pintju :love2:
Printable View
pintju :love2:
dan je počeo dobro,slobodan dan.buđenje s dragim,ja sretna-onda ode muž s prijat. na kavu ja doma sama, uhvatila se čišćenja,navila muziku i onda ko grom iz vedra neba,pogodi me neka tuga,sjetim se kako sutra idem kod dr. na dogovor za ivf.ajme pa opet sve ispočetka.bockanje,punkcija,čekanje...i gotovo,suza suzu stiže,a kako sam bila sretna kad sam prošli put ugledala veliku betu-prvo što sam pomislila bilo je-nema više prolaženja kroz sve to ali eto,Bog je htio drugačije,sad Ga samo molim da mi da snage-onda me zove mama a ja se javim sva sretna,nesmije primjetit moju tugu,bol...sve to nosim sama na srcu,iznutra propadam izvana sva jaka,sretna ,nasmijana...
Ali jednog dana,kad budem bila sva bucmasta s ogromnim trbuhom,neću se morat pravit jer će onda moje srce i duša orit od sreće
Kiki :love2:
Kiki glavu gore. Sutra si već jedan korak bliže svome cilju. Mislim da mi sve imamo faze kada smo jake i mislimo da nas to ne dira, ali imamo i faze kada bi se najradije sakrila u mišju rupu. Najviše me boli ta stalna ljudska znatiželja, zašto još nemamo djece i šta čekamo. Počela sam govoriti da ni ne želimo djecu, jer mi se zbilja više ne objašnjava da imamo vremena i ona fraza-ma bit će.
Neka misle o meni što god hoće, ali kad kažem da ne želimo djecu, svi ušute.
PREKJUČER JE OD MOJE JETRVE RODILA SESTRA SINA OŠLA SAM SVA S GRČEM U STOMAKU DA JOJ ČESTITAM OTIŠLA SAM MEĐUPRVIMA DA NEKAŽU DA OPET DRAMATIZIRAM JER JA SAM TA KOJA IZBJEGAVA SAV MOGUČA OKUPLJANJA,čestitke i slavlja,od jetrve sin kaže mi nina ovo mi je prvi nečak kojeg imam ,nisam mogla izdržati i djetetu sam rekla direktno nije ti prvi nečak ,tvoj prvi nečak si dobio prije 12 godina kad si se i ti rodio,to me je toliko zabolilo da sam cijeli dan doslovce proplakala,borim se sa neplodnošču tolike godine i kad me netko onako pogleda kao ma šta ja imam pojma uopče o djeci ,kad se ono osječaš ko izolirana,kao obilježena ,ali duboko u sebi znam da dan kad ču opet prošetati svoj trbuh doči brzo vrlo brzo,i onda ču biti sretna ,mirna,ispunjena i dokazati svima da mi nikada ne odustajemo od svojih snova i anđela ...
moja šogorica treba uskoro roditi drugo dijete, curicu, već sam rekla mm-u da ću nakon posjete proplakat cijeli dan ali to je jednostavno tako....
doć će i nama sunce:heart:
Ne mogu reci nista novo...uglavnom izbjegavam ovu temu jer s nje uvijek odem uplakana i tuzna:(
Boli los zakon, boli pristup koji nije individualan, bole "savjeti" okoline, boli kad kao najstarija unuka nisi prva koja ce djedu dati praunuka, boli sto je kuca prazna i uzasno boli sto godine idu a ti ne znas hoces li kada ostvariti svoju najvecu zelju...
Medjutim boli me i u jos jednom posebnom drustvenom aspektu....
Danas smo podigli svoju drugu betu koja je pokazala da ni ovog puta nismo imali srece i uputili se ginekologu. U cekaoni sretnem svoju bivsu seficu...nismo se vidjele nekoliko godina i sto je prvo ucinila? Stavila mi je reflaksno ruku na trbuh i pitala sva ozarena: "Ima li nesto tu?" Joooj e bila bih se slomila u tom trenu na tisucu komadica.... Uopce ne znam postoji li "prikladnije pitanje" u trenu u kojem u ruci drzim nalaz svoje nepoduplane bete od prije sat vremena i iscekujem da mi ginekolg da svoju zadnju (iako dobro znam sto ta beta znaci)
Rekla sam samo: jos nema. Uopce ne znam kako sam uspjela to izustit i ostat onako stajati sutke namjestajuci osmjehe dok je ona ispricala sve novosti svoje sad vec sve brojnije unucadi. i onda se jos pojavio i njen muz i naglas pred svima prokomentirao moju popunjeniju figuru (misleci valjda da ako smo kod ginekologa i ako nosim siroku haljinu i ako je moj muz kraj mene da mora da sam trudna...zapravo vjerujem da su to oboje mislili)
To su inace simpaticni ljudi, dobronamjerni, a nisu ni njihova pitanja tako nenormalna...zasto bi oni znali da mi imamo problem.... Moglo je biti i tako da sam ja razvuka osmjeh od uha do uha i rekla, ima nesto dolje, ima, jos malo pa cemo postati roditelji.....tada bi mi bilo drago da su me to pitali...tada bih cijelom svijetu voljela reci:)
Zato kazem da me problem dira na tom posebnom drustvenom aspektu...jer imam unaprijed predvidjene odgovore koje ovisno o stilu pitanja upotrebljavam da odgovorim onima koje se to nimalo ne tice i koji vole uz dvosmislen pogled u trbuh pitati: I jel radite? i sl. Ali ne znam sto reci nekome tko je dobronamjeran i tko takvo pitanje postavi jer mu je naprosto najnormalnije na svijetu. Sto reci a da se ne rastuzis, ne oglois, a da opet razgovor protekne pristojno i ugodno?
Danas u cekaoni pozeljela sam se sakriti u misju rupu...cim sam se prijavila kod sestre povukla sam muza za ruku a onda smo otisli u prizemlje zgrade ulovit zrak, sakriti se od svih...kud bas danas......
Draga moja Lilly, samo ću ti reći da sam nedavno i ja isplakala dušu čitajući ove postove i osjećajući kao da sam svaki ja napisala. Ima i mojih postova nekoliko strana unazad. Danas sam u horizontali s trbuščićem, ali te boli su kao biseri i dalje vrijedne i svete, kao i tvoje i svih cura, parova ovdje.
Želim ti da uskoro osjetiš veliku sreću prave pozitivne bete i zaokružene buše. Sve ovo što prolaziš i što nas je toliko prošlo je dragocjeno i uistinu sveto, to je tvoja borba za voljeno dijete koje ti dolazi i svakim danom ti je sve bliže. Ljubim te i grlim
Lily :-(...boli, boli i boli...boli za neizdržati!!! Posebno kad umre skoro svaka nada kao što je meni umrla, nekad bih "znala" da mene moja beba ipak nekada čeka, ali sad sam sve uvjerenija da mi jednostavno nije suđeno, i da uz sav trud i muku nikada neću uspjeti...pa se pitam čemu ovo mučenje, čemu ovaj trud, muka??? ...čini mi se da još nisam srela ženu koja je izgubila 3 trudnoće, a uz to da još i teško zatrudni, takva ne postoji, i to mi je očit znak da trebam odustati, pomiriti se sa okrutnom sudbinom, ali ne mogu....neku večer kod moje svekrve došao naš vjenčani kum sa ženom i bebom ( 4,5 mjeseca), a vjenčali se prije god. dana i već imaju bebu od 4,5 mjeseca, ja gledala dok smo kavu pili one male ručice, nogice, a u glavi neki glas mi govori da ja nikada neću moći roditi i do besvjesti ljubiti i maziti te rukice, nogice...nama će za 10-ak dana 6 godišnjica braka, a od bebe ni traga ...i onda sam pukla, otišla u sobu isplakala se, MM došao do mene i veli svi pitaju gdje sam netragom nestala, da on ne zna što da im kaže, a ja se nisam mogla pojaviti opet pred njih natečenih očiju i reći im da "bezrazložno" plačem:-(...moja mama se bližo 60-oj, tata ima 62 god. i još jadni nemaju unučića, dok neki u njihovim godinama dobivaju i praunuke, ja im tu sreću nikada neću priušiti, vidim da i njih to boli, pa i mene zbog nih još više boli... :-(...mi nikada nećemo doživjeti da drugi dok gledaju našu djecu komentiraju jel liče ma neme ili MM ( jer iako budemo imali djecu neće to biti naša biloška djeca) i uvijek će biti praznina u mojem srcu...
Cure uvijek ćemo se susretati s ljudima koji će nas ispitivati šta čekamo, jesmo normalni itd. Mene je čak jedna glupača pitala, da šta ja glumim, jel čuvam liniju, da se slučajno ne bi udebljala ako bi bila trudna. Kako sam je htjela ošamariti.
Već sam napisala negdje da ljudima koji nemaju pravo ispitivati me o bebi kažem da mi niti ne želimo djecu i da nam je ovako baš super. Pa nek si misle šta hoće. Jer ako bi slučajno rekla da se trudnimo, onda čujem 100 savjeta o opuštanju, odlasku na more, napijte se. Što je najgore, uhvate se toga i ne prestaju. Ne tajim ja da idem na mpo, ali ne dajem ni na sva zvona, jer ako kažem da je sve u redu s nama,a iza mene 4 neuspjela postupka, mogu misliti da mi nitko ne vjeruje. Misle tko zna što s njima ne štima.
Prije 2 tjedna sam isti dan saznala da su mi trudne i kuma i prijateljica. Drago mi je zbog njih, naravno. Ali nisam se oporavila ni od prvog poziva, kad već zove druga s istom pričom. Plakala sam naravno, ne zato što mi je krivo što su trudne, nego zašto ja ne mogu biti.
Sada bi se najradije sakrila u mišju rupu da me nitko ne vidi i ne čuje, jer ne mogu više podnijeti sažaljive poglede.
Al zato u inat svima borit ću se do zadnjega. Znam da ću jednom postati mama i znam da će to biti uskoro.
Cure, ne predajte se.
Mury molim te nemoj tako razmišljati. Tebi,a i nama, je očito u životu zacrtano da se za neke stvari moramo više truditi.
S druge strane sam sretna, jer imam predivnog muža koji je uz mene. Za druge me nije briga. Bitna mi je sreća u braku, a ako kojim slučajem ne budem nikada imala dijete bit ću opet sretna jer imam nekoga pored sebe tko me voli i tko je uz mene uvijek.
Držite se cure. Bit će još postupaka, možda još neuspjeha, ali idemo naprijed.
maloprije sam na prstima ušla u sobu u kojoj spavaju dva najveća blaga - moje curice stare čak 20 dana. gledala sam ih kako se smješkaju u snu i srce me je zabolilo jednako ko što je bolilo lani, preklani... sjetila sam se svih onih godina bez njih i svih vas bez svojih sreća i rasplakala sam se.
bolit će izgleda zauvijek, bez obzira postali mi roditelji ili ne.
svima od sveg srca želim što prije ostvarenje svih snova. a bol ostaje.
ko da čitam sebe prošlo ljeto. da mi je netko pričao kako ću provesti ovogodišnji ljetni rođendan ne bi mu vjerovala.Citiraj:
Mury prvotno napisa
draga moja mury, ja sam uvjerena da ćeš ti uskoro biti mama. čvrsto uvjerena.
ne daj se. mislim na tebe jako često i šaljem ti sve moguće vibre ovoga svijeta. cmok!
Mury....pretpostavljam da bih razmisljla isto kao i ti...kad vidim koje si sito i reseto prosla jasno mi je da ti ne mogu nista pametno napisati....ali ipak, tvoje su godine, vrlo, vrlo obecavajuce, jos si zaista mlada, s puno fertilnih godina pred sobom i samo je potrebno da u sebi nadjes snagu da nastavis ovu nemilosrdnu borbu, jednog dana dijete ce doci, pokusaj ostati hrabra i pozitivna dok taj dan dodje:heart:
Ps. ja bih rado usvojila dijete bez obzira da li cu ikada roditi i vlastito dijete....meni je to prekrasno...uvijek su mi se svidjale te heterogene obitelji:zaljubljen: (stovise mislim da ovu pricu moram ponovo pokrenuti s muzicem:heart:)
ValaMala uvijek si diiivna :love2:
Eva moja draga supatnica po beti....sve si lijepo rekla...a osobito sam se s tobom nasla u zadnjem odlomku:)
drage moje čitam vaše priče i sve sam tužnija....do prije par godina mislila sam da samo ja prolazim agoniju i plač kad vidim bebu ili opremu za bebe, al znam da to nije tako :))
pošto sam familijarno bucka (nakon 30) srećem ljude iz dana u dan koji me pitaju koliko mi je djete....nemam im volje odgovarat....kažem da ide u srednju ili fax....kak mi se da.....sve sam okrenula na zezanciju :)))
kako da tim čudacima koji guraju nos gdje im nije mjesto objasnim da se debljam sa svakim pokušajem da dobijem bebu, da je meni to teško odraditi, da ja ne mogu ko oni leč u krevet i za par dana objavit trudnoču.....nije to tako jednostavno
ili kad mi se frendice tuže kako su bile kod giniča i kako im je bilo neugodno jer je on muško.....pa kad im objasnim da ponekad zna biti i 10 ljudi koji me gledaju....ili dok sat vremena nakon AIH ležim na stolici, a sestra me nije dobro pokrila, a netko uvijek mora uči....pa me i prolaznici gledaju....kako to objasniti....
neznaju da knedla u grlu rijetko kada prođe.....neznaju za natečene oči, noći neprospavane jer to knedla u grlu neda....nemaju pojma
samo kad bi mogla nekome objasnit agoniju zadnjih 7 godina, a da ne završim u takvim suzama da ne mogu k sebi doč.....
al znam da vi razumijete o čem pričam i zato sam zahvalna na ovom forumu :)))
pinky napisa:
Mogu samo potpisati PinkyCitiraj:
maloprije sam na prstima ušla u sobu u kojoj spavaju dva najveća blaga - moje curice stare čak 20 dana. gledala sam ih kako se smješkaju u snu i srce me je zabolilo jednako ko što je bolilo lani, preklani... sjetila sam se svih onih godina bez njih i svih vas bez svojih sreća i rasplakala sam se.
bolit će izgleda zauvijek, bez obzira postali mi roditelji ili ne.
svima od sveg srca želim što prije ostvarenje svih snova. a bol ostaje.
I meni još uvijek oči zasuze kad gledam svoje srećice - još uvijek plačem kad čitam svoje stare postove, misli, bol...kad čitam postove vas, svojih suborki...
I kad napokon ostvarimo ono o čemu smo toliko sanjali - bol neplodnosti ostaje.
I dobro da je tako.
Volim što sam svjesna ljubavi koju mi pružaju djeca... volim se prisjetiti svog malog anđela....volim pogledati našu prezentaciju koja je ogoljena emocija...
Sva ta bol čini nas ljudima kakvi jesmo...vjerujem da nas je učinila boljima, tolerantnijima, nježnijima..
Svima vam od srca želim da ostvarite svoje snove, a kad ih ostvarite - nemojte pobjeći - ostanite s nama da bodrimo neke nove tužnice...
Neplodnost uvijek boli
:heart::heart::heart::heart::heart:
Cure :love2:
pinky, tonili, mishica, Lily.. :heart:
Draga Mury, potpuno te razumijem. Istina, nisam izgubila tri trudnoće, ali sam zato izgubila dvije. I pitanje je da li ću ikada više biti trudna i da li ću ikada imati dijete. I ja cijeli život živim u uvjerenju da ću imati djecu, barem jedno, ali, kako godine prolaze, sve manje vjerujem u to. Strašno mi je bolno što su sve moje kolegice, prijateljice, šogorice... već rodile, samo ja nikako. Na prethodnim sam stranicama iznijela svoje osjećaje, da se sad ne ponavljam... A najgore su mi reakcije, pitanja i komentari ljudi glede toga što nemamo djecu...
ana.b :love2:
evo nije me bilo već neko vrijeme,ali danas opet boli,jako..predivan je dan,pijem kavu i šta ću drugo mislit dok gledam s balkona mame kako šetaju svoju dječicu,guraju kolica,jedna trudnica je prošla,sva sretna,gladi svoj trbuh a ja,sjetim se svoje mrvice,koja me napustila pa počne bolit,jače i jače...kako bi sad i ja bila sva bucmasta i sretna,šetala bi se i gladila svoj trbuh a ne,ja plačem,srce me boli.. sad čekam i betu,pa možda i hormoni divljaju ali bol je tu...i ja čekam,čekam svoju sreću..koliko još.. pitam se šta 8 godina nije dovoljno...koliko još Bože..hoću li imat snage..
Klara.... :love2:
Oh, kiki30 draga, točno znam kako se osjećaš, jer i sama evo čekam da procurim svaki čas, pa se hormoni uzburkali, samo mi se plače, i isto se pitam koliko još moram čekati, hoću li ikada na red doći...ali se iskreno nadam da ta tvoja mrvica u tebi sada fino raste i ispušta betu koja će na testu biti savršena! Drži se draga!!!
Mury :love2:
i danas opet boli i boli,samo mi se plače,suze idu i idu,možda je krivo i ovo tmurno vrijeme,možda i neka samoća,dragi radi a ja tonem,kao i zadnjih evo 8god.mislim o istoj temi,istoj želji,istoj boli i tuzi...jučer sam posjetla prijateljicu,ostale smo skupa trudne,ona sad u 8 mj. i kad sam je vidjela onako predivnu okruglu,ponosnu i sretnu ,uh...odmah se sjetim mog malog anđelića koji me napustio,tako bi i ja sad bila,pa zašto,zašto nisam,zašto???? još malo pa bi ga ljubila,mazila,čuvala a umjesto ja njega sigurna sam da on sad čuva mene..
znam,bio je samnom samo 9 tjedana ali bio mi je sve,sva sreća ovog svijeta..željela sam ga,voljela još više... :-(
nemam se kome izjadati,muža mi je više i žao nije ni njemu lako,mojima još teže,moram bit hrabra i sretna zbog njih,hvala na ovom forumu i temi jer mi puno olakša moju bol i daje snagu za dalje...
Uh kako te razumijem :-( bol svakim danom postaje sve veća isto kao i bespomoćnost
drži se:love2:
kiki30, Gabi25 :love2: :-(
Jao moja Kiki, pa čitajući ovo i meni su suze navrle,:cry: ja sam imala spontani 2008. u 7.tjednu,ali život ide dalje i mi imamo cilj za koji se borimo i sigurna sam da ćemo ga ostvariti prije ili kasnije...moramo biti hrabre,a znam da je najteže čim počnemo razmišljati "šta bi bilo-da je bilo",ali nažalost niko nas ne razumje kao mi same sebe kad zaglibimo u tim mislima,zanm,teško je,ali tada moramo biti same sebi psiholozi (znaš koliko puta i to naglas sama sebe tješim),naravno kad sam sama doma,da me još nebi proglasili neuračunljivom,ali tako si olakšam,....ja sam ti otpisala sve dječije rođendane,ma šta ću ja tamo,neznam niti šta me ljudi zovu??? Najgore,je kad sve moje frendice oko mene,ostanu trudne jedna za drugom kao kad se gripa širi...a ja ono..hehehe,super!Citiraj:
kiki30 prvotno napisa
Draga moja,skupi snage,novi postupak je pred tobom,nadam se da će biti dobitni i da je došlo naše vrijeme (hm,vidiš kako sam pozitivna:-)!),gledaj naprijed i idi sretno prema cilju...ja već razmišljam kako moram kupit neke nove stvari za kuću,jer kad ostanem trudna sve ću štedit za moju bebicu...svjesna sam da možda od ovog mog postupka neće biti ništa,ali idem ja odmah dalje,jer jedva čekam ostvariti uspjeh:mrgreen:...zato kiki,ne bacaj se u depru,jer samo što nismo počele skakat od sreće,svakim smo danom sve bliže uspjehu,i dobro da nismo još čekale da ostanemo prirodno trudne nego smo odlučile krenuti dalje...
sutra su konzultacije,pa evo malo ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~i da nebi bilo više depre....:love2:
cure držite se....
sve prolazimo kroz isto trnje i teško je ali iz ove kože ne možemo van
A ljudi, ljudi znaju biti okrutni...
Zato placemo u tišini i jadamo se na ovakim forumima gdje vidiš da nisi sam i da se neke stvari ne događaju samo tebi.
A nakon kiše dolazi sunce zato glavu gore dok i nam ne svane:-)
Danas je opet jedan od onih dana kad samo lijem suze... Prijateljica koja je bila trudna kad i ja je rodila prošli tjedan, sestrična mi je javila da je trudna. Koliko god mi je drago zbog njih, toliko mi je krivo što to nisam ja. Pitam se što sa mnom ne valja i čime sam zaslužila ovakvu kaznu. Osjećam da nemam snage dalje se boriti, a upravo sam u postupku...
...i opet boli, boli, da se ne može izdržati. Jedna rodica javlja da je turdna, pa od rođaka žena, pa druga rodica, pa frendica, pa kolegica na poslu, jedna frendica rodila...i tako za redom, čestitam im, ali u grlu knedla koja neda disati, veselim se njhovoj sreći, ali u meni se samo pojačava bol, tuga, bespomoćnost, beznadežnost... :-(...o Bože hoće li ikada ova bol barem malo ublažiti kako bi postala podnošljiva???
Mury:love2:
Boli, svakog dana sve jače i jače... oko mene milijun male dječice, svi imaju samo mi ne. i nitko se ni ne trudi razumijeti barem malo. ne tražim previše, samo malo. neznam zar je to tako samo u mom okruženju, ali mene to najviše boli, nabijanje na nos da netko ima dijete, a ja nemam. razgovori se vode samo o porodima i djeci, i gdje sam tu ja???? bez komentara, pretvorila sam se iz izrazito komunikativne osobe u veliku šutljivicu. kad nemam što reči...:-(
ruža :love2:, upravo tako, uvukla sam se u sebe, najveći prijatelj mi je postao komp.i 4 zida, baš tako, ne uklapam se više u društvo jer svi imaju djecu, sve priče se svode o djeci, kukanju koliko troškova djeca izskuju, a ja kipim, muka mi, jer smo do sada potrošili hrpu novaca na nerođenu djecu koju vjerojatno nikada neću nit roditi...i bila bih presretna da dajem novce za pelene, malu robicu, kolica.....a ne za injekcije, PISCI metode, razne biljne preparate za plodnost... :-(
Eh Mury, kao da sam ja pisala, sve si rekla. neznam kako bih sve ovo proživljavala da nema foruma, i svih vas tu dragih cura. dosta mi je već svega, najrađe bi se odselila, negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje neće biti skrivenih pogleda i glupih komentara (kako nisam za akciju, jer ne pijem jer sam u stimulaciji, jer moram rano doma kad u jutro putujem u zagreb...) dosta mi je toga da se nam sudi, a najviše me boli što nismo svi isti (pred bogom)...
Mury i Ružo :love2:
I ja danas plačem....za svojim malim anđelom...:cry:
Bože cure moje, tako vas razumijem. I ja plačem sada s vama, plačem jer znam kakva je vaša bol, zato što je bila i moja i zauvijek će dio nje živjeti u duši. Hvala bogu na ovom forumu i tome što se možemo sve zajedno boriti. Ja sam na ovoj temi puno puta pisala kada mi se srce raspadalo, mogu samo reći da vas grlim najnajjače na svijetu i tugujem s vama, nadam se s vama i razumijem vas svom dušom. Nema kada mi niste u molitvi. Neka bol postane lakša, a onda neka vas zagrle ručice i zacijele sve zauvijek
Cure budite sretne dok još nešto i osjećate, makar to bila i tuga....jer kad nastupili tupilo onda bi se tek trebale zabrinuti...kao kod mene. Čini mi se da to kraj zapravo kuca na vrata...
U nedjelju sam radila prvi test, bio je negativan, i svaki dan poslije ista priča. jučer već prava menga betu sam morala danas iti svejedno vadit. i mislila sam kad sam prvi minus u nedjelju vidjela, dobro, bolje da se isplačem, lakše ču vidjeti 0 na papiru. al evo danas je petak i ja sam još gore neg u ponedjeljak, jednostavno ne mogu prihvatiti poraz. da bi bar mogla odmah u postupak jer to bi me sad jedino moglo smiriti, ali sigurno ću tek u 1 ili2 mj. jednostavno ne mogu prihvatiti da je opet tamo netko gore zaboravio na mene. mislila sam da ću kako vrijeme ide, kao već se privikneš na neuspjehe da ću lakše podnositi poraz, ali osjećam da ovaj put jednostavno ne mogu preći preko toga...
koliko god puta sam rekla da neću više "ući" u ovu temu,ne mogu jednostavno je ne mogu zaobići...
cure moje drage,ponekad se i ja pitam od kud mi ta snaga za dalje,ali očito da je želja prevelika da ponekad potisne bol,ali ponekad...
sad sam došla doma,bila sam kod svog malog nećaka od 4 mjeseca,joj stalno ga nosam,ljubim,pjevam mu..uz njega sam presretna a onda dođem doma i gotovo suza suzu stiže,mislim Bože kad ću ja grlit,ljubit mazit svoje dijete,kada..koliko još moram čekati,koliko još suza proliti ..koliko još neprospavanih noći..koliko..
već godinama ista priča,ponekad mi se čini da sam cijeli život u ovoj borbi...
i negdje duboko u sebi vjerujem da ću uspjeti,vjerujem da grliti svoje dijete,da ću plakati od sreće,jednostavno vjerujem....moram vjerovati..
I sad tulim samo dok čitam... suza za suzom klizi... dokle? :cry: Valjda će se jednom netko i na nas sjetiti! A onda ćemo se smijati, smijati i samo smijati!
Mislila sam da bol polako prestaje. Prekjučer je počelo štrecati. Jučer je bolilo. Danas rastura. Nadam se da će sutra prestati.
Neplodnost boli. U svakom pogledu, u svakoj pozi, u svakom kutu.
Doći će i naše vrijeme...