i moja sestra je dugo imala izlazak do 23. a ja odmah u prvom srednje do 1:mrgreen:
i sto sam jos radila, kad bi isla van onda sam odlazila 'prespavat' kod tate koji je zivio u centru, da se ne gnjavim s prevozom, a puno puta bi umjesto kod njega prespavala kod decka. kako moji starci nisu bas bili koordinirani medusobno, ni u vezi djece ni u vezi icega ostalog, tako moja mama u principu nikada nije saznala, ili mi bar nije dala do znanja da je. to mi ni dan danas nije jasno, kako je imala povjerenja u mene i nikad nije zvala da pita kad sam dosla. to je jedna od stvari u kojima bi ja recimo bila stroza, tj. barem bi htjela znat.
inace sam mogla svasta, nisam se trebala javljat za svaku glupost doma i pitat jel smijem. nekad sam to osjecala ko prednost, cak sam mislila da ona bas i ne pazi di sam ja i sto radim, dok jednom nisam otisla kod neke frendice i nije me mogla nac vani pa je poludila. eto, nije bas postavila jasna pravila i to joj se obilo u glavu (a i meni, al ja sam izvukla pouku iz toga za sebe).
nemam nekih predrasuda prema ikojem stilu oblacenja, otvorena sam za sve opcije, znam da su to sve faze, istrazivanje, isprobavanje, i sto se roditelj vise protivi necemu to ce dijete vise brijat na to. znam iz osobnog iskustva. sto bi moja mama dala da sam ja htjela nosit minjak i koliko mi ih je samo kupila dok sam ja uporno nosila neke siroke veste i hlace. a kad sam obukla tajice, to joj je bio praznik. naravno, sad bi dala desnu ruku da si mogu obuc...ista.
pusenje...pusila sam s frendicama u parku iz fore s neki 10-tak godina. saznalo se. sve cure koje su dobile debele batine za to su kasniej pusile. meni je mama samo rekla da to vise ne radim. i nisam, jer mi nije bila fora.
slazem se sa svima koji su protiv nekih strogih zabrana, vise sam za postavljanje jasnih pravila, koja su podlozna preispitivanju i prilagodavanju. i povjerenje u dijete i ucenje da se samo snade i brine za sebe u okviru svojih granica (kako je dobro puntica opisala hodanje) jer ja niti mog, a jos manje imam namjeru stalno mu visiti nad glavom. ni sad mu ne pomazem da se penje na nesto ako ne moze sam i s cega ne moze sam sici. a od cjelodnevnog pazi, past ces, nemoj ovo, nemoj ono mi se dize kosa na glavi. em sam ja prekomotna za takav odgoj:lol:, em je to prilicno stetno za dijete. pogotovo ono vikanje kad je dijete na vrhu necega pa mu neko odjednom vice pazi, drzi se...tako ce najprije past jer kad se dijete penje ono je svo u tom pokretu i ful je skoncentrirano, a ovo vikanje ga vadi iz te koncentracije i eto ti pada. da ne velim koje je to ubojstvo za sampouzdanje, istrazivacki duh, znatizelju, otkrivanje svojih vlastitih granica, samoregulaciju, emocionalni razvoj, fizicki razvoj...ma, shvatili ste:mrgreen:

