Cije dijete je pametnije i naprednije?

Ne znam da li vec postoje slicne teme, no bas me zanima kako gledate na "natjecateljski duh" koji se ispoljava medju roditeljima i kada se djeca medjusobno usporedjuju. Situacije tipa - necije je dijete moglo nesto napraviti sa 6 mjeseci, vase/tudje ni sa 9... ili obrnuto.

Na temu me potaklo nekoliko komentara mladih mama koje poznajem i koje su upravo ovo navele kao razlog zbog kojeg su neka prijateljstva cak i napukla, jer je odjednom postalo strasno vazno kada je cije dijete napravilo odredjeni napredak sto je bio povod za iscudjavanja tipa "a tvoja beba jos to me moze".

Jos nisam u tim vodama no svakako ocekujem da ce biti slicnih situacija. Nisu mi toliko zanimljiva poimanja starijih o tome kad beba treba poceti sjediti, hodati, drzati zlicu i slicno, ali me zanima kakva su iskustva sa mladim roditeljima nase generacije?

kad čovjek ima svoje dijete toliko je ponosan na njega da bi to rekao cijelom svijetu..međutim svijet niej uvijek dobar receptor...

ja sam, kao i sve majke, strašno ponosna na svoje cure, ali isto tako smatram bezobraznim previše naglašavati što mogu i što ne mogu drugi...

katkad mi pobjegne, ali ne mogu si pomoći...ljubav zaslijepljuje

Kad netko (pa i ja sama) "hvali" svoje dijete, na to gledam kao oduševljenje tim malim bićem i njegovim "odrastanjem u pravog malog čovjeka". Svaka me novina i postignuće vesele, kako kod mog djeteta, tako i kod drugih beba kojima smo okruženi.
Međutim, svjesna sam da postoje roditelji u kojima skriva natjecateljski duh i nadam se da takve neću otkriti u svojoj bliskoj okolini.

Citiraj:

---

Irchi prvotno napisa

Kad netko (pa i ja sama) "hvali" svoje dijete, na to gledam kao oduševljenje tim malim bićem i njegovim "odrastanjem u pravog malog čovjeka". Svaka me novina i postignuće vesele, kako kod mog djeteta, tako i kod drugih beba kojima smo okruženi.

---

potpisujem

Uh ima jedan naš poznanik koji je već postao stvarno naporan sa hvalisanjem, zaboli nas glava od njegovih prića, ja ga razumijem da voli takav naćin uzdizanja, ali mi stvarno ide na živce.
On je osoba kod koje se vidi da pretjeruje.
Inaće mi ne smeta neka normalna doza komentiranja uspjeha, sve ovisi na koji naćin i kako ih netko prezentira.

Meni je svako dijete jedinstveno poput moje djece. Kod mene se uvijek jave materinjski osjećaji i kad su na kupu ne gledam razlike. Moja su djeca ok i trudim se da zavole prirodu tj. da im taj osjećaj ljubavi daje smjernice dalje u životu. U nekim stvarima su bolji, a u nekim lošiji. Ja ih hvalim jer oni onda crpe nergiju iz tih riječi pohvale i još su sretniji. Kažem i da nešto nije u redu i vičem na njih kad pretjeraju. Hvalim ih i pred drugima, ali kad su to zbilja zaslužili.

Najradije bih rekla cijelome svijetu... ali ne govorim, iz čiste pristojnosti i obzira spram drugih roditelja :) p.s. ponekad se ipak ne mogu suzdržati ako nikoga ne boli :)

svjesna sam da je svako dijete osoba za sebe - ali kad je moje naprednije :lol: šalu na stranu, mislim da je uspoređivanja nemoguće izbjeći...ali, radije komentiram sa mm u četiri zida - u stvari me pomalo živciraju osobe koje se hvališu na sav glas ...

uvijek je zgodno nečim ublažiti svoje "hvalisanje".
npr. kada u razgovoru spomenem da je J. prohodao sa nepunih 10, 5 mj., onda dodam :"ali još ne priča...sve je to normalno, prhodati će i pričati kada sami odluče..."
osim što to zaista mislim, i nisam osoba koja se pretjerano hvali ičime, pretpostavljam da sugovornici mogu zaključiti da radim baš to :/
stoga, uvijek ublažim.

Ja se izbjegavam hvaliti svojom bebom, makar stvarno imam s čim :P , ali zato baka i prabaka sve to nadoknade- svi njihovi poznanici i prijatelji misle da sam rodila genija u najmanju ruku...

Mislim da nije nikakav uspijeh što je djetetu narastao zub. Ali jednog dana kada nauči voziti bicikl, ili kad pokloni nekom prvi put dar, e to su stvari zbog kojih ću ju hvaliti prvo njoj, a onda cijelom svijetu!

možda vam nečije riječi djeluju kao "samohvala", a u stvari je pitanje...

ja sam doživjela da su se mame maknule od mene kad sam pitala da li njihova djeca (iste dobi) rade ovo ili ono. naime - kako nisam imala knjiga, ni rodu, ni prijateljice s djecom - nisam znala što je uobičajeno, a što ne. pa sam pitala druge mame koje su valjda "procijenile" da se hvalim :? .

našoj (tadašnjoj) pedijatrici je sve bilo normalno, i ja sam na kraju otišla psihologu pitati što djeca rade ili ne rade, odnosno što je uobičajeno za tu dob.

rečenica koju je josie upotrijebila je meni super (za hodanje). :mrgreen:

možda vam nečije riječi djeluju kao "samohvala", a u stvari je pitanje...

ja sam doživjela da su se mame maknule od mene kad sam pitala da li njihova djeca (iste dobi) rade ovo ili ono. naime - kako nisam imala knjiga, ni rodu, ni prijateljice s djecom - nisam znala što je uobičajeno, a što ne. pa sam pitala druge mame koje su valjda "procijenile" da se hvalim :? .

našoj (tadašnjoj) pedijatrici je sve bilo normalno, i ja sam na kraju otišla psihologu pitati što djeca rade ili ne rade, odnosno što je uobičajeno za tu dob.

rečenica koju je josie upotrijebila je meni super (za hodanje). :mrgreen:

u mojoj okolini se najvise 'hvale' prehranom. te ovo dijete je vec sa 6 mjeseci papalo prsut, te ono dijete je vec sa 8 mjeseci papalo baklavu. kako su napredni! :roll:

josie ja radim isto što i ti, a primijetila sam da i druge mame to rade, a nisam baš sigurna da je to dobro, posebno pred djetetom, kao da odmah sada umanjujemo djetetove 'talente'. Kad netko pohvali Lein govor ja odmah kažem da je motorički nespretna, tako recimo mama od jednog dečkića iz parka koji je stvarno motorički turbo napredno dijete uvijek dodaje kako on slabo priča ..

Ne znam, moji roditelji su mene slabo hvalili, tj. uvijek bi istaknuli moje loše strane, i to mi baš nije ulilo samopouzdanje.

A inače, često se baš to što sorciere kaže, razgovor o tome što dijete može, shvaća kao hvalisanje - to se npr. redovito dogodi ovdje na forumu kad u nekom topicu krene uspoređivanje djece i priča o onome što mogu. Meni je hvalisanje zadnja stvar na pameti, ali sam jako dugo bila jako zabrinuta nad razvojem moga djeteta pa mi je itekako stalo da usporedim Leu sa njenim vršnjacima i da vidim tko što može, to je uostalom jedan od razloga radi kojih dolazim na ovaj forum. I nebrojeno puta su me takvi razgovori umirili - npr. bila sam ljetos uvjerena da su SVA djeca Leine dobi već ostavila pelene, a onda sam na forumu vidjela da baš i nije tako.

a ne Mima, kako to misliš umanjujemo?
ja nikada nisam rekla da moje dijete može letjeti i onda nadodala: "ali samo pola metra od zemlje".
kužiš što hoću reći..ja ništa ne umanjujem, niti preuveličavam i mislim da je to najpoštenije prema sebi i djetetu.
ovdje si navela primjer kako netko drugi hvali tvoje dijete, to ne trpamo u isti koš;)
u takvim slučajevima, ja pohvalim dijete te osobe (ako ga ima) i naravno zahvalim i potvrdim rečeno, i ne tražim "izgovor" za pohvalu od neke druge strane.

mislim da ja umanjujem važnost onoga u čemu je Lea dobra/napredna isticanjem onoga u čemu nije - tvoj me post jednostavno podsjetio na nešto što sam primijetila kod sebe, a mislim da nije dobro (a možda ti uopće ne radiš istu stvar). Ja sam, dakle, kad netko pohvali npr. Lein govor, ili kad ja pričam nekome o tome kako L. dobro govori automatski znala dodati .. ALI zato se (npr.) uopće ne zna popeti na tobogan! Zašto to radim (radila sam) - tko zna, možda zato da ne ispadne da se hvalim, a možda sam tako naučila jer su i o meni roditelji na taj način govorili. A možda radi uroka :lol: umjesto da pljucnem tri puta.

Jako dobra tema, ali ne znam ni sama što da kažem :/
Ovo što josie primjenjuje, to mi je odnekud poznato :mrgreen: i ja ponekad tako, a ponekad ne. Najčešće, u razgovorima "uživo", izbjegavam komentare o djetetovu razvoju ili motorici, pustim da sugovornik sam to primijeti ako želi (npr. dok gledamo djecu kako se penju na tobogan i sl.) Sve u želji da izbjegnem hvalisanje.
S jedne strane, smiješno mi je ono kad se roditelji malih beba "natječu" u tome čije se dijete ranije okrenulo na trbuh, kad je propuzalo, kad dobilo zube. Sve su to normalne razvojne faze koje svako dijete prolazi svojim tempom. A s druge strane, mi kao roditelji smo tako fascinirani svakim novim dostignućem da je normalno da želimo to podijeliti s drugima.
Sve je dobro dok se ta "natjecanja" ne odražavaju na djetetu. Onako, u stilu, bolji sam vozač od tebe jer sam naučio voziti bicikl s 2 godine, a ti tek s 2,5.

Ne volim hvalisanje. Ne hvališem ni sebe ni dijete. Mislim da postignuća svakoga od nas govore za sebe. Ali, onima koji ga vole i koji žele da im to pričam, kažem sve što je novo izumio, rekao, postigao, njegove fore, uspjehe itd. Možda se ponekad pri tome zaletim, u svom oduševljenju njime, ali uvijek pred ljudima koji ga znaju i vole. Pred drugima ga pohvalim, ali ne hvališem. Kad ga pohvalim ne dodajem nikakve dodatke koji bi umanjili tu hvalu. Ako dijete zbog nečega zaslužuje pohvalu ili pohvalni komentar, ne treba to odmah zagorčiti s nekim drugim njegovim nedostatkom ili slabijom stranom. I još nešto - o nekim njegovim izjavama i postignućima šutim, jer sam se par puta osvjedočila da mi ljudi ne vjeruju, odnosno misle da izmišljam. Te stvari su rezervirane za obitelj i najuži krug prijatelja. A svi ostali koji s njim dolaze u doticaj ionako će vidjeti što sve on može, ne trebam ga ja hvalisati.

ja ponekad umanjujem, odn. ublazavam.
ako se tonkica u parku vjesto penje po toboganu, a kraj nas stoji mama cije, jednako staro ili starije dijete to ne uspijeva, i divi joj se, ja cu reci: pa da, super je motoricki, ali jos ne govori... a eto, vas prica naveliko... ili nesto slicno.
doduse, ona jos ne percipira, ili ne razumije te moje primjedbe.
Za tonceka dobro pazim da ne cuje ako tako nesto za njega kazem.

MM njegovi roditelji nikada nisu hvalili, stalno su ga ispravljali i popravljali jer su oni takvi ljudi. Međutim u sebi su bili sretni da imaju tako dobro dijete. Kod mene je stvar bila obrnuta, mene su toliko hvalili da mi je to smetalokad sam bila starija, a kao mlađa mi je to bilo super poticajno. Moj tata je letač u ekstazi kad se radi o hvaljenju, ali jednakomjerno i grdi, kod njega nema sredine...ili valjaš ili ne valjaš i to više puta u danu.
MM i kad nesto fakat dobro zna, on ce skromno reci da mu je to poznato jer se time ne bavi i nije učio oficijelno, a što je dane i noći proveo s tom temom on neće ubrojiti u svoje znanje.

Ja svoju djecu hvalim jer vidim da im to treba, a i meni je koristilo, ali ih i kudim kad nešto ne valja. MM radi npr. isto, ali istim tonom tako da djeca fakat nekada ne znaju jel to hvaljenje ili je samo ok. Ja svoju djecu nikada nisam hvalila da bi istakla nesposobnost tuđe djece, niti mi je to ikada bila namjera.

Ni ja ne trpim hvalisanje. Drago mi je, naravno, čuti kako koja bebica napreduje, pogotovo na mojim proljetnicama :heart: , ali sam u životu imala prilike slušati roditelje kako totalno preuveličavaju uspjehe svoje djece ispadajući smiješni.
Ne bih sad navodila stvarne primjere jer sam skužila da dosta ljudi koje poznajem čita forum :mrgreen: , ali evo izmišljenih primjera, na tragu stvarnih: petomjesečno dijete za koje mama tvrdi da sjedi samo (dijete podboltano jastucima i nema govora o nekakvom samostalnom sjedenju); šestomjesečna curica koja navodno ima vokabular od 10 riječi kojima zna značenje ( :lol: - mala "brblja" i u tom brbljanju kaže svašta smisleno, koji put u pravom kontekstu, no to NIŠTA ne znači - tako i Kaleb od kad je imao 5 mjeseci viče "ajde, ajde" kad vadim ciku, valjda sam trebala okolo pričati da me dijete namjerno požuruje i da točno zna što znači "ajde" :roll: ); "pravo hodanje" desetomjesečnog djeteta (uz držanje za ručice iznad glave...); o hvalisanjima vezanima za hranu da ne pričam (to je već Felix spomenula).

Meni se koji put čini da ja, baš zbog te bojazni da ne ispadnem smiješna, umanjujem Kalebova postignuća - puno puta mislim da je nešto slučajnost i ne računam da on to stvarno može dok ne ponovi xy puta.

I drago mi je što sam, iako mi je, naravno, najljepše i najposebnije dijete na svijetu, uspjela zadržati objektivnost - ne mislim da je genijalac, već da je normalno, prosječno dijete.

I još nešto, usko vezano uz ovu temu: NE PODNOSIM sindrom "dresiranog majmuna", tj. kad roditelji pred gostima, prijateljima i sl. počnu forsirati dijete da otpjeva pjesmicu, izrecitira poemu ili pokaže nešto što zna. Super ako dijete to samo želi, ali forsiranje, koji put i uz ucjene i prijetnje (?!) mi je prestrašno.

Ulovila sam se i sama par puta da, kad nam tata dođe s posla, pokušavam privoliti K. da mu pokaže nešto novo što je naučio, ali se trudim kontrolirati i odustati odmah ako vidim da nije zainteresiran. Druge se ljude uopće ne trudim "impresionirati" Kalebovim postignućima (iako mi je, naravno, drago ako sam nešto pokaže).

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

I drago mi je što sam, iako mi je, naravno, najljepše i najposebnije dijete na svijetu, uspjela zadržati objektivnost - ne mislim da je genijalac, već da je normalno, prosječno dijete.

---

Potpisujem Lunu u cijelosti, ali posebno isticem ovaj dio i dodajem - za razliku od ostatka obitelji - meni kao mami je ponekad previse slusati koliko ga hvale, a posebno mi smeta kad pokusaju umanjiti neku drugu djecu na racun toga i tu ih obavezno opomenem... Ah, ta subjektivnost...

Luna Rocco, ali priznaj da kad ste TD i ti sami doma, da sate provodite diveci se i nabrajajuci po cemu je sve bas vase dijete najbolje, najpametnije, najgenijalnije...
bar mi tako radimo

MM i ja nismo skoncentrirani toliko na N. postignuća, ali smo zadivljeni kako je topla, draga, vesela. I briga me, kad mi se pruži prilika to i kažem, ali, bar se meni tako čini, nikada ne pretjerujem, nego eto jednostavno prokomentiram koliko je društvena, vesela, kako dijeli puse i sl. I da, uglavnom to prvo primjete drugi, pa onda se i mi složimo s time... :D U svakom slučaju, ide mi na živce kad ljudi pretjeruju pa, kako je Luna to vrlo slikovito opisala, pridaju neko značenje radnjama/postupcima koje to značenje stvarno nemaju. I onda se ja valjda trebam tome diviti, jer ako se ne divim, valjda sam onda zavidna :shock:

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

Luna Rocco, ali priznaj da kad ste TD i ti sami doma, da sate provodite diveci se i nabrajajuci po cemu je sve bas vase dijete najbolje, najpametnije, najgenijalnije...
bar mi tako radimo

---

Hehe, ja znam zabrijati da je mali karizmatik, pa mi MD umire od smijeha da sam jedna "od onih" mama. :lol:

Ulovila sam se i sama par puta da, kad nam tata dođe s posla, pokušavam privoliti K. da mu pokaže nešto novo što je naučio, ali se trudim kontrolirati i odustati odmah ako vidim da nije zainteresiran. Druge se ljude uopće ne trudim "impresionirati" Kalebovim postignućima (iako mi je, naravno, drago ako sam nešto pokaže).[/quote]

Ovo je super, ja sam to jedno vrijeme radila a onda sam skužila da je glupo i da nema smisla i da joj to ne želim priuštiti. Bravo za mamu :P

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

Luna Rocco, ali priznaj da kad ste TD i ti sami doma, da sate provodite diveci se i nabrajajuci po cemu je sve bas vase dijete najbolje, najpametnije, najgenijalnije...
bar mi tako radimo

---

He-he, i mi isto...

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Ulovila sam se i sama par puta da, kad nam tata dođe s posla, pokušavam privoliti K. da mu pokaže nešto novo što je naučio, ali se trudim kontrolirati i odustati odmah ako vidim da nije zainteresiran.

---

Meni Andrej uopće i ne ostavlja takvu mogućnost. Ima djece koja vole deklamirati, producirati se i sl. (to se u dobi od 2 godine već itekako vidi). Moje definitivno NIJE jedno od njih, a da bi demonstrirao neku svoju novu vještinu ili dostignuće - nema šanse. Čak i da želim "izrežirati" takvu scenu, ne bi mi uspjelo.
Zato više i ne pokušavam.

Ja nisam primijetila hvaljenje/hvalisanje djecom, nego upravo suprotno - da su zločesta, razmažena, bezobrazna, nezahvalna, debela, mršava, dosadna. .. E, pa ja bih radije da ljudi uspiju vidjeti koliko su njihova djeca predivna.

slažem se Luna oko "dresiranog majmuna" - to mi je prestrašno

ja sam uvijek umanjivala njegova dostignuća rečenicama prohodao je s 10 mjeseci, ali ne priča, al to više ne radim

nije to hvalisanje ako netko pita kad je prohodao, propričao i slično

ako vidim da neko dijete ne hoda sa 14 mjeseci i da to mamu brine uvijek napomenem da su djeca različita i da možda moj ne bude ne znam šta radio, a njen bude

Citiraj:

---

ovca_i_janje prvotno napisa

Ja nisam primijetila hvaljenje/hvalisanje djecom, nego upravo suprotno - da su zločesta, razmažena, bezobrazna, nezahvalna, debela, mršava, dosadna. .. E, pa ja bih radije da ljudi uspiju vidjeti koliko su njihova djeca predivna.

---

O, to da, čim prijeđu te magične dvije godine, do kad su predivne bebice. Koma.

Svakome je njegovo dijete posebno i divno. Ili bi barem tako trebalo biti..

Često na forumu pišem što je Keti novo izvodi, ali u stvarnosti je ne volim hvaliti. Jer ljudi često žele to odmah vidjeti (naravno da se njoj ne deklamira kako ide ovca dok se spušta niz tobogan).

A da sam ponosna na njen svaki atom, i da je meni najsavršenija - je. :mrgreen:

Što nikako ne znači da mislim da su ostala djeca manje vrijedna i sposobna. Stvarno mrzim kad mi drugi roditelji priđu, pitaju koliko je stara, i onda se jadaju "moje dijete ima 2 mjeseca više, a još ne.. (što god)". I uvijek im pokušam objasniti da će i ta djeca svladati isto kad budu spremni. I da sigurno mogu puno toga što Keti ne može..

Mislim da je jako tanka nit između hvalisanja i običnog razgovora o djeci i prepričavanja nekih svakodnevnih situacija.
Ono očito hvalisanje tipa "A tek moj mali/mala...!" me baš jako iritira, ali puno puta sam samu sebe uhvatila u nekoj izjavi koju bi netko drugi mogao shvatiti kao hvalisanje.
Npr. kad me pitaju kako su mi curke, ja uvijek kažem da su dobro, rastu, napreduju, često prepričam neki Megičin biser ili posljednje što je Linda naučila (evo, baš prije dva dana je prvi put rekla "tata" i imala sam potrebu to ispričati)... rijetko kad kažem išta loše kad zaista nemam što. Eto, možete i ovo hvatiti kao hvalisanje! Isto tako kad su me znali pitati da li je Megi bila ljubomorna kad se seka rodila, gledali bi me s nevjericom kad bi rekla da nije, pa bi se i to moglo shvatiti kao hvalisanje.
Neki dan mi se frendica požalila da joj se klinci tuku, na što sam odgovorila da moje baš i ne, ali da to ne znači da neće početi- to je ono Joseino "ublažavanje" da bih izbjegla dojam hvalisanja, što zapravo nije fer prema curicama.

Inače, zaista se trudim biti krajnje objektivna i ne smatram svoje cure genijalkama.
Ono što mi je genijalno je bezuvjetna roditeljska ljubav i divljenje bez kraja koje njih dvije bude u meni i MM-u, a to ne želim ni umanjivati, ni skrivati. :heart:

nedavno smo imali u vrticu roditeljski sastanak, i na pocetku smo se trebali predstaviti logopedici, i reci nekoliko recenica o tome u cemu je nase dijete dobro i sto nam se kod djeteta svidja.
Malo tko je uspio zaista izreci samo pozitivne rijeci, gotovo svi su ubacili pokoju kritiku, ispriku, opravdanje za ono sto smatraju losom osobinom...
i to je bas tuzno.
i ja sam vrlo dobro svjesna svih nedostataka i problema svoje djece, i pocesto o njima i u zivo i tu na forumu razglabam bez ustrucavanja. Ali isto tako znam u cemu su dobri, i cemu se divim kod njih (i odgovorno tvrdim, da ima materijala za divljenje :))

Ali to nije isto - hvalisanje, odnosno isticanje "vještina" svojeg djeteta koje su u stvari normalan dio razvojnog puta, i predstavljanje svojeg djeteta nepoznatoj osobi ili u novoj situaciji.
Kad je riječ o ovom prvom, izbjegavam uspoređivanja i isticanja, osim ako razgovaram s nekim stvarno bliskim.
Ali da moram svoje dijete nekome predstaviti, naravno da ću istaknuti njegove dobre osobine, bez kritike (za to uvijek ima vremena i kasnije!) ili nabrajanja eventualnih mana.

I ja mislim da to nije isto, ali gdje je granica?
Zašto je onda npr. Josie nelagodno reći da joj je dijete prohodalo s 10 i pol mjeseci i pribjegava "ublažavanju" ili zašto je meni neugodno reći pred mamom čija se djeca po cijele dane tuku da se moje cure odlično slažu?

Osim na roditeljskim forumima, izbjegavam pričati o klinkama ako me baš netko ne pita, a iznimka su, naravno, obitelj i bliski ljudi (ali oni ionako pitaju).

S Fionom mi se događalo da je zaista bila motorički zmajček, a i druge je stvari pokapirala relativno rano (ili su se slučajno dogodile rano - recimo, prve zubiće je dobila s 4,5 mjeseca, ali to nije nikakvo dostignuće i ni ona ni nitko drugi nije zaslužan za njih), pa kad me netko pitao s koliko se sama posjela, s koliko je počela stajati i slično, događalo mi se da nakon odgovora od drugih roditelja odmah dobijem porciju "a moje dijete zato zna/može" i to vrlo natjecateljskim tonom i tako se čovjek, htio-ne htio, nađe u nekom ping-pong razgovoru u kojem dječji napredak služi umjesto loptice.

Meni je jasno da je svakom roditelju njegovo dijete najljepše i najpametnije na svijetu, svaki mali koračić naprijed je za njega nešto najdivnije i želi ga podijeliti s drugima, no osjeti se kad je u pitanju roditeljska ljubav i ushit (a takve obožavam slušati i često ih sama ispitujem o njihovoj djeci), a kad je u pitanju čista kompeticija.

I posve, posve se slažem s Lunom :naklon: po pitanju dresiranih majmuna. I ne samo to, ja ću također izmisliti primjere da se ne bi našlo uvrijeđenih (ne)registriranih čitatelja :mrgreen: , užasno mi je kako ljudi forsiraju klince, pa ih tjeraju da napamet broje do dvadeset na tri strana jezika (kojima inače ne vladaju - a i zašto bi?), da recitiraju pjesmice čiji sadržaj ne razumiju i slično. Kad sam pitala jednu mamu čemu učiti malo dijete brojevima na engleskom, rekla mi je da je mala to sama pokupila gledajući dokumentarce na bbc-u. :lol: Mislim :? , od koga radi budalu, od mene ili od sebe? Nijedno dijete, pa ni direktna inkarnacija Leonarda, ne može iz izgovorenih rečenica apstrahirati brojeve, složiti ih po redu i naučiti ih recitirati. Kajgod. :lol:

Općenito mi je smiješno kad ljudi pripisuju djeci nemoguća dostignuća, opet se vraćam na Lunin primjer "pričanja" sedmomjesečnih beba... ono, mama recitira pjemicu, beba pri kraju stiha kaže "eeeee", pa "aaaaa" i to je "dokaz" da beba priča. Ja zaista, ali zaista ne znam kako reagirati u takvim situacijama. Ako spomeneš da to baš i nije pričanje, mama malog genijalca se nepovratno uvrijedi (dogodilo mi se), ako odšutiš, smatra se da si ljubomoran (dogodilo mi se) ili da si pak fasciniran, pa u daljnjim širenjima legendi o bebi-genijalcu stoji i tvoje ime: evo, i Sanja je vidjela... (dogodilo mi se i to). :lol:

Luna, kad smo već kod dresiranih majmuna, znaš što je još gore? Kad klinci ne žele sudjelovati u predstavi, pa demonstrativno šute ili se bave nečim sasvim desetim, ignorirajući ambicioznu majku-hvalisavicu, pa majka unedogled prepričava uspjehe svog malog čuda od prirode. A čudo od prirode je tri metra dalje, izgleda i ponaša se kao najprosječnije dijete svoje dobi. :lol:

A ja baš pred Lunom žicala Lindu da kaže kako ide praščić. :oops: Majmunče moje malo!

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

A ja baš pred Lunom žicala Lindu da kaže kako ide praščić. :oops: Majmunče moje malo!

---

:lol: ali ziher nisi pitala 200 puta dok te dijete ignoriralo

Sanja, to je to.

A što se tiče svinjčeta :lol:, jedna stvar je pitati dijete da nešto kaže/napravi (ako želi), a druga stvar je ponoviti to trideset puta, maltretirajući ga ( doista ne izmišljam, bila sam svjedokom takvih gnjavaža).

Btw, Linda, ti svoju djecu ne moraš sama hvaliti, ja ti ih hvalim gdje stignem. :heart: