Pa vidiš ga nakon 19:30, kako ne. Meni je baš popodnevni turnus draži (doduše moja je gotova najkasnije u sedam ove godine) jer imamo cijelu večer slobodnu, nema zadaća niti učenja, niti presinga da mor arano spavati jer je drugi dan ujutro škola.
Printable View
Pa vidiš ga nakon 19:30, kako ne. Meni je baš popodnevni turnus draži (doduše moja je gotova najkasnije u sedam ove godine) jer imamo cijelu večer slobodnu, nema zadaća niti učenja, niti presinga da mor arano spavati jer je drugi dan ujutro škola.
meni je bas nekako slatko,:mrgreen: kako bi vi (lili & co) sve nesto normirali.. pa sto je normalno, pa sto je neubicajno, sto je uobicajno...itd.
a svi zapravo govore iz svojih cipele, ako naravno izuzmemo roditelje tipa: bicem te tjeram, ili svejedno mi je gdje si, sto si i sto radis; gdje se manje vise svi slazemo da bismo ta dva pristupa mogli relativno objektivno okarakterizirati kao lose po dijete.
evo jelene kaze, ona je imala tempo u djetinstvu, nije joj drago, sa svojom djecom bi drugacije...
druga pak veli, da joj je zao sto nije dobila vise strukture od roditelja i isprobala ovo ili ono....
meni su sve te varijante i podsvarijante ok, tko voli nek izvoli, kako god zeli. strukturirano, nestrukturirano, 0 aktivnosti, 10 aktivnosti, krumpiri, klavir...sve mi je to ok, dok osoba a ne pocne objasnjavati osobi b, da ce njeno dijete zavrsiti na psihijatriji, ako ima 0 ili 10 aktivnosti. ma ni to me vise ne nervira, navikne se covjek.
samo me eto te "norme" nekako bas zivciraju.
pa da li smije vise od dvije aktivnosti, pa sta je puno, a sto je premalo.
meni je ono od cokolade bas super sroceno. kad si "unutra" gledas to drugim ocima. i nisu sva djeca isti, niti su okolnosti, niti kontekst u kojem se nalaze, isti.
no ono sto mi je zapravo posebno interesantno, je ta recenica "neka dijete izabere"... te ocekivanje da ce to 5-godisnje dijete razmisljati na nivou:
da, da naravno da zelim svirati klavir i biti buduci pogorelic, ili:
naravno da necu svirati klavir nego cu sjediti na zidicu, jer ce inace taj prerani klavir biti prepreka mom zdravom psihofizickom razvoju.
ja sam prilicno uvjerena da je to "sto dijete zeli" u tim godinama, naprosto mit. cisti mit. 8-)
u toj dobi djeca "uce" i rade mnostvo stvari prvenstveno iz ljubavi prema roditeljim ili drugim odraslim osobama. bez obzira radi li se o pristojnom jedenju zlicom, vezivanju spigeta, ili bojanju listica u vrticu.
ili prvim slovima u prvim razredima skole. sigurno ne uce citati i pisati, zato jer realiziraju i dubinski razumiju vaznost pismenosti. prilicno sam sigurna da je velikoj vecini njih to ponekad zabavno, a ponekad i naporno i dosadno. ali i dalje to rade.
zbog ljubavi prema roditeljima, zbog zelje da im ugode i na podsvjesni nacin ispune njihova ocekivanja. isto vrijedi i za uciteljicu (sve je to u normalnim okvirima suvislo, normalno i sastavni dio socijalizacije u zajednici i drustvu u kojem zivis).
uz to dolaze naravno i ostali faktori socijalizacije kao sto su druga djeca, koja su recimo kod moje curke uvijek bila vazan faktor.
eto moja cura je u prvim razredima isla na engleski (nastvak iz vrtica, potaknuto u vrticu od nas, nastavljeno, jer joj se svidalo)
muzicka radionica koja je poslije spontano prerasla u klavir (od nas ponudeno, od djeteta prihvaceno i nastavljeno)
na neku vrstiu gimnastike (rekrativno i veselo) jer je obozavala tu uciteljicu.
na nekakv jazz dance, zato jer je najbolja prijateljica isla pa je htjela i ona (to se vrtilo i po semestru mijenjalo od baleta, raznih vrsta plesova - ovisno o tome sto su najbolje prijateljice radile...)
na flautu (samo jednu godinu) - opet zbog prijateljica, ali joj se svidalo puno manje od klavira, pa je u odvagivanju izabrala ipak sebe. doduse godinama smo morali posjecivati zavrsne konceret flauta grupe i nije bas bilo milozvucno. ali stas. sve u rok roditeljske sluzbe.
itd... sve je to bilo u sklopu popdnevnog boravka, pa nije bilo razvozenja
(ne znam da li smijem jos nadodati i odlaske u djecja kazalista i na djecje konzerte?) :mrgreen:
uz to ide mala anegdota uciteljice iz popodnevnog boravka (simpa i ok zena) koja mi je nakon par mjeseci prisapnula: ah znate ja sam u pocetku bila tako skepticna, u toj dobi ne preporucuje se (hvala na informaciji :roll:) ne vise od jedne aktivnosti. (ja nikako da dokucim razloge tih preporuka), ali vidjela sam da vase dijete to odlicno vrti. (ma stvarno?)
zena je stvarno bila ok i sve je to bilo u najboljoj namjeri, ali uklapa se dobro u to "normiranje" djece.
zasto ovo nabrajam ?
pa eto zato, jer mislim da nacin i strukturiranje dana i aktivnosti nesto sto u optimalnom slucaju proizlazi iz kombinacije roditeljske kuce, djetetovih afiniteta i mogucnosti, okolnosti razne vrste, te drustvenog common sensa.
i u varijanti 0 i u varijanti x aktivnosti. i ideja takozvanog "naembicioniranog" (sto god to trebalo znaciti) djetinstva, jest takoder roditeljski konzept, koji bi trebao izgledati kao odluka djeteta.
ja kada razmisljam o tome, u kojim su postotcima su izbori moga djeteta globalno gledano, proizvod svih ovih pojedinacnih faktora, posebice ozracja vrijednosnog sustava koji mm i ja imamo, te kroz njega i na nesvjesnoj razini utjecemo na formiranje osobnosti i zivotnih preferencija djeteta, zaista ne znam odgovor.
ali mi on uopce nije ni bitan.
potpuno sam sigurna da je nemoguce da dijete odrasta u obitelji i u jednoj zajednici imuno, na utjecaje te iste, te da ta pomalo kicasta iluzija: (koja je vrlo primamljiva i dobro zvuci)
moje ce dijete sve izabrati samo, te ce samoincijalno se razvijati i zivjeti svoj zivot, je naprosto sarena laza.
misljenja sam da pametni roditelj ne bjezi ni od svoje osobenosti, ni od svog zivota u odnosu na suzivot sa djetetom, sljedeci (po meni neprovedljivu) ideju, da ce dijete sve samo znati i sve samo birati u autonomnosti svoje licnosti (kao da se radas sa licnoscu koja takva ostaje do smrti),
a ne bjezi niti od afiniteta i karakteristika djeteta.
nego u komunikaciji i interakciji svih tih "svjetova" osluskujes i gledas svoje dijete i naravno sebe i obitelj, pokusavajuci mu dati i korjenje i krila.
:lool:Citiraj:
seni prvotno napisa
a meni sad jedino pada na pamet da je najbolje da se manemo foruma i primimo stručne literature dok čekamo da se u međuvremenu javiš ti :mrgreen:
ne zamjeri :love:
tako da se ne bojim ni za one koji ce sjediti na zidicu, ni za one koji ce trcati tamo amo, sve dok je to u okvirima ljubavi, postovanja i briznosti.
ovaj svijet je na srecu tako kompleksno sastavljen, da ce svi naci mjesto pod suncem.
i upravo ga ta kombinacija ljudi sa razlicitim konceptima, cini tako dobrim.
ne zamjeram uopce,:kiss: samo bas ne kuzim poantu? :oops:Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
nema ovo moje napisano bas puno veze sa strucnom literaturom.
seni, ti si 100% u pravu, ali i lili je u pravu, i silly &co, kako ti ono slatko kažeš :-)
svi mi govorimo na osnovu svojih znanja i iskustava. i moraš znati da nema lažnih iskustava, ona su naprosto takva kakva su.
nekad mi se iz tvojih riječi čini, zapravo jako često, da svi mogu sve i ništa ne treba nitko i svako neka gleda svoje i nitko neka ne gleda tuđe...
a to, jednostavno, nije u duhu forumske komunikacije.
istina je da ja ne mogu znati što je najbolje za tvoje dijete, ali mogu reći što mislim o tome. o svemu o čemu želim. bez da mi itko ufino omalovaži mišljenje.
pa eto ja rekoh sto mislim o svemu tome. (bez ideje da budem u pravu ili krivu)
a na vama je da to razumijete kako god zelite.
sve u duhu forumske komunikacije. :mrgreen:
izmedu norme i "svi mogu sve i nitko ne mora nista" je jedan meduprostor zivota koji je meni najinteresantniji.
sve je u redu, seni, ali nakon ovog tvog komentara
je posve razvidno da i ti na osnovu jednog skroz površnog dojma i jedne slike za koju je upitno koliko ima veze sa stvarnim stanjem - donosiš svoj neki sud.Citiraj:
seni prvotno napisa
iz svojih cipela, dakako. nego iz čijih? kao i ostali sudionici ove rasprave.
pa upravo i kazem da svi i govore iz svojih cipela, ne kao prigovor, nego kao cinjenicu, koja otvara prostor prema tom meduprostoru zivota, koji ja sa kusur godina svojih, nekako i vidim kao glavni poligon na kom se zivot i odvija.
moj komentar o slavnim glazbenicima ide u smjeru, ne da donosim sud o ljudima koje ne poznam, (nije mi jasno zasto moj komentar tako tumacis)
nego u smjeru toga da izvanjski gledano oni djeluju uravnotezeno kao ti, ja, susjedi, moji kolege na poslu...itd...itd
uravnotezeno u smislu: ne valjaju se pijani ulicama, nisu svakodnevno na stranicama crne kronike, ne ubijaju sebe i druge, rade, zive, vole, mrze, placu i smiju se. imaju djecu, zivot, rad, itd..itd
najpoznatiji austrijski pijanist ima familiju, djecu... posao, brige i veselja kao i ostali ljudi. potpuno je jasno da je to vanjska slika. kao uostalom i slika koju drugi ljudi imaju npr. o meni.
pa ce me u nekom standardnom smislu okarakterizirati kao uravnotezenu.
dubinski gledano svatko od nas je svemir za sebe, svatko ima ponora i problema i krizeva i svasta nesto. i oni sto su s pet godina vjezbali i oni sto nisu. to je trebala biti moja poanta.
Svatko bira put svoje obitelji, a neke voda odnese pa opet uspješno plivaju.
Ja sam sigurna da je trening 6 dana u tjednu po par sati definitivno previse za drugasice, trecase...
A opet, plivamo.
Vidimo se, navecer i rano ujutro doduse, cujemo milijun puta dnevno, ona zbavlja sve svoje obveze (cak se jednom cudila kako ovi koji su cijelo vrijeme doma dodju u skolu bez zadace, a ona sve stigne).
Ona ne zeli odustati, mi je ne zelimo ispisati. Ne dok je vedro, veselo i zadovoljno dijete.
a otkad je više važno kako nešto izgleda izvanka od onoga kako zaista jest?Citiraj:
seni prvotno napisa
naravno da nije i budući da nije, preostaje mi taj komentar i nakon objašnjenja tumačiti kao i prvi put.
i kako to kod slavnih klasičnih glazbenika jest?
i kako to kod nas i neslavnih i neglazbenika jest?
a kako ćeš ti moj komentar tumaciti, je zaista tvoja stvar i u to se ja ne bih miješala.
ne znam, seni.Citiraj:
seni prvotno napisa
ali zadnje što bi mi palo na pamet je da na osnovu nekog izvanjskog dojma sudim išta "dublje" od vanjštine. to "kako nešto izgleda" je kategorija koja nije za ozbiljne zaključke.
želimo sretnu i ispunjenu djecu koja će izrasti u pametne, obrazovane i dobre ljude.
po meni uvijek vrijedi poslušati što drugi imaju reći čak i ako pričaju isključivo iz svog ograničenog i naširoko neprimjenjivog iskustva.
ja nisam stekla dojam da itko ikome nameće nešto svoje, a sve što je izneseno ovdje je podložno komentiranju, to je na forumu jednostavno tako.
a za tumačenje komentara si me pitala, pa sam ti odgovorila :-)
Pa ni ja ne namećem nešto nekome.
naprosto želim reći, da je moguće biti pametan, dobar i ispunjen i sa 0 i 10 aktivnosti.
Te da mi i svjesno i nesvjesno svojoj djeci dajemo svoju potputbinu i da je to gotovo nemoguce izbjeći.
Stvarno nema smisla, da se nas dvije ovdje navlačimo, čitam svoj post već treći put, pokušavajući razumijeti, gdje ja to ljude omalovažavam, vrijeđam ili slično... no dobro, tako je kako je.
ovo, koliko je zapravo to sto djeca rade, žele i jesu, uvjetovano tim sto mi kao roditelji jesmo, a nama se čini da je to nesto kao karakter ili afinitet djeteta, me u zadnje vrijeme (vezano na neke osobne situacije) baš zaokuplja.....
vrtim filmove svoje obitelji, ljudi koje dobro poznam, prijatelja svoje cure, beletristike, knjiga... i sve mi se vise čini, da je to neverbalno i podsvjesno užasno jako...
inace ako uđemo dublje, bojim se da bi nas jako malo ušlo u kategoriju "uravnoteženih" :mrgreen:.
u mojoj familiji sve vrvi od disfunkcionalnih ljudi. nekima se vidi i na vanjštini, nekima tek kad ih upoznaš. a nisu ni svirali klavir, niti išli na aktivnosti...
Pa sad...jesu li takvi ekstremi (svjetski no.1) kao Kissin baš normalni, dalo bi se diskutirati. Pitanje je i što je normalno jer oni zapravo ne mogu biti nikako normalni u onom našem poimanju normalnog. Je li normalno da žive zajedno i da ga na doslovno svakom koraku i putovanju sve do njegove 40 i neke godine (kad je umrla) prati mama i (mislim još živuća, nisam ziher) profa klavira od +90 godina koja s njima živi već 25g. i njegova sestra u 6 desetljeću života ? :mrgreen:
Je li normalno da od 11. do 22.g. živiš u ruskom internatu (u željezno doba!) bez obitelji ko Pogorelić? Pa moraš ispalit na živce kad imaš 200 koncerata godišnje kroz više desetljeća.
Današnji život vrhunskog umjetnika vrlo je daleko od Rubinsteinovog doba sredine 20 st. kad se lijepo neopterećeno koncertiralo kad si htio i koliko si htio, kad su povremena polupripremljenost i falš note bili dio tvog šarma, kad se živjelo hedonistički i uživalo u životu ko i svi drugi. Danas mladog umjetnika nakon lansiranja među zvijezde progutaju menadžeri, izraubaju maksimalno kroz 5-6 godina, ispljunu i progutaju novu zvijezdu.
Čokolada, to je jasno.
Ja Kissina obožavam. Zadnjih 5,6 godina ne propustam njegove koncerte ovdje. Uz njegov interesantan privatan zivot, :mrgreen:
ne mogu ne primjetiti da mu je mimika lica kroz ove godine, postala skoro pa iritantna, ako me razumiješ, sto mislim. Na zadnjem koncertu je u zanosu počeo ispuštati neke čudnovate zvukove iz grla, a kako sjedim jako blizu podija, bilo je malo hm, hm..:mrgreen:
No, s druge strane je recimo Buchbinder onako "klasičan" obiteljski čovjek...
No ono sto interesantno, je pitanje, sto je to uopće normalnosti i koja je njena vrijednost?
pa nije bas ni Keith Richards "normalan", a da ne spominjem hrpu umjetnika, pisaca, znanstvenika, Teslu, itd... a i ljudi koji nisu poznati, a na svoju su ruku.
Na kraju krajeva, ne žele svi ljudi tu neku klasičnu "normalnosti". Niti bi je morali željeti.
Čak mislim, da nije ni poanta u nekom zeljenju ili neželjenju, nego zivot krene, nosi te...
Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
Doista vjeruješ da nikada do 14 godine nije uzeo instrumente u ruke koje su mu doma na dohvatu, a dolazi iz muzičke obitelji?
Ne kažem da nije moguće, ali mislim da se možemo složiti vrlo malo vjerojatno.
Muž i ja sviramo gitare, mala je samoinicijativno uzela tu veliku gitaru u ruke da bi nam održala koncert sa 3 i pol godine. Snimili smo to čak jer je trajalo skoro sat vremena, nije prestajala lupati po žicama i klepati pjesmice iz glave. Prije toga je prčkala po gitari od kada je propuzala. Klavir smo kupili planirano sa njenim rođenjem, sviramo ga i ja i muž, ali površno i samouko. Note sam naučila čitati uz malu. Gitara i klavir su bili sastavni dio njenog života od rođenja.
U 5 godini života moja curka je bila u izrazitoj ne fazi, vjerojatno ništa prema onome što nas čeka u pubertetu. No, upravo kako je Peterlin i primjetila, i ja se jako slažem sa takvim gledanjem na stvari, djetetu ponuditi dok su još mali, kad malo porastu razbistrit će se samo od sebe. Ako se ne ponudi, neće se ni znati, ni mi roditelji, a ni djeca, za što su sve sposobni i gdje bi mogli ostvariti najbolje rezultate, možda i vrhunske.
ALi naravno na to ne treba gledati kao na neko pravilo, ili odmah krenuti na ocjenjivanje koliko je loše ili dobro, stvar je jednostavno gledanja na stvari i slobodnog izbora.
Dijete koje ne dolazi iz muzičke obitelji, malo je vjerojatno da će baš u pubertetu sa 14 godina imati volje početi svirati nešto toliko zahtjevno kao što je klavir i još biti u tome vrlo uspiješno. I Maksim Mrvica je, iako ne dolazi iz glazbene obitelji, počeo znatno ranije.
A takav jedan odabir za svoje dijete nema mnogo veze sa ambicioznošću roditelja, već mnogostrukom koristi. Klavir je vrlo specifičan instrument, a sviranje bilo kojeg instrumenta apsolutno je pogrešno uvijek i isključivo vezati za talent. Sviranje bilo kojeg instrumenta ima jako veliki učinak na izvedbu mozga, njegovu strukturu, kako on radi, percipira, zaključuje, čak se i emocionalna percepcija mjenja, kapacitet usvajanja novih stvari se širi, jača samoupozdanje, discipliniranost, utjeće na snalaženje u okruženju, osjetila su izoštrenija, jača koncetraciju, utjeće na ustrajnost itd.. A što je najbolje od svega, u toj najranijoj dobi sve to kroz igru i bez velikog opterećenja, i kada je dječji mozak u najeksplozivnijoj razvojnoj fazi. Osim toga naš mozak je vrlo plastičan, a inteligencija itekako savitljiva, nešto na što se treningom može utjecati.
Iako sam sam vrlo budan roditelj svoje djece, ja ne mogu znati kakav točno potencijal čuči sve u mojoj djeci, a krenuti u njegovo otrkivanje sa 10 ili 12 godina je ipak moždaa malo kasno.
Živimo u svijetu kakvom živimo, materijalističkom, granica između bogatih i siromašnih se jako izoštrava. I dan danas kao i uvijek prije, gleda se tko što vozi, gdje tko živi u kojem kvartu iz kakave kuće dolazi, tko što ima, koje roditelji imaju obrazovanje, a i djedovi, da gleda se pedigre, kao i uvijek. Možemo se mi praviti ludi i uvjeriti se da nije tako, ali jest,i što je igra globalnija, to je i selekcija surovija. A materijali obrazovnih ustanova sve opširniji i zahtjevniji. Velika razlika u odnosu na školovanja prije 30 ili 50 godina, a upitno je koliko su se kapaciteti mlađih naraštaja pomakli i proširili sami od sebe.
Ne znam, vremena se mjenjaju, gdje idemo, ne znam ni to. Ali znam da za još koje desetljeće obični smrtnik neće više moži doći do managerske pozicije, osim pukom i velikom srećom, pošto se mladi naraštaji top managera, doktora itd.. iz odabranih obitelji već sada treniraju u posebnim privatnim školama, gdje ne možeš ući iz naprosto samo jednog razloga, ne možeš si pruštiti. Oni u svojim školama uče kako novac sačuvati, umnožiti, kako prodati, kako biti prodavač i to od 1. osnovne. Dok naša djeca u našima uče još uvijek samo kako ga potrošiti, kako biti konzument, tj. ovca za šišanje. Nama kao roditeljima je više na pameti kako djeci pružiti što dulje i bezbrižnije djetinjstvo, njima da do 10 godine zna već mešetariti na burzi. Međutim pogrešno je misliti da ti roditelji imaju biž u rukama, fora je u tome što ga nemaju, sve je to igra, samo na ponešto drugačijim poljima.
A ja, odnosno mi, svojoj djeci samo želimo otvoriti svaku šansu koliko nam naše mogućnosti dozvoljavaju. A dovoljno će biti da tokom života dobro iskoristi samo jednu.
Osim toga od viška znanja i sposobnosti glava sigurno ne boli.
Znam da se neki neće složiti sa ovakvim razmišljanjem, na koncu ne možemo svi razmišljati isto, i dobro je da je tako. Samo ovdje ima vrlo malo mjesta za postavku, moje je razmišljanje i ono što radim bolje od tvoga.
nisam to tvrdila uzimal je razne isntrumente, ali je počeo sad ići u glazbenu, a klavir se ne može naučiti prek noći kaj ne, mali zericu slabije ga svira nego sused profesionalac koji ide u glazbenu od vrtića, isto 8 . razred
Ne, ali se svaki instrument može sasvim dobro svirati i bez da poznaješ note i solfeggio. Hoću reći vrlo je vjerojatno da je dečko već dosta toga znao i mogao odsvirati i prije nego je krenuo u muzičku.
Makar možda i ne, tvrditi ne mogu ništa u ovom slučaju. Nemam dovoljno informacij.
slažem se potpunoCitiraj:
čokolada prvotno napisa
a na pitanje što je uopće normalno, rekla bih da je to život bez takvih ekstremnih situacija i navika
koja je vrijednost normalnog - pa valjda mogućnost boljeg psihičkog i fizičkog zdravlja i nekog unutarnjeg mira
naravno da je individualno za svaku osobu
ali mislim da se možemo složiti da Kissin, Pogorelić i njima slični izlaze iz tih okvira uobičajenog (što mi zovemo normalnog), kako je napisala čokolada
i isto tako se slažem s AM u svakom njenom postu
Naravno da neki ljudi izlaze iz okvira uobičajenog iliti normalnog.
no da li je to loše?
da li je bill gates ( koji je u nježnoj pubertetskoj dobi ustajao u pola 3, da bi od 3 do 6 ujutro mogao radi na kompjutoru na obližnjem univerzitetu (tada jednom od par univerziteta koji su uopće imali kompjuter), jer je kompjutor jedino u to doba bilo slobodan) lošijeg psihičkog i fizičkog zdravlja od recimo mene?
ne znam, to moramo pitati njega
svakako je pod većim pritiskom od mene, a šanse za posljedice su veće u takvom načinu života
hoću reći, je li Bill Gates zdrav, zadovoljan i miran zna samo Bill Gates
Sjetila sam se još jedne meni interesantne crtice sa početaka sviranja. Puno je pjevala, izmišljala tekstove, ali nikad to nije zvučalo onako ko oni klinci na talent natjecanjima gdje padneš u trans kad dijete od 5 godina zapjeva, u biti je dosta falšala, čak na momente i kreštala. Kada smo počeli sa sviranjem, i kod gitare i klavira ide uvijek neki tekst uz to. Bez pjevanja odsvira super, uz pjevanje koma, totalno falša. Ja reko dijete ček, ajmo probati ton po ton, opalimo ton i ona ga uopće ne može uhvatiti. Mislili smo da nema baš sluha, makar je sviranje tehnički išlo super. Trajalo je jedno par mjeseci vježbanja, da bi najednom krenulo, glas joj sada u potpunosti usklađen sa tonom. Sada to sve zvuči jako lijepo, milozvučno, iako joj još tu i tamo pobjegdne. Primjetila sam pod zadnje da se počela igrati sa glasom i tonovima, eksperimentira.
tako je.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
i to što je on ustao u 3 da bi šarafao do 6 je čisto njegova stvar, osim ako mu mama nije navijala budilicu i poticala ga da ustane jer je u tom trenutku bolje od njega znala da će mu to koristiti u životu.
i ono što je zanimljivo, bar meni, u ovoj raspravi su stvari na koje direktno utječu roditelji.
prvo s time što nešto ponude, pa malo potaknu, pa onda paze da dijete u tome ustraje jer je premaleno da si samo organizira vrijeme i obaveze, pa mu se ponekad ne da - ali roditelj opet malo potakne jer to nije sporno da se potiče, jer ako se ustraje, savladana disciplina i iskustvo s njom mu u budućnosti donosi neke druge benefite... itd, itd.
Ja ne znam u kolikoj mjeri je recimo bill gates pod većim pritiskom od uobičajenog i normalnog evo npr. kolege iz Zagrebu koji je izgubio posao i egzistencija mu visi o niti.
a i Viktor Frankl je bio pod najvećim mogućim pritiskom, a psihičko zdravlja mu nije moglo biti bolje, a sve je to lijepo objasnio u svojim knjigama. Nije stvar samo u okolnostima, stvar je i kako se čovjek sa okolnostima nosi.
naravno, da su pitanja tko kakvog zdravlja spekulativne naravi, pa je i moje pitanje bilo retoričke naravi, (nadam se da je to jasno) mada vjerojatno postoje sigurno raznorazne statistike koje se tim pitanjima bave.
no pitanje je, da li je odstupanje od uobicajnog i "normalnog" loše? ( tu naravno izuzimam nasilje, kriminalitet, itd...)
mislim da su i Jesenjin i Rimbaud bili prilično udaljeni od uobicajnog, a ja sam svemiru duboko zahvalna na tome. Bez njih moja mladost ne bi bila ista.
Meni se ne čini da ljudi tog tipa uopće ne razmišljaju o uobičajenom ili neuobičajenom. To je naprosto mogući nusprodukt života koji vode.
pa naravno da nije, tu nema diskusije.Citiraj:
seni prvotno napisa
ako si tesla onda si tesla u svojoj biti. nije se svemir urotio da ti se to ostvari, jer ti to jesi, za drugo ni ne znaš.
loše je ako te netko priprema da budeš ono što ti u svojoj biti nisi, već kad potičeš raspravu o ekstremima.
Cijela ekipa md-a je u njeznoj pubertetskoj dobi po cijelu noc visila na kompjutorima, potpuno samoinicijativno, puno igrice, malo programiranje... mislim da im se roditeljima to ne bi svidilo... da su samo znali da im djeca ne spavaju po noci ;) A navodno nisu pojma imali :D Bar dvojica iz te ekipe su danas na direktorskim pozicijama u jako uspjesnim informatickim firmama.Citiraj:
seni prvotno napisa
Ne stignem pisat trenutno.Potpisujem svaki post od Adio Mare.
XCitiraj:
AdioMare prvotno napisa
ovo sam ja cijelo vrijeme htjela reci al ti si to tako lijepo srocila.:heart:
Mama bill gatsu nije navijala budilicu, no da se bill gates sam ustajao u to vrijeme je jako vezano na to tko su njegovi roditelji bili, čime su se bavili i kakav im stav prema životu bio.
upravo sam pročitala jednu bas zanimljivu knjigu od Malcolm Gladwell "Ueberfliger", mislim da je original Outlieres, The story od success.
knjiga nije nikakv self help priručnik o tome kako uspjeti u životu,
nego bas skup interesantnih razmišljanja o tome koliko zapravo mnogi drugi faktori uključujući i slučajnosti na koje uopće ne možemo utjecati, puno vise od klasičnih predispozicija (talent i slično, koje su nužne ali ne i dovoljne) utječu na uspjeh u najširem smislu.
jedna od tih slučajnosti je i da su roditelji učenika privatne osnovne škole koju je gates pohađao 1968 školi donirali kompjuter sa ASR-33 teletypom u vrijeme kada je mozda pet fakulteta u Americi uključujući MIT uopce imalo bilo kakav kompjuter, a kamoli taj kakav je dobila ta osnovna škola.
Prica ide dalje... Vrlo interesantno i skroz drukčije od uobičajene legende - eto čovjek napustio Harvard i sto mu fali, ali ne bih dalje davila.
I tek da napomenem, nije poanta niti u Gatesa, niti u tome, da bi svatko trebao imati isti životni san.
naravno nisam prijateljica gatesovih roditelja, ali sumnjam da su oni, kao i drugi roditelji taj kompjuter donirali školi planirajući i želeći da njihov sin, odnosno njihova djeca postane jedan od glavnih igrača kompjutorske ere.
Ja nisam nikako sigurna, da je Tesla postao Tesla, samo za to sto ima predispozicije za Teslu. Puno ljudi na ovom svijetu ima fantastične predispozicije za mnoge stvari.
knjiga je to super objasnila, mada Tesla nije jedan od primjera.
Pa sigurno da je tako. Trebaš osim znanja i sposobnosti imati i malo sreće. Naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Razlika je samo u tome što će sposobniji i talentiraniji iskoristiti taj trenutak koji mu sreća ponudi, a kraj manje sposobnog će trenutak proći mimo.
Tu vidim i onaj strašno važan faktor u odrastanju djece - kako ga potaknuti da postane probitačno, da se ne boji rizika, da vjeruje u sebe itd.
Naravno da je nezdravo i koma, ako roditelji svoju djecu tlače i guraju u nesto sto oni ne žele. I onda kad djeca imaju predispozicije. Jer predispozicije su samo predispozicije.
kao sto dumbeldore kaže: nisu sposobnosti to sto definira nas zivot, nego odluke koje donosimo ili smo donijeli.
Koma je i kada žele stopostotno kontrolirati živote svoje djece, kroz njih ostvarivati svoje neostvarene snove i općenito guše djecu.
Na jednoj drugoj temi ( ili ovoj, vise ne znam) je sasa odlično objasnila, problem toga kada se čije odnos djeteta i roditelja vrti samo oko toga.
no pitanje je kako definiramo tlaku, kako definiramo podršku:
da li su dva sata klavira (a tako je diskusija počela) tlaka ili otvaranje vidika?
i koliko je ta definicija tlake, odnosno podrške ovisna o roditeljskom habitusu i okolini u kojoj živiš?
Recimo mene su uvijek "učili" da ne iskačem, da budem pristojna i tiha, da puštam druge ispred sebe, da se ne hvalim i ne pokazujem znanje, da učim i stječem zbog sebe, a ne zbog sela. Pa sam tako neke prilike u životu propustila da ne pokvarim taj lijepi okvir u kojeg su me stavili. Kasnije, kad postaneš samostalan i više ne možeš kriviti roditelje za sve, ipak u tebi ostane ta ugrađena kočnica - stalan nepromjenjiv dio tebe.
Ne mora biti nepromjenjiv....ali nije to lako promijeniti. Prvi korak je osvijestiti...Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Kad se već razmahalo spominjanje raznih književnika i filozofa, ja ću nastaviti s Gunterom Grassom koji u knjizi Lumbur piše da će djeca slušati roditeljske svađe, zakleti se da će izbjeći njihove greške u odgoju, uspjeti u tome ali i napraviti istu količinu svojih. To je tako. Nismo savršeni, ne trebamo ni biti.
Odgoj je zakon do osamnaeste ili čak i ranije.
Ja trenutno imam problem sama sa sobom i zaista ne znam kako to riješiti da ispadne dobro: mlađi sin želi u strukovnu školu, a mm i ja mislimo da je za njega šteta prerano izgubiti opće predmete, tim prije što nije izrazito profiliran baš za to... Što god odlučili i on i mi, baš svaka odluka ima nedostatke: ako ga pustimo da se upiše, pa se pokaže da ta škola nije za njega, tko kaže da nam danas-sutra neće prigovarati gdje je bilo roditeljsko pravo veta? Ako ga potaknemo da upiše nešto drugo, tko kaže da će to valjati? I gdje je granica roditeljske i osobne odgovornosti?
Ja sam iz obitelji gdje sam također dobila okvir pristojnosti, ali to me nije spriječilo da kasnije izađem iz njega. Moj brat je dobio drugačiji okvir (primjereniji muškom stereotipu) ali to mu nije pomoglo da se otvori prema svijetu i zalaže sam za sebe, kad je kao osoba izrazito zatvoren.
Ovo je izvrsna knjiga (prevedena je i na hrvatski, u prijevodu naslov glasi "Izvan prosjeka", izdanje Jesenski i Turk) i jako relevantna baš za ovu temu. Pridružujem se preporukama!Citiraj:
seni prvotno napisa
ja svako malo citiram nešto iz Outliersa, mislim da sam krenula i na ovoj temi pa mi djeca nisu dala napisat post :)
al pao mi je na pamet prije nekoliko stranica dio koji uspoređuje djecu iz siromašnih slojeva i djecu iz viših srednjih slojeva (SAD), i to kako roditelji u višim slojevima uče djecu kako komunicirati asertivno s autoritetima, kako ih pripremaju npr pred odlazak doktoru "jesi li razmislio što ga želiš pitati?" i slično, i kako je to važno kasnije u životu.
a ima i o tome zašto kineska djeca vladaju matematičkim olimpijadama, a i o Bill Gatesu i njegovom vježbanju :)
Ima stvarno izvrsnih strukovnih skola. Ja sam recimo studirala na pmf-u i dobar dio moje generacije je bio iz strukovnih skola, a dobar dio njih su sada doktori znanosti - otprilike isti dio kao i iz gimnazija... Isto kod moje sestricne koja je studirala arhitekturu - takodjer puno njih iz strukovne skole. Tako, da to ne mora biti nista lose. S druge strane, moji roditelji su mom bratu strogo zabranili da se upise u strukovnu skolu i poslali ga u gimnaziju. I gledano unatrag, vjerojatno su dobro napravili. Doduse on se htio upisati u pomorsku koja je tad (a mozda i sad) bas bila na losem glasu ;)Citiraj:
Peterlin prvotno napisa