Pa iznosim svoje mišljenje cijelo vrijeme. I to o temi, a ne o diskutanticama, kao ti.
Printable View
Pa iznosim svoje mišljenje cijelo vrijeme. I to o temi, a ne o diskutanticama, kao ti.
Jelena za jednu malu prvašicu mislim da je to ipak komplicirano, uostalom treba svu tu hranu dovuć do razreda (još patrone ugurat da sve bude trže ipak je ona mali snagator od 20kg)pa opet u kuhinju, pa nazad u učionicu.Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
Pa na kraju dana torbu nakrkačit na leđa pa još posude.
Full simple.
Oni nosaju torbe svaki dan btw(njihov
a škola,). Ako sam dobro zapamtila.
a ja zapravo uopće ne kužim u čemu je problem, jer je u prvom postu napisano da dijete jede dobro i raznoliko.
ja bih ili objasnila djetetu da će biti gladna i nervozna ako ništa neće pojesti u školi, ili bih ju ispisala iz školske kuhinje i sama joj spremala obroke.
Problem je očito što dijete ide u boravak, ruča se u blagovaoni, a njoj ne dozvole da nosi svoj obrok u blagovaonu.
onda bih ju ispisala iz kuhinje i pripremila joj dovoljno hrane da izdrži do kuhanog obroka popodne. koja korist od plaćanja školske kuhinje ako tamo ništa ne pojede?
Pa problem je Mojci to što joj dozvole samo hranu koju dijete može pojesti u razredu, znači nešto tipa sendviča.
Sto je zapravo smijurija jer u razredima izvan boravka nikoga nije briga sto , kako i gdje dijete jede.
Samo da nije pod satom i da nije energetsko pice ili alkohol.
Zanimljiva tema.
Ok, bitno je naglasiti da nisam u Hrvatskoj (nije da ne znate, nego to sigurno utjece na "jednostavnost" nasih okolnosti), ali mi zivimo s kutijicama i hranom u njima i stvarno nije neki problem, osim sto ponekad kunem sve po spisku sto mi je to jedna od stavki na dnevnom rasporedu kojem nema kraja. Ali eto, neko vrijeme nisam imala drugu opciju, a sad kad je situacija malo drugacija, prihvatila sam da da je tome tako jer je to nas (moj) izbor i - guram.
Dijete od 7 godina je apsolutno sposobno nositi lunch box (ili jednu kutiju ili sto god) od ucionice do blagavonice. Ovdje djeca krecu u skolu s 5 godina i to rade bez problema ili bez vecih problema. Djeca koja idu u formalni preschool pocinju koristiti lunch box s tri godine. I oni vrlo lako nauce da se u kutiji nalaze hrana koju mogu pojesti ili ignorirati. Obicno pojedu, tim vise sto roditelj kontrolira sto se u kutiju stavlja pa obicno nekako pripaze da stave unutra nesto sto ce dijete jesti. Vjerujem da im ponekad hrana padne i na pod pa da je ne mogu pojesti, ali od toga se stvarno ne umire (plus, s vremenom ce nauciti pazljivije drzati hranu).
U kutije s hranom, koje mogu biti plasticne, silikonske, a i thermos, moze staviti stvarno bilo sto. Cak postoje (zamisljam da bi se moglo naci ili napraviti i u HR, ako nikako drugacije, onda zamrzavanjem izuzetno mokre spuzve za sudje u plasticnoj vrecici) mali paketici leda za pakiranu hranu. To sve ide u podstavljenu posudu za rucak. Unutra bez problema zive sendvici s raznoraznim sadrzajem, a u termosicama moze biti i kuhana, topla hrana ako dijete vise voli nesto takvo ili je roditelju bitno da su svi obroci topli. Ako se tijesto s umakom ili rizoto podgriju u 7 ujutro, u termosici su jos uvijek sasvim solidno topli u 11 ili 12 kad je obicno vrijeme rucka. Ako nisu, moze/treba se kupiti bolja termosica.
Opcija suhe/hladne hrane isto nije problem ako postoji kuhana vecera ili obrok odmah nakon skole. A i dorucak moze biti topao ili kuhan. Moj sin je takodjer krenuo u skolu u rujnu (imat ce 6 godina za 3 dana) i nije jeo dorucak, kamoli u cijelosti, do prije nekih mjesec dana. Ja sam nudila, dan za danom, a njemu je bilo tesko jesti tako rano. Onda je projeo jer je - bio gladan. Moguce da je izgubio nesto na kilazi ili gramazi, ali nisam provjeravala. Uz to, prvih mjesec dana skole nije stizao pojesti rucak (obicno hladan, ali ponekad saljem termosicu) jer nemaju dosta vremena. Ili se zaprica s nekim. Ili mu pola sendvica padne na pod. Onda je, opet, ispalo da je gladan i da se mora bolje potruditi oko jela. Naucio je. Vecina djece u njegovom razredu jede skolsku hranu, mislim da ih je troje s lunch boxom. Ja pakiram iz dva razloga - alergican je na orasaste plodove i, iako ih skola ne servira, ovako mi je sigurnije. Drugi razlog je kvaliteta skolske kuhinje koja je, nazalost, institucionalno grozna. Trazio je par puta jesti s ostatkom ekipe i nakon toga je zakljucio da zeli da nastavim pakirati - niti on, kao ni Mojcina kcer, ne voli hranu koja, vise nego vjerojatno, stvarno nije kvalitetno pripremljena. U njegovim kindergarten okvirima je, izgleda, manje uobicajeno (da ne kazem neuobicajeno) jesti pakirani rucak. No nitko (prvenstveno mi) ne dozivljavamo to kao socijalni problem ili nesto zbog cega ce dijete odskakati od grupe. Odskace i zbog toga sto ima dugu kovrcavu zlatnu kosu - ne zeli je skratiti iako barem par puta dnevno mora "objasniti" svijetu oko sebe da je djecak, a ne djevojcica.
Drugo dijete (ona ce tri godine u sijecnju) do listopada ove godine nije pojelo nista sto nije bilo pripremljeno kod nas u kuci. Nije izbirljiva, vec ima alergije na hranu koje su, do listopada, ukljucivale i mlijeko, jaja i kikiriki. Sad je od najvecih problema ostao sezam koji se, kad ga treba izbjegavati, nalazi prakticki u svemu oko nas. Ide u vrtic i od najranijih dana je jela hranu iz kutije. Njoj serviraju, nije morala otvarati kutije sama, ali najnormalnije je prihvaceno (i ona i ostatak vrticke grupe, a i osoblje) da P jede ono sto donese od kuce i to opet ne stvara socijalni problem s negativnim kontekstom - problem je samo u tome sto P mora ponijeti hranu na rodjendane, izlete, putovanja, kamo god, jer stvarno nema drugu opciju. Od listopada jede otprilike istu hranu kao ostatak vrticke grupe, ali opet je normalno da se stvari razlikuju kad je to potrebno. Kod nje mi nije problem da jede institucijsku hranu jer vrtic ima catering koji priprema netko koga relativno dobro poznajem i ciju kuhinju cijenim (plus, vjerujem joj da ce paziti na moje dijete i njezine potrebe i restrikcije, kao sto pazi na ostalu djecu ciji zivot je u opasnosti zbog alergija ili djecu ciji vjerski ili drugi izbori i eliminiraju neke namirnice). Tu vjerujem da postoji razlika, ogromna, u odnosu na Hrvatsku, ali cini mi se da prvenstveno sve polazi od stavova, tog nekog ocekivanja uniformiranost jer, eto, svi moramo jesti isto, ponasati se isto, a i misliti isto jer je to najjednostavnije.
Inace ne tjeram nikoga da jede sto ne voli, ali ni ne kuham nikome nista posebno (iznimka je alergija, ali i to sam izvjezbala silom prilika). Sin ne podnosi sirove rajcice, ali ponekad, kad je dobre volje, proba da vidi je li ih zavolio (nije, zasad :lool:). Dize mu se zeludac na teksturu kravljeg sira, a ludjak proba svaki put (ja ne bih; meni je dizanje zeludca ravno katastrofi). Kcer ima problem prvenstveno s mlijecnim proizvodima, ali to je sasvim ok, s obzirom da ih do rujna nije smjela niti vidjeti. Ponudim, kad ima smisla, pa ako ide, ide, ako ne ide, nikom nista. Nije da se bez toga ne moze. Ja ne podnosim dinju/pipun, prvenstveno miris, do te mjere da, kad imam izbora, ne sjedam pored ljudi koji ga jedu. Ali mogu se prisiliti jer sam dovoljno odrasla i dovoljno izvjezbana. Ne jedem fileke, gadljivo mi, a i izbjegavam one male lucice, bijele, u nekom kao octu (toga tu nema, na srecu) u ogromnom luku. I ne mislim da bi bilo ok da me netko prisiljava da to jedem ili mirisem. Ne vjerujem da cu ikad probati, ali nikad ne reci nikad. (Dinja mi je par puta zavrsila u ustima i ok, nista strasno se nije dogodilo. Samo sad pazim jos vise. :lool: )
Ajme, vidi se da sam se pocastila s 15 minuta odmora i tipkanja. :mrgreen:
Slavimo danas rodjendane, spojila sam ih oboje, pa pakiram sve i svasta. Neki gosti mozda nece ni probati pet zlica, ali stvarno sam se potrudila da ima ponesto za svakog (jako nam je sarolika ekipa, od alergija do vjere i preferencija). :D
Kome ne odgovara sto skuhas neka ponese kutiju.:mrgreen:
Sretni rodendani.:heart:
Mima, hvala...
Ja sam se uglavnom referirala na cinjenicu da dhevojcica gubi na tezini...nekako za dijete te dobi koje jos k tome i bilo mrsavo. I lako je meni sad reci da je mojca previse emicionalno ukljucena, al je mojci sasvim malo od pomoci da ja to pisem. Njoj treba konkretan savjet. Dala sam svoj u najboljoj namjeri. Ne mislim da je to jedini moguci put, i neki sudionici rasprave s kojima se ja ne bih slozila davali su vlastite savjete, tipa seni. Oni kojima je dati savjet, iznijeti vlastito misljenje ili rjesenje ispod casti, mogu slobodno ili me preskocit ili mi slat u inbox poruke ...Malo vajde i mojci i njezinoj curicu u piskaranju o tome tko nije u pravu..
I ako sam te mima ikad ikako povrijedila, zao mi je i oprosti. Nije bilo namjerno ni planski.
:lool: sirius a može i termosicu da drži toplinu.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Sretni roćkasiiii Kaae :heart: :heart:
Evo da javim da su ipak pojeli ručak (lignje s krumpirima i mrkvom ,pripremljene u pećnici).
Memi mljaaac, mala je jela više krumpira a on više lignje no uzeli su ioak od svega pomalo.
:?: nemam pojma zašto to misliš, budi sigurna da me stvarno nikad nisi povrijedilaCitiraj:
casa prvotno napisa
Valjda nisam ni ja Mima ? ;-)
Samo raspravljamo jel tako? :-)
Izvinjavam se na nepismenom postu, pišem na malom mobitelu na putu... zadnja rečenica ide u smislu da ono što kažu tang i sasa o emocionalnoj uključenost može također biti tema, no taj uvid mora doći od same mojce, da bi bio djelotvoran.
Lili me je pitala da li mi je grozno kako jede prijateljica moje kćeri. Da, koma mi je to, ali nije moje da se u to petljam, a curu koja je odlična osoba ne percipiram niti vrednujem kroz njene jedačke navike. Taj sam slučaj uzela kao primjer da je ljudska rasa kondicionirana i na puno manje hrane i u količinskom smislu i u smislu raznovrsnosti.
Na sreću nemam vlastitog iskustva sa djetetom koje ne jede. Da li su geni, karakter, naš pristup roditeljstvu i hrani, sreća, ili nešto drugo, ili kombinacija svega pomalo, zahvalni smo mm i ja svemiru da je tako kako je. Kod čega odmah napominjem da uvijek naravno :mrgreen: dobiješ neki izazov!
Moji problemi su bili iz druge košare: šifra onaj post sasa i parkić. Dakle ja sam se “borila” kako “obraniti” dijete od cola, šećera, smeća koje se prodaje pod hranu, te nadobudnih odraslih koji me uvjeravaju kako je to sve dio izbalansirane prehrane. :roll:
E sad zašto ovo pišem? Ne zato da bih skretala od teme, ili vas davila sa svojim djetetom, nego zato da podcrtam nešto drugo što smatram vrlo bitnim:
naš pristup problemu, (i uopće tome da li nešto problem ili ne) je kao i naša rješenja ovise velikim djelom o našim stavovima.
Pa će za mojcu provedljivi biti oni pristupi koji podržavaju njen pogled na svijet vezan za djecu i hranu.
Eto meni je dobra, zdrava, organski uzgojena hrana u kojoj se uživa bitan faktor - zdravstveno, kulturološki, ekološki, duhovno i svakojako.
U tom kontekstu su moji početni stavovi sasvim drukčiji nego npr. Casini ( i moji i njeni su naravno legitimni). Što znači da i moja rješavanja problema bi bila sasvim drukčija.
A mojca sama zna tko je i što je, pa će iz ove diskusije pokupiti ono sto joj odgovara.
Hvala <3
Ma, mogu gosti i naruciti pizzu, sto se mene tice (a mozda cu i ja, ako se pojavi 15 skolskih obitelji koje nisu odgovorile na pozivnicu :lool:). Valjda ce stvarno biti po pet zlica za svakog. Vegetarijanski chili (uz to naravno tzv fixings i tortilla chips), plata s prsutom, salamom (finom, molim, no judgement :mrgreen: ) i sirevima uz pita krekere i obicne krekere, salata od mozzarelle i paradajza s balzamicom. I cupcakes i torta od sladoleda. Golim rukama ih napravila (ok, kupila sam sladoled, ali sama slagala tortu). To da ne poubijam vlastitu djecu. Moguce i da sam nesto pozaboravljala.
Nije mi baš jasno niti na čemu mi to casa zahvaljuje (bit će ironično ?! pojma nemam) - sad mi je nekako nelagodno dalje komentirati, čudni su mi ovi neki komentari, no ne mogu odoljeti pa ću ipak napisati da mi je čudno casa ako se ti referiraš na to da djevojčica gubi na težini a tvoj je savjet da joj se dozvoli da gladuje - mislim ajm sori ali tvoje rješenje da se od djeteta zahtijeva da pojede pet žlica (ili da bude gladno) možda baš jest ok za dijete koje nema problema sa težinom, pa, eto, počet će kad-tad jesti, ali ja ne bih rekla da se može savjetovati kod djeteta na granici prihvatljive težine.
A zašto ti misliš da si me povrijedila? Po čemu bi se to moglo pretpostaviti?Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Možda je meni htjela napisat hvala :-) pa napravila tipfeler
To se meni zna događat ;-)
Pa zekam se jer viidm da piše casa pa i ja :-)Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ma sve 5.
Nisu mi jasni ovi uleti na osobnoj razini, mislim da se bolje držati teme.
Seni sad upravo i ti pišeš o Mojcinom emocionalnom (pre)uključivanju) i stvaranju problema gdje ga nema, a neki dan su forumašice skočile na Vrijesku na temi učenja engleskog jer je upravo ukazala na to. Traženje problema i nuđenje rješenja .....
Pa, upravo, djetetu koje je mrsavo i ne jede, treba osvijestiti da je hrana njegova briga. Da hrana nije problem, vec njegovo odbijanje iste. To je nama rekla psihologinja koja se bavi poremecajima prehrane. Da razgovor okakvoci hrane, pocinje onda kad dijete jede dovoljno. I iako se sve u meni bunili, sve godine nutkanja, udovoljavanja, vracanja za stol, bilo je to barza nas ispravno rjesenje.
Da, sve je to krasno, samo kad je roditelju dijete na rubu mršavosti a ne jede u školi, onda rješenje da se to tako pusti dok djetetu ne dođe do mozga što je problem za mene nije prihvatljuivo.
Dakle u mom poimanju problem prevelikog vremensko razmaka do ručka kući ( kod djeteta koje kući jede dobro) nije za rješavati tako da siliš dijete da jede ono sto neće, pogotovo ako to nije dobra hrana - u mom svijetu je meni poželjno da dijete ne jede lošu hranu.
nije mi ni problem da sa svojih 6 ili 7 godina voli ono sto jede kući na način koji voli. To mi je zapravo vise i za očekivati. Nema bas puno djece koja u toj dobi voli isprobavati hranu kod drugih ljudi ili u restoranima. Moja je rado probala puno toga :mrgreen:, ali je i davala kompetentna mišljenja da li je dobro ili ne. A meni recimo nema do sarme i polpeta moje mame. Nigdje nisam jela bolje.
Mojcina curica ima očito nešto specifičnije zelje što se s čim miješa ili ne, ali nismo svi isti.
evo recimo za mene bi bio problem, da mi 5godišnje dijete dođe kući, nakon sto je pojela neki užas sa pomfrijem pečenim u nekoj nedefiniranoj mašćobi punoj trasmasnih kiselina, koja se mijenja svaka 3 tjedna, te da mi kaže da je to super, te da zaboravim na našu nedjeljnu kokicu sa krumpirićima patlidanima tikvicama češnjakom i ružmarinom.
ovo sam sad namjerno pretjerala, da bude jasnija poanta. :mrgreen:
Eto Lili pokušava naučiti dijete da jede pomfrit da ne bi bila gladna na izletu. Njen način u skladu s njenim pogledima.
ja recimo smatram štetnijim da se dijete nauči na taj umjetni presoljeni ukus pogotovo u mladoj dobi (govorim naravno o pomfritu ala fastfood, ne o domaćim Prženim krumpirićima, ili onima koji su dobro napravljeni u raznim restoranima, burgerajima...Itd), nego sto će par puta mjesečno / godišnje jesti jabuku, kruh, kreker ili jednostavno niži malo gladno.
svakom svoje.
Za mene hrana nikako nije nešto sto se jede da se živi, te ne treba šmekati, a ako da onda je to bonus (izuzimam problematiku djece koja ne jedu nista).
Ni najmanje. Ona je meni uživanje i druženje i mnogo toga.
I u našoj kući (a vidim da nisam iznimka) a naša je, ne moja, gledamo da svi uživamo, te da uvažavamo individualne želje.
Mojca je ovdje dobila dosta savjeta, ne samo da pusti dijete da ne jede. Savjetovano je da ranije probudi dijete i pojača doručak, da pojača užinu koju dijete nosi i da ispiše dijete iz kuhinje ako ono ne želi jesti ručak iz boravka.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ok, i? Ja sam prokometirala ovo što piše iznad mog posta.
Ok, a ja sam prokomentirala da ima više rješenja. I?
Sto nikako ne znači, da bi mi dijete skakalo po glavi, te da bih kuhala 3 različita ručka, ili da svaki dan moramo imati gozbu, nego znači da gledamo da svima bude dobro.
Pa ako dijete ne voli koromač onda će uz pečeni koromač sa parmezanom sto muž i ja obozavamo biti jos nešto za dijete, a ako netko peče jaja na oko ili radi kajganu, onda će moj dio ostaviti duže u tavi, jer zna, da se meni doslovce želudac prevrće na najmanji komadič sluzavog bjeljanjka ili prerijetkog žutanjka. Neće me uvjeravati, da je to bas fino, te da tako svi jedu. :mrgreen:
Ovo nije nikakav “najispravnije” način, pokušavam samo ukazati na to da su nam osnovne premise različite.
evo, upravo ovakoCitiraj:
čokolada prvotno napisa
ovo je moja mama radila i htjela sam to izbjeći sa svojom djecom. uspjelo je, je li zbog naših postupaka ili je samo u pitanju bila sreća, ne znam.Citiraj:
seni prvotno napisa
Kaee sretni rođendani!
Eh te generacije... sestra (osim njenih prvih 3 godine) i ja smo jele ok, pa nije bilo toga. Ali zato je probala sa unukom.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Prekinuo se post.
moje je dijete stvarno jelo raznovrsno i dobro, a koliko to je sama određivala. Po mojoj procjeni dovoljno.
ali baka ko baka.... a malo TI jede ( te izjave obožavam)
uglavnom dođem kuci s posla i badem mamu kako pita dijete ( a cura već jela sama sa žlicom), izvukla joj sve igračke na stol i pjeva i zabavljaju dok je kao “šopa” da više pojede. :lol:
Na sreću sam mamu uvjerila, da to nikako nije dobra ideja.
Ma, ali mi se tu i krivo razumijemo. Ne uvjeravas dijete da je skolska kuhinja fina i zdrava, vec u situaciji u kojoj dijete moze zivjet na vocu i grickalicama do 4:30 ili na njima i skolskom rucku , pokusavas ga uvjeriti da se moze u svakom skolskom rucku pronaci pet zlica koje moze pojesti kako ne bi bilo gladno. Iz te peespektive govorim da hrana ne mora uvijek predstavljati uzitak vec samo zivotni resurs. Kuci i dalje udovoljavas zeljama koliko si spreman.
Ja kuci volim kad smo svi zadovoljni za stolom pa vecinom uracunam da bude ponesto fino svakome u svakom rucku. Ponekad ne uspijevam i ne dopustam da se tad drami. S jednim sam djetetom uspijevala gotovo beziznimno... Pa sam i treperila vise. A skola tu zapravo osvijesti problem koji je i prije postojao. Recimo, sto ako uz komorac, ne pripremis nista drugo... Hoce li dijete pojesti malo ili nimalo.. Naravno, ne mora nimalo. Samo sto kuci nece trpjeti glad jer moze uzeti stogod nakon rucka, a u skoli toga nema.
Ja sam odabrala da svaki dan rucamo zajedno. Tako da rekla bih da je meni hrana itekako bitna. Samo da je ogranicavat izbirljivo dijete bezveze. Ono, nije vazno da je fino, zdravo i raznovrsno, kad dijete gubi na tezini a ti si na poslu.
Seni krivo si me shvatila meni je također iznimno bitna zdrava i uravnotežena prehrana.
A to što sad mala može pojest 2-3x godišnje pomfri a prije nije mogla/voljela nikako, meni apsolutno ne znači ništa jer ta količina apsolutno ne utječe na ništa.
Nisam za poticanje na nezdravu hranu ali kad su išli na te višednevne izlete bar sam tad znala da kad već ne jede pohanac pojest tih par prženih krumpirića.ili biti gladna od jutra do kasne večere ( jer od voća i salate se sigurno nije jako zasitila da je drži cijeli dan), nema po Sljemenu restorana i dućana inih. :-)
Ona meso voli na lešo, na naglo, u saftu zapravo zdravije verzije od pohanog što je super, ali....
Ja sam prilicno sigurna da nece trajno gubiti na tezini ako se ne napravi drama u smislu da svi trepere oko hrane i da ni sama vise ne zna sto bi i kako bi.
Ne znam kome se dalo procitati onu sagu gore, ali dijete od 7 godina moze nauciti da ima X minuta za obrok i da u X minuta mora pojesti Y kolicinu hrane ili ce biti - gladno. Vecina ljudi je napravljena tako da, na kraju krajeva, pobjedjuje nagon za prezivljavanjem pa ce, nakon perioda gladi, shvatiti da mora pojesti (svoje iz kutije, na primjer). Ja isto ne bih dijete ucila da jede hranu iz skolske kantine jer ne smatram hranu iz skolske kantine nuznom ili dobrom za bilo ciji organizam. Na srecu, sad u najranijoj osnovnoj skoli gdje nema raznih menija i odabira, i moje dijete tako misli pa nemam dodatnih problema oko prehrane (tipa ucenja da coca cola nije ok i da pizzu jedemo samo povremeno, pogotovo neku iz kantine).
S obzirom da je zapravo rijec konkretno o Mojcinoj kceri, ja bih takodjer trenirala dorucak - kvalitetan, cjelovit i dovoljan. Zatim kutiju s najdrazom hranom koja lako putuje i ne treba prokuhavanje i grijanje, a dijete voli i zeli. Tu je takodjer bitno da je ta hrana pripremljena i prezentirana na nacin koji dijete nece zbuniti i koji dozvoljava ucinkovito hranjenje. Ovo glupo zvuci, ali ja sam recimo morala skoro mjesec dana isprobavati sto, zapravo, moje petipogodisnje dijete moze u cijelosti pojesti unutar 20 minuta predvidjenih za rucak. Najvise voli nesto sto se jede prstima - kreker/kruh na manje komade, meso (hladna pecena piletina i slicno), neka ok salama ili sunka, narezan sir. Uz to hladne mahune na pari s malo maslinovog ulja, brokula. Grasak ne, naporno ih je hvatati prstima. Voli i perece. Mrkva na prutice s humusom, krastavac s malo balzamica. Alternative su kruh s maslacem od kikirikija, sendvic sa sunkom i sirom. Uvijek neko voce. Komad pizze koju smo napravili sami ili narucili negdje gdje su je napravili od onog sto nam je prihvatljiva hrana. Ponekad posaljem mlijeko, ali obavezno pije vodu.
I onda kod kuce jede kuhane, tople obroke, nekad u 5, nekad u 7 (to je kad ima kasniju aktivnost jednom tjedno). Kazem, vjerujem da je i on izgubio na tezini u nekom trenutku jer je bio - gladan (nije znao, nije stizao, ovo ono).
Ali, kae, u konkretnom slucaju skola ne dozvoljava da dijete nosi rucak u blagavaonicu. Pa ne znam kako da ga dijete nosi a da se ne digne velika buka oko hrane. Bi li skola trebala ili ne imati takva pravila , nije predmet rasprave ako se ide pomoci konkretnom djetetu.