Printable View
litala u samu srz :love:Citiraj:
nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...
Citiraj:
Poli prvotno napisa
ja imam zavrsenu visu, radim sa srednjom strucnom spremom. nemam planova u skoroj buducnosti mijenjati posao (kad se i vratim na njega, s porodiljnog). nekad davno razmisljala sam ili o zavrsetku faksa (ovog kojeg imam visu) ili o promjeni zvanja skroz na skroz. napredovanje na poslu mi je isto trenutno "out of reach" jer bih morala puno, jako puno vremena provesti educirajuci se i uceci, sto je trenutno nespojivo s obiteljskom situacijom.
mm je vlasnik obrta. radi sam. par puta mu se pri ugovaranju poslova dogodilo da ima ponude za ekstra velike poslove koje ne bi mogao sam odraditi. tada je bila opcija ili odbiti ili prihvatiti ali i zaposliti jos radnika. odbio je poslove jer nije htio da mu se dani i tjedni i mjeseci i godine pretvore u grcevito trazenje poslova i jos grcevitiju naplatu obavljenih...
odabrali smo, u ovom trenutku naseg zajednickog zivota, da necemo "ganjati" karijere, vec od ovih poslova koje sad imamo, zivjeti i snalaziti se.
Draga Phillis75, odgovor na ovo pitanje nećeš pronaći na forumu, on se nalazi duboko u tvom srcu. I što god odlučila želim ti da vjeruješ da si ispravno odlučila i da si mirna sa svojom odlukom. A više od svega želim tvojoj djeci da imaju sretnu i zadovoljnu mamu. :love:Citiraj:
Phillis75 prvotno napisa
gle ti nje! baš me ovaj odgovor "razveselio" :PCitiraj:
litala prvotno napisa
potpis.Citiraj:
nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...
phyllis, što god odlučila, a imaš pravo biti i sebična pa i misliti na sebe, na svog muža, na svoju djecu, kao što imaš pravo misliti i na nerođeno, nemoj samo da se tvoja odluka temelji na tome što babetine u susjedstvu misle o mnogobrojnoj obitelji. i da misle to što misle.
Novi život je važniji od svega onoga što si nabrojalaCitiraj:
Phillis75 prvotno napisa
Irena draga, MM radi 2 posla. Dakle od 7 ujutro do 3 je u svojoj firmi, a od 4 i pol do 11 navečer radio kao voditelj na radiopostaji i da nema ovog drugog posla, ne bi živjeli kao što živimo. Dakle, ja JESAM osuđena potpuno SAMA na djecu, kuću, obavljanje ostalih stvari (plaćanja računa, odlasci na poštu, banku, doktoru, školske sastanke itd). Uistinu nemam snage za treće, a ponajmanje bebu. Da sam cijelu noć budna pa po danu opet crnčim :nope: . Da imam kućnu pomoćnicu i dadilju onda bih se vjerojatno odlučila na još jedno.Citiraj:
Irena23 prvotno napisa
Gle, nisam mislila nikoga nagovarati, nego cisto ohrabriti, svaka je situacija naravno specifična. Stvarno je lijepo, i treba vise biti "flegma" za neke stvari. Kad se sjetim koliko sam se ja nervirala s prvim djetetom sad mi je pjesma. Meni je to oduvjek bila zivotna zelja imati troje djece (najmanje).Citiraj:
Irena draga, MM radi 2 posla. Dakle od 7 ujutro do 3 je u svojoj firmi, a od 4 i pol do 11 navečer radio kao voditelj na radiopostaji i da nema ovog drugog posla, ne bi živjeli kao što živimo. Dakle, ja JESAM osuđena potpuno SAMA na djecu, kuću, obavljanje ostalih stvari (plaćanja računa, odlasci na poštu, banku, doktoru, školske sastanke itd). Uistinu nemam snage za treće, a ponajmanje bebu. Da sam cijelu noć budna pa po danu opet crnčim Nope . Da imam kućnu pomoćnicu i dadilju onda bih se vjerojatno odlučila na još jedno.
I meni! Nas je troje (imam još seku i brata) i divno se slažemo (usprkos velikim dobnim razlikama), ali sad sam na rubu snaga i živaca, a ne znam kako bih sa još jednim? Možda završila na psihijatriju :mrgreen: ? A sam Bog zna koliko razmišljam o tom trećem i voljela bih usvojiti starije dijete ( ne želim ponovno trudnoću, porod i ostale 'dodatke'), ali kako sam već rekla, MM ni čuti :(Citiraj:
Irena23 prvotno napisa
I sjećam se kako je moja mama pričala da nije ni osjetila odrastanje mog brata (on je najmlađi). Kaže da se jednog dana samo osvrnula, a on je već bio veliki :mrgreen: , ali ne zaboraviti pomoć familije koju je imala!
I ja bi da mogu preskočiti ovaj period od dvije godine, do njegove prve godine.
Ne želim trudnoću koja opterećuje jer se ne možeš sagnuti zavezati cipele djetetu ili ga držati dok počinje hodati, trudnoću koja te traži da spavaš do 9 ujutro a moje ptičice se dižu već u 6, trudnoću koja te usporava i uspavljuje a djeca žele laku i poletnu mamu koja će ih voditi na igralište ili se igrati na podu s njima.
Još dvije godine nespavanja, nočnog plakanja kojem neznaš uzrok i to te izluđuje. Još mogu nabrajati ali bi to predugo trajalo.
Kad bi se taj period mogao preskočiti ili na ubrzano premotavanje unaprijed.
philis sta si odlucila?
sta god odlucis sigurna sam da ce biti ispravno jer ti znas najbolje svoje okolnosti...a mi smo tu da ti damo podrsku i posaljemo puno vibri da sve prode ok..drzi se i hrabro napred
Ja za sad imam samo jednog :saint: , ali toliko je divan da si već sad priželjkujem blizance za drugi put! :lol:
- od rođenja spava po noći
- budi se bez plača, samo se prišteka na cicu i nastavi spavati
- od 4 mjeseca spava nekoliko sati i po danu
- stalno se smije
- zubići rastu bez suza, temperatura, proljeva...
- najviše se voli igrati s mamom, ali ako mama baš mora nešto raditi, igra se na podu, puže, otvara ormare, zabavlja se sam. Ponekad iz kolica gleda što mama radi (tada moram malo više skakati oko njega i potrošiti 2 dnevne doze kalorija, ali sve za njegov smijeh)
- nikad nije cendrav bez veze
- stignem surfati :mrgreen: , imam energije za muža, čak i kuham, a ponekad i spremam :roll: ...
Ima toga još al ne smijem ga previše hvaliti! :mrgreen:
Nikad ne znaš kakva će biti bebica, ali ne mora značiti da će biti najzahtjevnije biće na planetu! :wink:
Mene je prvo dijete načilo kako da živim s djetetom, drugo kako da živim obiteljski život. Ja sam bila jako ambiciozna i uspješna u svojem poslu i moram priznati da sam kroz godine shvatila da su prave sposobne frajerice one koje se hrabro suočavaju s izazovima i izvlače pouke koje ih guraju naprijed čak i kad učenje lekcije nije ugodno. Ambicija ili ti predanost nije nešto što se pripisuje karijeri to je osobna kvaliteta (ili mana kako tko gleda) i trebla bi se ogledati u svim vidovima života, a ne samo tamo gdje je korist kratkotrajno dohvatljiva. Ne idem na postidplomski još godinu, dvije, mailam se i chatam s frendicama od Hravarda, preko Londona itd. i ono što mi one kažu je vrlo često - joj blago, tebi - a znate zašto me jako rijetko štrecne zavist - zato što znam da sam mogla samo da sam htjela. Uostalom još imam dvije ruke i noge i pamet koju sam i imala, ja sam svoju posao i obrazovanje izgradila samo s tim i ako treba opet ću. Za sada me veseli da djeci znam odabrati knjižnicu, knjigu, predstavu, da poznaju zanimljive i kvalitetne ljude i aktivnosti, da se s ravnateljicom vrtića ili buduće škole mogu porazgovarati i pročavrljati na nekoj stručnoj razini, eto ja sam sto posto sigurna da moja karijera nije bila uzalud taman i da nikad više ne odradim niti jedan projekt o kojem će se pisati u novinama ili ne dobijem titulu. Učenje i osobni razvoj mogu se skrivati i tmao gdje tvoja susjeda ne bi nikad rekla.
Upravo čitam Statusnu tjeskobu Alaina de Bottona -mali je genijalac -iz naslova je jasno o kojoj boljjki govori - vrlo otrežnjujuće i zabavno štivo za ovkeve predrasude i dileme.
Draga Philys,
huh... razumijem tvoje strahove. Ja sam jedna od onih zagriženih majki koje su ozbiljno prihvatile taj (majčinski) posao, dok istovremeno moji snovi(karijera) ne blijede i mogu ih brojati kao svoje 3. dijete. U najvećim kriznim momentima pomislim kako bi sad jedna od gorih stvari bila - trudnoća. Svjesna sam da bi me jos jedna beba iscrpila do srzi, odgodila moje zelje i ambicije od njihovog ostvarenja jos dalje.... i taj scenarij mi ponekad izgleda kao mala noćna mora. No, da se to zaista dogodi, ne bih se ni na tren zapitala što drugi misle, pa ni što MM misli jer mladi život je u meni i ako je već tu, a slučajno sigurno nije, onda je to putanja života koju sam valjda na neki način izabrala ni ne znajući i sigurno je to najviše dobro za mene. Ne znam što bi mi se moralo dogoditi da odlučim prekinuti prirodni tijek života unutar mene. Da je 7. 8... stoto... Da, pomislila bih kako je moj život nešto drugo od onog što sam si zamislila i njegov smisao je nešto drugo , kao i moja životna zadaća. Ali koliko puta je pravi put ljepši od zamišljenog? Za mene, to je gotovo sve što mi se dogodilo u životu. Sve je išlo drugačije od zamišljenog. Išlo je bolje!
Mislim da je važno vjerovati prirodnom tijeku života kod ovako bitnih stvari.
I ne slažem se da je lakše sa dvoje velike razlike, nasuprot dvoje malih. Ne! Kad te veće dijete iscrpi do srži svojim inteligentnim predpubertetskim kritikama, jako je teško ostati pribran i istovremeno se usredotočiti na milo lice bezazlene bebe koja nikako da zaspi. Hm. Biram fizičko iscrpljivanje ispred psihičkog - uvijek!
I ne možeš takvu odluku izvagati. Ne možeš donijeti životnu odluku na bazi tabele plus i minus. Da, ako su odluke vezane uz stvari, ali ne ako su vezane uz ljude, male ili velike, djecu ili partnere.
Odgovori sebi. Koju odluku bi donijela iz ljubavi, a koju iz straha? Donesi onu iz ljubavi. Ta je prava. Sretno! :love:
p.s. Unatoč mojoj vezanosti i iznimnoj povezanosti sa suprugom, smatram da je ishod trudnoće izbor i odgovornost isključivo ŽENE. I nije dobro prebacivati niti djelić odgovornosti na drugu osobu. Težinu koju nosi žena radi odluke koju nije sama 100% donijela je teret kojega se teško osloboditi, a sumnjam da će ti itko pomoći nositi ga.
POtpisujem od riječi do riječi!
ovo potpisujem i rukama i nogama :)Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
X veliki kao kuća.Citiraj:
s_a_n_d_r_a prvotno napisa
nisam ovo htjela prije napisati da ne bi bilo drvlja i kamenja, ali stvarno je iscrpljujuće i zamorno. samo što je moja s obje noge u pubertetu.
Citiraj:
Tashunica prvotno napisa
Oooooo, gdje me nađete s ovom temom :mrgreen:
Jaaako potpisujem.
Što ne znači da mislim da je lako imati troje malih jedan drugom do uha.
ma naravno da nije lako.Citiraj:
Sanjica prvotno napisa
ali nekako lakše donosimo odluke što se tiču ovog malog, a kad se radi o curki svaku odluku preispitamo tisućuijedan puta da odgovara i nama i njoj, posebnoj njoj. ipak je to nježna pubertetska duša :tele:
htjela sam komentirati nešto o onim predrasudama o obiteljima s troje i više djece, ali vidim da se rasprava sad već okrenula u drugom smjeru pa neću.
samo ću reći da je nas troje, s tim da smo brat i ja točno godinu dana razlike, a najmlađi brat je mlađi 8 godina. užasno sam puno mami pomagala oko njega, i ona sama to kaže, jako se zanimala oko svega, kad se nisam ustajala da ga dojim po noći :mrgreen:
voljela bih jednom imati barem troje djece. ne znam jel to zato što je nas troje, pa mi je to tako nekako poznato, između ostalog, pričekat ćemo i vidjeti što ću reći iza prvoga :mrgreen:, ali jako mi je žao što živiš u sredini u kojoj se na obitelji s više od dvoje djece gleda poprijeko. ne mogu si ni zamisliti taj mentalni sklop i nadam se da to neće previše utjecati na tvoju odluku.
odnedavno sve više s mamom pričam o majčinstvu i roditeljstvu i činjenici da smo brat i ja tako mala razlika, da je ona zatrudnila kad sam ja bila stara jedva tri mjeseca, da su tada živjeli kod tatine mame, da ona nije radila. otvoreno mi je rekla da joj je bilo teško, da je imala epizoda kad bi pukla, pozvala baku da nas uzme i odvede bilo kud, samo da ona pet minuta sjedne na miru. to je sve normalno, majčinstvo nije uvijek ružičasto, život nije uvijek takav, na kraju krajeva.
phyllis, nadam se da ćeš si kao prvo uspjeti osigurati podršku, što god odlučila, a pogotovo ako si odlučila zadržati bebu :)
i još nešto, kad nešto zbilja želiš, pronađeš način da to ostvariš,
a kad nešto ustvari ne želiš, tražiš izlike da to ne ostvariš.
sretno :)
Moram demantirati komentare o razlici u teškoći između djece s malom razlikom u godinama s onima s velikom razlikom u godinama.
Problem s malom razlikom je da su prve dvije do tri godine ubitačne, i to ne samo fizički. Fizički nakon nekog vremena svladaš. Psihički je ono što te ubije. Oni su tako mali i tako su te često potrebni da kada se njihove potrebe preklope u isto vrijeme taj momenat te tako ubije i omalovaži kao mamu da je to strahovito. Osječaj da nemožeš umiriti svoje djete ili mu dati što mu treba jer si već zauzeta s drugim. :(
Nakon tog vremena svi koji imaju takvu djecu kažu da im je život pjesma. Tako da djeca s manjom razlikom nakon treće godinu su blagoslov za roditelje.
Potpuno se slažem da je nakon tog perioda teže vama s djecom koja imaju veću razliku. Njihove potrebe su toliko različite da je roditelju ponekad teško djelovati na dva tako različita fronta.
I plus toga 90% djece kao što su moja su si bolji prijatelji nego što je to slučaj s djecom koja imaju veću razliku u godinama. :saint:
Pratim ovu diskusiju, ali se nisam htjela ubacivati do sada, kad si spomenula bliskost među djecom slične dobi. Moje dvije mlađe seke i ja rođene smo u 4 godine - moja najmlađa seka mlađa je od mene 3,5 godine. Uvijek, od najranijeg djetinjstva, pa kroz sve faze djetinjstva, odrastanja i odrasle dobi bile smo jako bliske, družile se, povjeravale se, bile jedna drugoj oslonac. Sad smo već gospođe u godinama, sa svojom djecom i ta bliskost traje i dalje i povezuje naše muževe i djecu. Za mene je to jedan od najljepših darova mog života. Našoj mami je bilo teško, ovako kao što ti kažeš, prvih par godina, a kaže da joj je poslije bila pjesma. Ali uvijek nam je bila jako nježna mama, a takva je i sad. :heart: I za seke :heart: .
kako bi se reklo sve je u očima promatrača.Citiraj:
Phillis prvotno napisa
kod mene je situacija bila takva da je u početku jedno stalno htjelo biti na rukama ili na cici, a drugo je htjelo i skuhano i oprano i speglano i pomoć oko škole i popričat o nečemu što ju tišti i prkositi i inatiti se i svađati se i ići na izvanškolske aktivnosti i da joj isfeniram kosu i i i...
u zagrebu nemam ni mamu, ni svekrvu niti bilo koga drugog tko bi mi mogao uskočiti. MM ima volju i pomogne, ali je rijetko doma tako da je većina bila i još uvijek je na meni.
i svaka od nas ima svoju priču, ne vjerujem baš da možemo izvagati kojoj je u kojem trenutku bilo teže. netko se bolje snalazi sa petero djece nego netko drugi sa jednim.
imati djecu, odgojiti ih i izvesti na pravi put uopće nije lagan posao za roditelja ni fizički, ni psihički, ni materijalno, ali iznad svega toga je ipak ljubav prema djeci :saint: zbog koje ti ništa nije teško.
Nemoj se uvrijediti ali velika ti je razlika u godinama. 10 god je previše da bi one sada stvorile bliskost i time tebe stavile u drugi plan. Ti si i jednoj i drugoj u prvom planu i one obadvije se natječu za tvoju pažnju. Da li je to iz ljubomore ili je to djeci urođeno, neznam.
Na tom planu je jednostavnije roditeljima djece kao što su moja.
Samo moram dočekati to vrijeme da se zajedno zaigraju.
sad ću malo skrenuti sa topica, ali moram reći par riječi o bliskosti vs razlici u godinama:
između mene i seke je 4 i pol godine i tek smo se malo više zbližile nakon mamine smrti (dakle godina dana će sada 10.04), između mene i brata je 12 godina razlike i ne prođe dan a da se ne čujemo, pa barem porukom. Ako prođe dan da nismo bili u kontaktu, već slijedeći zove rano ujutro na posao ako je sve ok.
Imam prijateljicu - između nje i njene je 13 mj razlika, nikad se nisu slagale, a danas su posvađane na mrtvo ime. Niti jedan drugom u kuću ne ulaze, a kako li tek pričaju jedan od drugom :roll: Ito tako imam poznanicu koja je godinu dana starija od svog brata - ista situacija. Kaže da kad bi vidjela brata da šeta cestom da bi ga autom pregazila :/ Baš tužno!
Dakle, stvar je u karakteru djece, a ne u dobnim razlikama pa čak ni u odgoju.
Ne bih se bas slozila s tim da je rijec samo o karakteru djece.
Ja mislim da je Philis75 bas zadovoljna razvojem situacije i koliko vidim, problema oko odluke nema! :love:
p.s. Meni ni s jednim djetetom prve 2,3 godine nisu bile najteže.
p.p.s. Sudeći po odnosu moje djece danas, mislim da sam "stvorila" dva međusobna najbolja prijatelja. Razlika između njih dovoljna je da su (i će) oboje dobili veeeliki komad ogromne nezamjenjive pažnje. No, zato ne tvrdim da je to najbolje rješenje za druge. Za nas je. 8)
p.p.p.s. Ljudi si kliknu ili ne, bili braća ili ne. Mogu se poštovati i službeno i voljeti, no ona prava magnetska bratska/sestrinska ljubav je nešto što se ne može predvidjeti ili stvoriti točnim horoskopskim znakom ili dobnom razlikom, ma koliko mi to željeli.
Misli da nema pravila vezano uz razliku i bliskost. ja imam prijateljice koje su blizanke i cuju se mozda jednom mjesecno i uopce se ne posjecuju. Nisu posvadjane.
Potpisujem Anitu.
Toliko je toga što bih posebno izdvojila u oba njena posta, ali ograničit ću se na ovu jednu jedinu rečenicu koja je najljepše moguće uobličila i moje razmišljanje o "trećem"(sedmom, osmom... "neplaniranom", kako reče Anita)...
Isto tako mislim da se bliskost dogodi i možda malo ju usmjeri roditeljska ruka, ali se ne predviđa dobnom razlikom među djecom.Citiraj:
No, da se to zaista dogodi, ne bih se ni na tren zapitala što drugi misle, pa ni što MM misli jer mladi život je u meni i ako je već tu, a slučajno sigurno nije, onda je to putanja života koju sam valjda na neki način izabrala ni ne znajući i sigurno je to najviše dobro za mene.
Imam primjer 14 godina mlađeg brata i vrlo dobro znam što govorim, ali jednako tako ne mogu govoriti o bliskosti s godinu i pol mlađim bratom/sestrom jer ju ne poznajem.
Bliskost je bliskost, tu je ili nije. Ako nije tako izražena, ne znači da ne voliš svim srcem.
opet potpis na anitu
:klap:Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
potpisujem anitin p.p.s. i p.p.p.s.
:heart:Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Potpisujem, Anita često nađe prave riječi :heart: . Moj brat je mlađi tri godine i jako smo vezani (nekad mi se čini i previše), gledam oko sebe raznih bratsko/sestrinskih veza (i divnih ali i žalosnih) i odnosa i zato potpisujem ovo gore. Iako sad kad napravim jedan brzinski pregled ljudi oko sebe ipak je očito da su kod stabilnih, povezanih obitelji i djeca u međusobno bliskijim vezama.Citiraj:
s_a_n_d_r_a prvotno napisa
Anita A-Z :love:
Ni ja isto.Da se za 20 godina moja djeca ne mogu trpiti i da jedno dijete izjavi da bi brata ili sestru pregazila na ulici,smatrala bih to isključivo svojom pogreškom i propustom u odgojuCitiraj:
Zorana prvotno napisa
Mojih je troje rodeno tocno unutar 4 god (Jerko je 28.3.01, Relja 24.03.05). Prvo cu reci da svoju obitelj volim bas takvu kakva jest i da ne bih nista mijenjala, cak i kad bih mogla.
Sad se osjecam slobodnom reci da mi se tri godine cini kao nekakav „prirodni“ razmak izmedu djece. Moja je baka rodila 5ero djece, sve u razmaku od po tri godine, bez ikakve kontracepcije (osim dojenja). Rekla mi je da su i mnoge druge zene u to doba tako radale. Danas se promijenio stil zivota, prehrana i tko zna sto jos, i ta se regulacija izgubila. Po mom iskustvu, tri su godine nekako dob kad prestaje ona izrazita potreba djeteta za fizickom prisutnoscu roditelja (npr. nosenjem). Kad se Relja rodio, bilo mi je neusporedivo teze, uz novorodenu bebu, podmirivati potrebe Tonke nego Jerka. Ne nemoguce, ali puno teze. Nisam imala blizance, ali cinilo mi se da bi s njima lakse izlazila na kraj nego s bebom i cicibankom od 20 mjeseci.
Sto se tice slaganja izmedu djece – ne ocekujem da oni moraju biti najveci prijatelji (iako bi me to veselilo), ali u ovome moram potpisati Trinu:
Citiraj:
Trina prvotno napisa
Kanga i Trina
slažem se u svemu. I meni se nekako čini da je 3 godine super razlika, nekako se možeš s njima više dogovoriti, ne trči stalno, čak i hoda kad smo vani :mrgreen: , ali nosi se i dalje.
Sad mi je pravi pothvat otići s njima dvjema u park i pratiti gdje je koja. Lako je kad smo same u parku pa su mi onda na oku, ali neki dan smo bili u prepunom parku, djeca ciče na sve strane, svi isto obučeni, uh, jedva sam čekala da MM dođe i preuzme jedno.
Meni se na takvim mjestima dogadalo da drzim jedno dijete u narucju i istovremeno skeniram pogledom igraliste: "1, 2... :shock: :shock: Gdje mi je trece, gdje mi je trece???"Citiraj:
Anci prvotno napisa
:lol: :lol:
:lol: To se i meni dešava. A tek na plaži, kad su svi goli i sa mokrim kosama... Sad sam im kupila kričavo naranđaste prsluke, pa ih lako uočim pri skeniranju.
Moji stariji su rzlika malo manje od 3 godine i super se slažu od početka, ali mi je žao što nije razlika manja. Da sam znala da ću imati troje, napravila bi ih jedno za drugim. Mislim da Vito sa njih dvoje do 20. neće baš imati ništa zajedničko i to mi je žao.
Trina je napisala/o:
Da se za 20 godina moja djeca ne mogu trpiti i da jedno dijete izjavi da bi brata ili sestru pregazila na ulici,smatrala bih to isključivo svojom pogreškom i propustom u odgoju
Ovo potpisujem u potpunosti.
Mozda i hoce.Citiraj:
Mislim da Vito sa njih dvoje do 20. neće baš imati ništa zajedničko i to mi je žao.
Sestra i ja smo 6 godina razlike i kad je ona krenula u srednju, postale smo jako bliske. I otada je tako.
Eci,
vjerojatno će imati faze kad će biti baš bliski i kad će jedno drugom ići na živce. Kod mene je razlika nešto manja, ali mislim da me isto to čeka. Ajde, kad su npr. 5 i 3 godine stari pa se super mogu igrati skupa, onda jedno krene u školu pa mislim da se ta razlika onda osjeti.
Ili kad mi jedna bude u pubertetu, a druga još ne...
I ja, kao i BB, imam stariju sestru, ali 5 godina stariju. Postale smo bliske kasnije. Sad se čujemo svaki dan, barem 2x. Imam je kao onu opciju "za 0 kuna"- to je bilo najbolje rješenje!