ja bi isto rekla da je oko dva sata sasvim ok. nešto preko dva je isto ok (recimo dva i petnajst). mislim, to znači trčati u komadu dva sata i petnajst minuta!!! na tolike duge kilometraže mislim da više nije bitno jel to 21 ili 23 km, ali je razlika radi li se o dva i 15 ili dva i 30.
tempo od 7 min/km taman dovede do 147 min trčanja, odnosno 2:27 - a to je dosta. znači trebalo bi trčati ispod 7.
kad sam ja išla na pm, računala sam s trčanjem u tempu oko 6.30-6.45
ali nisam računala da ću dio prohodati, a jednom skroz stati.. meni najdraži dio utrke :-) trčim jurišićevom prema trgu, znači odradila sam skoro 15 km, ali me smlavio povratak po maksimirskoj, imala sam psihičke krize, pa sad već kasnim s tempom, trčim i želim poludjeti od umora. i onda, u daljini se čuju bubnjevi (uvijek bubnjaju na trgu, potiče neki ratnički duh i šiba adrenalin), navijanje, žamor, uz cestu ima sve više ljudi koji navijaju i bodre. ali preko svega toga čujem buuuum, grički top. a j.ga., znači da sad već na skoro dva sata trčim (krenuli u 10), a još imam 6 km za opalit, aaaaaaa. i tako trčim ja po jurišićevoj, a s moje desne strane čujem šaputanje - dođi, dooođi. okrenem glavu, neću, trčim i dalje. dođi, dooođi, malo samo. ma pusti me na miru, mislim. trčim, brišem znoj i razmišljam o klincima i mm koji me čekaju na trgu. sad više ne zove, čeka me u tišini, a ne vidim ništa drugo osim nje. hrabro prođem pored jedne samo da odmah u vidokrugu osvane druga. prazna, usamljena, zove, tiho zove. i na kraju nisam više izdržala, otrčala sam do te elegantne, ali usamljene klupe - i legla na nju 8-) stavila noge gore na naslon i mislim da sam na minutu zaspala. čak je neka gospođa došla do mene da me pita jesam li dobro, treba li zvati hitnu. uh, to me zdrmalo, ne, ne hvala velim i ustajem. prvih par koraka posrćem i hvatam ravnotežu. ajmo, nema sad zabušavanja, ako ćeš razmišljat ne bu dobro, kreni, kreniii, kreniiiiii i noge poslušaju i krenu. to mi je bio najgori i najdraži dio utrke. tako bi bilo lako ostati na klupi, a opet tako teško pojaviti se pred svima i objasniti da ipak nisam istrčala, radije sam legla na klupu. uh. pa zato stišćem zube i trčim dalje. imam još samo 6 km pred sobom. to su tri do črnomerca i tri natrag. pa tri mogu! a onda kad dođem do tamo, onda ću izdržati i još tri, jer se ipak moram nekako vratiti.. i tako, nogu pred nogu, ipak sam istrčala svoj prvi pm. vrijeme je bilo očajno, preko 2 i pol sata. ali ulazak u cilj je bio jedan od najboljih događaja u životu! jesam ga, pobijedila sam ga, uspjela sam, pobijedila sam samu sebe! predivno, predivnoooo! cijeli dan sam bila kao u oblacima, samo sam se prisjećala trenutka kad sam već vidjela trg pred sobom, veliki crni luk - cilj i nasmješenu djevojku koja mi je u cilju prebacila medalju oko vrata. imam juuuuuu!
eh, a onda sutradan. koma. j.te, pa trebalo mi je preko dva i pol sata da to napravim?!? koji sam ja luzer? kako se nisam mogla natjerati na brži tempo? ali jesam ga. ali zašto tako sporo? i tako ukrug. gorko-slatko. i dan danas mi je okus pm gorko-slatki. super je osjećaj što sam ga istrčala, i znam što sam sve uložila da to napravim, nije bilo nimalo lako. a nije mi jasno, zašto mi je moralo biti tako teško? i to je razlog što želim otrčati još jednom, ali ovaj put želim imati samo osjećaj pobjede.

