Mateaaa ovako bi kako kaže sirius.
Printable View
Mateaaa ovako bi kako kaže sirius.
Da, bilo bi najbolje da uopce nema potrebu druge dirati. Pokusat cu tako, ali s psom je malo teze s obzirom da smo svi skupa stalno zajedno.
Hvala vam :) nesto od toga ili kombinacija svega ce upaliti, nadam se.
Jednom hoce. Ali sigurno ne odmah.Citiraj:
Mateaaa prvotno napisa
Da, na to sam mislila.Citiraj:
sirius prvotno napisa
U smislu, rukama ne udaramo, ne diramo, gle, rukama mozes dirati ovo - i onda mu dati neku njegovu igracku.
Nisu ljudi dragi; ne diramo ih nasumice po parkovima, koliko god nam se 'oce.
xCitiraj:
sirius prvotno napisa
puno strpljenja treba
pa dijete od 18 mjeseci je još praktički beba
ili uvečer puste doge, ovčare i slične da hodaju slobodno po naselju, njuškaju prolaznike i vrše nuždu ispred tuđih ograda :roll:Citiraj:
Jelena prvotno napisa
jedan takav pas je jednom napao mene, sva sreća da sam imala veliku torbu pa je pobjegao kad sam ga udarila, a taj isti je nakon nekog vremena ugrizao mog tatu
muka mi je od takvih vlasnika
Podižem temu nakon drugog dana iste scene u vrtiću.
Ne znam više kako da trogodišnje dijete naučim da ne smije udarati drugu djecu. Moj L konstantno ima problem s istim djetetom u vrtiću. Potuku se svako malo. Muka mi je više od toga što se ni jedan ni drugi ne ponašaju kako treba. Scena jučer - mali govori L da je mala beba (iste su dobi, ali L je nešto sitniji od prosjeka, a mali je čini mi se najveći u skupini), štipa ga kad god ga dohvati, lupka ga - nikakvo strašno udaranje, ali često. Onako kao kvrckanje ako me kužite. To mi je teta sve ispričala, ona kaže da nije čudno što je L poludio jer je i ona malog slala nekoliko puta na hlađenje i isto bi se ponavljalo svaki put kad bi se vratio. I na sve to L njega udari. Ali baš udari nekom drvenom igračkom, dijete ima masnicu na čelu. Ne vrati nikad istom mjerom, vrati puno jače.
Danas je išao samo na tri sata u vrtić jer ima kontrolu kod doktora, ali htio je ići jutros pa ajde, barem kratko. I u tom kratkom vremenu opet scena. Mali ga je opet štipao, pa je moj nakon nekoliko štipanja potegnuo rukom prema njegovom licu i raskrvario mu usnu. Znači ovo je sad već dva dana za redom, nije više svakih par dana ili tjedana. I ovo je sad prvi put da je moj počeo tako agresivno vraćati.
Do sad smo surađivali s njegovim roditeljima i pokušavali skupa riješiti problem, e pa sad ni oni više ne žele prijateljsku suradnju nego sam imala baš nezgodan razgovor s tom mamom maloprije jer me zvala, morala je pokupiti svog u vrtiću jer se nije mogao smiriti. Teta mi naglašava par puta da moj nikad nikoga prvi ne dira. Okej, super, ali to mi ne znači puno ako će boksat nakon svakog štipanja. Mislim, njihovo dijete ima vidljive ozljede od mog, bit će me sramota dovest ga sutra u vrtić i sresti tu mamu.
Toliko razgovaramo, vježbamo glasno "nemoj me štipati!" i slične rečenice, učimo ga da se mora obratiti tetama, a ne udarati nazad.. ali ne, moje dijete šuti i šuti dok ne pop... pa vrati jače. I šta sad? Jel pali tu neka kazna?
Ne znam ni odakle mu to uz sva ponavljanja i razgovore, ne gleda nikakve nasilne sadržaje, s bratom koji je mlađi 13 mjeseci je super, odlično se slažu i igraju zajedno.. i opet udara ko da ga treniramo svaki dan. I ne znam jel trebam naglasiti, ni muž ni ja ga nikad nismo udarili, nikad.
Nisam dosad išla ni na one kazne tipa "odaberi si igračku koju ti uzimam", jer mi se to čini besmisleno, a možda bi trebala. Kazna mu je dosad bila recimo, ne znam, ako napravi scenu u parkiću, idemo kući. Ako je scena u trgovini, ne vodim te u trgovinu dok ne naučiš. Ne znam, možda bih trebala probati s nečim drugim.
Ne znam, moje misli su skroz kaotične oko toga. Ako si sigurna da nije prvi napao, meni to iz mojih cipela izgleda sjajno, jer se meni nekad čini da sam Dalaj Lamu odgojila i voljela bih da je moj nekad vratio, ali mu naprosto intrinzično nije OK vratiti. Sad ću vjerojatno biti popljuvana ovdje, ali da znaš koliko sam ja puta govorila da vrati kad ga netko udari, i nikad nije. Nije moj sunce i zlato, nego naprosto ne rješava na taj način problem, nego udavi čovjeka pričom i pametovanjem što je i kako trebalo (ne znam gdje je to vidio :mrgreen:). S druge strane piše u našem Pravilniku o izricanju pedagoških mjera (za škole) da kad bi vratio nasilniku da bi i on bio kažnjen nekakvim ukorom. Čitala sam jer imamo nasilnika i ja sam govorila djetetu da se mora braniti od njega, jer ga škola slabo štiti, da ne ostane bez oka na kraju.
Možda će vaš klinac prestati provocirati kad vidi par puta da će dobiti natrag. Naš ne bi, vjerojatno, jer nije samo nestašluk u pitanju. Kako god, ja sam bila tip koji je uzvraćao udarac, moja sestra nije. I obje smo slično završile. Na kraju mi se čini da mi je svejedno kakva je filozofija iza, da mi je samo bitno da mi dijete ne završi kao invalid zbog nasilnika, s ukorom ili bez ukora. Škola zna tko je tko, kod nas, tako da sumnjam da bi ih jednako tretirali, ali moj ionako ne uzvraća.
Sa uskoro dvadesetjednogodišnjim roditeljskim stažem mogu ti reći slijedeće:
1. Te male beštije rode se sa vlastitim JA i kako god i koliko god ih učio i odgajao samo ponekad će primijeniti naučeno prije nego ono instiktivno što im je prirodno i to ne u situacijama poput ove kad se osjećaju ugroženo.
Oni koji vrate jednostavno imaju to u sebi. Oni koji ne znaju vratiti nego plaču u ćošku isto tako.
2. Ono na čemu možeš poraditi je razina vlastitog nerviranja i energije koju trošiš oko ovakvih situacija. Pokušaj samo slegnuti ramenima i reći mami tog klinca da je samo vratio njenom klincu i da ga ona nauči da ne zadirkuje tvog jer ti ne uspijevaš svog naučiti da mu ne vrati. :mrgreen:
3. Za xy godina koje će proći jako brzo ovakve anegdote će vam biti zanimljiva zabava na obiteljskim druženjima.
Evo Jelenin post uletio ispred mog i taman potvrđuje ovo što sam napisala.
MM se isto uopće ne opterećuje oko toga, njemu to taman tako i treba, ako te netko dira ne daj se nego vrati. Njemu je, eto, baš zgodno ispalo što je L takav sam od sebe, a da nismo ništa ni stigli raditi po pitanju toga da ga naučimo da ne trpi. Ja opet razmišljam prvo, što bi se dogodilo da ta drvena igračka nije završila na čelu nego npr. na oku, pa to bi bilo strašno. I drugo, naletit će nekad na provokatora kojem će vratiti, na što se provokator neće rasplakati tetama kao ovaj mali, nego će vratit njemu još gore.
Tete kažu da on nikad ne napada prvi i da se lijepo igra sa svima, da sve sluša, ne radi probleme. Ali da vraća redovno kad netko dira njega. To i ja vidim u parkiću, neće on provocirati, ali vraća ako netko krene prvi. Samo što dosad stvarno nije nanosio neke ozljede, a sad me ovo iznenadilo.
Ne opterećuj se, ovo je taman kako treba. Nasilnici razumiju jedino jezik vraćanja istom mjerom ili mrvicu jače. Moj mlađi sin je sam riješio problem nasilnika u nižim razredima OŠ tek kad ga je dohvatio istom mjerom (Prestao je slušati nas i zanemario mirno rješavanje sukoba, jer ni u školi od osoblja nije dobivao nikakvu zaštitu. Prekipjelo mu je kad mu je nasilnik izbio mliječni zub. Zveknuo ga je pošteno, a tada je nasilje prestalo. Trebam li reći da sam stala u obranu svog djeteta?).Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Ja vjerujem da mu ponavljaš da to nije u redu i to mi se čini OK. Ne mislim da ti trebaš poticati svoga da vraća :)
Ali ne bih ja neke kazne smišljala. Mislim da je važno usaditi mu društveno prihvatljivo ponašanje.
Ja imam problem da stalno objašnjavam zašto nešto nije dobro. I jako bih rado odgajala pohvalama dobrog, a ne pokudama lošeg ponašanja. I onda nekad ne znam je l u meni problem, vidim li ja samo loše, ali vjeruj da se iscrpljujem do granica u preusmjeravanju ponašanja. I evo nedavno smo došli do toga da ga svako jutro i navečer pohvalim za dobro ponašanje, jer naprosto imam elemenata za to, dijete se lijepo ponaša. Nemam pojma niti hoće li to trajati dulje, niti je li to posljedica mog ponavljanja ili je naprosto sazrio. Da li se loše ponašao jer je preumoran već kad se probudi? Je li kozmičko zračenje u pitanju ili je Mars u Neptunu? Jako je to složeno. Radiš najbolje što možeš. A savjete koje pročitaš uzmeš kao nekakav orijentir, a ne pravilo, jer je svaka osoba i situacija drugačija.
Da je to lako objasniti tvojim dečkima kako treba, to bi odgajateljica rutinski napravila.
Ma da, naravno, stvarno puno razgovaramo s njim. I ovu situaciju smo odmah prošli još u autu pa ponovo kući. Njemu je žao, htio je da zovem da vidimo jel malom još curi krv. Samo što sam sigurna da koliko god mu je danas žao, ponovio bi on to opet sutra da "mora".
Čini mi se da je i kod mene problem što više preusmjeravam loše nego što hvalim dobro. Pohvalim ja njega, daleko od toga, ali nekad se uhvatim da više objašnjavam zašto nešto nije dobro, nego da uzmem za primjer nekad kad je bilo dobro i to pohvalim. Meni se to kad je dobro kao podrazumijeva. Nekidan ga je susjeda pohvalila 300 puta u pola sata kako lijepo mazi mačku i kako je dobar prema njoj, a ja si mislim pa šta bi trebao s tom mačkom pobogu :lool: u biti trebala bih ja poraditi kod sebe na tim pohvalama jer znam da se nekad kod male djece stvarno ne podrazumijeva.
Ko zna čega se susjeda nagledala s djecom i mačkama :lol:
Baš :lool:Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Meni je tvoj mali zakon :mrgreen:, da smo barem ja i moja djeca takvi, mi smo oni koji plaču u čošku :mrgreen:.
Osim jedne scene kad je najmlađa još u jaslicama ugrizla drugo dijete do hematoma, braneći se… uglavnom samo dođu doma kukajući.
Ja ne bih tu više jako puno pričala/“zvocala”. Dijete ima taj poriv u sebi i dokle god ga ovaj tlači, teško će se vječno suzdržavati. Uvela bih mu neku “mjeru” - posljedicu, ne kaznu. Nešto što će mu biti poticaj da svoju obranu izrazi na prihvatljiv način, da se suzdrži od prve reakcije. Ovako nekako…
1. “Vidim sa si ljut. Napravio ti je to i to… “ - dakle na početku mu pokazuješ da prepoznaješ i uvažavaš emociju koju izražava zbog onog što mu se dogodilo
2. I onda samo kratko nešto i u stilu: “vidim da ti je teško, ali ne želim da to rješavaš batinama/da ga udaraš/da mu napraviš to (nešto u tom stilu) jer to nije u redu. Nitko ne smije udarati ili ozlijediti nekoga drugoga.”
3. Kad te opet naljuti molim te pokušaj ovo, stavi ruke ispred sebe i jasno i glasno mu reci: “ne želim da mi to radiš, to me boli!” Dakle naglasak mora biti na tome da on izgovori ovo “ne želim da mi to radiš”, da izrazi sebe. A ne da kaže “prestani” - što je naredba/ti poruka, na koju ovaj ne mora reagirati. Nego ideš dakle iz ja poruke: “ja ne želim da mi to radiš”.
4. Uvedeš posljedicu obavezno (fency ime za kaznu), i opet ti počinješ s ja-porukom. “Ja ne želim da mu vratiš na taj način, jer to nije u redu. Ne želim da to radiš jer je opasno i može se nekoga ozlijediti. Želim da mu na drugi način pokažeš da ti smeta kad ti on to radi. Teško mi je i ne želim više o tome razgovarati s tetom i njegovom mamom. Možeš li pokušati ovako? Možeš li se potruditi? Jer ako se ovo opet dogodi neću te moći nekoliko dana odvesti u vrtić.”. I zbilja ako ponovi udarac ako je moguće ostavi ga dan-dva doma. Ili uvedi bilo koju drugu posljedicu koja je njemu bitna i koju možeš provesti ako se ponovi. Ali kratko, odrješito i jasno, ne još 7 kartica moraliziranja.
I naravno, pohvaliti ga za napredak ;).
I naravno, neće upaliti iz prve, ali samo pilaj, ali kratko po nekom ovakvom obrascu: ne želim da mu tako vratis nego da napraviš ovo inače nema vrtića. I točka. Bez puno moralnog zvocanja kako se to ne smije. Mi smo životinje, treba vremena naučiti što se ne smije ;).
Ne sekiraj se.
Tvoj mali je napadnut i ima se pravo braniti.
Moja kći, nekad najvišlja u razredu, je u 1. Osnovne doslovno zakucala klinca u ogradu koji ju je danima pikao s olovkom i na druge načine maltretirao.
Poslije je bio mir.
Njegova mama je pokušala napraviti dramu od toga, ali je učiteljica sve zaustavila jer je znala što se zapravo dogodilo.
Tvoj sin i taj drugi mali imaju samo tri godine pa to ide malo drukčije, sporije, ali vjerujem da će taj mali shvatiti da mora prestati.
Još jednom, molim te ne sekiraj se i nikako ne kažnjavaj sina jer je s njim sve u redu. Branit se mora.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja se načelno slažem s ovim "ne želim", ali kod mene doma to ne djeluje. Odnosno, možda djeluje, ali na skali desetljeća, a to jos nismo dosegli. Dakle, i ja to radim, ali ne vidim bas da funkcionira. Strpljen-spašen.
U kolektivu, moj ne stoji u kutu plačući, nego verbalizira problem, čak i docira, prijavi učiteljici (ne radi se o gurnuo me je, nego o - baca stolce i metle po ucionici na djecu, ulijeva vodu u cipele na hodniku i sl) i ono sto je lijepo, al ja kao roditelj sam podvojenog misljenja, odmah oprašta divljačke ispade.
Nasmijala sam se na bunilo, nećeš ići u vrtić
E moji bi tu bili još gori, jer tko bi poželio ići u vrtić:mrgreen:
Ako sam dobro pratila, malac voli vrtić.
Meni to nije baš da bi rekla kao većina vas: Bravo sine, samo tako dalje! Da,treba se branit i vratit mu (po mom mišljenju inače postaje žrtva),ali reakcija je da ostavlja drugo dijete s čvrgama na glavi i raskrvarenom usnom (ne sjećam se sad točno ozljeda,al nisu zanemarive).
Prvo zato što reagira na neprihvatljiv način jer vraća trostruko jače i tako usvaja obrazac ponašanja za stariju dob,a u pubertertu i kasnije to već postaje problem s ozbiljnijim posljedicama.
Drugo danas sutra možda neće bit pod nadzorom neke tete pa učiteljice, pa će bit teško dokazat tko je zapravo započeo a nekad nije ni toliko bitno ako je jedno dijete s vidljivim ozljedama. Neki roditelj će to prijaviti nadležnim službama vrtića/škole...a i meni bi bio neugodnjak doć u vrtić i vidjet to drugo dijete u takvom stanju. NedajBože da mu je ozlijedio oko, to bi bilo nepopravljivo i što onda?!
Uostalom možda mu neka učiteljica/razrednica neće bit naklonjena zbog takvih reakcija, pa se može dogodit da dijete bude prozvano nasilnikom, što naravno čovjek ne želi.
Treće mislim da ako se navikneš na takav obrazac ponašanja u djetinjstvu koji se potiče i od strane uže obitelji, onda u tinejdžerskoj, adolescentskoj i odrasloj dobi slijede problemi jer si naučen tako se žestoko fizički "obračunavat"a nekad ćeš naići na fizički nadmoćnog, pa se može završit i pretučen.
Riri evo to je moje vidjenje, slažem se s tobom da nešto treba napravit, al nemam trenutno ideju što i kako.Morala bih razmislit no ne bih to samo tako pustila kao što ni ti ne puštaš.
Branit se treba apsolutno i super je da reagira, ali to ne smije biti na ovakav način da ga lupa drvenom igračkom po glavi.
Da, Bubilo, dobro si skužila, on stvarno voli ići u vrtić, njemu bi neodlazak bio kazna desetljeća. Odnosno posljedica :lool:
Puuuno radimo na ja-porukama, ali bez ikakvog uspjeha. Oduvijek pokušavam s ja-porukama jer eto, kažu u knjigama da to tako treba :mrgreen: ali moje dijete meni kaže da zna i nastavi po svom. Ne želim da radiš to i to. Znam mama. Nastavi. Maknem ga iz situacije koju nastavlja, naravno, ali on NIKAD ne shvati da to ne bi trebao ponoviti idući put. Ajd, veliki nam je uspjeh što već jedno pola godine nije imao tantrum u trgovini, ali iskreno uopće ne znam jesmo to mi postigli ili je samo prerastao scene kad mu se nešto ne kupi. Ili, ne želim da radiš to i to (uz sve ono da razumijem kako se osjeća, sve ja to po knjigama), pa mi on kaže da on želi. :roll:
Sve razumije i odlično se verbalno izražava, mislila sam da će s njim zbog toga biti lako, ali neee.
Jedno vrijeme smo brojali, kao brojim ti do 3. Meni ispala totalno glupa metoda, jer šta ću iza 3. :lool: mogu mu uzeti igračku, možemo otići iz parkića ili šta god već, ali nije mu to nikad bilo nešto bitno. Vrhunac metode je bio kad sam počela brojati, a on sa mnom. Pa je otišla u zastaru.
Ali ja-poruke stvarno prakticiramo i nadam se da će jednom doći dan kad ću reći da je poslušao moju poruku. Nekidan je radio scenu navečer jer je gledao samo jedan crtić. Uvijek gleda samo jedan crtić, jer ako mu damo još jedan, to je onda natezanje do ponoći zašto ne može i treći ako može drugi. Pa se naljutio i išao lupati vratima od sobe. To zna da mi smeta jer inače kad njih dvojica trče vječno govorim da ne lupaju vratima jer me strah da će jedan drugom zalupit prste. I to mu je valjda ostalo kao nešto što meni smeta, a naljutio se na mene. Pa sam ja-porukala do besvijesti, ništa to ne dopire, pa je muž viknuo, ali se istovremeno malo i zaj*ebao jer mu je rekao da ako još jednom lupi da skida vrata. Tom djetetu je najdraža aktivnost ispitivanje granica valjda pa je, naravno, lupio još jednom. Skinuta su vrata, još uvijek. A idući dan na obiteljskom okupljanju je kao najbolji glumac iz najtužnije scene rekao: tata, ako budem dobar danas, jel smijem opet imati vrata? :lol:
U redu, sve mi je jasno. Samo ću sad reći: jadna ti majka :lol:.
Moja srednja, o kojoj se ovdje nekad puno pisalo, sada ima 10 godina i jučer je imala tantrum od sat vremena.
Ja 6 od 7 dana u tjednu sama u sebi patim kako sam loša majka, iako i dalje redovito čitam i čitam, a kao što vidiš i dijelim savjete drugima :lol:.
Pa ću ukratko… ako imaš tvrd orah, onda ti je nažalost muž u pravu… tako i ja pričam i pričam i čini mi se da ne prolazi, ali onda jednog dana i ja “skinem vrata”. Slušaju oni, apsolutno sve znaju, sve su čuli, i zapamtili i sve im je jasno. Ali idu po svome dokle mogu. A dok samo govoriš misle da još mogu.
Moje iskustvo je da ne pale ni ne znam kakve kazne (posljedice je l), pogotove one koje se događaju u budućnosti. Niti pali deranje, urlanje i kad izgubim živce.
Pali kad shvate da sam stvarno ljuta i da stvarno mislim ozbiljno. A nažalost nekoj djeci je ozbiljno tek to skidanje vrata.
Naša zadnja epizoda je bila ta da sam odnijela iz kuće svaki mogući ekran (sve mobitele, laptope, tablete, uključujući reciver za TV). Plus nisam s njima progovorila 48 sati, osim: “hrana je na stolu” i sl.
Problem nije bio u ekranima i svađi oko ekrana, ali je to bilo moje “skidanje vrata”. Tih 2 dana nisam ni zucnula, ni vikala, ni ja poruke, ni ništa. I sve im je bilo jasno, točno su znali šta me dovelo do toga i što trebaju/ne trebaju raditi.
S nekom djecom je nažalost tako, mic po mic.
Moji su super ljudima izvana, svi ih hvale i ne vjeruju stvari koje im ja govorim. Da npr. ne želi pisati zadaću i vježbati zadatke nego mi podere papir i vrišti “neću”. Nitko mi ne vjeruje. Ta dva dana je samo mirno sjela za stol i radila.
Što sam se raspisala… uglavnom. Ja na tvom mjestu ne bih više pričala. Kratko bih mu rekla:
- to je ružno, opasno, to se ne radi
- ne želim da to radiš
- ovo su ti alternative ako te gnjavi
- ako to ponoviš dogodit će se to i to (ali mora biti nešto iz čega vidi da si jako ljuta i da je prešao granicu i da ne opraštaš ovaj put)
Je l pratiš onu grupu na fejsu “odgoj i osobni razvoj”? Mislim vjerojatno sam napisala puno toga što bi mi tamo rekli da ne podržavaju :mrgreen:, ali dobra je grupa. Možeš pretraživati po nekom pojmu, bilo je tamo već ovakvih priča.
A šta je tako tragično u tom skidanju vrata?
Nije uvredljivo, nije osobno, nije agresivno, povezano je s njegovim radnjama, ne pokazuje nemoć, nego obratno, skraćuje beskrajne razgovore...
Teško je :?:
Zvuči mi više kao kazna za roditelje :mrgreen:
Ma nije uopće tragično, briga mene za vrata. Nek ih baci što se mene tiče, manje čišćenja. Samo sam htjela dati primjer koliko nam ne djeluje odgoj po "pravilima", po ja-porukama i slično, kad dođemo do toga da skidamo vrata.
Pa ja hoću reći da mi skidanje vrata (koliko se sjećam teorije odgoja od kojeg sam odavno odustala) ne zvuči kao neka edukativna posljedica.
E pa to, kužiš me. Tantrumi od sat vremena, i to minimalno. To me izludi, dok dođemo do posljedice, već budem mrtva umorna od tog urlikanja i razvlačenja situacije.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Razlika je što meni vjeruju jer ga vide, ne suzdržava se on pred ljudima nimalo, nažalost hahaha. Ali dođe mi da vrištim kad mi znaju reći: meni se moj ne bi tako ponašao :roll:
Tvrd je orah definitivno, lakše se dogovorim s mlađim koji je skoro pa potpuno gluh i koji još ne govori ništa. Kod njega nekad i upale ja-poruke. :lool: moram svakako smanjiti objašnjavanje, ja stvarno kako je i Jelena rekla, cijelu litaniju navedem o tome zašto se nešto ne smije, prestane i slušati nakon prve dvije rečenice. Ne pratim grupu, nemam fb, ali pogledat ću s muževog.
Da, i nju su svi sa 3 gledali kako vrišti, i naravno govorili “meni ne bi” ;).
Ali kako je starija zna se suzdržavati u javnosti. Ali nekad taman toliko da dođe do auta, uđe, zalupi vrata i krene…
Stvarno nemam nikakav “preko noći” savjet. Samo bih u vezi takve reakcije u vrtiću pokazala i neku drugu stranu… ne samo objašnjavanje, nego da na tebi trajno/duže vremena vidi koliko ti je to veliko “ne i ne, i ne dolazi u obzir”.
Ok te litanije, silne ja poruke, objašnjavanja koja trajuuu, definitivno bih izbacila. Pa to ne đogu slušat ni ja kao odrasla osoba:mrgreen:
Jasni, glasni, kratko i autentično.
*jasnO,glasnO,..
Ne želim vas puno plašiti ali tek u pubertetu kreću pravi tantrumi :cupakosu::mrgreen:
Zato je bolje u što ranijoj dobi "intervenirat" :mrgreen:Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Ja se slazem s Lili. To vracanje lupanjem igrackama po glavi je totalno neprihvatljivo. I isto ne znam cemu silne poruke kako to nije dobro - ko sto ga ne bi pustili da istrci na cestu pred aute tako ga ne treba pustit ni da lupa drugu dicu po glavi igrackama.
Ne treba doduse ni ovog drugog pustit da ga stipa. A to isto ne razumijem, tete gledaju i vide da jedan stipa drugoga i ne reagiraju??
Ipak, s tri godine su oni jos pravi malisi. To sto ga je sad lupio po glavi ne znaci, po meni, puno za kasnije ponasanje.
Ma ne mora biti. Moj stariji je bio jako zahtjevna beba i toddler, sa svakodnevnim vrištanjem i plakanjem, pa njegov pubertet nismo ni osjetili. Valjda sad to mogu reći, danas kad mu je zadnji dan srednje škole.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
(Inače sam ja to predvidjela kad je imao 8 godina pa me se tapšalo po glavi, kao, vidjet ćeš ti :mrgreen: )
Moram se zahvaliti svima na savjetima, pogotovo Bubilo na preporuci za grupu, baš je bilo dobrih stvari tamo.
Evo skoro mjesec dana kasnije mogu reći da vidim neki napredak. Nije odjednom postao zlatan, gurne, štipa kad drugo dijete krene, ali barem ne nanosi prave ozljede. Dokad će potrajati ne znam, nadam se za stalno :)
Tete kažu da razgovaraju stalno s obojicom, da ih razdvajaju, ali da je ovo sad svakako puno bolje.
Super Riri,odlično!:klap:
Duplić