Davina :heart::love2:
Printable View
Davina :heart::love2:
:-D nastavak!!!
:heart:
X.Citiraj:
ArI MaLi prvotno napisa
:heart:
:heart:
aaaaaaaaaa, tko je preselio Davinin post?!
Ma da bi čovek reč rekel... :klap:Citiraj:
apricot prvotno napisa
joj Davina, predivno...
a ovo doslovno shvaćanje, do određene dobi imaju skoro sva djeca ...
Moj malac (10g.) učio je hrvatsku povjest i o tome kako su Nikola i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan bili "pogubljeni" te i te godine.... Lovro je došao totalno zamišljen i pitao me kako su se pogubili... ja mu objašnjavam da su bili ubijeni i tu mi prizna kako je mislio da su se pogubili u šumi i čudio se kako ih još uvijek nisu našli...
Nakon ove tvoje životne price Davina čovjek nemoze ostati isti. Pomalo sam se i zasramila same sebe čitajući . Imaš snagu,ljubav,strpljenje...sve. Hvala ti sto si podjelila vaš život sa nama
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
:Davina kad ce nastavak? Cekam nestrpljivo:zaljubljen:
i ja isto isčekujem i bojim se da davina misli da je ne pratimo... jer komentiramo ovdje. :-/
davina, piši.
mamma san, pa zadnji post je napisala ovdje, dakle prati ona, samo zena ima zivot, pa ne stigne mozda.
Hoćeš reći da mi, koje stalno škicamo ovdje, nemamo život? :P :mrgreen:
:tele:Citiraj:
Jurana prvotno napisa
Evo me tu sam, nisam ja vas drage moje zaboravila nego eto sve mislim možda ovo poslije dijagnoze nije više vama tako interesantno ali se izgleda varam. Pa eto stiže nastavak.
Mi smo podnijeli zahtjev za školskog asistenta misleći da se samo po sebi podrazumijeva da če mo ga i dobiti. Naš veliki problem u dobijanju odobrenja je bio taj što je princeza već tri i pol godine funkcionisala i bez njega, naravno zahvaljujuči predivnim učiteljicama. I ako je život poslije dijagnoze postao malo lakši ipak su tu i dalje bili prisutni kojekakvi problemi i strahovi. Meni je tad bila najveća briga kako će princeza podnijeti skorašnju promjenu škole sa svim i svačim šta ta promjena donosi. I ako sam u životu jedan veliki optimista ipak su me proganjale misli da u srednjoj školi neće ići sve lako.
S time ,da princeza funcioniše i bez asistenta, u "centru za integraciju" su nam prvo odobrili asistenta na 10 sata sedmično, svaki dan po dva sata. Za početak samo toliko, da bi se princeza navikla na tu osobu, pa tako pri promjeni škole imala nekoga "svoga" kojeg če takoreči smjeti ponijeti u novu školu. A kad za pola godine krene u srednju školu dobit če asistenta na puno radno vrijeme. I tako je krenula potraga za asistenta. Tražili smo na sve strane,po kojekakvim organizacijama i udruženjima, dali smo čak i privatni oglas.Veliki problem je bio u satnici, mnogi su nas odbili i zbog toga, jer mislim deset sata sedmično je stvarno bilo malo. Mi smo se odlučili da princeza uvijek prisustvuje razgovoru, jer se ipak radilo o njenome životu. Ne da sam se ja nadala da če mi ona biti od pomoći, ja sam poznavala svoje dijete i znala sam da je neće nijedan asistent ovoga svijeta "omekšati" ili da če mu se nedaj bože nasmijati, ali sam mislila da je tako najbolje da asistent odmah zna u 'šta se upušta".
U institut su nam rekli da autistima sve promjene lakše padaju ako ih na vrijeme na njih pripremimo. Od tada smo mi sve što bi bilo na planu tog dana princezu unaprijed pripremali. Kad bi trebali gosti da dođu mi bi smo njoj navrijeme reci: ko dolazi, kad dolazi i naravno ,na njen zahtjev ,i kad odlazi. Izpočetka nam je teško padalo ,da naše goste kad bi se najavili ,odmah pitamo koliko dugo če ostati, ali sa vremenom smo svima objasnili o čemu se radi i imali su skoro svi puno razumijevanje. Mi nismo mogli da biramo ,autizam je izabrao nas. Jedino što smo mogli ,ili da skrhani plačemo na našoj sudbini ,ili da našu sudbinu izigramo i okrenemo joj se i izplazimo jezik i kažemo: MI smo jači od tebe. Naravno izabrali smo ovo drugo. I samimtime što bi posjete onda prolazile bez većih stresova i za nas i za princezu, mogli smo više da uživamo u njima. Naravno da je bilo i komentara kako smo se promijenili i kako smo sav svoj život poderedili princezi ali ti komentari me nisu ni najmanje dodirivali jer naš život je bio princeza.
Tako bi mi princezi dan unaprijed reci da sutra dolazi jedna teta koja če je možda odskora pratiti u školi i da treba da bude " ljubazna". Tete su dolazile i odlazile a princeza nije nikad bila " ljubazna". Jednima je ipak deset sata bilo malo a drugima opet i previše kad su vidjele " u šta se upuštaju". I tako poslije nešto dužeg vremena, kad smo mi već izgubili nadu da če mo ikog pronači, javlja se na naš oglas jedna teta koja bi se upustiala u avanturu zvanu naša princeza, i ako mi još nismo nikog našli ona bi došla da se upoznamo i da vidimo dali jedni drugima pašemo. Ja sam je na telefon odmah " upozorila" na samo deset sata, misleći ostaje joj samo još varijanta da joj je dest sata previše sa čudnovatom princezom, i da je najbolje da dođe sutra da mi imamo vremena princezu pripremiti na njenu posjetu.
Ja sam princezu od prvoga dana vaspitavala da ljude dijeli samo na ljude i neljude. Meni nije nikad bilo važno ko je koje nacije, koje boje kože, sa kim dijeli svoj krevet i u kojeg boga vjeruje bilo mi je samo važno koliko ljudstva nosi u sebe i ništa više.
Sutradan dolazi teta kojoj su bili deset sata dovoljni. Imala je 60 godina i htjela je da još malo zaradi jer joj je mirovina bila mala. Pripadala je vjerskoj grupi baptista, prepoznala sam to jer baptisti nose uvijek suknje nikad hlače i imaju duge kose često lijepo sapletene, a i ona sama mi je to rekla. Imala je tako divan miran glas mene je odmah opčinila. Da je princeza imala "pogled koji ubija" nije je nimalo iritiralo i iz te žene je izvirala mirnoća. Rekla nam je da ona nema iskustva sa autistima ali je voljna sve naučiti i da se mi nimalo nebrinemo da njoj nesmeta što je princeza totalno ignoriše ona ima dovoljno strpljenja i da če se to sa vremenom sigurno poboljšati. Meni je odmah upalo u oči ( sad bi moja princeza rekla a kako može nešto što se nemože dohvatiti upasti u oči) da ta žena nije ni našta mirisala. Ja istrenirana mojom princezom sam razvila čulo mirisa,na kojem bi mi pozavidio svaki policijski pas. Tete koje su prije dolazile ostavljale su iza sebe oblak kojekavih parfema, a frau D jednostavno nije ninašta mirisala pa čak ni na živo biće. Osim njenoga mirnoga glasa i to joj je bio još jedan plus. Ne da smo mi bili u mogučnosti da biramo ,mi bi smo pristali na frau D kad bih neznam ti ja našto mirisala, ali ovako je bilo bolje. I tako pred sami kraj osnovne škole princeza dobija školskog asistenta frau D. Dogovorili smo se da sutradan upozna sa učiteljicom i da je ona još posavjetuje kako da se ophodi sa princezom. Ja sam se nadala da če se princeza i frau D naviknuti jedna na drugu do završetka školske godine.
Hvala, Davina, na još jednom prekrasnom postu.
hvala :love2:
eto ti ga sad.
PA TKO ĆE DOČEKATI NASTAVAK???
Davina, oduševljava me vaš pristup. I oduševljava me vaša totalno posebna princeza. <3
ahahahaha
sanković, ti se navukla ko na seriju, ha?
apri, čitam davinu još od prvog posta...
navučena sam već jako dugo vremena... ona je razlog stalnog klikanja na forum. :-)
dakle draga Davina...ovako nešto prelijepo već dugo nisam pročitala i to u jednom dahu....predivna princeza ima predivne roditelje....hvala ti na svakoj tvojoj rečenici:zaljubljen:
Davina svaki put:zaljubljen:
Jos kad bi stigla pisati svaki dan:-D:heart:
Davina :heart:
Davina :heart:, kako ti je samo moglo pasti na pamet da nam je dalje nezanimljivo :)
Hvala!
Davina,cekamo..i cekamo;)))
Princeza i njen školski asistent nisu nikako zajedno funkcionisali. Prolazili su dani i dani a od princeze nikakva reakcija, pa čak ni ljutnja ili protest. Ja sam pokušavala nekoliko puta da "doprem" do nje i da mi bar na sekundu otvori svoje srce, ali nije i nije išlo. Mi smo od samoga početka imali poseban vid komunikacije. Dok je bila skroz mala često bi mi donosila slikovnicu i tražila slike koje su odgovarale njenome tadašnjem stanju, kad bi bila sretna nađi bi djevojčicu koja se smije pokaži bi prstom na nju i reci bi svoje ime. Isto tako kad bi bila tužna ili bolesna. Kad je već "porasla " i naučila pisati onda bi ona pisala sve što joj leži na srcu. Meni je dugo vremena trebalo da prihvatim taj vid komunikacije sa svojim djetetom ali kad sam na kraju vidjela da tako brže ,ili ponekad samo tako, mogu doprijeti do nje ja sam to prihvatila. Iz početka smo imali jednu teku u kojoj bi smo razmjenivali svoja mišljenja a danas je to tablet koji imamo i ona i ja. I poslije dijagnoze sam često sa njom komunicirala na taj način i ako sam sve više forsirala da samnom razgovara, što mi je hvala Bogu, sve bolje i bolje uspijevalo. Tako da sam vid pismene komunikacije nekako više upotrebljavala kad "zagusti" i ni na koji drugi način ne ide, kao sa njenim asistentom.
Sve moje pokušaje razgovora o toj temi ona je ignorisala do boli ,pa tako nije ni reagovala na moje sms- ove ili email-ove. Sva sreća je još bila u tome da je frau D uvijek bila staložena i nije od princeze ništa očekivala. Ali da joj u takoj situaciji i nije bila pomoč i to je bio fakt. Posavjetovala sam se sa učiteljicom i ona me malo smirila i rekla da je na njen zahtjev princeza dozvolila da frau D sjedi do nje i odobrila da je prati na odmor i da zasad budem zadovoljna, da ona misli da princezi treba još vremena i da joj ga moramo dati. Nažalost, poznavajuči najbolje svoje dijete, ja sam znala da princezi ne treba vremena i da tu vrijeme neče ništa promijeniti. Razmišljala sam i o tome da princeza ipak i u srednju školu krene bez asistenta ali na osnovu različitih okolnosti smo odlučili da to ipak ne bih bilo dobro za nju. Iz male seoske osnovne škole sa nešto više od 200 djece, princeza je morala da krene u veliku "srednju" školu sa više od hiljadu učenika. Mi smo imali u opciji dvije škole jedna je bila u našem selu a druga malo "bolja" je bila u obližnjem gradu. Nažalost nas je gradska škola odbila sa obrazloženjem da oni imaju samo jednog školskog psihologa koji nema iskustva sa autistima, a ni pedagoško osoblje nije spremno na dijete kao što je princeza. Za razliku od gradske škole, škola u našem selu ima tri školska psihologa i iskustva sa autistima jer momentalno imaju tri učenika sa dijagnozom kao i princeza i to sva tri dječaka. Razgovor sa direktorom škole mi je još više pomogao da mi odbijenica od gradske škole ne predstavlja problem.
Problem je samo bio u asistentu. Odlučili smo se da frau D dolazi ujutro po princezu i da idu zajedno do škole i tako dobiju mogučnost bar na tome kratkome putu budu same njih dvije i da se možda na taj način malo približe, jer u školi je princeza i dalje sve što je bilo potrebno rješavala sa učiteljicom. Princeza je to prihvatila bez protesta, mirno bi izašla iz doma i krenula pored frau D u školu, poslije nekoliko dana je i dozvolila da joj nosi njenu školsku torbu. Za nas je to bilo kao onda let na mjesec samo obrnuto, mali korak za čovječanstvo ali veliki za čovjeka tj. za čovjeka i ženu, princezine roditelje. Pojavio se tračak nade, na samome kraju školske godine tj. završetka školovanja u osnovnoj školi. Rastanak od frau A je princeza doživila onako strogo autistično, bolje rečeno misteriozno. Mi smo samo mogli nagadžati kako izgleda u njenome srcu, misterija. A i misterija mi je još bila kako da se odlučim, dali da šest tjedana dok traje ljetno ferje princeza primi posjetu od frau D ili dali je bolje da se nevide i da sve počne iz početka u novoj školskoj godini. Tu odluku nisam morala da donesem sama jer se problem sam po sebi riješio. Prve tri sedmice ferija smo mi imali godišnji i bili u Bosni a zadnje tri je frau D bila kod svoje kćerke 300km udaljenu od nas. Tako da se nisu ni mogle vidjeti. Čitavo ljetnje ferije samo proveli u pripremanju princeze na promjene u njenom životu koje joj pridolaze sa novom školom. Ponekad je bila sa mislima prisutna i pažljivo nas slušala ali nažalost su češče vrata njenoga svijeta bila zatvorena i nije nas mogla mislima pratiti, ali se ni mi nismo predavali.
I tako je došao i taj dan X i jedno teško razdoblje i za nas i za princezu. Princeza je svako jutro protestvovala i plakala da ona neče u tu školu da ide da hoče da se vrati u svoju staru školu. Mi nismo znali šta raditi. Zaželjela sam tad da je princeza opet mala i da ide u vrtić i da je jednostavno izvadim iz vrtića i riješen problem ali to nažalos nije išlo.
Ipak smo imali sreču da je opet dobila predivnu učiteljicu punu razumijevanja i sa njom smo počeli praviti različite strategije kako da princeza prihvati situaciju. Po prvi put sam vidjela da je i frau D zabrinuta, nije više iz nje izvirala ona njena mirnoča. Kad bi ujutro dolazila po princezu nije bila više onako staložena, nego nekako rastresena. A pomislila sam bilo bi i čudo da u ovakoj situciji i bude smirena. I ako su djeca iz princezinog novoga razreda bili pripremljeni od strane učiteljice, direktora i školskog psihologa, na školsku drugaricu koja ima autizam, ni to nije baš najbolje išlo, poslije više dana njenoga protestovanja, djeca su izrazila želju da ona ne ide više u njihov razred i da oni hoče da imaju svoj mir. A ni mi ni pedagoško osoblje nismo mogli uzeti gumicu i izbrisati princezu kao pogrešnu riječ, ona je bila tu. Dogovorili smo se sa učiteljicom da kad baš zagusti frau D s njom izađe van i pokuša je smirita a i ujedno drugoj djeci olakša da je nemoraju slušati. Nemajuči drugu ideju mi smo morali pristati na to.
I nekako se čudo dogodilo. Poslije nekoliko napuštanja razreda, princeza se nekako smirila. Počela je da bolje prati u školi i nije se nervirala za svaku sitnicu, učiteljica je bila sve više zadovoljnija princezinim "napretkom" i pohvalila našu istrajanost na odluci da ipak zadržimo školskog asistenta. Svi su bili zadovoljni osim princeze i njenih roditelja. Princeza nije bila više ona princeza. Ona nije više protestovala i plakala, ona ustvari nije više ništa. Ona se nije više ni smijala ni plakala. Sve manje i manje je jela, jednoga dana je tu egzistencionalnu potrebu totalno zanemarila. Ona nije više ništa jela čak ni palačinke kojim sam je mogla protekli 10 godina uvijek oraspoložiti.
I jednoga dana je prestala da gleda zvijezde.:cry::cry:...danima i danima sam pokušavala sa njom razgovarati, nije uspijevalo. U školi su se svi čudili zašto nisam zadovoljna sa njenim "napretkom" ona nepravi više probleme, vrlo je mirna ,šta ja ustvari hoču. Oni su princezu poznavali nekoliko tjedana, a ja skoro njen cjeli život. I onda kad su skoro sve ladže potonule, pojavilo se malo ostrvce. Jedno jutro pronalazim u svojoj tašni, moju i princezinu staru teku.
Od toga momenta princeza nema više školskoga asistenta.
Na granici svoje snage ili iz nekih drugih razloga frau D dolazi na ideju, za loše ponašanje princezu kažnjavati, npr. držanjem za ruku ili pogledom u oči. Onaj ko ne poznaje princezu bi pomislio da to nisu nikakve teške kazne a onaj ko je poznaje,zna zašto od tada princeza ne posmatra zvijezde. Frau D je za kratko vrijeme nažalost dobro upoznala princezu.
Ne , nemoj stat!
:)
Ajme...
:love:
Davina:heart:
Moze sutra nastavak?:oops::zaljubljen:
Davina, hvala ti za ovaj nastavak priče.
doista princeza ima divnu majku
Davina, sretna je princeza s takvom majkom :heart:!
:heart::heart:Davina :heart::heart: Jedva sam dočekala nastavak tvoje priče a sad ponovno jedva čekam novi nastavak. :love2:
Ajme Davina.... :-( Znam da će se dobro završiti, ali ipak...
Molim te, nemoj čekati tjedan dana... prokleto smo sebične u čitanju vašeg iskustva.
:cry: :cry:
:heart: :love2:
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Draga Davina, hvala ti da sve ovo dijeliš sa nama, ti si jedna zaista divna osoba. Mislila sam da bi nam možda svojim iskustvom mogla malo pojasniti na koji način se čovjek treba ophoditi sa osobom koja ima AS, odnosno koji način je najprihvatljiviji za osobu koja ima Aspergerov, odnosno kada zamisliš svoju princezu, što bi bilo najbolje za nju. Imam konkretnih pitanja ali da prvo pojasnim:
Neko vrijeme je sa nama živjela osoba koja ima tipične karakteristike Aspergera, SVE ove točke:
razvojni poremećaj obilježen nesposobnošću razumijevanja kako društveno međudjelovati. Druga su obilježja nespretnost i neusklađeni pokreti, poremećaj društvenog kontakta s ekstremnom egocentričnošću, ograničenim interesima i/ili neuobičajenim zanimacijama, ponavljanim rutinama i ritualima, osobitostima govora i jezika i neverbalnim komunikacijskim problemima. Općenito, djeca s Aspergerovim sindromom pokazuju vrlo malo izraza lica osim ljutnje i žalosti. Mnoga ova djeca imaju izvrsnu memoriju i glazbene talente te ih zanimaju jedno ili dva područja. Mogu nadugo i naširoko razgovarati o omiljenoj stvari, ili ponavljati riječ ili frazu nebrojeno mnogo puta. Djeca s AS sklona su boravku u "vlastitom svijetu" i zaokupljena sobom i svojim rasporedom.
Ta osoba je u mnogo tome ista kao i princeza, na isti način smo komunicirali – mailovima, jer drugačije nije išlo…ma znaš, puno toga što si pisala, prepoznajemo se u tome.
Osoba je punoljetna, i ako takva je i došla u našu obitelj. Nazvat ću je T. Sada je opet išla svojim putem, ali ostali smo u kontaktu. Dok je živjela sa nama, vidjeli smo sve te „drugačije“ osobine, ali nismo znali to imenovati. Osoba je dugo godina živjela u domu. Nama nitko nije rekao da T. ima dijagnozu, niti ne znam da li je ikad itko to primijetio? Ne znam niti da li T. zna da ima poremećaj? Pretpostavljam da zna da nije baš kao drugi, ali ne znam šta je zaista u glavi i kako vidi svijet.
Dakle, cijelo vrijeme dok je T. živjela sa nama, vidjeli smo da je nešto drugačije, ali nismo znali što. To je tako bilo jedan dugi vremenski period. Jednom sam čitala neki roman, koji nema veze sa temom, ali u tom romanu se pojavljivao sporedni lik (otac od neke prijateljice nekoga lika) koji je bio opisan točno po ovim simptomima, i imao Aspergerov sindrom. U tom liku sam prepoznala T. pa sam išla googlati i ostalo, i zaključila da je to-to.
Meni je nevjerojatno da u domu to nisu primijetili/dijagnosticirali. Možda jesu ali nam nisu rekli, a možda zaista i nisu marili – T. je mirna osoba, pa nije radila probleme, pa je i moguće da nitko nije išao za tim ili dali krivu dijagnozu, kako već ide, deprivacijski sindromi i slično. (T. je do 15 živjela u domu). Možda su zaista i prešutili, nevjerojatno mi je da se to ne vidi?
Neznam da li T. zna za to.
e sada tu dolaze moja pitanja jer nisam sigurna što je bolje za takve osobe:
Moje pitanje je- ako ne zna, da li treba T. reći što je? Pretpostavljam da vidi da je drugačija od drugih, da li bi pomiglo da zna dijagnozu, da li bi prihvatila to ili je bolje ne suoćiti sa time? Sada je osoba punoljetna, snalazi se, živi ajmo reći samostalno (uvijek si nađe gdje će i kod koga malo stanovati i raditi). Ima li smisla sada po tome dirati? Da li to T. može pomoći? Da li bi psihički bilo bolje za osobu da zna što je? Da li bi imala kakvu podršku od države? Mislim, to je osoba inače odvojena od roditelja, sada životari sama, pa što ti misliš, kada gledaš svoju princezu, da li je dobro za nju da zna što joj je, ili joj niste rekli? Kako se postavljate prema tome?
Kod mnogo stvari u ponašanju T. neznam procijeniti da li je to gluma ili je stvarno tako. Obzirom da je T. punoljetna i jako jako pametna- da li neke stvari radi iz koristi, ne znam što je iskreno što nije. Ne znam se postaviti, jer bi za neke stvari najrađe čovjek htio probuditi i reći- hallo, to tako ne ide, to se tako ne radi!!! Ali opet, ne znam u kolikoj mjeri je to iskreno ili ne može drugačije. Ima li smisla to sada ići istraživati? Svi mi što smo još nekako u kontaktu sa T. komuniciramo u rukavicama, isto tako smo naučili što i kako treba (baš zbog teškog prihvaćanja sa strane T. nekih stvari, i zbog BUKVALNOG shvaćanja stvari, a nedajbog poremetiti red i ritam) i dok smo svi oko T. držimo je i dalje u tom zaštićenom svijetu ali ne znam do kada to može tako, odnosno mislim da takva osoba se i može nekako (kao što do sada i radi) probijati sama, ali možda treba nekakva podrška. T. nema obitelj, punoljetna je, ali nekoga bi valjda trebalo biti briga za to? Da li državu ili koga treba biti briga za to? Iskustva?
Evo Alga ja ču ti pokušati objasniti stvari sa moje tačke gledišta, sa mojim iskustvom i naravno sa onim naučenim u institutu. Moje mišljenje je da svaka osoba bilo o čemu da se radi ima pravo na istinu. Mi smo princezi od prvoga dana kad smo saznali u kojem grmu leži zec, rekli istinu.
Skoro svi autisti imaju približno slične odlike, naravno naosnovu kojih i dobiju tu dijagnozu, ali je pogrešno mišljenje da postoji autist takav kakav je. Kako se mi svi ljudi razlikujemo po crtama karaktera tako se i autisti razlikuju jedan od drugog po mnogočemu. Evo npr. mi smo od prvoga dana imali problema sa princezom u hranjenju, pisala sam opširno o tome, a princezina drugarica (sa istom dijagnozom) jede sve i njeni roditelji kažu da je takva bila još kao beba. Još jedna razlika izmedžu njih dvije je da princeza strašno voli kišu tj. da šeta po kiši dok nebude sva mokra, a Luisa plače kad padne kap kiše na nju i kaže te kapljice je udaraju da to boli.Znači suština je ista, poremečaj percepcije kod obadviju ali na različite načine. Mi smo čak imali problema u školi jer su princezu stalno usporedživali za drugim autistima iz njene škole jer su učitelji mislili ako oni nemaju problema sa tim i tim, nesmije ni princeza da ima, jer autist je autist. I naravno postoji još velika razlika u djevojčicama i dječacima. Nama su u institutu rekli da nažalost postoji vrlo veći broj nedijagnoziranih djevojčica nego dječaka, jer su djevojčice drugačije i znaju da se bolje pretvaraju i bolje prilagode situaciji, pa su tako češče zakinute za dijagnozu. Ti kako si mi opisala vašu T. mislim da je ona jedna od tih zakinutih "djevojčica".
Evo u kratkim crtama kako je to kod princeze i kako mi s tim izlazimo na kraj. Princeza ima vrlo skračen vidokrug interesa, često živi u svom svijetu, zahtjeva rutinu i rituale, nedrži pogled sa nepoznatim a sa poznatim, samo nakratko, nevoli gužvu i galamu i nevoli da je neko dodiruje bez njene incijative. Sa osobama istih interesa , sad je su to kučni ljubimci, vrlo brzo ostvaruje kontakt. Mi smo naučili da princezi trebamo dati pomoć tek koliko , koliko je njoj potrebno da " normalno" funkcioniše i ni milimetar više. Da netreba zatvarati oči pred istinom i praviti se da njoj nije ništa, ali isto tako nestavljati njen autizam u prvi red i sve onako raditi kako ona zahtjeva. Nekako smo našli sredinu, tako da kažem, i da je najbolje praviti kompromise. Ja joj često kažem : ja ču krenuti tebi u susret ali i ti moraš krenuti ka naprijed jer ču ja tako brže stići do tebe. I to nekako funkcioniše. Npr. princeza strašno voli da se vozi u vlaku ili metrou, u metrou je baš uvijek gužva ali joj valjda od silne želje za vožnjom tad to nesmeta, onda kad je u prodajnom centru gužva i ona se počne buniti, ja joj kažem smiri se i zamisli da se voziš metroom i tamo je uvijek gužva, i često mi to uspijeva. Ona je sama naučila da osluškuje svoje potrebe i da točno zna definirati kako se sad osječa, a da joj nismo rekli istinu ona to nebi uspjela.
Što se tiče života u svom svijetu, ja sam mišljenja da je to njihovo pravo i da im nesmijemo to pravo oduzimati. Meni je najvažnije da je princeza jedno, vrlo sretno i zadovoljno dijete, ali mislim da ona to ne bi bila ako bi smo mi njoj taj njen svijet oduzeli. Zato je dobro ovako kako je tj. mi dva koraka ona jedan i to je to.
Mislim da bi za T. bilo najvažnije da dobije pravu dijagnozu, da je svi uzmete onakvu kava je, bilo da je autist ili ne i naravno ako joj treba pomoć pružiti je onoliko koliko ona to dozvoli.
Eto ovako ukratko, nadam se da sam ti bar malo pomogla i sve što te još interesuje slobodno pitaj bilo ovako ili pn, ja sam spremna pomoći.
:heart:, Davina, hvala ti.... svakako ću ti se obratiti na pp sa još pitanja :love:
Davina, doista si posebna i majka i pripovjedačica :heart:
Davina, možda smo sebične, ali čekamo tvoje daljnje "pripovjedanje" :)