli muškarca toliko da zbog toga pati, postat ćete žena koja sebe voli dovoljno da bi se te patnje oslobodila."
I ja se slazem s Riri. Neku odgovornost za svoje odluke moramo preuzeti.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
I ja se slažem s Riri i terapeutkinja obiteljska.
Kroz neki razgovor sam ja došla do zaključka da ja moram biti jaka i svašta nešto jer nemam izbora, a one eto ne moraju. Na što me psihologinja posjela da ne moram ni ja glumiti ženu zmaja nego sam tako odabrala, a one su ipak na neki način odabrale ostati ulošim odnosima, da svatko ima izbora.
potpis XCitiraj:
summer prvotno napisa
Debeli potpis na preuzimanje odgovornosti za vlastite odluke, iz vlastitog iskustva znam da ni uz svu podršku koju sam imala za odlazak nisam otišla dok nisam sama odlučila da odlazim, i to je doslovno bila ta jedna situacija, jedna okolnost koja je "prelila čašu". Ali, tu je kvaka 22, bih li bila sposobna donijeti tu odluku o odlasku da nisam imala podršku za donijeti je, i što sam znala da nakon odluke o odlasku imam podršku za daljnje korake, samostalni život itd?
Jako, jako složeno, prvo dok stekneš uvid u to što se događa, imaš li tu podršku, pa ako ga i stekneš, imaš li podršku za donijeti odluku, a kad je i doneseš, imaš li podršku za provesti je u djelo?
Svaki je slučaj i odnos specifičan, ali samo javno i otvoreno razbijanje mitova i progovaranje o toksičnim, površnim i lošim odnosima te mogućim rješenjima, oblicima podrške i razmontiravanja tog " a što nije napravila/o ovo ili ono, ja nikad ne bih ovo ili ono" kao prijetvornog i neučinkovitog će dovesti do pomaka da bude lakše preuzeti odgovornost i donijeti odluku te je provesti u djelo. Podrška svima koji su otišli, upravo odlaze ili tek donose odluku!
Predobar tekst: https://m.facebook.com/story.php?sto...&id=1388613714
Ukratko: 'Da ćemo vas zato smatrati seksistima i mizoginičarima, nego kako! Rekla sam ti. Naravn oda me boli, a ti me i dalje uvjeravaš da mi nije ništa - ja sam za tebe, dakle, ništa.'