Neki dan se Jerko zamislio nad svojim skolskim uradkom ispod kojeg je pisalo "Neuredno". Zamislio se i nonsalatno prokomentirao: "Cini mi se da uciteljica X ne zna cijeniti tudi trud".Citiraj:
lonni prvotno napisa
:shock:
:sing:
Printable View
Neki dan se Jerko zamislio nad svojim skolskim uradkom ispod kojeg je pisalo "Neuredno". Zamislio se i nonsalatno prokomentirao: "Cini mi se da uciteljica X ne zna cijeniti tudi trud".Citiraj:
lonni prvotno napisa
:shock:
:sing:
To je zaista samouvjeren odgovor. ;)Citiraj:
Kanga prvotno napisa
strah od javnog govora se najbolje prevlada kad te sila natjera. meni je prvi put bilo užasno, knedla u grlu+bol u želucu. i čak to nema veze sa sramežljivošću. ali, praksa čuda čini, sad bez problema održim predavanje, naročito kad mi je tema u malom prstu.
juraj isto nije od onih koji se ističu, rijetko kad digne ruku u školi. kad ga se pita, on odgovori. učiteljica je to kod njega prepoznala i nema nikakvih problema. apsolutno bez isticanja se opet na neki način istaknuo kao onaj tko zna, kao pametan i bistar dečko. na neki svoj način.
To puno znači, kad se vlada temom o kojoj se govori.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
A kad se nauči tako, onda se može pričati i o nepoznatom, improvizirati itd
Meni su dosta pomogla planinarska predavanja koja sam jedno vrijeme držao vrlo često te nekoliko vođenja esperantske radio emisije na Radio Samoboru. I, jasno, nastupi u kazališnim predstavama, uz to su mi vezane najveće treme ikad, ali i najveća zadovoljstva svojim javnim nastupima (pljesak publike puno znači!).
Mene kod Vedrana smeta što je nekad i previše samouvjeren i glasan, pokušavam mu dati do znanja da i u tome treba imati mjere.
A Zrinka je suprotnost, ovih dana smo slavili njen rođendan i uvijek je bila tako impresionirana time što je bila u prvom planu da se svako malo skrivala iza nas.
do ovog stadija još nisam došla :mrgreen:Citiraj:
tatek prvotno napisa
Takve prilike obično ne biraš već ti ih život donese i bez tvog znanja i suglasnoti. ;)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Malo OFF...ali zamislila sam se nad komunikacijom koju sam sprovodila na ovom topicu pa sam uzela knjigu "Nenasilna komunikacija" - jezik života Marshall B.Rosenberg
...koja mi je donijela neke pozitivne rezultate i nova saznanja koja su me nagnala da komuniciram drugačije...
Evo potvrde moje zabrinutosti:
"Jedna vrsta komunikacije koja nas otuđuje od života su moralističke prosudne koje sugeriraju da su ljudi koji ne djeluju u skladu s našim vrednotama u krivu ili loši. Takve se osude mogu naći u formulacijama kao što su: "Problem s tobom je da si previše sebičan", Ona je lijena", "Puni su predrasuda", "To nije prikladno". Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje, kritiziranje, uspoređivanje i dijagnosticiranje su sve oblici (pr)osuđivanja."
Rumi, pjesnik Sufi, jednom je napisao: "Daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom postoji polje. Tamo ćemo se sresti!"
:/ ...izgleda da pred menom stoji veliki posao!!!!
abonjeko, to je varijanta one priče da se u životu, pogotovo u važnim razgovorima, ne treba/smije služiti "ti/vi" rečenicama ("Ti si lijen", "Vi ste to trebali napraviti"), već "ja" rečenicama ("Želim da to ti napraviš" ili "Ljut sam, jer smatram da biste to vi trebali napraviti").
Prva varijanta je optuživačko/napadačka ("upiranje prstom"), dok druga iskazuje naš stav, emocije, želje ... a ostavlja i otvorena vrata za dijalog.
Da, tatek, baš to je varijanta modela nenasilne komunikacije:Citiraj:
tatek prvotno napisa
- opažanje
- iskazivanje osjećaja vezanih uz opažanje
- iskazivanje potreba u odnosu na osjećaje
- na kraju molba da se učini nešto što bi naš život obogatilo
iako, moj cilj je bio isključivo onaj koji kaže da možemo zamijeniti jezik koji implicira nedostatak izbora jezikom koji priznaje mogućnost izbora
Samo što sam ga ja iskazala na "loš" način!!!! :/ :oops:
Ali je namjera bila dobra.Citiraj:
abonjeko prvotno napisa
A i uočila si i priznala pogrešku - mnogi to nikad ne učine.
:love:
mene je jedno vrijeme držalo da moram imati stvarčice kakve i moje frendice, "furati" se na te spike... i ne znam što je to bilo toliko presudno, ali vjerujem da je imalo utjecaja odlazak na igrališta s djetetom gdje sam upoznala mame i tate različitih životnih situacija.
sad više nemam potrebu svoje dijete upisati u "najbolji" vrtić u gradu. D. za doma nosi dobivenu odjeću koja je stvarno ok.
Ne patim na sređene nokte, frizure, stalno nove cipele i usklađene torbice, donji veš mi nije sve marka i skupo - nego normalan. Poklone ne kupujem više po imenu marke nego po osjećaju što se toj osobi sviđa - i vidim da je to pametnije.
Ali još volim odlazak u HM i kupiti odjeću za svoju curku, i sad sam kupila što nisam imala i za klinca. Tamo kupim i mužu i sebi sve što trebamo, a ne potrošim hrpu love.
i od "penežljivih stvari" volim skijanje.
A kozmetika - tu sam se skroz sredila - koristim normalan gel za tuširenje i šampon, sapun za ruke, jednu kremu za lice i dječju niveu, dječju kremu za guzu za suhe ruke, plidentu i četkicu iz dm-a, prah faks, bez omekšivača, roll on fa. Imam par sjenila, šminki i maskaru. Moj muž ne podnosi zatrpane police u kupaoni s bočicama koje ničem ne služe!!!
Žao mi je što se kasno uključujem na topic, jer bih se htjela vratiti na jednu već "prežvakanu" stvar, a to je termin "quality time" proveden s djecom
Ne sjećam se više gdje sam pročitala /čula da je to termin koji je izmišljen u današnje vrijeme kad se prioritetom proglašavaju stvari koje realno to ne bi smjele biti (posao), pa služi kao ublažavanje grižnje savjesti roditeljima koji u danu uhvate 10ak minuta za svoje dijete, pa onda u to vrijeme forsiraju aktivnostine bi li se osjećali bolje...
već je nekoliko ljudi ovdje navelo primjere iz vlastitog djetinjstva, kad je mama (uglavnom mama, samo rijetki su imali i tatu u tolikoj mjeri) jednostavno BILA TU, i to pamte kao dovoljno i lijepo
moj je primjer takav. moja mama je srećom zbog prirode posla koji radi imala puno vremena za mene, pa smo se mi jednostavno družile i boravile zajedno :heart: , bez nekog presinga da sad baš moramo nešto "kvalitetno" raditi... Naravno iz ove priče isključujem rastavljene roditelje koji uistinu imaju samo jako ograničeno vrijeme za druženje s djetetom, pa onda je to nešto sasvim drugo... Tako da hoću reći da je po meni bitno što više biti uz dijete, posvetiti mu se i osluškivati ga, pa je to samim time KVALITETNO!
:saint:
što se konzumerizma tiče, jesam li ja žrtva istog ako se već sad veselim božićnim ukrasima po gradu i natpisima "božićna sniženja"???
Jako me vesele štandovi po Trgu i oko njega za kobasice i kuhano vino, i kupovina poklona i kićenje bora i sve što uz to ide, a sve to zahtijeva izdvajanje novca kojeg nije u strogom smislu riječi NUŽNO potrošiti.
vjerujem da nitko nije baš na to mislio, ali tko zna....
:)
To "BILA TU" je bilo moguće u to neko doba prije 20-30-40 godina kad nije toliko puno žena radilo već je više njih bilo kod kuće sa djecom. U takvim uvjetiam je zaista dovoljno bilo BITI TU jer je dijete tokom dana kad tad našlo vrijene da se zagrli sa mamom, pohvali novim crtežom ili vještinom itd.
Mislim da je sad ipak neko drugačije vrijeme u kojem većina roditelja provodi sa djecom tek onih nekoliko popodnevnih i večernjih sati i tad i dijete, a i roditelji osjećaju potrebu da to vrijeme bude na neki način ipak posebno, više koncentrirano na njihov međusobni odnos - e sad, jel to igra, šetnja, zajednički kućanski posao - nebitno.
Recimo, ja tokom radnog dijela godine osjećam tu potrebu da provedem s klincima bar koji sat dnevno "kvalitetnog zajedničkog vremena" (najčešće igrajući se sa njima ili radeći nešto zajedno) dok nemam takvu potrebu za vrijeme godišnjeg odmora kad smo svi zajedno cijeli dan i nema potrebe za nekim posebnim izdvajanjem nekog posebnog "kvalitetnog" vremena kad stignemo sve, i biti zajedno i igrati se i sve ostalo.
Dakle, zvalo se to kako god, mislim da je u sadašnje vrijeme ipak veća potreba za nekakvim angažiranijim zajedničkim vremenom roditelja i djece.
Naravno da nisi.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Nigdje ne piše da je zabranjeno uživati u sajmovima, reklamama, blještavim izlozima, window shoppingu itd, dapače, to si i ja rado priuštim s vremena na vrijeme. ;)
Žrtve su oni koji na kupovinu troše više (i novca i vremena) nego što si mogu dopusititi odnosno nego što im treba.
Svatko troši svoje vrijeme i svoj novac, tu nema spora, no konzumerizam sadašnjeg trenutka kroz reklame, oglase, stil života itd potiče na neracionalno trošenje i to je ono što se ne sviđa ni meni, a valjda niti drugima.
A druga stvar je nekovrsno "zagađenje okoline" pretjeranim reklamama, oglasima, na panoima, u novinama, na radiju, TV ... kad se iza panoa i izloga više ne vidi fasada zgrade, iza novinskih reklama ne može naći normalan članak, a između radijskih reklama jedva čuje koja muzička stvar ...
Rado vidim fasadu ukrašenu božićnim žaruljicama, no nerado reklamom za Božićno pivo ili božićni popust u trgovini.
Nisam rekla ono najbitnije-da ja pokušavam u najvećoj mogućoj mjeri sa svojim micekom primjeniti model naučen od mame-kad mogu, dakle kad nisam na poslu, biti s njim i posvetiti mu se maksimalno!
Ili, drugim riječima, provesti "kvalitetno vrijeme" sa njim. ;)Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
To je to, zvali mi to ovako ili onako.
[quote="tatek"]Da, slažem se, no mene božićne reklame za Colu uvijek raznježe... No sve dok me ne natjeraju da trčim u dućan po kašetu, sve OK :mrgreen:Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Mene samo interesira ima li netko ovdje tko si ne može priuštiti, recimo, sok? Ili autobusnu kartu? Ili stomatologa?
Ne da ih neće poštovati, neće ni znati da postoje ili što nas smeta.Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Ovo smo shvatili nakon našeg prvog preseljenja, kad smo na poslu radili 100 na sat, uređivali stan skoro gradilište, oboje pisali tekstove za časopise, održavali obiteljske veze i skoro skiknuli.
Dvije stvari koje su nas tad spasile: plaćanje povremenog spremanja i objava da mm ne uživa u popravljanju računala obitelji i prijateljima. Može pogledati komp onom tko nema druge mogućnosti, kad dođe na red, ali čini to kao veliku uslugu.
Prije smo nasjedali na pozive: dođite se podružit a usput on može pogledat... A, ne ne. Mi se zabavljamo, mm radi satima, odlazimo doma prekasno, komp u gorem stanju nego je bio jer popravak traje, obitelj mm-a gleda ko ubojicu male djece, dogovaraju se dolasci za nastavak popravka... Kad je mm odbio dolazit na "druženja", objasnio da mu to jede vrijeme i živce, lijepo vas molim da ga dovezete meni, vratit ću kad bude gotov, stvari su se odmah popravile. I manje posla i manje nerazrješenih osjećaja. (Časna iznimka kojoj ide u kućnu posjetu je moja majka ;) )
To nam je bila velika škola.
Dižem temu jer me baš zainteresirala.
Zadnjih godinu dana sam i ja počela izbacivati stvari iz svog života, bolje da ne znate o koliko se kutija radi :oops:, napredujem po malo... Još uvijek mi dođe nekad kriza na kozmetiku i odjeću, to su mi slabe točke, ali se suzdržim.
Problem imam s ljudima! Iako sam one zaista pogubne za moje psihičko zdravlje eliminirala, još uvijek se mučim s obitelji, roditeljima i ponekad sestri. Tipa starci me stalno peglaju da se udam, a ja nemam hrabrosti reći im da mi se ne da i da to nije njihov posao. Iako se mali još nije rodio već je mama počela provoditi torturu da se mora krstiti, a ja ne znam kako da joj kažem da se još nismo odlučili hoće li se mali krstiti, ali smo skloniji da neće...
Za obitelj nekako znam da mi to ne govori iz loših namjera, tipa mama inzistira na crkvi jer misli da je to dobro za mene, sve me to užasno opterećuje, ali nikako da joj kažem ne.
Mislim da to i nisu tako veliki problemi, odnosno ne neuobičajeni.Citiraj:
Rivendell prvotno napisa
Kad se mali rodi, vjerojatno će ti filter biti još puno gušći i manje ćeš se zamarati bilo čime suvišnim.
Odnosno možda ga i budeš krstila a da ti to ne bude smetalo a možda će te sve skupa manje opterećivati pa ćeš lakše reći ne.
Djeca imaju nevjerojatnu snagu kojom nas sile da zaboravimo sve manje bitno.
Vjerujem da će biti tako. Problem je u tome što nisu bili toliko naporni dok nisu saznali da će dobiti unuče. Sad im odjednom sve smeta i svašta nešto nije primjereno za dijete, dok prije nisu ništa govorili. Ili se možda meni sada tako čini jer mi se već smanjila tolerancija?
Meni je roditeljstvo tako lijepo "pospremilo" život da ustvari nikad nisam bila sretnija, zadovoljnija i poštenija prema sebi i drugima. Sad vrlo lako i jasno kažem svima ne kad to želim, počevši od obitelji, roditelja, prijatelja, djeca su mi i alibi da se ne naljute jer sad znaju da nemam ni vremena ni energije na bacanje, da sve ide njima.
Što se tiče financija i nepotrebnih stvari tu sam oduvijek bila racionalna, a i MM al kako smo dobili troje djece u godini dana bili smo primorani naučiti još pametnije raspolagati novcem i malo presložiti prioritete, i shvatila sam koliko mi stvari upće nije potrebno da bi bila potpuno zadovoljna i sretna. Onih par sitnica koje nas vesele nismo se odrekli iako bi u nuždi i mogli i tih par sitnica nam daje dojam da smo opet dovoljno bogati da si priuštimo što god jako poželimo.
Djeci se trudim dati puno pažnje i vremena, stvarno nisu zahtjevni što se tiče stvari, doduše još su i mali. Trudit ću se da imaju što više doživljaja i uspomena(izleti po svukuda, neka događanja) pa da im treba manje stvari da bi se osjećali sretni.
Televiziju doma uopće ne gledamo pa na nas reklame baš ne mogu lako utjecati.
LJetovala sam dio ljeta na jednoj divljoj lokaciji, a la Afrika centrale i mogu samo reći - što manje stvari, struje, tehnike, to više druženja, bogatstva, opuštenosti i mira.
Moja djeca stalno jamraju zašto smo sad u svim tim kućama, strujama, tehnikama. Najsretniji su bili u Africi Čentrale. I ja isto...
Živjela jednostavnost!
Odlična mi je ova tema!!
Moram i ja pospremiti svoj, tj. naš život. Mislim da griješimo i ja i MM u mnogoćemu.
Odgoj naših roditelja ima jaaaako puno utjecaja na naše ponašanje i stil života danas.
prije par dana sam svratila na ovu temu i ovo pročitala i od tad mi ne izlazi iz glave! Stvarno sam se zamislila oko nekih stvari u životu!Citiraj:
tatek prvotno napisa
Jako lijepo i jasno rečeno!
evo mene u ovom raspoloženju
opasno razmišljam danima o pospremanju
u više smjerova
a najčudnije mi što sam bila skoro sigurna da je sve pospremljeno
a kako se to opet nataloži, hm....
recimo, što sam starija sve sam tolerantnija
prema mužu, prema kolegama, prema prijateljima, općenito tolerantnija nego unazad dvije, tri, pet godina
i sve si mislim kako je puno lakše biti takva negoli se paliti na svaku hebenu sitnicu
i onda me samo zaskoči spoznaja da odkad se tako ponašam, zapravo me se doživljava manje ozbiljno
i da zapravo mada je lijepo biti tolerantan i blag ja opet nisam zadovoljna
jer me smeta što ne reagiram masu puta a sve vidim, i ne pašu mi određene situacije
a ja šutim - dobro, mužu ne, moram priznati, ali on me ni ne brine
i eto, kako čovjek da bude miran sa sobom kad nis am nije još spoznao što bi zapravo?
kako vi dolazite do tih odgovora, možemo li uistinu poznavat sebe toliko dobro da svaki put reagiramo onako kako je za nas najbolje u datom momentu?
poštujući pri tome druge ljude, naravno...
Ne znam, ali možda je bitnije da nakon reakcije, misliš kako je ta reakcija ono najbolje za nas u datom momentu. Jednostavnije je tako.
I da nakon reakcije znaš da to nije bila najbolja reakcija i u redu ti je. Oprostiš si da nisi savršen u reakcijama i ideš dalje... Tako ćeš puno lakše drugi put drugačije, kad ne radiš dramu od greške
casa s ovim se moram složiti - ne raditi dramu od greške - to je umijeće; naime imam neku nezdravu naviku da od svojih grešaka radim dramu, onako potiho u sebi ( puno razmišljm analiziram, preispitujem ) a zapravo trebam naučiti kako se otarasiti takve prakse. jer iako na van to ne izgleda tako ja sebi štetim tako dubokim proživljavanjem svega. :drama:
treba znati otpuštati, ne apsorbirati. sve ja znam što treba vako na jeziku, ali sprovesti...
Pa možda ni ne možeš postati manje analitična i manje duboko proživljavati. Ja znam da ne mogu i nije mi uvijek lako samoj sa sobom, ali barem si više ne predbacujem što sam tako melodramatična. Takva sam, kakva sam i to je OK.
Možeš li malo pojasniti ono iz prvog posta o reagiranju na druge ljude, tu te nisam shvatila?
Jurana pokušat ću - znači da sam ja nezadovoljna načinom na koji reagiram . tj. ne reagiram
prije sam reagirala otvoreno, jasno i glasno ali sad koju godinu unazad sam se promijenila i neda mi se više tako funkcionirati
silno sam se trudila postići nazovimo to manju krutost u prihvaćanju tuđih nedostataka, pokušati razumjeti tuđe razloge za neko ponašenje koje mi nije u redu, koje čak i u mene na neki način dira
i taman kad sam mislila kako sam postigla ravnotežu, kako sam odrasla u tom smislu i razvila se - shvaćam da meni ne odgovara ni sad ovaj attitude koji furam, to nisam ja- jer ispada da prelazim preko svačega nečega što mi se uopće ne sviđa. zamjeram u sebi i držim beskonačne monologe ali ne ispoljavam to na van. mislim da ću se uništiti na taj način...
a na staro se ne želim vratiti jer sam izgorila u iskrenosti
ma nemam mjeru očito, ili sam do kraja jedno ili drugo a to je problem
ma da se ja opet vratim na strao i počnem rigati vatru :ulje:
Sjećam se da si tako nešto pisala, ali mislim da si tad rekla da ti i odgovara ponekad prešutjeti.
A mene je sve skupa podsjetilo na moje studentske dane. Prvoj cimerici koju sam imala nisam nikad ništa prigovorila, i imale smo nikakav odnos. Pa sam onda drugoj odulučila sve skresati u facu, a ni to nam nije valjalo. Pa sam onda s ostalima odlučila birati bitke, odnosno istjerati na čistac šta je stvarno važno, a neke stvari prešutjeti. A ponekad ja i izgovorim svašta nekoj osobi, ali u sebi; i isto mi pomogne. I uopće ne šljivim onu da svima moraš reći sve iskreno šta misliš - pa valjda barem misliti smijem šta želim!
A inače, ako drugima prigovaraš tako da koristiš ja-rečenice, ne vrijeđaš, ne psuješ, ne lijepiš im etikete i ne poopćavaš problem; što je u tome loše?
Npr. muž mi je ostavio pola svog ormara na stolici u blagovaonici. Meni dođe da kažem: Koja si ti linčina i traljavac, u 3pm! Zašto ne moš ovu robu barem jedanput spremit di joj je misto?!, a umjesto toga kažem: Volila bih da spremiš robu u ormar, ode smeta.
Ona prva izjava mi se, neizgovorena, čini ko puno slađa za izgovaranje, ali zapravo nije, ako izađe, sve zatruje. A s drugom, imam spremljenu robu i dobre odnose.
OK, primjer mi je banalan.
Ne znam jesam li ti išta pomogla :-)
Jurana :lol:, fakat si daješ truda u ovaj rani sat hvala
mislim da ja moram sa sobom dogovoriti neke stvari
i biti iskrena prema sebi, lako za druge
prema sebi
naravno da su poruke koje upućujemo i način kako ih upućujemo pola posla, slažem se
samo ja mislim da je iskrenost precijenjena, a očito mi ne ide to u praksi :lol: - najrađe bi da mogu uvijek iskreno, više mi leži
uh...i ja sam u velikom pospremanju....velikom baš.
kužim o čemu pričaš flopice. ja se uvijek "furam" na iskrrenost. ja sam takav tip. i volim kad ljudi tako i samnom postupaju. ne volim rukavice. a na kraju skužim da tu iskrenost puno puta doziram, jel...
i to u meni stvara iste te monologe kao i u tebi...sve analiziram do bola...i teško otpušam neke stvari. otpustim ih valjda onda kad ih ubijem racionalizacijom :lol:
nego, u biti sam iskrena sa onima koji su mi strašno bitni. radim sa puno ljudi, sa njima sam pristojna.
a i kad se mojih bližih tiče...spoznala sam da neke stvari ne mogu promijeniti...
al da mogu promijeniti svoj mentalni sklop, i da mogu slobodno reći ono što mislim u datoj situaciji, i da me sve manje dira što to netko shvaća kao napad.
i sve to, kad mislim da ima smisla...kad želim s nekim imati zdravi odnos.
kad to nema smisla, jer je zdravi odnos prošlo svršeno vrijeme, onda me iskrenost s tom osobom ne tangira ni najmanje. ionako je ne bi ta osoba čula.
meni je iskrenost super stvar...i ne bi taj detalj kod sebe mijenjala :)
I meni je iskrenost bitna, pogotovo sa ljudima do kojih mi je jako stalo.
Jednostavno volim znati na čemu sam, a isto tako da ljudi oko mene znaju što ja mislim. Nije uvijek bilo tako, neke životne situacije su me dovele do toga da pročešljam po svom životu, svom ponašanju i da shvatim da vrijeme prebrzo ide da bi se zamarala nekim manje bitnim stvarima i meni nebitnim ljudima.
UUUUUUU, ja s tim imam velikih problema!! Svaki put kad se nađe netko pametan u okolini tko mi ( onako na finjaka ) želi ukazati na pogrške u mom životu ( a svoje ne vidi ) ja se unutra izjedam, jel jednostavno , smatram da je bolje neke stvari prešutjeti, ono , čisto zbog bontona!!
Al mi se zato masu puta zna desiti da, dugo dugo dugo,nakupljam stvari u sebi i onda u jednom momentu puknem ( ko kokica ) i to sve izleti iz mene, kao lavina koju ne možeš zaustaviti! i onda da je barem kraj, ne, nego sam ja pod dojmom još najmanje 3 dana, i razmišljam o tome , što sam još mogla reći, a nisam!!
Teško mi je reći nekome, da mi se prestane miješati u život, da budem iskrena!! jel svaki puta to okolina shvati kao napad na sebe i onda se ja poslije grizem, pa zar nisam mogla šutiti!!
Ne znam, al to me stvarno opterećuje!! pogotovo kad dobijam dobronamjerne savjete što se tiću moje djece ( jedan te isti savjet po 100-ti put, u namjeri da ja popustim i napravim tako kako si je neka osoba zamislila )!! A još gore od toga je , da zadržim svoju čvrstoću, i onda nakon nekog vremena se pitam, a što ako je ta osoba bila upravu!!!!
Totalni kaos, oprostite što drobim tu sve i svašta, al nadam se da me razumijete!!
mrgice draga svi mi susrećemo osobe koje misle za nas
žele misliti za nas a nemam pojma iz kojeg razloga :zbunj:
misle da znaju kako mi tzrebamo živjeti i kako odgajati djecu
što nam djeca trebaju jesti, kako s njima trebamo razgovarati
kako mi trebamo razgovarati, kako trebamo misliti itd.itd.
nekako meni nije bed to otpiliti, možda mi nekada i bude krivo što nisam uvijek politički korektna
al ne isplati se, vjeruj. što si finiji, više te taru
s druge pak strane postoje opet ljudi od kojih mogu puno toga naučiti, s njima mi je lako biti fina i pristojna
zato jer su i sami takvi, uvažavaju drugačije mišljenje i način života, ma baš mi je milo kad s takvim ljudima komuniciram
znači, puno je do okoline...
što se tiče iskrenosti, ja što sam starija sve više vjerujem da je ona precijenjena
da ljudi zapravo vole iskrenost samo kad njima ide u prilog
kao, svi te cijene što si iskren, gledaju u tebi prijatelja i čovjeka, ali ako zucneš o nečemu što im ne ide u prilog, e hebiga
onda si brutalan i ne uviđajan i odjednom ti ta tvoja iskrenost počinje traditi probleme
tako da misli da je zapravo najbolje biti nešto između, štogod to bilo ako je moguće uopće između
ono, iskren sam koliko ti želiš da ja budem iskren
malo sam ja isfrustrirana nekim stvarima očito, ap svašta zbrda zdola pišem, ali nadam se da me se razumije
recimo da mi je iskrenost jako jako važna u dijelu koji se odnosi na moju obitelj
na muža, na djecu
to mi je baš bitno
nekako mi se život u kojem se mulja i laže i petlja i to najmilijima i najbližima stvarno ne čini svrhovit
zapravo mi je to tužno...
Istina što kažeš!!
Samo se ja nikako ne mogu oterasit ljudi koji žele mislit umjesto mene!! Bliža obitelj, koja mi u datim momentima puno pomaže, al si zato dozvoljava govorit mi sve i svašta ( al sve ono na finjaka )!! Ne želim biti oštra prema njima, jel ih na neki naćin trebam, a i htjela bi si biti dobra s njima ( ono, radi sebe, djece, muža ), al ćesto me dovode dao ludila u forsiranju nekih svojih nauma!! Znam da sam pogriješila još davnih dana, jel nisam postavila neke granice, al ono, mlad si, sve ti je novo, nova obitelj, muž, pa dijete!! Još se tražiš u svemu, i malo po malo ti takvi ljudi ovladaju životom, a da se još nisi ni pravo snašao u svemu!!
A sad, kako krenut iz početka, kad se već puno stvari izdešavalo, i dobrih i loših!!
Ne znam, valjda iskrenošću!! Al mislim da ju oni ni pod razno nisu spremni ćuti!!!
mrgica ja smatram da koliko god je pomoć super i koliko god da ponekad spašava glavu vidjeh često da nekako ispadne kako ima svoju cijenu; na kraju ispadne da samo plaćena pomoć nosi čiste račune, naravno ne može nas puno to sebi priuštiti na svakodnevnoj razini ali je tako. i sama sam osjetila koliko je to dvosjekli mač - moraš prihvatiti određenu dozu uplitanja u život jer obitelj valjda smatra da ima pravo na svoje mišljenje o ovome i onome kad pričuva djecu i pomogne na drugi način. između ostalog i zato je financijska neovisnost jako važna.
a mislim isto tako da uvijek postoji šansa za popraviti neke stvari i pomaknuti malo uobičajene granice ; nitko nije dužan biti vječno nezadovoljan svojim životom da ne bi uvrijedio nekoga iz obitelji.
čak mislim da je čovjek dužan nešto učiniti, ako ne iz ljubavi prema sebi onda zbog svoje djece jer nezadovoljan roditelj ne treba nikome...
polako, malim koracima, mijenjaj ono što trenutno možeš...