Teška adaptacija u jaslice

Citiraj:

---

jelena.O prvotno napisa

nisam shvatila kolko dnevno radiš, jel to fleksibilni posao ....

---

Radim ovisno o tome koliko imam posla, kombinacija od doma i ured.
U nekim periodima imam dosta posla, pa radim do dugo u noc. S jedne strane mi je to super-jer se preko dana druzimo, budemo puno po vani i imamo krug prijatelja koje ona voli ( ali oni su svi od ove god krenuli u vrtic, ali ne njezin.), pa nije bila zakinuta za druzenje s djecom.
S druge strane- nekad sam kronicno umorna, pa ne uzivam u tom tempu i fali mi neki normalan zivot koji ukljucuje spavanje. Ali radi nje bih mogla dalje i ovako..

A prihvacas da separacija boli dijete i roditelje i da to tako mora biti? Ne znam, iz iskustva sad s četvero djece, oko trećeg rođendana ima rekli mi na erf-u window of opportunity... Kao tad je dijete spremno proći bol razdvajanja.. Je li ti isti osjećaj ako ju ostaviš tati, prijateljici... Svakako, sretno

Citiraj:

---

Nemam ja nista protiv separacije, ali kad ona dodje u svoje vrijeme kad je dijete spremno.
Ovo mi izgleda kao nasilna separacija. :-(

---

A šta ako dijete ne bude nikad spremno? 8-) Moj brat ima punih 37 i eno ga još s mamom i tatom doma, on još uvijek nije spreman na separaciju, ni fizičku ni ekonomsku. :-P
AQ, sad mi se već čini da mi ne govorimo o istom Kuljišu ili je završio još jedan fax u međuvremenu.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

A prihvacas da separacija boli dijete i roditelje i da to tako mora biti? Ne znam, iz iskustva sad s četvero djece, oko trećeg rođendana ima rekli mi na erf-u window of opportunity... Kao tad je dijete spremno proći bol razdvajanja.. Je li ti isti osjećaj ako ju ostaviš tati, prijateljici... Svakako, sretno

---

Rado ju ostavim baki i dedi (mojim roditeljima) kad dodju kod nas u zg na par dana. Ona s njima ostaje bez problema, a ja tada izbivam po nekoliko sati-to mi je prilika da odem u ured i u miru radim. Takodjer, ostajala je bila s tetom cuvalicom ovog proljeca, isto bez problema na par sati, jer je zenska bila odlicna. Ona lako ostane i s mojim frendicama i s bilo kim poznatim od nasih prijatelja. Ali nazalost, nije imala bas puno prilike biti s drugim ljudima, jer baka i dea zive daleko, a moje frendice su tek vrlo rijetko uskocile, kad sam bas morala nesto hitno obavljati.
Rekla bih da ona nema primarno problem separcije od mene, kao niti ja od nje, ali da nije spremna na vrtic kao takav.
Potpuno osjecam i mislim kao Pulinka i moram reci da sve sto je ona napisala na ovoj temi precrtava moje razmisljanje.

Citiraj:

---

Barbi prvotno napisa

A šta ako dijete ne bude nikad spremno? 8-) Moj brat ima punih 37 i eno ga još s mamom i tatom doma, on još uvijek nije spreman na separaciju, ni fizičku ni ekonomsku. :-P
AQ, sad mi se već čini da mi ne govorimo o istom Kuljišu ili je završio još jedan fax u međuvremenu.

---

Pa kao sto sam vec napisala, uz zdravu mamu/tatu (mentalno, psihicki), svako dijete ce s vremenom osjetiti neminovnu potrebu za osamostaljenjem. Tako funkcionira ljudska vrsta. Posve je prirodno da neka djeca jos nisu spremna s tri godine na visesatnu separaciju od mame. Ta carobna 3.godina je kao neko pravilo, a jednostavno ne vrijedi za svako dijete.
Vjerujem da postoje ljudi koji nikada ne osjete zelju za separacijom od roditelja, pa je pitanje jesu li roditelji zaista bili spremni pustiti to svoje dijete u trenutku kada je ono samo bilo spremno i je li to dijete uspjelo dostici taj trenutak spremnosti za separacijom.

Ja vidim da je kod mog djeteta separacija zapocela-puno toga voli vise sama raditi, pocele su joj smetati i puse kojih je do nedavno bilo bezbroj u danu, a i kad joj dodju zanimljivi ljudi (kao baka i deda koje obozava) , ni ne primijeti kada joj kazem da idem i da cu doci tek poslije.
Ali, u vrticu je totalno druga stvar. Tamo cijelo vrijeme pita kada cu ja doci i bas padne u neku depresiju ako ide par dana za redom. To me slama iznutra i svako ponovno odvodjenje mi izgleda kao lomljenje djeteta, njene volje, osobnosti i srece.

Samo da napomenem, ja nisam nikad isla u vrtic, a s nekih 5-6 godina jedva da sam vidjala roditelje koji su bili doma. Cijele dane sam bila na ulici, u sumi,kod prijatelja. Kad sam krenula u skolu, odmah sam se "adaptirala"..dakle nije bilo prisilne separacije.

Mozda imas tako negativan stav i zato sto ti nisi isla u vrtic.

jel ti dolazi u obzir poradit na sebi da pocnes vrtic dozivljavat nekim ljepsim mjestom radi djeteta? Vjeruj njoj bi bilo puno lakse kad bi oajetila tu promjenu kod tebe.
dakle da mijenjas sebe radi djeteta.

Probaj,;potrudi se da joj olaksas.

Ako imas izbora zadrzi je dpma. Ako nemas, prihvati situaciju s pozitivnim stavom.

Jel ostaje s tatom na par sati dok ti nesto obavis?

Kakve to veze ima jel i ona išla u vrtić, nisam ni ja isla ni niko od mojih, tada nije ni bilo vrtića, muž je iso zadnju godinu u vrtić, ja sam išla u malu školu koja je bila u pravoj školi, igrali smo se stalno, bili po šumi, livadama i s učiteljicom.

Ma ovdje nije problem dijete nego mama i njezina anksioznost.

* * *
AQ jesi li razmišljala da porazgovaraš s psihologom (vrtićkom)? Imaju ljudi iskustva i pomoći će ti prevladati separacijski strah. Možeš i s bilo kojim psihologom, ali vrtićka stručna služba bi bila najbolja, jer ti moraš naći način da se uvjeriš da je vrtić dobro mjesto. Ne mislim ništa subjektivno, nego baš objektivno. Idi sama, vidi kako oni tamo rade, koje su prednosti, koje su dobre strane, kakvi su to ljudi.... Pogledaš kakvi su zahodi, kuhinja, sve... Pomoći će ti. Sretno!

Btw. možeš pričekato još godinu, ali nemoj čekati predškolu, bit će djetetu teže, a i tebi.

X na Peterlin.

Uopce ne mislim da je mama problem.
Niti je dijete problem.
Nisu institucije dobar izbor za svakoga u svakoj dobi.
Ako se izbora ima.
Moje je mlade dijete plakalo povremeno ( svaki 3,4 dan)svih 3 godine vrtica . U koji je krenula sa pune 4 godine.
i nije to imalo veze sa mojim osjecajima, niti sa adaptacijom nego takva vrsta institucije njoj nije odgovarala.
eto, u skoli nema apsolutno nikakvih problema.
Kao sto djetetu moze biti lose u kolektivu zbog imuniteta ( pa je stalno bolesno) , moze mu biti lose i zbog karakternih osobina /senzorike ili hrpe drugih stvar.
To sto su danas inatitucije dosptupne, povoljne , sigurne i poticane sredine za skrb o djeci , ne znaci da takva okolina jest dobra za svu djecu i obitelji.
to sto je nesto prilicno uobicajeno ne znaci da je nuzno, niti u kojem aspektu djetetovog razvoja. Sve se to moze zadovoljiti i izvan institucije.

I uopce se ne slazem da se u vrtic mora ici , ili da ce nekom biti teze ako dijete ide samo u predskolu.

Jasno, ako si obitelj tako moze i zeli organizirati zivot.

Citiraj:

---

AmaranthQuinoia prvotno napisa

Pa kao sto sam vec napisala, uz zdravu mamu/tatu (mentalno, psihicki), svako dijete ce s vremenom osjetiti neminovnu potrebu za osamostaljenjem. Tako funkcionira ljudska vrsta.

---

ne mora biti.
moja curka je bila spremna od prvog dana, suzu nije nikada pustila,
uvijek se ljutila kad smo došli po nju, nakon posla naravno.
mali se nikada nije adaptirao potpuno.
od prvog do zadnjeg dana mu nije bilo lijepo u vrtiću,
iako je imao sjajne tete.
u školu je od prvog dana krenuo bez problema.
a muž i ja mentalno i psihički zdravi, valjda :lool:

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

I uopce se ne slazem da se u vrtic mora ici , ili da ce nekom biti teze ako dijete ide samo u predskolu.

---

Slazem se. Moja necakinja je s tri krenula u vrtic, bilo joj je jako lose, povucena, prestrasena, i jos je pokupila neku bakteriju od koje je zavrsila u bolnici. Uglavnom, ispisali su je iz vrtica. Sad je krenula u predskolu i super joj je, bas je zadovoljna i ocarana tetom.

Citiraj:

---

Tashunica prvotno napisa

ne mora biti.
moja curka je bila spremna od pr9vog dana, suzu nije nikada pustila,
uvijek se ljutila kad smo došli po nju, nakon posla naravno.
mali se nikada nije adaptirao potpuno.
od prvog do zadnjeg dana mu nije bilo lijepo u vrtiću,
iako je imao sjajne tete.
u školu je od prvog dana krenuo bez problema.
a muž i ja mentalno i psihički zdravi, valjda :lool:

---

Pa ti kazes isto sto i AQ (mozda). Jedno dijete ti je odma bilo spremno, drugo nije, tj. je tek kad je krenulo u skolu. A vi isti i vas stav prema vrticu isti :)

Moji su oboje bez suza isli u jaslice od pocetka, veselili se vrticu, bit ce da sam full imala srece s oboje i njihovim tetama. Svi su me strasili da ce poslije doci do reakcije no do toga nije doslo.
Isto tako je bilo sa kcerkinim polaskpm u skolu. Od 1.dana sve po p.s.-u.

No ne govorim to da stavljam sol na ranu nego da su djeca jednoatavno razlicita i da nije iatina to generaliziranje koje osajecam u stavovima AQ.

No kako jednom Ginger rece ja sam tip od ustanoca pa su izgleda i djeca :-)

Slažem se s onima koji kažu da je optimalna dob za polazak u vrtić individualna. Moj sin je krenuo u vrtić s 3 godine (dotad je bio na privatnom čuvanju u maloj grupi), adaptirao se relativno bez problema, ali prvih pola godine je prosjedio na podu svoje grupe buljeći u CD-player na kojem su se vrtjeli brojevi :mrgreen: Tek nakon pola godine je počeo malo više komunicirati s drugom djecom i tetama, a od 4 godine nadalje baš je uživao u vrtiću (imao je fantastične tete za koje i danas imam same pohvale).
Kad sam kasnije razmišljala o toj njegovoj prilagodbi, zaključila sam da ništa ne bi propustio da je krenuo u vrtić s 4 godine, umjesto s 3. Ali nije mu ni ovako bilo nešto traumatično, a nama je život bio znatno lakši (jer nam je vrtić bio u susjedstvu i nije ga trebalo nikamo voziti).
A što se tiče vlastitih iskustava... meni se, izgleda, u podsvijest uvukla neka separacijska anksioznost jer bi mi, prije njegovog upisa, došlo mučno samo pri ulasku u bilo koji vrtić, čim bih omirisala kuhinju i one hodnike :mrgreen: Ali uspjela sam taj dio sebe odvojiti od svog djeteta i ni u jednom trenutku mi nije bilo na kraj pameti da ostavljam dijete na lošem mjestu, a kamoli da je to nužno zlo.

Evo kako ja razumijem dosad napisano.. Malena lako ostaje s ljudima kojima ju mama ostavlja s povjerenjem a nerado s onima koje mama dozivljava kao nametnute. Otac je za vrtić. Ako se već na stavu mame ne može poraditi možda bi mogao otac preuzeti adaptaciju na sebe na neki pokusni rok, da svima bude lakše. Ako se naravno želi pokušati...

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Potpis


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Jel vi ovo cure ozbiljno??

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

I ja zapravo ne vjerujem da ljudi nemaju izbora... Najozbiljnije... Daš otkaz i budeš kuci s djetetom a popodne kad muz dođe s posla peres stenge po kvartu ili navecer prevodis ili pletes ili muz nađe jos jedan posao. Ne jedes meso svaki drugi dan, iznajnus garsonjeru na kraju grada, ne farbas kosu i... Ono nemaju izbora stvarno rijetki...

---

zapravo sam ovo htjela kvotati!!

Kaj zaista mislite da će dijete biti sretnije ako majka da otkaz, odlazi raditi kao čistačica. radi ko pas za ništa, dolazi doma umorna i vjerojatno niti nema snage za baaviti se s djetetom? Ne znam, meni je ovo krajnost! I moj mali trenutno prolazi tešku adaptaciju, ali hej, nakon 6 mjeseci primanja minimalne naknade i minusa od puuno tisuća kuna, zaista nemam izbora. Mislim, imam, mogu igrati loto, tražiti posao jednako plaćen, ali da manje radim...ali da dajem otkaz, selim u garsonijeru i radim kao čistačica??!! nadam se da se ovdje karikiralo

i samo da napomenem, obožavam biti doma s djecom. od onih sam mama koje da mogu, ne bi nikada radile za nekog, nego bi bile domačice! ali jebiga, ne možemo živjeti od arije!

Ali i to je izbor, koliko god to možda bilo karikiranje. Za mene to nikad nije bila opcija koju sam razmatrala, no nismo svi isti niti su nam iste stvari važne.
Ja uopće ne mislim da je dobro za dijete da se apsolutno sve podredi njegovom postojanju i onome što njega čini sretnim, barem otkad navrši godinu dana.

To je točno. Ovako logično i teoretski. Samo kad se ponovi milijun puta, postaje floskula. Svatko od nas ima određene "izbore" koje smatra naprosto nesuvislima, pa to onda i nisu izbori koje uzimaš u razmatranje.

[QUOTE=Barbi;296212
Ja uopće ne mislim da je dobro za dijete da se apsolutno sve podredi njegovom postojanju i onome što njega čini sretnim, barem otkad navrši godinu dana.[/QUOTE]

X

Meni je vrlo zanimljivo vidjeti kako se neke obitelji organiziraju u drugim kulturama.
Zanimljivo mi je vidjeti kako su neke majke napravile karijeru od majcinstva .
i karijeru od skolovanja djece kod kuce.
Jasno , u zemlji gdje je to moguca opcija i gdje se moze zivjeti ( sa vise djece) od jednog prihoda.
Ok, to je kod nas nemoguca misija, ali se svakako moze promjeniti kut gledista.

Citiraj:

---

kudri prvotno napisa

zapravo sam ovo htjela kvotati!!

Kaj zaista mislite da će dijete biti sretnije ako majka da otkaz, odlazi raditi kao čistačica. radi ko pas za ništa, dolazi doma umorna i vjerojatno niti nema snage za baaviti se s djetetom? Ne znam, meni je ovo krajnost! I moj mali trenutno prolazi tešku adaptaciju, ali hej, nakon 6 mjeseci primanja minimalne naknade i minusa od puuno tisuća kuna, zaista nemam izbora. Mislim, imam, mogu igrati loto, tražiti posao jednako plaćen, ali da manje radim...ali da dajem otkaz, selim u garsonijeru i radim kao čistačica??!! nadam se da se ovdje karikiralo

i samo da napomenem, obožavam biti doma s djecom. od onih sam mama koje da mogu, ne bi nikada radile za nekog, nego bi bile domačice! ali jebiga, ne možemo živjeti od arije!

---

Pa, ovako kako si ti napisala naravno da sve to nema smisla.
Casa je prosto napisala da će hipotetički mama biti sa detetom čitavo prepodne i popodne do dolaska oca, a zatim će uveče par sati raditi neki slabije plaćen posao. Tako mama neće biti preumorna, kako ti kažeš, jer će raditi svega par sati, a dete će biti sa jednim od roditelja po čitave dane. Ali će im ostali životni uslovi biti puno lošiji nego da majka ima stabilan posao.
A sad, da li će dete biti srećnije tako, i koliko će im životni uslovi biti lošiji, to je stvarno totalno individualno, i zavisi od tako puno faktora.

Ko nešto ne može, ili misli da je to pogrešan i loš izbor, i ne treba to da radi tako, niko ga ne prisiljava.

Ali zgražavati se nad idejom da bi neko neko odabrao da detetu posveti više vremena, a manje novca, dokle god to dete živi u nekim civilizacijski prihvatljivim uslovima, (sito je, napito, oprano, obučeno adekvatno, obrazovano i dobija zdravstvenu negu ako mu treba), je prosto - nepristojno.
Jer, ni tebe niko nema pravo da prekoreva što si napravila toliki minus i da se iščuđava zar nisi mogla bolje i drugačije životne izbore da napraviš, zar ne?

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Zanimljivo mi je vidjeti kako su neke majke napravile karijeru od majcinstva .

---

kako napraviš karijeru od majčinstva, ne kužim?

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

kako napraviš karijeru od majčinstva, ne kužim?

---

To ti je nova fora.
Neke odrzavaju radionice, pisu blogove , knjige.
Ali zapravo sam htjela napisati da djeci i kucanstvu pristupaju kao radu u firmi.
Dnevni , mjesecni , godisnji planovi, ocjene ucinkovitosti izvrsenja plana i tako.
zapravo sam usla u taj paralelelni svemir trazeci ideje za skolovanje kod kuce koje mi trebaju za dodatno skolovanje kod kuce.

Istina, ja se virtualno 'družim' s jednom takvom ženom, ne samo da ima planove školovanja nego i financijski plan kojim pokazuje koliko zapravo njena obitelj štedi time što djecu ne šalju u privatnu školu nego ih ona školuje kod kuće.
Ali, naravno, sve je to moguće jer obitelj može (dobro) živjeti od jedne plaće.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Meni je vrlo zanimljivo vidjeti kako se neke obitelji organiziraju u drugim kulturama.
Zanimljivo mi je vidjeti kako su neke majke napravile karijeru od majcinstva .
i karijeru od skolovanja djece kod kuce.
Jasno , u zemlji gdje je to moguca opcija i gdje se moze zivjeti ( sa vise djece) od jednog prihoda.
Ok, to je kod nas nemoguca misija, ali se svakako moze promjeniti kut gledista.

---

Bome, da se kod nas plaća osnovno obrazovanje u vidu školarine, brzo bi se toga našlo i kod nas.

Kudri, ne mislim ja da ce dijete tako biti sretnije... Već da roditelji biraju.. I odlučuju.
Ja sam odlučila preseliti se na selo, raditi popodne kako bih bila uz svoju djecu dok odrastaju. Birala sam najbolje što sam znala. I ne zgrazavam se nad tim da neki biraju radit minus na tekućem... Iako bih ja to napravila samo u slučaju teške bolesti... I prati stenge u kvartu je meni prihvatljivije nego biti dužan. Zapravo ti odgovaram jer me baš jako zasmetao ton koji vidim u postu oko čistačice. Možda umišljam, al eto, smeta me. Ono ljudi koji čiste su ljudi kao ti i ja.

Prijateljica s posla (kolegica mi blesavo zvuci, zapravo) ima dva sina, oba jaslicke/vrticke dobi, ali niti jedan ne ide u vrtic. Skolarina im je preskupa, a i ne zele ostavljati djecu na cuvanju. Problem su rijesili tako da ona radi 20 sati tjedno, relativno fleksibilno, a muz joj je medicinski tehnicar i radi puno rano vrijeme u nekim drugim ludim smjenama. Djeca cuvaju samo roditelji, a oba roditelja rade i ponekad se sretnu zajedno. Njima tako odgovara. Nama, recimo, ne.

ma sve ok, svako ima izbor, uvijek imaš izbora, možeš popodne prati škale...
mislim, o čemu mi pričamo. govorimo o preokretanju života naopačke da trogodišnje dijete ne bi imalo "traume" od vrtića/jaslica. jer u većini slučajeva to su upravo - "traume".

Ma cvijeto, i ja mislim da su to 'traume'... Al me smetao onaj dio od ranije na temi kao institucija nuzno zlo al eto nemam izbora... Jednako osjećajam i prema minusu koji ljudi isto tako ne mogu ne napraviti...

Uključujem se u temu jer si sve nešto razmišljam..kada mi je dijete bilo skroz malo, prvih godinu dana - pod kraj sam jedva čekala da idem raditi. Bilo mi je malo zaglupljujuće na kraju i sjećam se da sam se na jednoj grupi svađala s mamama koje radije ostaju doma da je to bezveze i da dijete mora biti socijalizirano itd.
A sada kada ima 2.5 godine, sad mi je tako lijepo s njom, naravno priča, hoda, zezamo se...i sada mogu zamisliti da sam kod kuće. A vrtić je baš nužno zlo, nije tamo njoj loše ali nekako mislim da bi bolje procvjetala doma.
Imam prijateljicu iz Amerike koja je doma s malom, imam rođakinju iz Australije koja je ostala doma do 10. godine sina, ..njihovi muževi dovoljno zarađuju da one to mogu. Eto mi to ne možemo sebi priuštiti, ali kad bismo mogli, ja bih odabrala biti doma prvih nekoliko godina.

A vidite,mom malcu nije "nuzno zlo". Od vrtica vidim da je skroz procvao, propricao, tamo jede dok doma zeza. Plus sto voli ici i druziti se. U susjedstvu i obitelji nemamo niti jedno dijete njegovih godina,pa se nema s kim druziti.
Uvijek bih ga dala u vrtic. Makar samo do spavanja

Al vjerujem da bih mozda drugacije razmisljala da se tesko adaptirao,ili da se nikako ne uspije

Pa i to je istina, ovisi o djetetu, moja je baš mimozasta ili samo mala - ne znam.

Evo nas u razmišljanju o jaslicama... Od rujna prošle godine imamo čuvalicu i već smo prošli nekakvo razdvajanje, iako je svaki ponedjeljak minidrama.

Imat će taman dvije godine. Uf.. Pišem ovaj post i brišem 500 puta. Sama sa sobom raščiščavam je li to dobro. Teta čuvalica se dobro o njemu brine u smislu da je sit, čist, spava i ide u šetnju. Izrazito pazi da se ne ozlijedi.

Ali u tome se krije stalno natezanje da mu ne mora dati jesti svaki put kad je njemu dosadno, da je on vani sasvim sretan i da mu kupnjom kifle u pekari neće uljepšat boravak u parku (veli: nisam mu dala, a kolica puna mrvica, u džepiću od kolica keks, dok mu ja nisam još davala nikakve kekse, a i sad dobije od mene rijetko), da mu stalno govori ne, ne, ne, ništa ne smije sam isprobati, manje bitno-ali i pretoplo ga obuće, pa onda tipične starinske fore - dobar si/zločest si itd.

Last but not least, je odnos prema meni. Živcira me i njezin ekstremno patrijarhalni odgoj (a meni feminizam blizak), ali recimo da to nema veze u ovoj dobi, iako ni u to nisam sigurna da on ne kuži različit odnos tete prema meni i prema Gospodinu. Ja mjesecima preusmjeravam, pokušavam ispraviti krive drine na finjaka, jer pak ne želim ostaviti dijete nezadovoljnoj teti, al imam sve manje živaca ponavljat isto. A prestara je da bi mijenjala stil ponašanja.

I tako, mogli bismo si priuštiti još godinu dana tetu, ali mi se čini da njemu treba promjena (i meni). E sad jedino je problem u tome što nisam sigurna je li ta promjena na bolje.

Mislim da ću zažmiriti i upisati ga u jaslice i poslije pročitati ovaj post kad se budem pitala što mi je to trebalo...
Muž se potpuno slaže samnom, oko bitnih stvari se apsolutno slažemo.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Imam prijateljicu iz Amerike koja je doma s malom, imam rođakinju iz Australije koja je ostala doma do 10. godine sina, ..njihovi muževi dovoljno zarađuju da one to mogu. Eto mi to ne možemo sebi priuštiti, ali kad bismo mogli, ja bih odabrala biti doma prvih nekoliko godina.

---

nije stvar SAMO u lovi
vec i u cinjenici da ces u HR tesko naci (dobar) posao ako te nema na trzistu rada 10 godina (5, 7 ..).
Posebno ako si u nekoj struci koja se brzo mijenja (a u periodu od 10 godina, koja to nije?)

Da, istina, ova moja je bila doma, ali je u to vrijeme doktorirala, na kraju je sada našla posao u državnoj službi baš zbog tog doktorata - ipak se usavršavala nekako. Al drek to ja tu mogu, doktorat košta isto.