Nešto kao loša veza...

Ja znam da su se moje odgojne metode od prvog do četvrtog djeteta izmijenile za milijun stupnjeva. Znači, isčitala sam petsto knjiga o odgoju, sve moguće metode i stvorila nekakav stav o odgoju. Onda sam dobila djecu. S prvim sam bila totalno izgubljena i sve je to ličilo na odgajanje cara i tlačenje sebe i svojih potreba. S vremenom sam se opametila i stekla iskustvo a i živci mi nisu više tanki kao na početku, pa je sad sve drugačije. Moja odgojna metoda je-živi, stvori ozračje u kojem svi mogu disati i biti zadovoljni ali poštuju se svi karakteri i svačije želje, u granicama. Znači, zna se tko je glavni, zna se da oni slušaju mene a ne ja njih. Isto tako zna se da ih volim najviše na svijetu i da su mi na prvom mjestu po nekakvom rasporedu. Ali postigla sam i to da oni shvaćaju da ja nisam samo mater, nego sam ja i prijateljica svojim prijateljima, žena svom mužu i divljaka kad me uhvati moje ludilo. Da ujutro dok ne popijem dvije, tri kave, ja ne poštujem nikoga i ništa i me ostavljaju na miru dok ne obavim svoje rituale. Da će dobiti sve samo ako se pridržavaju mojih pravila. Da cijenim pamet a boja laka za nokte nije moja tema, tu me zaobilaze. Danas su stigle dvije pohvalnice od njih troje i jedna više nego čvrsta četvorka od mog budućeg osmaša i znaju da je to ono što tražim. Baziram se na nekakvu kulturu i znanje, to baš zahtijevam od njih i uspjela sam (van kuće doduše, kući je kaotično po pitanju međusobne kulture). Jučer je moja 2,5-godišnjakinja sama izgovarala duge riječi i rastavljala ih na slogove. I ja padam na takve stvari. Pa se tako treba uhvatiti svojih prioriteta i to gurkati. Svako malo neko kiksne ali hebeš ga, neš ti stvari, zeznem i ja tisuću puta. Meni bitno da idemo prema onom mom zacrtanom cilju, a to je da su oni sretni mali ljudi, pametni, sposobni, jasni i glasni u izražavanju svojih stavova i ciljeva, otvoreni prema svemu. Jedino nisam uspjela u tome da rade i pomažu svojevoljno.

Ima jedna ona: Prije braka imao sam 6 teorija o odgoju djece, sada imam 6-toro djece i niti jednu teoriju.

Pa to i je tako. Ja sam npr prolazila kroz raznorazne faze a sve su se vrtile oko mene kao loše matere. Jer sam bila neuspješna u svemu. Meni su se ti naučeni tekstovi duboko urezali u pamćenje i nikako se nisam uspjela toga osloboditi. I kad bi promijenila taktiku i došla do cilja koji sam htjela ispuniti, negdje u podsvjesti me je uvijek proganjalo da to nije to jer nije ispravno. Tek kad je stiglo drugo dijete, pa možda čak i treće, shvatila sam da su to sve, da prostite, pizdarije. Premalo se spominju karakteri djece, sve je previše uštogljeno i po receptu. Iako se tu stalno spominje da nema originalnog i točnog recepta za odgoj, u puno knjiga opissne su metode kojima bi se trebalo služiti zbog tog i tog razloga. Moraš ovako jer u suprotnom dijete osjeća to ili ono. Pa sam stalno imala grižnju savjesti da ja to ne znam i točka. Imala sam znanja iz dječje psihologije i konstantno osjećala grižnju savjesti da ću shebati vlastito dijete svojom nesposobnošću. Teško se osloboditi nečega što ti je duboko urezano u podsvijesti. Ali kažem, iskustvo me je skroz promijenilo i shvatila sam da iste metode ne možeš primjeniti niti na svojoj djeci, jer su toliko različiti, pogotovo na tisuću djece od dvije tisuće roditelja. Samo se treba opustiti, ne zamarati detaljima i prilagođavati se svakom djetetu po njegovom karakteru.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ja znam da su se moje odgojne metode od prvog do četvrtog djeteta izmijenile za milijun stupnjeva. Znači, isčitala sam petsto knjiga o odgoju, sve moguće metode i stvorila nekakav stav o odgoju. Onda sam dobila djecu. S prvim sam bila totalno izgubljena i sve je to ličilo na odgajanje cara i tlačenje sebe i svojih potreba. S vremenom sam se opametila i stekla iskustvo a i živci mi nisu više tanki kao na početku, pa je sad sve drugačije. Moja odgojna metoda je-živi, stvori ozračje u kojem svi mogu disati i biti zadovoljni ali poštuju se svi karakteri i svačije želje, u granicama. Znači, zna se tko je glavni, zna se da oni slušaju mene a ne ja njih. Isto tako zna se da ih volim najviše na svijetu i da su mi na prvom mjestu po nekakvom rasporedu. Ali postigla sam i to da oni shvaćaju da ja nisam samo mater, nego sam ja i prijateljica svojim prijateljima, žena svom mužu i divljaka kad me uhvati moje ludilo. Da ujutro dok ne popijem dvije, tri kave, ja ne poštujem nikoga i ništa i me ostavljaju na miru dok ne obavim svoje rituale. Da će dobiti sve samo ako se pridržavaju mojih pravila. Da cijenim pamet a boja laka za nokte nije moja tema, tu me zaobilaze. Danas su stigle dvije pohvalnice od njih troje i jedna više nego čvrsta četvorka od mog budućeg osmaša i znaju da je to ono što tražim. Baziram se na nekakvu kulturu i znanje, to baš zahtijevam od njih i uspjela sam (van kuće doduše, kući je kaotično po pitanju međusobne kulture). Jučer je moja 2,5-godišnjakinja sama izgovarala duge riječi i rastavljala ih na slogove. I ja padam na takve stvari. Pa se tako treba uhvatiti svojih prioriteta i to gurkati. Svako malo neko kiksne ali hebeš ga, neš ti stvari, zeznem i ja tisuću puta. Meni bitno da idemo prema onom mom zacrtanom cilju, a to je da su oni sretni mali ljudi, pametni, sposobni, jasni i glasni u izražavanju svojih stavova i ciljeva, otvoreni prema svemu. Jedino nisam uspjela u tome da rade i pomažu svojevoljno.

---

Drugim riječima, ne filozofiraš previše, već živiš život skupa sa tom djecom, ne pored njih, i trudiš se kao roditelj dati najbolje što možeš, zadržavajući pravo i na malo vlastitog prostora.

Nikad nisam doduše bila izgubljena kad je došlo prvo dijete, ali razlog tome je sigurno iskustvo stečeno kroz rad sa životinjama, i to prilično zahebanim, ali pralo me filozofiranje, o da, sa prvim. Sa drugim već puno puno manje, ali zaletim se još uvijek. A da dobijemo još i treće, iskreno mislim da mi više ne bi ni padalo na pamet.

Citiraj:

---

KrisZg prvotno napisa

Ima jedna ona: Prije braka imao sam 6 teorija o odgoju djece, sada imam 6-toro djece i niti jednu teoriju.

---

E da, to, tako nekako.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Pa to i je tako. Ja sam npr prolazila kroz raznorazne faze a sve su se vrtile oko mene kao loše matere. Jer sam bila neuspješna u svemu. Meni su se ti naučeni tekstovi duboko urezali u pamćenje i nikako se nisam uspjela toga osloboditi. I kad bi promijenila taktiku i došla do cilja koji sam htjela ispuniti, negdje u podsvjesti me je uvijek proganjalo da to nije to jer nije ispravno. Tek kad je stiglo drugo dijete, pa možda čak i treće, shvatila sam da su to sve, da prostite, pizdarije. Premalo se spominju karakteri djece, sve je previše uštogljeno i po receptu. Iako se tu stalno spominje da nema originalnog i točnog recepta za odgoj, u puno knjiga opissne su metode kojima bi se trebalo služiti zbog tog i tog razloga. Moraš ovako jer u suprotnom dijete osjeća to ili ono. Pa sam stalno imala grižnju savjesti da ja to ne znam i točka. Imala sam znanja iz dječje psihologije i konstantno osjećala grižnju savjesti da ću shebati vlastito dijete svojom nesposobnošću. Teško se osloboditi nečega što ti je duboko urezano u podsvijesti. Ali kažem, iskustvo me je skroz promijenilo i shvatila sam da iste metode ne možeš primjeniti niti na svojoj djeci, jer su toliko različiti, pogotovo na tisuću djece od dvije tisuće roditelja. Samo se treba opustiti, ne zamarati detaljima i prilagođavati se svakom djetetu po njegovom karakteru.

---

ono što sam ja brzo shvatila je da od grižnje savjesti može biti samo štete. Propitivanje je bitno, ali ne da završava nesigurnošću i slomom roditelja pred djecom. Oni trebaju sretne i samopouzdane roditelje.

Često vidim teme na roditeljskim forumima s naslovima "ne znam što da radim", kao dijete je svakakvo, ja sam ga udarila i izvikala se, nakon toga sam plakala i molila da mi oprosti :unsure:
Pa naravno, svi radimo greške, ispričati se je poželjno, ali slomiti se i histerizirati pred djetetom koje je već pod stresom zbog sukoba i staviti ga u poziciju da još mora tješiti roditelje je zbilja previše.

S druge strane, u bliskoj okolini imam primjer obitelji gdje se djeca odgajaju kako su to činili naši stari, i za sve imaju odgovor. Batine su iz raja izašle, televizija i igrice (provukle su se nekako u taj mentalni sklop za razliku od Juula) su dušu dale da se ima mira od djece, kritiziranje, vikanje, predbacivanje, kritika, npr. kad dijete nacrta nešto poželjno je reći mu da je to ružno i loše nacrtano, jer kako će inače naučiti. Ne volim popovati i nametati svoje mišljenje, eventualno natuknem nešto izokola, recimo taj primjer s crtežom me ipak potaknuo da kažem kako djeci više treba pohvala da bi napredovala, tako nešto. Ma kakvi, rečeno mi je kako njihovi veći klinci još dan danas ne znaju crtati kako treba, moramo im reći kako se to radi. Nema veze što tehnika ne pali :mrgreen:
Isto tako curice se odgajaju da slušaju muške i općenito da ne prkose, jer kad se ožene, netko će morati popustiti. Isto kao s crtanjem, ne primjećuje se da sve žene u obitelji imaju velikih problema s izborom partenra, pa da se proba nešto promijeniti na mlađim generacijama. Tu nema grižnje savjesti ali ni propitivanja. Ima li još koga ovdje da se i dalje osjeća kao loš roditelj :)

Što se tiče teorija iz literature i Juula, već sam ranije pisala - meni su bile vrlo korisne. Nikad nisam bila u napasti da se ijedne držim kao svetog pisma, ali zašto ne zaposliti malo moždane vijuge. Čitajući sam shvatila neke greške koje su činili moji roditelji, vjerojatno uz najbolju namjeru, ali ja bi ih sigurno ponovila.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Vjerojatno si u pravu, ali djeca samo trebaju dovoljno izazova i prilike da uvježbaju samopouzdanje - kako doma, tako i izvan kuće.

---

Naravno, mi se trudimo da je potaknemo na komunikaciju u raznim situacijama, a samosvijest joj je prilično visoka, premda se ne bi na prvi pogled reklo.
Ali htjela sam reći da u većini obitelji takvo dijete ne bude prepoznato kao dijete kojem treba pomoći - naprotiv, roditelji su često ponosni što im je dijete "tako fino odgojeno", a svaka pobuna se brzo i lako uguši, poslušnosti nikad dosta.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Isto tako curice se odgajaju da slušaju muške i općenito da ne prkose, jer kad se ožene, netko će morati popustiti. Isto kao s crtanjem, ne primjećuje se da sve žene u obitelji imaju velikih problema s izborom partenra, pa da se proba nešto promijeniti na mlađim generacijama. Tu nema grižnje savjesti ali ni propitivanja. Ima li još koga ovdje da se i dalje osjeća kao loš roditelj :)

---

Ima, ja:mrgreen: Ja se bojim da ne odgojim, kako se ono kaže, muškaraču:mrgreen:

Ma ne, šalim se, ali neke critce iz vlasititog djetinjstva neminovno ipak ostaju, ako ništa kao podsjetnik na koji malo više paziš. Filozofija moje majke je bila ta, podložnost muškarcima, nikad neću zaboraviti kad mi je objašnjvala da kad muškarac kaže crno je, da ti kažeš je dragi crno je, iako je bijelo. Mislila sam da ću poludjeti, čitava utroba mi se bunila protiv toga, a bilo mi je nekih 12 godina ili tako nešto.

Njena mater, moja baka je bila sušta suprotnost, dakle nije bilo do odgoja, to je ona sama negdje pokupila. Njen brak, nije bio dobar. Moj je, hvala nebesima, dobar i normalan. Kroz dveist godina smo poršli sito i rešeto, sami smo se borili i probijali i još smo čitavi i kompaktni. Ali ima valjda i do gena, kod nekog drugog djeteta bi takva filozofija možda i pala na plodno tlo i evo ti onoga što govoriš.

Moje se odgoj i nije previše izmijenio. Doživio je nešto lutanja i vratio se više manje na početne postavke. Naravno, iskustvom smo puno profitirali, i djelujemo jasnije i sigurnije, ali filozofiram sa zadnjom koliko i s prvim.

ja isto i dalje filozofiram :) filozofiranje nije loše, i ne mora nužno voditi u nesigurnost i očajanje
jednostavno treba prihvatiti činjenicu da nismo i ne možemo biti savršeni, ali uvijek možemo napredovati
bitno je da sebi znamo oprostiti i poneku grešku.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

jednostavno treba prihvatiti činjenicu da nismo i ne možemo biti savršeni, ali uvijek možemo napredovati
bitno je da sebi znamo oprostiti i poneku grešku.

---

upravo tako. Nemogu ni djeca uvijek biti "savršena" šta je to uopće savršeno.

Moja se cura uvijek pobuni i traži svoje. Jučer je ona trenirala "ja poruke" na nama. Iako mi je ponekad taj njen "jaki" karakter težak shvatila sam da mi je to ipak draže nego da me bespogovorno posluša u svemu. I da to njeno "izražavanje svojih želja i emocija nije prkos niti znak lošeg odgoja. Odkad sam shvatila sve je puno lakše i lijepše.


Uvijek se preispitujem,ali se ne izluđujem više.

Drage moje ma kakvi...zadnjih smo 10-ak dana stalno u nekakvoj akciji pa sam bila malo više zauzeta.
Je,pazila sam da ne odem iz krajnosti u krajnost..bar mislim da joj nisam previše stvari natovarila...-spremanje kreveta,svojih igrački,nošenje papuča (s kojima se borimo svakodnevno) i pranje zubi prije spavanja (i oko toga se natežemo svako večer...ALIIII NEKIIIIII DANNNN SAMMMM OPRALAAAAA ZUBEEEEE)...
imam osjećaj kao da je nekakav crni oblak nestao iznad njene glave...nemojte me krivo shvatiti, to je tek 4-5 dana da to provodimo i nije da nismo imali prepirki ali sve je nekako puno lakše,bar se meni čini..nema natezanja,moljakanja...ili obuj papuče ili idi upiši plačka..naravno da se obuku papuče,a to je do sada bilo- evo sad ću,čekaj malo,samo sekundu...
nema savršenoga roditelja,savršenoga djeteta,muža,žene...bitno je spoznati svoje greške,raditi na sebi i pokušavati ispraviti ono što mislimo da možemo i trebamo...i naravno da imamo ovakva mjesta gdje možemo doći,potražiti savjet i ovakve krasne osobe koje će ti dati savjet,podjeliti s tobom svoje iskustvo..bez osude i omalovažavanja.

Citiraj:

---

blazer prvotno napisa

D...ili obuj papuče ili idi upiši plačka..naravno da se obuku papuče,a.

---

još su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka :mrgreen:

šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija! :love:

Juju mi se malo odmaramo od filozofiranja, pa jedno od drugih. Klinci su na moru i bilo mi je tesko par dana ali sada je supeeeerrr.

Samo uporno i hrabro dalje, naravno da je sretnija, nije pogubljena :)

Ah papuče :drama:

Ako joj ne kažem bar 20ak puta u danu da se obuje dan mi bude isprazan,ko kad ti nešto fali a neznaš šta :mrgreen:

Omg to je stvarno nešto na što nikad ne bih trošila živce i energiju, ako neće papuče nek ih ne nosi, što će bilo kome papuče.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

još su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka :mrgreen:

šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija! :love:

---

i ja mislim :)
super dok plački pale, ali budite spremni da će se navići, i čuvajte rezervne asove u rukavu

a što se tiče papuča... pa i ja bih pustila sad u ljeti (treba birati bitke), ali u zimi, uz grijanje na jednu peć u cijelom stanu, ipak moram inzistirati

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

još su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka :mrgreen:

šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija! :love:

---

Baš tako, he he he...

To je odlična metoda baš za ovu dob, kasnije to klinci prerastu pa moraš tražiti nove udice i tako.... do iznemoglosti.

Moji su sad već veliki, pa ONI traže udice koje ću ja zagristi kad žele nešto za što misle da im ne bih dopustila: Ako nas pustiš baki i dedi, SVAKI DAN ćemo ići u dućan, spremati krevet, guliti krumpir, prati suđe, he he he...

Sve je to naš život. I njihov.

Dobro jutro...obuj se

Marenda je na stolu...obuj se

Pokupi igračke...ne hodaj bosa

U tvojoj je sobi...obuj se

Ja sam skroz otupila na ovo,nekako mi je rutinski to izgovarati

Većinom imamo pločice i hladniji stan,ljeti je to super..ali ipak...nek se obuje...bar povremeno :mrgreen:

Citiraj:

---

Carmina406 prvotno napisa

Dobro jutro...obuj se

Marenda je na stolu...obuj se

Pokupi igračke...ne hodaj bosa

U tvojoj je sobi...obuj se

Ja sam skroz otupila na ovo,nekako mi je rutinski to izgovarati

Većinom imamo pločice i hladniji stan,ljeti je to super..ali ipak...nek se obuje...bar povremeno :mrgreen:

---

De pusti dijete na miru, please :mrgreen: Mi svi hodamo bosi, po pločicama, parketu, travi, pijesku.... Nikom ništa, eventualno treba izvaditi koji trn iz stopala i to je to :mrgreen:
I to sjedenje za stolom ne kužim, a mislila sam da sam stroga mama.

hahahah ma i mislim si stalno u glavi EEEE KOLIKO ĆE OVO DUGO TRAJATI...ali eto,prepustila sam se i uživam dok traje..kad ne bude pokušat ćemo nešto drugo..i da,baš kako je netko napisao-i tako u krug
jojjjjjjjjj papuče,toliko me to bode u oči..i ja se osjećam bolesno ako to ne spomenem 1000 puta na dan :))))))))))))

Ja sam odustala od papuča.
Ne želim da ima traume od te mantre "obuj papuče". I uspomenu na grintavu mater koja samo traži da se obuju papuče. Hebo papuče...

mlađa je crtala te plačke (tuškiće) i sebi i bratu, sve po zaslugama (bez da mi išta kažemo).
odustali smo od njih.
kad se uhvatim da ponavljam nešto 3. puta dođem do njih i pobrinem se da to naprave, nema druge.

i moj mali je "težak" karakter. ja sam inače dosta popustljiva, kako po čijem ukusu, dosta se dogovaramo.
ali odnedavna sam shvatila da moram jasnije postaviti granice.
nema više ponavljanja sto puta, moljakanja i sl.
da se razumijemo, granice su mu dosta široke al kad je dosta dosta je, kažem mu jednostavno ;budeš li i dalje radio to i to, uzet ću ti to/idemo u kuću i sl. i nema prepirke, ako neće poslušat uzmem ga i odnesem od mjesta zločina. i bome nema tantruma ni plakanja i ridanja. zna da je to tako i gotovo.
druga stvar koju sam trebala češće rabiti od početka; najavljivanje radnji, znači ; još jedan crtić,idemo na tuširanje pa na spavanje, pružim mu ruku i kažem "dogovoreno?" (na to se malo nasmije) i on to ponovi za mnom, čisto da znam dal me je stvarno čuo i razumio.
poslije tuširanja odmah najavim; sad izaberi jednu slikovnicu, kad je pročitamo gasimo svjetlo i idemo spavati. on to ponovi i nema više moljakanja za drugu,treću ili petu slikovnicu.
i mogu reći da je puno mirniji i zadovoljniji, a najveći plus je što puno brže i mirnije zaspe, što nam je inače bio veliki problem oduvijek!
zapravo, kada on vidi da sam ja sigurna sama u sebe i da znam što hoću, onda je i on miran i puno lakše prihvaća što mu kažem.
ajde, i ja učim pomalo :)

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

De pusti dijete na miru, please :mrgreen: Mi svi hodamo bosi, po pločicama, parketu, travi, pijesku.... Nikom ništa, eventualno treba izvaditi koji trn iz stopala i to je to :mrgreen:
I to sjedenje za stolom ne kužim, a mislila sam da sam stroga mama.

---

je je, pustim je 36-58 puta bosu,a 20ak puta opomenem da se obuje :mrgreen: nisam tako strašna, ajde bar nemora sjedit za stolom. Ako neće ručak ne mora,dobit će ga kasnije za večeru :lool:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Ja sam odustala od papuča.
Ne želim da ima traume od te mantre "obuj papuče". I uspomenu na grintavu mater koja samo traži da se obuju papuče. Hebo papuče...

---

Ta sam, grintava. Ne bendan te traume ;-) To "obuj papuče" mi je must have svakog roditeljstva,osjećam se tako brižnom dok to izgovaram :lol:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Ja sam odustala od papuča.
Ne želim da ima traume od te mantre "obuj papuče". I uspomenu na grintavu mater koja samo traži da se obuju papuče. Hebo papuče...

---

ja uopće ne inzistiram na papučama jer ih ni sama ne nosim (nikad), mrzim papuče :-)

a ne nosim ni potkošulje (od trauma iz djetinjstva) :-)

Na temu nesretnih papuča: ja mojoj po zimi obučem dvoje čarape jer mi se inače preiladi kad hoda tam di nije tepih,u kuhinji i tak. A po ljeti nema šanse da je pilim za papuče,eventualno joj stavim lagane čarapice. Joj,neko je spomenuo sjedenje za stolom. Užas! Mislim si po sebi da mi je ponekad ljepše jesti uz tv,novine. Pa zašto nebi i djdeca pond?kad jela uz crtani,slikovnicu ili nešt drugo zabavno.

a u mene obratno :mrgreen:

papuče nitko od nas ne nosi, ni ljeti ni zimi (imamo parket). al jedenje za stolom, e, to se mora.
uglavnom jedemo, što više i uvijek kad je moguće, svi zajedno - na lijepo postavljenom stolu.
ponekad, nekakav sendvič il nešto - ajd, onda za malim stolom u dnevnom. al neki stol mora biti :mrgreen: isto postavljen.

kad to nije tako, onda sam nesretna :mrgreen:

Sve sam vas procitala i puno ste toga pametnog napisale :-) Mos mislit, sad sam ja tu neki lik da ocjenjujem :-)

Nego...sve vi koje pisete da je bilo losih perioda pa ste citale knjige ili slusali svoje instinkte ili bilo sto drugo...i stvari su se preokrenule...Nasa curka je 6g a braco 15mj. Upali smo u neki dugi period stalnog svadjanja s njom, stalno ponavljamo iste stvari, vise ne znamo da li nam prkosi ili zaboravi...Uglavnom, stalno je nezadovoljna, cak i kada ju se odvede negdje gdje voli biti, kada to zavrsi ili je ljuta ili je samo faca "mrzim cijeli svijet". Netko je par stranica ranije napisao da kada dobijes drugu bebu, ovo starije dijete ti postane napornije. Definitivna istina! Ja zapravo ne znam sto bih od nje s pravom trebala ocekivati da je u stanju sa svojih 6 god. napraviti ili se ponasati. Recimo, cesto se svadja s prijateljicama i uvijek je netko drugi kriv. Opcenito tesko priznaje krivnju i uvijek je ali...Bracu obozava ali joj je tesko pala cinjenica da vise nije u centru paznje. No nije li 15 mj.dovoljno da se vec privikla na "novi" zivot? Milijun svakodnevnih sitnica u kojima se kacimo me dovodi do ludila...do tog smisla da vise uopce ne osjecam neku dragost i milinu kada ju vidim nego samo cekam gdje cemo se opet zakaciti. Joj grozno mi je kada to napisem :(

Znam, tesko je sad ovako preko slova predociti situaciju i ima tu sigurno puno toga sto bih jos trebala objasniti. Cinjenica je samo da imam dojam da unosi neku losu vibru u kucu i da smo vec i mi pozivcanili od stalnih sukoba. Ja bih samo voljela vidjeti osmijeh zadovoljstva na njezinom licu...a rijetko ga vidim...

Moji ne nose papuče, kao ni ja, i nemaju ih. I često hodaju bosi po ulici kad se vraćamo s plaže, beat that! Naime, ja mislim da je topla tekuća voda tako veliko postignuće čovječanstva, da je red da u njemu uživamo svom puninom.
Ovo sa zadovoljstvom djeteta i mene jako muči s najmlađim. I sve knjige, teorije, spoznaje i psiholozi mi ne mogu pomoći. Jednostavno jako je teško biti zadovoljan i osjećati se ugodno kao roditelj, ako dijete gotovo nikad ne pokazuje da mu je lijepo u njegovoj koži. I treba ustrajati da se situacija promijeni koliko je to moguće. Iz iskustva vidim kako je svaka mala promjena, toliko ohrabrenje mojem roditeljstvu. Nekako čini mi se da smo zadnji mjeseci otkako je problem kod najmlađeg prepoznat od strane stručnjaka i otkako smo dobili neke prave vježbe i savjete, uglavnom čini mi se da smo svi, i najmlađi i starija dva sina i mm i ja procvali. S jedne strane jer je najmlađi ipak nešto zadovoljniji, s druge strane jer smo svi kroz taj proces osvijestili da nije naše da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece. Još da sam ja to i prihvatila... Ne bih više pisala po roditeljskom forumu...

Mozes malo bolje objasniti kako nije nase da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece?

Pa, meni je ovo otkrilo par psihologa i negdje sam na forumu već o ovom razgovarala, ali stvarno ne znam ni s kim ni na kojoj temi. Uglavnom, na nama je da brinemo da u sve potreba djeteta zadovoljene, i poneke želje koje smo u mogućnosto zadovoljiti, a to kako će se dijete osjećati je djetetova stvar. Dijete ima pravo biti nezadovoljno, s da time nikakav signal ne šalje nama, već je jednostavno nezadovoljno bez obzira na roditelje. Jednako tako, roditelj nije tu da osigura unutarnje zadovoljstvo već preduvjete za to, a unutarnje zadovoljstvo svakog od nas je individualna briga pojedinca, Recimo, može mm i ručak skuhat, i djecu hendlat, i stavit robu sušit, i podružit se samnom u krevetu, i mailat sve koje treba za mene, ali sve mu to ništa ne vrijedi ako sam u pms-u. Ja opet na kraju dana, nezadovoljna... I što bi on sad trebao, osjećati se odgovornim što nije robu i opeglao? Pa ne, nego reći: Srećo, ja više od ovog ne mogu i neću!

Kužim to casa, meni to posebno smeta jer moja mama meni cijeli život govori "nisam ja tebe rodila da bi ti meni bila nesretna". Nisam nikad "smjela" plakati zbog dečka, ispita, posla... jer je njoj teško što je meni teško. Tako se sad ponaša i s mojoj djecom, i malcu govori one stvari tipa "ne smiješ biti tužan, onda sam ja tužna". Ja poludim.

I opet kažem, kužim što hoćeš reći, ali nisam ni ja bolja od svoje matere. Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

Nego sonata...

Citiraj:

---

sonata prvotno napisa

Bracu obozava ali joj je tesko pala cinjenica da vise nije u centru paznje. No nije li 15 mj.dovoljno da se vec privikla na "novi" zivot? Milijun svakodnevnih sitnica u kojima se kacimo me dovodi do ludila...do tog smisla da vise uopce ne osjecam neku dragost i milinu kada ju vidim nego samo cekam gdje cemo se opet zakaciti. Joj grozno mi je kada to napisem :(

---

Evo napisat ću i ja da ti bude malo manje grozno :). Još kad je ona tako mekana, bucmasta i gura se uz mene, a on me samo gura od sebe, stišće šake i stišće zube na mene. Ona je 14 mj., on 4 god. i mislim da mu tek sad slijedi navikavanje, kad ona više nije beba nego neki gnjavež koji stalno ulazi u njegov prostor.

A onda kad tad atmosfera sukoba postane too much, probam se malo maknut sa strane s njim, zagrlit ga, pomazit, iako mi ne da uvijek, da izvučem bar malo dragosti i miline koje nigdje na vidiku dok se natežemo. Bar na 5 minuta 8-).

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

---

Ne odgovornom što je on nezadovoljan, nego odgovornom da mu pomognem da bude zadovoljniji.
No ako kažeš da ne trebam, počinjem raditi na tome ;).

Citiraj:

---

sonata prvotno napisa

Recimo, cesto se svadja s prijateljicama i uvijek je netko drugi kriv. Opcenito tesko priznaje krivnju i uvijek je ali...

---

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv". I baš sam zaključila kako je to jedan vrlo složen životni zadatak i da poznajem dosta odraslih ljudi koji to u biti nisu svladali: preuzeti krivnju i odgovornost, ali istovremeno i držati u svijesti da je ljudski pogriješiti, da nismo "loša osoba" ako smo za nešto krivi, i da ne treba nad tim i nad sobom očajavati nego popravit što se može, naučit što se da, i nastavit dalje.

ovo sa casom se slažem da mi kao roditelji ne možemo biti odgovorni za djetetovo zadovoljstvo, kao ni ičije drugo osim svoje vlastito. ali kužim kao roditelj da je to suludo teško prihvatiti.
mi bismo htjeli da im se nikad ništa loše ne dogodi, i srce nam se para kad se posvađaju s najboljom prijateljicom, ostavi ih dečko ili dožive neku nepravdu, a istovremeno svoja vlastita takva iskustva smatramo dragocjenim dijelom izgradnje vlastitog karaktera.

I zato je jako važno puštat djecu da griješe, griješe i griješe, da okrivljuju druge ili svoje postojanje za svaki jad koji ih zadesi. I nakon što tisućiti put pogriješe, i optuže druge ili sebe, opet smisleno vodit razgovore, analizirati jad koji ih trenutno muči, predlagati alternative i ponovo ih puštat da griješe pa da opet budu jadni i tako dok jednog dana sami ne vide kojim putem ići. A to je teško, i zato mnogi od nas odlučuju i tamo gdje bi djeca trebala odlučivati.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv

---

O da! Upravo to! Kad joj je valjda dosta naseg prigovaranja, onda kaze "da, ja sam glupa (nikad joj to nismo rekli), ja sam za sveee kriva, ne zelim vise razgovarati s tobom!?"

Ja sam skuzila da je ona zapravo mene pocela zivcirati sa svojim ponasanjem, valjda jer su mi se zivci stanjili do neprepoznatljivosti. Najvise me zivcira kreveljenje i divljanje. Ok, svaki klinac voli ludiranje i glupiranje ali imam dojam da ona ne zna stati...Tako je bilo kad je bila cca 3 god, ne zna kada je dosta, ako se s njom skace, ako ju muz baca onako u zrak ili sl., umorimo se i onda krene durenje sto vise ne mozemo. Koliko smo puta komentirali da ponekad ne bi ni nesto zapoceli jer vec znamo kako ce zavrsiti. No ajde bila je mala. Ali halo, imas sad 6 godina, nagodinu u skolu, pa koliko nerazumljivo ti govorim i objaaaasnjavam. I ona ce "da, ali..."

A o divljanju da ne govorim no to nekako vidim u dosta vrticke djece, sve mi je to nekako uvijek na rubu da ce se neko onako fest ozbiljno ozlijediti, istrcati na cestu. Ne znam jesam li realna ali ja ne vidim bas puno situacija da se djeca lijepo, mirno igraju. Govorim o ovim predskolcima

Ne mislim mirno, da poslusno sjede na dekici i imaju cajanku, stajaznam, ali i da to vijanje ili nesto sl. ne mora doci do granice ozljede.