razgovor sa juul-om

juul govori o autonomnom djetetu - to su tzv. tesko odgojiva djeca (ne znam u kojoj knjizi, ljeto je...steka mi memorijska jedinica 8) ) iako cesto to koristimo kao opravdanje za rod. propuste, jasno se moze vidjeti da su djeca razlictia i razliciti su rod. po karakterima, stupnju suradnje, osobnosti i sl. ja duboko vjerujem da su neka djeca teza za odgojiti kao sto je nekim rod. teze odgojiti bilo koga.

kad sam pricala s JJ o zajednickom spavanju on je rekao neka joj samo kazemo da je to nas krevet, da je ono njen krevet (to je bilo u nekoj fazi kad je mm htio da ona izadje iz kreveta) i da mi zelimo da ona tamo spava...moja autonomna je mrtva hladna zakljucila da je njoj ovaj nas krevet bolji i ako zelimo mi mozemo spavati u onom drugom...na to se JJ jako dobro zabavljao i bilo mu je super kako je elokventna (a jos nije imala 3 god.) i rekao da ili cemo lomiti ili prihvatiti njen stav i jako dobro birati bitne bitke.

kod odgovornosti stvar je ovakva- ako djetetu oduzimamo odgovornost (znaci mi odredjujemo kad ce ici leci i sl.) onda to trebamo priznati a ne reci - kakva je ona grozna nikad se ne bi sama probudila i sl. vec reci - eto me, to sam ja, volim imati kontrolu ...
i iako oduzimamo odgovornost ne cinimo neku preveliku stetu jer priznamo da je to do nas a ne do njega/nje. njena osobnost je sacuvana, ami smo dobili ono sto smo htjeli.

i dodatak za spavanje - rekao je da joj kazemo da je to nas krevet i super je da je njoj u njemu bolje,ali eto mi smo ti koji odlucujemo hocemo li je pustiti u njega ili ne...to je bitno postviti dijete na njegovo mjesto 8)

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

juul govori o autonomnom djetetu - to su tzv. tesko odgojiva djeca (ne znam u kojoj knjizi, ljeto je...steka mi memorijska jedinica 8) ) iako cesto to koristimo kao opravdanje za rod. propuste, jasno se moze vidjeti da su djeca razlictia i razliciti su rod. po karakterima, stupnju suradnje, osobnosti i sl. ja duboko vjerujem da su neka djeca teza za odgojiti kao sto je nekim rod. teze odgojiti bilo koga.

kad sam pricala s JJ o zajednickom spavanju on je rekao neka joj samo kazemo da je to nas krevet, da je ono njen krevet (to je bilo u nekoj fazi kad je mm htio da ona izadje iz kreveta) i da mi zelimo da ona tamo spava...moja autonomna je mrtva hladna zakljucila da je njoj ovaj nas krevet bolji i ako zelimo mi mozemo spavati u onom drugom...na to se JJ jako dobro zabavljao i bilo mu je super kako je elokventna (a jos nije imala 3 god.) i rekao da ili cemo lomiti ili prihvatiti njen stav i jako dobro birati bitne bitke.

kod odgovornosti stvar je ovakva- ako djetetu oduzimamo odgovornost (znaci mi odredjujemo kad ce ici leci i sl.) onda to trebamo priznati a ne reci - kakva je ona grozna nikad se ne bi sama probudila i sl. vec reci - eto me, to sam ja, volim imati kontrolu ...
i iako oduzimamo odgovornost ne cinimo neku preveliku stetu jer priznamo da je to do nas a ne do njega/nje. njena osobnost je sacuvana, ami smo dobili ono sto smo htjeli.

---

slazem se s prvim dijelom. sve stima. nisam generalizirala, samo sam rekla da se cesto olako barata pojmovima koje sam gore spomenula.


sto se tice ovog srednjeg dijela - u tvom konkretnom primjeru zajednickog spavanja - meni nije jasno da se na kraju stvar svodi na - lomi ili popustaj :unsure: zar nema niceg izmedju? ili je to "lomljenje" samo parafrazirano - kompromiziranje?


i ovo zadnje mi isto nije jasno? o kojoj dobi govorimo? imam osjecaj da jedni lupamo u spade drugi u bastone ;) ja (iz svog iskustva) tvrdim da dijete od dvije-tri-cetiri godine ne moze samo za sebe donositi odluke tipa - sad je vrijeme da idem spavat - iz jednostavnog razloga jer nije u stanju prepoznati razliku izmedju osnovne fizioloske potrebe kao sto je potreba za snom i odmorom i osnovne "filozofske" potrebe (salim se naravno) da se igra 24/7. ja kao roditelj prepoznajem da je dijete umorno i da je vrijeme da odmori i to tako i kazem. ne govorim o tome da ja zelim da ono ide spavat. ne radi se o mojoj zelji - nego o njegovoj potrebi. moja zelja je kad zelim malo tisine da mogu u miru pogledat prijatelje ili procitat dnevni horoskop - nikako ne prihvacam da je moja zelja bitna kod odlaska na spavanje ili odmaranje.

dozvoljavam da moje iskustvo nije najmjerodavnije i zato i raspravljam u zelji da saznam koju novu :)

Ono što mene muči već duže vrijeme, a zanima me što vi mislite o tome jest kako iskombinirati povezujuće roditeljstvo i Juula 8) ?
Povezujuće roditeljstvo mi je nekako prirodno i podrazumjevajuće za bebe i manju djecu, odgovaranje na njihove potrebe bez procjenjivanja je li nešto potreba ili želja. Onda u nekom periodu dijete malo poraste i ukaže se potreba za uključivanjem nekih stvari koje Juul smatra važnima. Mislim da osobne granice roditelja, na roditeljevo razlikovanje potrebe od želje, sve želje se ne ispunjavaju,...
Zanima me gdje je ta magična dobna granica kada osim djetetovih potreba postoje i želje, kada je osobna granica roditelja "važnija" od djetetove potrebe (ili želje),...?

I još nešto...
Je li bolje za dijete i "više fer" držati dijete u njegovom krevetiću i dizati se sto puta noću pa će djetetu od 3 ili više godina spavanje u vlastitom krevetiću biti normala ili s djetetom spavati u istom krevetu, a s 3 godine odjednom odlučiti da dijete treba prijeći u vlastiti krevet i pri tom ga lomiti jer će rijetko koje dijete pristati na to samo zato jer roditelj sada želi spavati bez njega :?
Ovim ne impliciram da je prva opcija bolja, samo izražavam na glas svoju dvojbu jer imam dva sina koja sa mnom spavaju u krevetu i ne mogu zamisliti kada će izaći niti metodu koja bi bila uspješna po tom pitanju, a da ih ujedno ne lomim :(
Ova dvojba se ne odnosi samo na spavanje...

vitekova - za samostalno spavanje imas jos fore ;) moj ovaj iz 2002. jos ne zeli sam spavat - kaze da mu nije lijepo... pa ja sad trenutno imam dva sina i kcer u kompletu :mrgreen: sva sreca da je ida pred dvije godine izabrala da ce spavat sama :P

E da, zaboravila sam spomenuti da i Juul u jednom dijelu svoje knjige "Kako reći NE mirne savjesti" kaže da roditelji imaju problema s dvogodišnjacima jer su djeca navikla da im se kao bebama ispunjavaju sve potrebe :?
Ne kužim kako ispunjavati bebine potrebe i svoje osobne granice i potrebe staviti u drugi plan dok je dijete malo, a kasnije doći pred ono što i litala kaže: lomljenje ili popuštanje. Ima li kakav bolji način :/ ?

eto, ja nisam procitala tu knjigu o mirnoj savjesti i NE-u ;) :lol:

sta stvarno kaze da s dvogodisnjacima imas problema? pa meni je to van razuma. pa ne mozes s dvogodisnjakom raspravljat?


negdje se debelo razilazimo :/

Ma ja u uopće ne doživljavam zajedničko spavanje kao problem, nego kao uživanje ;) nego sam uzela spavanje kao primjer za to lomljenje koje spominjemo...
I dojenje se može uzeti kao primjer... dijete siše na zahtjev do druge godine i onda mama skuži da ne može više i poruči mu da više ne želi dati cicu. Kako se to dijete osjeća?
Samo mislim da taj prijelaz mora biti dugotrajan i blag. Ono, pripremiš se da će seljenje u drugu sobu trajati godinu dana od dana kada ti skužiš da je došlo vrijeme za to...onda tih godinu dana pričaš o sobi, čitamo slikovnice o tome, uzimamo primjer druge djece, uređujemo sobu, iz fore idemo spavati nekoliko puta zajedno u tu sobu, blablabla, i onda djetetu sine kako je totalno kul spavati u svom krevetu i ode :saint:

Je li to moguće? :!: Ja bih tako, meni ne pašu ove "ja želim odmah i sada" metode :saint:

Citiraj:

---

vitekova mamuška prvotno napisa

E da, zaboravila sam spomenuti da i Juul u jednom dijelu svoje knjige "Kako reći NE mirne savjesti" kaže da roditelji imaju problema s dvogodišnjacima jer su djeca navikla da im se kao bebama ispunjavaju sve potrebe :?
Ne kužim kako ispunjavati bebine potrebe i svoje osobne granice i potrebe staviti u drugi plan dok je dijete malo, a kasnije doći pred ono što i litala kaže: lomljenje ili popuštanje. Ima li kakav bolji način :/ ?

---

zar ne kaze da roditelji moraju ispunjavati sve zelje/potrebe do negdje godine i pol- dvije? sto je razumljvo, zar ne? da se do tada nema reci "ne".
no kasnije, kako dijete raste imamo pravo reci ne.

sto se tice kompetencije...ja sam to shvatila ovako- dijete je od rodjenja kompetentno znati i odlucivati o svom snu i hranjenju (zar i ne govorimo o dojenju na zahtjev- kad beba hoce i kolko hoce?) a da ostalo stjece kako raste?
mozda sa godinu i pol ne moze odlucivati zel li ici van ili ne, al sa dvije i pol moze donjeti odluku na pitanje "zelis li na plazu ili docekati tatu (koj stze za koji tren iz zagreba) pa da idemo svi zajedno?" (izabrala je cekat tatu bez obzira sto joj je odlazak na plazu centar svijeta).

moje iskustvo sa spavnjem je drukcije i ona sama veli kad zeli spavati. ja otprilike znam vrijeme znakove, postavim joj pitanje na koje odgovori sa da il ne, a ako slucajno to ne uradim, primi me za ruku i vodi u krevet spavati.

skuzila sam kad joj velim "ne" i osjecam se bed zbog toga, da ona ne ferma moje ne.
no kad velim ne bez griznje savjesti, u 99% slucajeva me poslusa.


ja sam sama promatrjajuci nju gledala i "spipavala" do kud je dosegla njena kompetencija (npr. odvikavanje od pelena- u potpunosti je ona vodila, na moru sam ju pitala zeli li da napravim njen krevet u kojem ce ona sama spavati i odmah je rekla da zeli i od tog trena u njemu spava (ok, kad se probudi u noci, ja ulecem u njega i pred zoru, sisanje....), no npr. znam da jos nije u mogucnosti odluciti kada je vrijeme za izaci van iz kade. tu radim kompromis- pitam ju da li idemo van nakon 20 minuta. obavezno veli ne. pa ju pitam nakon 10 opet, ona veli ne. pa nakon jos 10 ne pitam vec velim- sad idemo van!
banaln primjer, ali eto, mala slikica :)

i znam da negdje kiksam :mrgreen:

Citiraj:

---

vitekova mamuška prvotno napisa

Ma ja u uopće ne doživljavam zajedničko spavanje kao problem, nego kao uživanje ;) nego sam uzela spavanje kao primjer za to lomljenje koje spominjemo...
I dojenje se može uzeti kao primjer... dijete siše na zahtjev do druge godine i onda mama skuži da ne može više i poruči mu da više ne želi dati cicu. Kako se to dijete osjeća?
Samo mislim da taj prijelaz mora biti dugotrajan i blag. Ono, pripremiš se da će seljenje u drugu sobu trajati godinu dana od dana kada ti skužiš da je došlo vrijeme za to...onda tih godinu dana pričaš o sobi, čitamo slikovnice o tome, uzimamo primjer druge djece, uređujemo sobu, iz fore idemo spavati nekoliko puta zajedno u tu sobu, blablabla, i onda djetetu sine kako je totalno kul spavati u svom krevetu i ode :saint:

---

i meni je gust, al eto...ima nas dvoje :mrgreen:
netko me zel za sebe, a nije L. :lol:

uglavnom.
ovo sto pises- prije 2 mj. sam pocela na moru sa prcom o sobi. prije nego smo dosli, u zg-u je spavala do 6h u komadu. ako bi se probudila, probudila bi se jer bi ju mi probudili okrecuci se ili hrkajuci (ne ja, naravno :mrgreen: ). tu je prihvatila ideju o svom krevetu (naime tu je to madrac okruzen njezinim igrackama.
pricali smo o njenoj sobi, kako je tata osmslio ormare i dao ih raditi i kad dodje da ce bt ormari u njenoj sobi (koja je za sada igraonica golih zidova). kad se vratimo zajedno cemo je farbati, birati krevet...i ako izrazi zelju za spavanjem u njoj- super.
ako ne....probat cemo opet za xy vremena :)

no mislim da meni teze pada njezin odlazak nego njoj...

Čitam vas i baš mi je zanimljivo...
kod nas, ne mogu reći da imamo nekih općenitih problema (moje dijete je ono "lakoodgojivo, kooperativno i nezahtjevno" iz litalinog posta ;)), osim povremenih slavnih "faza" - trenutno smo u jednoj takvoj :mrgreen: .
Zašto ovo pišem - zato što imam ozbiljan problem s "ja" porukama. Kažem mu recimo: "ne želim da radiš toito".
A Andrej mi odgovara, sav bijesan: "DA!!! Želiš!!!"
Ili druga situacija: "jako me ljuti kad vičeš na mene"
A on će: "Nije! Ne ljuti te! Ne ljuti te!!!"
I tako dalje. Uglavnom, dijete u ključnim situacijama negira moje "ja-poruke", pa mi cijela takva konverzacija izgleda prilično besmislena.
Imate li i vi sličnih iskustava?

nešto zanimljivo:
http://www.skole.hr/roditelji/savjet...=951&mshow=349

Citiraj:

---

Čini mi se bitnim završiti riječima već toliko spominjanog Jespera Juula (2002): „Sve ovo možda daje dojam kako je cilj da se za sve krivnja svali na roditelje. Tomu nije tako, ali iz svega dosad izrečenog proizlazi da smo u stanovitom smislu svi pomalo krivi. Čovjek je kriv naprosto zato što ne može biti savršen, pa stoga nije u stanju ne povrijediti i ne činiti nepravde i onim ljudima koje zapravo voli. Takva je spoznaja nužna da bismo naučili kako se odnositi prema svom osjećaju krivnje.“ Volite, poštujte i prihvatite svoju djecu, ali i same sebe, onakvima kakvi stvarno jesu/jeste!

---

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Čitam vas i baš mi je zanimljivo...
kod nas, ne mogu reći da imamo nekih općenitih problema (moje dijete je ono "lakoodgojivo, kooperativno i nezahtjevno" iz litalinog posta ;)), osim povremenih slavnih "faza" - trenutno smo u jednoj takvoj :mrgreen: .
Zašto ovo pišem - zato što imam ozbiljan problem s "ja" porukama. Kažem mu recimo: "ne želim da radiš toito".
A Andrej mi odgovara, sav bijesan: "DA!!! Želiš!!!"
Ili druga situacija: "jako me ljuti kad vičeš na mene"
A on će: "Nije! Ne ljuti te! Ne ljuti te!!!"
I tako dalje. Uglavnom, dijete u ključnim situacijama negira moje "ja-poruke", pa mi cijela takva konverzacija izgleda prilično besmislena.
Imate li i vi sličnih iskustava?

---

tanja_b

Ja bih još jednom ponovila gledajući ga u oči da mi smeta/ljuti/... nešto štp on radi. Više se ne bih objašnjavala.
Mislim, Andrej je dovoljno pametan da zna da tebe to ljuti.
To što on to ne želi, druga je stvar.

A ovo što vitekova piše... moja starija kći je dosta različita po karakteru od svoje mlađe sestre. Dojenje je izbacila sama, iz kreveta se neda još uvijek :mrgreen:
A s mlađom, hmmm... noćne podoje sam JA odlučila izbaciti. Svodili su se na 10, 15 noćnih nacicavanja i sve me to iritiralo i frustriralo. Rekla sam joj da ja spavam, da onda cice hoće spavati, da ih pokrijemo i da će sisati kad vani bude dan.
Dvoje noći se ljutila, baš ljutila, lupala nogama po krevetu i sl. :mrgreen: i onda je počela spavati cijelu noć.

Mala je inače dosta glasna i zna se jako ljutiti. NE znam jel ona takvog karaktera jer se nađemo u puno situacija u kojima se nismo nalazili sa starijom (koja je po karakteru, koliko sam dosad mogla pohvatati- kao Andrej).. ne znam jesam li s njom (starijom) bila više AP nego s malom :/

Nekad u gužvi maloj nemam ni vremena niti mi je situacija za neko objašnjavanje...npr. pri prelasku ceste. Možda bih se sa starijom dok sam imala samo nju više objašnjavala. Mlađoj samo kažem da mira dati ruku ili sjesti u kolica na cesti. Ona neće, a ja je onda zavežem (protiv njenje volje). Iskreno, možda to izgleda ružno nekome sa strane, ali ja ne mislim da griješim jer znam da mi se već istrgnula na cesti i nije kompetentna za takve odluke :mrgreen:

moja razmišljanja i promišljanja roditeljstva su na tragu ovoga što pišu MC i litala

apsolutno mi se ne sviđaju neke stvari iz knjige,odgovornost za neke primarne potrebe tipa /hrana/san preuzimamo isključivo MM i ja...i tu nema ni kompromisa ni diskusije ni suza...to je naprosto tako i djeca ni ne traže drugačije...u 21 sat se spava,njihov je bioritam totalno podređen tom satu i poslije više ni ne funkcioniraju...a ja mislim da je kvalitetan san,s obzirom da ih ujutro čeka vrtić,primaran,a da samosvijest i samopouzdanje gradimo na drugim poljima

ima zgodnih stvari u knjizi,neke primjenjujem otprije nego što sam ih u knjizi i pronašla,više su mi došle po instinktu

više od JJ meni odgovara knjiga Vaše dijete Penelope Leach...nekako je više na tragu roditeljstva kakvo prakticiramo

ja sam jucer opet malo prolistala knjigu, i oko nekih stvari imam osjecaj da previse cjepidlaci

ali se nikako ne bih slozila da on zagovara ideju da su mala djeca kompetentna preuzeti odgovornost za svoje potrebe

ustvari, zato sam i pocela jucer cackati, jer mi je nekako isparilo na sto se odnosi ta djecja kompetencija po juulu

Moram staviti u svoje postoe da ne pogubim. Pročitah samo prvih par rečenica, slutim zanimljivost, hvala seni

Nitko se nije osvrnuo na moje pitanje o povezujućem roditeljstvu i Juulu, a mene baš zanima što mislite :mrgreen:

Citiraj:

---

meda prvotno napisa

ali se nikako ne bih slozila da on zagovara ideju da su mala djeca kompetentna preuzeti odgovornost za svoje potrebe

---

ne sve

ponta orastanja je u preuzimanju odgovornosti
kreće sa rođenjem
2% odgovornosti: zna kad je gladno i kad bi spavalo
i povećava se, polako, godinama, sve do (moja granica) kraja puberteta 18-20 god kad bi trebalo biti u 100% sposobnosti brinuti o sebi

na roditelju je da uvidi kad mu je dijete spremno za koju odgovornost
i to je najteži dio, jer kadkad jednostavno trebaš pustiti djetetu da proba, pa tek onda vidiš jel rano ili nije za neku odgovornost

Nera zna kad je gladna, dođe do mene i kaže mi: Nera gladna!
sa 18mj je bila spremna skinuti pelene

ono što je meni ostalo ubetonirano jest: poslušnost smanjuje odgovornost
ne možeš imati i jedno i drugo
dijete koje bez pogovora , bez pobune, sluša bilokad i bilošta i dijete koje preuzima odgovornost
stvar je vrlo logična, jer poslušni slušaju tuđu odluku i za njene posljedice nisu odgovorni
kad sam odlučiš sam i odgovaraš

Nera može birati šta će jesti, šta će obući ...
ja samo pazim da njeno učenje o životu ne ugrozi njeno zdravlje

čak i moja nepopustljivost u vezi AS, ne dovodi u pitanje njen integritet
ako ona odluči ne sjesti i vezati se u AS, ja odlučim ne voziti
par puta je pokušala izbjeći AS, pa sam tako reagirala, uz sva objašnjavanja da se svi vežu u autu itd... nema smisla da govorim o crash testovima
sad nemam nikakvih problema oko AS

ja mogu kontrolirati okolnosti unutar kojih ona donosi odluku
jer znam više, jer imam više iskustva

Meni se kod njega svidio onaj dio o osobnim granicama.
O izražavanju svoga mišljenja, želja, potreba...

Ali, ovaj dio o odgovornosti mi nije sjeo. :/
Ja iskreno ne mislim da moje kćeri (čak i ova starija!) mogu biti odgovorne za svoje odluke.

MGrubi, znam da to navodiš samo kao primjer...ali ovo o AS mi nije sjelo.
Ja npr. ne bih nikad tako- to da se ne želi vezati pa da ne idemo.
Ja ću ili milom ili silom :mrgreen:
Ako neće, ja kratko objasnim, ako i dalje neće, vežem silom.
Ali to se dogodilo svega par puta dosada.
Po tom pitanju nema odstupanja pa ni ne zaživaju.

Ja se za njih brinem- i što će jesti i gdje ćemo ići. Mogu birati između 2, 3 stvari i to je to.

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

čak i moja nepopustljivost u vezi AS, ne dovodi u pitanje njen integritet
ako ona odluči ne sjesti i vezati se u AS, ja odlučim ne voziti
par puta je pokušala izbjeći AS, pa sam tako reagirala, uz sva objašnjavanja da se svi vežu u autu itd... nema smisla da govorim o crash testovima
sad nemam nikakvih problema oko AS

ja mogu kontrolirati okolnosti unutar kojih ona donosi odluku
jer znam više, jer imam više iskustva

---

MGrubi, ovo što pišeš je OK, zaista je. I sama sam to učinila nekoliko puta, ali nemam uvijek vremena i volje za natezanje. Štogod to značilo po dijete, ja sam sklonija reći njoj da izađe i da se samnom neće voziti, nego da "kažnjavam" pun autobus!
Mislim, toliko joj toga dajem s druge strane da se jednostavno ne želim opterećivati jesam li joj narušila integritet što sam ju ucijenila vezanjem, a da bi se uopće mogla voziti.
Kod mene vrijedi: veži se - polijećemo ili van tko nije vezan. Da viš kako urla i veže se! Naravno, nakon što se smiri uvijek razgovaramo o tome zašto je važno vezati se bez kompromisa.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

A kakvu promjenu da napravi dijete koje nesto MORA? :)
McGrubi, ne granici li ovo sto si ti napisala s ucjenama i manipulacijama? :P

---

Svakodnevno u suživotu s vlastitom djecom moramo balansirati, žonglirati, brinuti se o našim potrebama, granicama, integritetima,a opet ostati svoji... svatko to radi na svoj način, u najboljoj namjeri, najbolje što zna...netko malo više držeći se knjige, neko malo manje, koristimo razl. metode, u svakom slučaju moramo biti jako snalažljivi i domišljati...
Sve je to na neki način manipulacija, taj odgoj...ali ne manipulacija u onom negativnom smislu...

Sve su te naše metode okej, sve dok svojim ponašanjem pokazujemo djetetu da ga volimo, poštujemo i uvažavamo...

AM
to što si navela nije ucjena
a nije niti kazna

ona je donijela odluku: neću se vezati
ti imaš pravo na svoju odluku: neću te voziti (ti voziš, ti odlučuješ)

to ti je sukob interesa, najnormalnija stvar
i ona je donijela odluku pristati na vezanje da bi se vozila

Citiraj:

---

s3ja prvotno napisa

Sve su te naše metode okej, sve dok svojim ponašanjem pokazujemo djetetu da ga volimo, poštujemo i uvažavamo...

---

:)

Citiraj:

---

na roditelju je da uvidi kad mu je dijete spremno za koju odgovornost
i to je najteži dio, jer kadkad jednostavno trebaš pustiti djetetu da proba, pa tek onda vidiš jel rano ili nije za neku odgovornost

---

točno, al ovo za mene nije neka novost koju sam shvatila pročitavši juula. no, s druge strane, priznajem da u nasem podneblju se prečesto i preteško odgovornost daje djeci. po meni on je prerano daje, al to je njegov stav, tj. moj.

ja ovako kao AM i to posebice u onom djelu:

"Mislim, toliko joj toga dajem s druge strane da se jednostavno ne želim opterećivati jesam li joj narušila integritet što sam ju ucijenila vezanjem, a da bi se uopće mogla voziti. "

ne znam, možda griješim... al odnos između roditelja i djeteta je jako kompleksan i poseban i nekako je u biti teško u njemu učiti se odgovornosti i samosvijesti koju dijete treba razviti kod sebe da bi normalno moglo živjeti... jer taj odnos će uvijek biti poseban. i dijete si prema roditelju može dopustiti slabost, jer roditelj je uvijek taj koji će voljeti dijete. nadam se da znate sto mislite, zurim, pa ako je nejasno, objasnim kasnije.

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

ona je donijela odluku: neću se vezati
ti imaš pravo na svoju odluku: neću te voziti (ti voziš, ti odlučuješ)

---

A kad imaš dvoje djece? Hoćeš drugom djetetu uskratiti put nekamo jer je prvo dijete odlučilo da se neće vezati?

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

ne znam, možda griješim... al odnos između roditelja i djeteta je jako kompleksan i poseban i nekako je u biti teško u njemu učiti se odgovornosti i samosvijesti koju dijete treba razviti kod sebe da bi normalno moglo živjeti... jer taj odnos će uvijek biti poseban. i dijete si prema roditelju može dopustiti slabost, jer roditelj je uvijek taj koji će voljeti dijete.

---

Kako vrijeme prolazi i dijete mi raste, ovog sam sve više svjesna.

Citiraj:

---

A kad imaš dvoje djece? Hoćeš drugom djetetu uskratiti put nekamo jer je prvo dijete odlučilo da se neće vezati?

---

Čula sam tu na forumu i za ovakve slučajeve.
Meni je to nepojmljivo.

Sad smo se svi uhvatili MGrubinih autosjedalica :mrgreen: ... ali meni se s dvoje djece često dogode takve situacije da ili moram zbog jednog djeteta doma, a drugome se ne ide i sl.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

ne znam, možda griješim... al odnos između roditelja i djeteta je jako kompleksan i poseban i nekako je u biti teško u njemu učiti se odgovornosti i samosvijesti koju dijete treba razviti kod sebe da bi normalno moglo živjeti... jer taj odnos će uvijek biti poseban. i dijete si prema roditelju može dopustiti slabost, jer roditelj je uvijek taj koji će voljeti dijete.

---

Kako vrijeme prolazi i dijete mi raste, ovog sam sve više svjesna.

---

Znam.
Ja ću se sad uhvatiti slabosti- i dijete si dopušta slabost, a u mom slučaju, i ja si pred njima dopustim slabost, grešku.
Nisam pred njima roditelj stijena. Pokažem da mi je teško, znaju da nisu one za to krive.

Time, čini mi se, na njihovu samosvijest djeluem pozitivno jer mislim da se ne trebaju osjećati loše ili manje vrijedno zbog toga.
OK je pogriješiti, popraviti što se može, nešto možda iz toga naučiti i idemo dalje.
Idemo dalje :mrgreen:

jednom na mibu je jedna priznala da nije starije dijete odvela na balet jer je manje ludilo i nije htjelo milom u AS. odlučilo dijete od 2 godine biti kompetentno, a ispaštalo ono od 7-8 godina. ne velim da se dijete ne mora učiti međusobnoj sestrinskoj toleranciji, al je meni ovo previse

Citiraj:

---

vitekova mamuška prvotno napisa

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

ona je donijela odluku: neću se vezati
ti imaš pravo na svoju odluku: neću te voziti (ti voziš, ti odlučuješ)

---

A kad imaš dvoje djece? Hoćeš drugom djetetu uskratiti put nekamo jer je prvo dijete odlučilo da se neće vezati?

---

da
i prvom dati do znanja posljedicu te odluke
da će se njen/njegov brat naljutiti

i emocije su posljedice, ne samo radnja

Citiraj:

---

OK je pogriješiti, popraviti što se može, nešto možda iz toga naučiti i idemo dalje.

---

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

Citiraj:

---

A kad imaš dvoje djece? Hoćeš drugom djetetu uskratiti put nekamo jer je prvo dijete odlučilo da se neće vezati?

---

da
i prvom dati do znanja posljedicu te odluke
da će se njen/njegov brat naljutiti

---

I tebi je u redu kada drugo dijete zbog tvoje odluke (ne bratove) bude kažnjeno ni krivo ni dužno?!
Nemoj pretjerivati, Grubica! :)

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

jednom na mibu je jedna priznala da nije starije dijete odvela na balet jer je manje ludilo i nije htjelo milom u AS. odlučilo dijete od 2 godine biti kompetentno, a ispaštalo ono od 7-8 godina. ne velim da se dijete ne mora učiti međusobnoj sestrinskoj toleranciji, al je meni ovo previse

---

ta ti situacija nema veze sa kompetetnošću
kompetetnost nije pravo na odluku, nego sposobnost donijeti ispravnu odluku

nije dijete odmah sposobno (kompetetno) donositi SVE odluke, postepeno, stupanj po stupanj
uči na posljedicama

lekcija u ovom slučaju jest da je mlađe krivo zato jer starije nije išlo na balet
triba u životu naučiti i preuzeti krivnju na sebe
i starije ima puno pravo biti ljuto i ne igrati se sa mlađim (ali to je odluka starijeg djeteta, kako će reagirati)

"mora se samo umrijeti"
sve ostalo je izbor, stvar odlučivanja

to je nešto što želim naučiti svoju dijecu
ali ih i naučiti da svaka odluka ima posljedicu i da se suoče i sa lošim posljedicama
život je borba

Citiraj:

---

ne velim da se dijete ne mora učiti međusobnoj sestrinskoj toleranciji, al je meni ovo previse

---

pa koji je tvoj izlaz iz te situacije?

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

lekcija u ovom slučaju jest da je mlađe krivo zato jer starije nije išlo na balet

---

Nije istina. Kriva je mater koja nije donijela ispravu odluku.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

Citiraj:

---

A kad imaš dvoje djece? Hoćeš drugom djetetu uskratiti put nekamo jer je prvo dijete odlučilo da se neće vezati?

---

da
i prvom dati do znanja posljedicu te odluke
da će se njen/njegov brat naljutiti

---

I tebi je u redu kada drugo dijete zbog tvoje odluke (ne bratove) bude kažnjeno ni krivo ni dužno?!
Nemoj pretjerivati, Grubica! :)

---

ne, ne
pazi na granice, redosljed događanja
majka nije odlučila da neće voziti
nego je odlučila da neće voziti nevezane ( a to je lekcija za obje strane , jer ako popusti mlađem, onda će i starije tražiti pravo na vožnju bez sjedalice)
mlađe je odlučilo nevezati se, i izazvalo odluku majke da se takvi neće voziti
to ti je lekcija o funkcioniranju kolektiva

no, majka bi trebala prvo koristiti svoje umjeće razgovora da ne dođe do konačne odluke o nevoženju - nevezanju

da se razumimo: mama ne smije voziti nevezano dijete
to ti je isto preuzimanje odgovornosti za sigurnost djece

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

lekcija u ovom slučaju jest da je mlađe krivo zato jer starije nije išlo na balet

---

Nije istina. Kriva je mater koja nije donijela ispravu odluku.

---

pa donijela je ispravu odluku: ne smije voziti nevezanu djecu
i točka

1 odlazak na balet neće utjecati na baletansku budućnost starijeg djeteta, ali će dati dobru lekciju i starijem i mlađem

Ne, Grubi, dijete se stavi u sjedalicu i zaveže. Ako to nikako, nikako ne želi, onda se dijete izvadi van, preda ocu (nadam se da je kod kuće, ili da je baka u blizini) i to dijete NE IDE. Sada je, po meni, točka.

U potpunosti se slažem s Adiomare.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Ne, Grubi, dijete se stavi u sjedalicu i zaveže. Ako to nikako, nikako ne želi, onda se dijete izvadi van, preda ocu (nadam se da je kod kuće, ili da je baka u blizini) i to dijete NE IDE. Sada je, po meni, točka.

---

ma u originalnoj verziji situacije, ne bi mlađe dijete ni išlo voziti s majkoim starije, ukoliko bi otac ili baka bili doma? zašto bi si mama uopće komplicirala? ;)
Pitanje je kako bi postupili da mlađe nemamo kome ostaviti...?

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Ne, Grubi, dijete se stavi u sjedalicu i zaveže. Ako to nikako, nikako ne želi, onda se dijete izvadi van, preda ocu (nadam se da je kod kuće, ili da je baka u blizini) i to dijete NE IDE. Sada je, po meni, točka.

---

dijete se nagovori da sjedne u sjedalicu, to je prvo, koristiti svoje poznavanje djeteta i svoje iskustvo u nagovaranju

i da apsolutno, ako imaš opciju ostaviti mlađe dijete , to je najbolji mogući ishod

ali šta ako si sama sa dvoje djece a mlađe neće nikako (fizički otpor) sjesti u AS, o toj situaciji ja pričam ;)