Aj nemoj me više šokirat, taman sam se bila ufurala kako sam uspješna u životu:lool:Citiraj:
winnerica prvotno napisa
Printable View
Aj nemoj me više šokirat, taman sam se bila ufurala kako sam uspješna u životu:lool:Citiraj:
winnerica prvotno napisa
sve to stoji, al ona je bila jedinica 6g i sad je prakticki 6mj. na stendbaju.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
i ja ko deaedi pokusavam nadoknaditi joj, ali u ovom slucaju to ide preko tate. puno toga smo nas dvije radile zajedno, sad radi s tatom. iako joj fale one zajednicke aktivnosti- npr. ovo ljeto je mozda par puta bila s nas oboje u moru, na plazi je vise bila bez mene nego samnom, obozava samnom ici u kino, no nije isla vec pola godine, obozava ici na bazen, no ne moze jer je mladja premala i ja fakat ne znam sta bi tamo s mladjom radili. a jos je premala za ostavljanje kod bake. a i bake nisu jos u zagrebu. i da, doci ce trenutak kad cemo mladju ogranicavat u korist starije, al sada, u ovom trenu, starijoj to bas nista ne znaci.
ljetos bi glumila da cendra/cvili/place za svaku glupost, a onda mi je rekla: kad S. place, ti joj odmah dodjes.
toliko o tome koliko ona moze pojmiti sta ce i kako ce izgledati za koju godinu.
novim članom obitelji svima se u obitelji život poremeti i izgube dio dotadašnjeg "komoditeta", ali to je zaista mala cijena za ono koliko im se život obogati. naravno da prvo dijete više ne može živjeti kao jedinac, jer to jednostavno ono više nije, ali to je "vježbanje života", po meni najlakši (za roditelje) način da ne upadnu u zamke koje im odgoj jedinaca donosi (izbjegavanja rezultata kojeg često nisu svjesni, a na koji im se zbog nekakve korektnosti nikad ne smije skrenuti pozornost - da im je dijete razmaženo, nesamostalno...). meni je, kad sam rodila Šeficu, laknulo, jer je Mudrac time izgubio dio potencijala da postane takvo dijete, a mi mogućnost da ga takvim odgojimo, mislim, jednostavno je postalo nemoguće nastaviti se ponašati kao do sada. naravno, to je moguće i kad dijete ostane jedinac, ali je teže, teže je odoljeti tome da bude centar tvog svijeta jer ono to je, a da to ne počne ići njemu na štetu a ne na korist.
XCitiraj:
krumpiric prvotno napisa
meni se u stvari sviđa kada se iz obitelji osjeti ono neko neopisivo zračenje (sreće, jer su tu zato što su takvi, tu) bez obzira na njihovo brojčano stanje...
Kumpiric, šteta sto si promjenila post, valjda sam ga sinoć uspijela pročitati između tvog pisanja i brisanja, ali razumijem razloge. Potpisujem ga i ovako skracenog.
Sto se tiče jedinaca, jako bi me zanimale te studije i istraživanja, ukoliko postoje naravno, koje nam zorno predočuju te strašna zamke njihovog odgoja i postojanja.
Pri tome ne mislim na osobna mišljenja, temeljena na susjedu peri i susjedi mari.
ako se odnosi na moj post, žao mi je, seni, ja zaista nisam tih struka niti sam imala potrebe tragati za takvim studijama i istraživanjima, ograničena sam na vlastita iskustva, osobno mišljenje i moje susjede peru i maru. nadam se da mi nije promaknulo neko od pravila ovoga foruma koje zabranjuje iznositi vlastito mišljenje ukoliko ono nije potkrijepljeno dokazima iz studija i istraživanja, ako je, ja se ispričavam. iznjela sam osobni strah (koji se, dopuštam, možda i ne temelji na znanstveno dokazanoj činjenici), koji sam imala dok mi je prvo dijete bilo jedinac, te činjenicu da je isti nestao kad je to prestao biti (to isto ne mogu dokazati, morat će mi se vjerovati na riječ).
ne znam. i prvo i drugo dijete smo imali jer smo ih mm i ja htijeli i mogli imati, nisam, niti bih, rodila drugo da mi prvo ne bude jedinac. proširenjem obitelji mnogo je dobio, ali i izgubio. ne smatram da bi bio nesretan da je ostao jedinac, kao što ne mislim da će biti nesretan jer ima sestru.. povremene frustracije radi gubitka komoditeta i pažnje postoje, nosimo se s njima najbolje što znamo i umijemo, da nije dobio sestru, možda bi u nekom trenutku bio frustriran što ju njegov frend ima...smatram da ljepota, toplina i povezanost obitelji nikako ne ovise o broju djecu, nego ponajviše o roditeljima i njihovom odgoju i atmosferi koju kreiraju u svom domu. bespredmetno mi je razgovarati kako o razmaženim jedincima tako i o "nesretnim- nemam za nove najkice" višečlanim porodicama. i jedno i drugo su grube i uvredljive generalizacije.
Nema problema, rijecanka.
Ne trebaš se ni truditi oko takvih studija, jer ih naime ni nema.
Naravno, da ne postoji pravilo foruma, niti bi meni palo na pamet dovoditi u pitanje osobno mišljenje, kao i osobne strahove. No ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.
A inače mislim da razlozi da ljudi imaju djecu, ili dijete, ili ih nemaju, mogu biti vrlo raznoliki i kao takvi legitimni.
Pa eto cisto, kao jedan od fokusa promatranja:
Da li te recimo hvata strah, sto si djeci dala potencijal, da se recimo (kao neke obitelji koje poznam) u odraslih dobi krvnicki i zauvijek isposvađaju, zamrze i ostalo, zbog recimo nasljedstva?
Ili recimo strah od jednog latentno očajnog odnosa između dvije sestre, od kojih je jedna iz prijateljskog kruga moje kćeri, koji rezultira time, da ova starija jako teško uspostavlja odnose s drugom djecom koji su topli, podrzavajuci i etički. Ona ne može drukčije nogo manipulatorski, uvijek je to neka borba, za omiljenost, prvenstvo..itd, da sad ne duljim i idem u previše detalja.
Sto se mene tiče, nemam ni ovakve, ni onakve strahove, jer mislim da svaka situacija na određeni način, neka vrata potencijalno više otvara, a neka druga možda potencijalno zatvara.
Te da svaka situacija ima i pluseve i minuse. Odnosno preciznije rečeno svaka je situacija na neki način neutralna, a to sto je vazno je to sto roditelj jest, a ne to sto ima. U smislu jedno, ili više djece.
Evo Sasa me pretekla. :-)
baš tako!Citiraj:
seni prvotno napisa
što smo se fino izpotpisivale:mrgreen:
:lol:
ovako sam ja nešto napisala, ali sam išla previše osobno...svaka situacija je em neutralna, em ovisi o hrpi stvari, trenutnim prioritetima, onome što mi smatramo (bilo materijalno, bilo nematerijalno) "dovoljnim" za sreću, prvenstveno o roditeljima i kreiranju odnosa (bilo s jednim djetetom, bilo s više djece i među djecom)Citiraj:
seni prvotno napisa
apsolutno su mi neprihvatljive generalizacije tipa "bolje brat nego najkice" jer imat nekoga (pa makar i veći broj prijatelja) ne znači automatski sreću
svaki odnos zasebno kreiramo i može nam i obogatit i uništit život.
naravno da nisi mislila loše i ne vidim kako se ne bih složila s većinom onog što ste ti i sasa složno napisale (pa bilo je već nekoliko takvih tema, jedini logičan zaključak ide u tom smjeru). samo, ono što sam ja napisala bilo je u drugom kontekstu, odgovor na postove forumašica koje se loše osjećaju jer im prvo dijete sada nužno mijenja stil života, suočeno s činjenicom da više nije jedinac i osjećaju da ga zakidaju. moje je iskustvo bilo suprotno njihovom (ili sam ga ja željela tako doživjeti i doživjela), meni je bilo drago što on više nije jedinac jer sam se bojala da ću ga razmaziti. ne, nije mi to bio motiv za imati još djece.
za nasljedstvo se još ne brinem, imam, nadam se, još vremena :-), a znam i kako to spriječiti (za života se mogu te stvari sasvim bezbolno riješiti), više me brinu neke druge stvari, ali to je potpuno OT.
Otvoreno mogu reći, bez brige da ću zvučati sebično, da nisam razmišljala kako će se osjećati prvo, drugo dijete nakon što rodim iduće.
Sigurna sam bila i jesam da svakome ponaosob mogu pružiti dovoljno kao roditelj. I dovoljno vremena i dovoljno ljubavi i dovoljno materijalno. A možda i više nego dovoljno.
Rađajući djecu, MM i ja smo stvarali svoju obitelj, u kojoj ćemo živjeti najbolje što možemo u danim okolnostima.
Poznavajući sebe, moje dijete nikako nije moglo ostati jedinac, tu bi se mogla ispriječiti samo viša sila ( i to jako velika viša sila, dokazano kod nas).
Toliko volim rađati i odgajati, da me jedno nikako ne bi moglo ispuniti.
Tako ja.
ipak, kad se već seni osvrnula na njoj poznate situacije, i ja bih. dakle, imam razne primjere pere i mare u svom društvu. neki su oni koji su svoju djecu jedince potpuno razmazili, neki, naravno, nisu, ali ima i onih koji su u strahu da ih ne razmaze krenuli u drugu krajnost, gotovo vojnički odgoj (i sami priznaju da je to zbog straha da ga ne razmaze). ja sebe vidim kao onog roditelja koji bi, najvjerojatnije, bio u onoj prvoj skupini, a možda čak i u trećoj, a niti jedna od tih krajnosti mi se ne sviđa. to da mi se ne sviđa generaliziranje da je većina mnogobrojnih obitelji siromašna ili da je svaka žena koja rodi više od jednog-dvoje morala žrtvovati karijeru ili sl...nadam se da ne moram naglasiti.
užasno su mi neukusne takve "mare i pere" i seni se samo "obranila" od njih.
najbolji ljudi koje poznajem dolaze iz svih krajeva, svih tipova obitelji i svakakvog tipa odgoja i definiranje ljudi prema bilo kojem preduvjetu (uključujući broj braće i sestara) mi je baš bez veze
postoje fizičke potrebe i fizičke prepreke, ali uvjeti su tolko različiti... teško da angelininoj šestorki što fali.
a ja vas mogu svimbat :mrgreen:Citiraj:
sasa prvotno napisa
užasCitiraj:
lisica prvotno napisa
Meni je užasno žao gledati djecu (bilo iz velikih ili malih obitelji) kako su prepuštena bebisitericama i čuvalicama - a roditelje ne viđaju danima....
broj djece nije bitan - nego vrijeme koje im dajemo...
baš sam se bila raspisala da odgovorim, kad ono pukla veza i to sam shvatila kao znak da je možda bolje tako, samo ću se ispričati na tom mom neukusuCitiraj:
krumpiric prvotno napisa
ipak, ako smijem napomenuti, smatram da angelininoj šestorki jako puno fali...
na temelju čega temeljiš svoje mišljenje? i čega im to jako puno fali?Citiraj:
Riječanka prvotno napisa
Ja mislim da nije, eto, da imaju roditelje koji ih vole
ne rade kućanske poslove, imaju vremena da ih maze i igraju se 8-)
i imaju bratske ljubavi-ama kolko oćeš.
viš kako malo previše-pretpostavljam :)
nemam pojma, pa ne mogu reći, možda im fali mira i intime? :)
da imaju "mater vulgaris"?
smiješno mi je raspravljati o tome što kojem djetetu treba
jer ne treba svakom djetetu ni isto vremena s roditeljima (pričam o djeci koja ne trebaju više preveliku količinu fizičke bliskosti), kao što nekim partnerima ne treba vremena zajedno ko drugima
nije ni to neka univerzalna istina, koliko god je zajedničko vrijeme važno
Svima je najvažnije da su voljeni, da se roditelju uvijek mogu obratiti, da se na njega uvijek mogu čvrsto osloniti, bilo ih 1, 5 ili 11.
Ostalo su nijanse.
bit ce da je tako citala...
po mom skromnom mišljenju, fali im to da budu obična djeca, da imaju privatnost i žive bez paparazza za vratom, da tamo negdje u dalekoj Hrvatskoj ne budu tema nekog foruma...Citiraj:
sasa prvotno napisa
i ne, leonisa, nisam o tome čitala, osobno ih poznajem, naravno, samo ne smijem iznositi osobno iskustvo jer to nije baš korektno.
pojam obicne djece razlikuje se od sredine do sredine i mijenja se vremenom.
naravno, kao i većina pojmova koje koristimo, ali pustimo sad angelinu i njenu djecu,Citiraj:
leonisa prvotno napisa
možeš li mi ti reći što te toliko iznerviralo u mom komentaru da si tako omalovažavajuće reagirala (bit ce da je tako citala...)? mislim, nije mi bio na kraj pameti tu se nešto prepucavati na temi, pa da barem znam u čemu je problem.
predrasude.
ili naprosto izjavit da mislis da nekom nesto fali, a o tom znas samo iz onog sto prikazuju mediji.
ili cinjenice da je ona Ona i ima sestero djece.
i da li zato sto je to Ona ne bi smjela imati uopce djece? ili ako bi koji broj bi bio prihvatljiv.
jel javne licnosti ne bi trebale imat djecu jer ce im samim time sto su javne nedostajati nesto u zivotu, jer nece moci biti obicna djeca?
nije ni meni namjera prepucavat se, daleko od toga. pokusavam shvatiti logiku.
ok, sad mi je jasnije.
mislim da su djeca poznatih osoba zaslužila imati privatnost, ona nisu izabrala biti poznata i strašno mi je to njihovo razvlačenje po medijima. ipak, ne vidim zašto bi bilo u redu smatrati da im ništa ne fali (na što sam ja reagirala), a nije u redu smatrati suprotno (pod pretpostavkom da se koristi ista vrsta izvora informacija - ono što smo o njima pročitali).
a o predrasudama bih mogla dugo i naširoko, ali eto, samo da ponovim, ni dalje mi nije jasno kako netko može nečije osobno iskustvo (strah da će razmaziti vlastito dijete) odmah kvalificirati kao predrasudu - "jedinci su razmaženi", a ne kao priznanje nesigurnosti i samokritiku onoga tko je to priznao, ili je neko opće pravilo da ne smiješ ni pomisliti da bi mogao razmaziti dijete? ni ja ne mogu shvatiti logiku... ali može biti da su djeca i njihov odgoj ipak područje gdje logika slabo prolazi, tu se vodimo nekim drugim stvarima.
prvo da sa seninim citatom odgovorim na ovaj tvoj gornji post:
daljeCitiraj:
No ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.No ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.
ja se nisam bojala da cu je razmazit, smatram da je samostalna, prema njoj se i sada postavljam i odnosim kao sto sam i dok je bila jedinica. razlika je samo u nasem zajednickom vremenu koje je sada kada sam 80% posvecena mladjoj, derasticno opalo.Citiraj:
Riječanka prvotno napisa
pri tome ne mislim da sam joj do sada ispunjavala hirove vec potrebe i poneke zelje.
ja sada ZNAM da joj ne ispunjavam sve potrebe (tu uskacu drugi), al isto tako znam da cu za koji mjesec to popraviti.
mogu ja sebi pravdati to stanje cime god, no to nece promjeniti osjecaj u meni.
isto tako ne mislim da davanje sebe razmazi djecu. "razmazi" ih nesto drugo.
Mogu reći kako sam ja razumjela Riječanku, uz ogradu da je to moj osobni stav i moje osobno iskustvo, jer sam skoro pet godina bila mama jedinice.
Mislim da je u obitelji u kojoj brižni i posvećeni roditelji imaju jedno dijete možda lakše upasti u zamku da to dijete postane centar obitelji, a ne dio nje (da se Juulovski izrazim), i da je možda lakše postati roditelj-helikopter, i pretvoriti dijete u projekt, iako ti to nije namjera. Nije to naravno pravilo, ne bih željela da zvuči kao da generaliziram, jer mi stvarno nije namjera.
I da smo dobili samo P., vjerujem da bi ona kao jedinica bila jednako tako dobra, pametna, empatična i posebna djevojka kao što je i kao najstarija od četvero, ali znam da bih se ja puno puta morala jako truditi da je ne preopterećujem pažnjom. Ja sam tip kvočkaste, zaštitničke mame, a imam u sebi i elemente perfekcionistice i za moju djecu je dobro da ih ima puno, jer ovako i kad bih htjela, vremenski ih ne stignem zagušiti svojom pažnjom i očekivanjima, jer se moje vrijeme nužno dijeli na njih četvero.
Isto tako, u obiteljima sa više djece je lakše upasti u zamku da oni stariji dobiju samo onu servisnu pažnju, bez vremena koje je posvećeno samo njima (opet ne generalizim, to je moje iskustvo). Pa se onda tu moramo muž i ja potruditi i izorganizirati vrijeme tako da svi dobiju i vrijeme za razgovor i priču i maženje i šetnju. Pa se onda dosta često osjećamo kao da nas je tenk pregazio :mrgreen: Ali to što dobiju manje svojih roditlejla samo za sebe nadoknadi se time što imaju jedni druge.
A onda kad smo svi zajedno, za ručkom, ili u auto, ponekad moramo stvarno imati dobre moderatorske sposobnosti, jer svi vole pričati uglas i vole da se njihova riječ prva čuje :mrgreen:
Potpisujem Mariju vezano uz Riječanku, i ja sam je odlično razumjela jer smo imali sina jedinca od skoro 13 g. kad je stigla druga beba, tako da... Bili smo dosta vremena proveli u promišljanjima i strahu od razmaženosti istog, po meni je to normalno.
kad već govorimo o osobnim iskustvima, ja sam uvjerena, al sto posto, da je m više "razmažena" od j :mrgreen:
ne znam kako, al ta ima sve odlike koje se pripisuju jedincima.
a moj bratić, koji ima četvero, uvijek kaže onako rezignirano, mislim da smo mi jedini roditelji na svijetu koji smo uspjeli razmaziti svo četvero djece. :lool:
ja mislim da je to do roditelja i karaktera djece, ne broja djece.
sto se tice predrasuda, kad sam govorila da bi troje djece, svi su mi rekli nemoj sina zadnjeg, zadnje dijete se razmazi, bolje razmazena curica nego razmazen decko.
i ako cemo o osobnim iskustvima, prije ce mi S. biti razmazena nego sto je L. koja je 6g bila jedinica. djecu projekt be mogu omat jer nosam takav tip, ni za sebe nemam dovoljno ambicija, a helikopter mama sam mislim bila prve dvije godine, i to ako sam, s namjerom i ciljem. danas sam jako zadovoljna kalvu nesebicnu, osjecajnu, empaticnu, razumnu, samostalnu djevojcicu imam, a bila je jedinica. i to jedininica unuka. al na tom polju bake i djedovi su uspjeli razmaziti je, al to je njihov problem, ne moj.
Marija jako lijepo napisano i pojašnjeno
Jedinci se doista često pretvore u centar obitelji, kako god kome to zvučalo
što ne znači da će opet automatski postati vaki ili naki
mislim da kad je riječ o razmaženosti ipak više parametara mora biti u igri i to udruženih, da dovede do toga
poznajem nekoliko strašno razmaženih ljudi koji uopće nisu jedinci, a imam i prijateljicu jedinicu koja bi skinula gaće sa sebe i dala ih čovjeku u nevolji...
što se tiče braće i sestra i promijenjenih uloga nakon dolaska istih u obitelj, ja uopće ne brinem da starija u nečemu ostaje uskraćena
na početku sam se satrala od toga svega a sad jednostavno vidim koliko je ona dobila dobitkom sestrice i ne brinem koliko je izgubila
s tim da sam i ja sama malo olabavila i sad vidim da sam bila previše skoncentrirana na svaki njezin pokret
a kad je kupila prvi poklon sestri od svog džeparca valjda nije bilo sretnije osobe od mene :heart:
razmazenost pod navodnike i klasicno zgrazavanje na greske kad tipkam s moba...
sad mi je lakše, vidim da su me barem neki shvatili, jako me pogodi etiketa "predrasudašica", koja se ponekad jako brzo nekome prikači...na temelju dva-tri možda nedovoljno jasno napisana reda.
Marija je opisala upravo onako kako se osjećam. može se, naravno, raspravljati o tome što podrazumijevamo pod razmaženim djetetom, ali ni ja ne smatram da je to dijete koje ima "previše" roditeljskog vremena i posvećenosti, dapače.
moje je prvo bilo na dobrom putu da postane moj "projekt", osim nekih mojih nesigurnosti i mana ličnosti, tome je sigurno pridonosila i njegova naglašena posebnost (s nepune 3 je čitao i pisao, s 4 je računao s negativnim brojevima, znao sve i svašta...bio je vječno "gladan znanja"), zbog koje sam imala stalnu potrebu da ga dodatno "štitim", bila u strahu da će stalno "stršati", nisam se mogla opustiti. zato sam, tek dolaskom drugog, kad sam bila prisiljena malo "olabaviti", počela u njemu više uživati i skinula s njega stakleno zvono.
to drugo, Šefica, baš poput cvijetine, razmaženija je od Mudraca. nadam se samo da Zmajica neće nastaviti niz.
doduše, MM prijeti da će obje kćeri namjerno tako razmaziti da ga već sada raduje kakve će sve probleme imati njihovi partneri.
još će biti da ću imati ne jedno, već troje razmaženih, tješim se cvijetinim bratićem.
oh da, vidim i ja i znam. i znam koliko dugo je htjela sestru/brata, koliko ju je cekala, koliko se veselila... kad sam vidjela prvi dan u rodilistu tu ljubav bila sam najsretnija na svijetu. i gledam ju svaki dan.Citiraj:
flopica prvotno napisa
i moja je seki kupila igracku s nepunih 6 od svojeg dzeparca dok je ona bila jos u trbuhu. to joj je bila prva igracka.
no za nju me to ne cudi jer je cesto svoje stvari, igracke, crteze...poklanjala drugima, da je izradjivala poklone, kupovala "umjesto sebi" ili od svoje love... danas ne prodje dan da u vrticu nesto ne izradi za nekoga.
jednostavno takva je.
i ta zakinutost, mislim da vise meni ne dostaje "nase" vrijeme pa ju dozivljavam na taj nacin.
rijecanka, nisam tebi napisala da si predrasudaca vec da postoje predrasude. pa i svi ovi postovi o djeci jedinaca koja imaju vecu tendenciju da su razmazena od djece koja nisu jedinci je takodjer jedna.
svako dijete ima tendenciju da se razmazi, ako se poklope zvijezde
a jedna od njih je i da djeci koju ne poznajes jako puno fali samim time sto su djeca poznatih.
jer mozda djetetu jedne no name regice vise fali od djece angeline. i to je cinjenica.
To hoće li djeca biti razmažena meni ovisi samo o roditeljima i karakteru djeteta. U biti uopće ne znam što znači biti razmažen, očekivat da uvijek sve bude riješeno bez tvojeg truda? Stavljanje sebe u centar pažnje?
ŠTa to ne ovisi o tome koliko npr. mama i tata imaju vlastitih želja i potreba za koje uče dijete da ih poštuje, jer nisu samo potrebe druge djece ono što nekog miče iz centra pažnje?