Dva poroda kod kuce i jedan put u Koreju
No ja, inspirirana lijepom pricom nelitze77, koja se posluzila MOJIM babicama, da probam i ja nabaciti moju pricu, sto je krace moguce.
prvi porod kod kuce
Ja zivim u Stockholmu, i kad se moje prvo dijete zacelo bila sam prilicno nova ovdje, prakticki se tek doselila i pocela natucati jezik. Nikakvih specijalnih ideja nisam imala o predstojecem ne-bas-tako-planiranom roditeljstvu, a jos manje u porodu. Kakao je trudnoca odmicala, sama pomisao na odlazak u bolnicu u sred 'posla' mi se cinila vrlo neatraktivna.
Ne sjecam se kako sam dosla do toga da postoji alternativa radjanja kod kuce u Svedskoj (tada sam visila uglavnom na americkim i britanskim diskusija preko news-a, i tamo se moze naci puno informacija o alternativnim nacinima), uglavnom znam da sam uspostavila kontakt sa nekim babicama, u babica koja mi je pratila trudnocu, nju sam pametno odabrala jer sam vidjela se ona bavi porodima kod kuce (naime, sve babice koje potpomazu porode kod kuce istovremeno rade i u zdravstvu).
Medjutim, dugo se nisam mogla odluciti kako cu, najvise iz razloga sto se angazman babica za porod kod kuce placa iz vlastitog dzepa, a ja sam prava skrtica da bi placala za nesto (slicno) sto se moze dobiti besplatno (citaj, placeno od naroda he he) negdje drugdje.
Najgore je sto covjek ne moze dobiti nikakav savjet u takvim slucajevima buduci da svi smatraju da je porod u bolnici onako kako treba biti, i da si lud ako hoces roditi kod kuce, tu su stavovi svedjana prilicno jasni, oni ne podrzavaju porodjaje kod kuce.
Elem, ipak sam se odlucila odrijesiti kesu, i sastala sam se sa babicama prvi puta i u razgovoru se provuce da je mozda moguce kontaktirati politicko tijelo koje odlucuje oko financiranja zdravstva za subvencioniranje troskova poroda kod kuce.
Tu sam se ja razbacala na mom klimavom svedskom i kroz nepoznavanje kako svedsko drustvo funkcionira sam ipak uspjela doci do pravih ljudi, pisala ponizna pisma o tome zbog cega ja ne vidim bolnicu kao alternativu i tu mi oni odobre troskove, sigurno su si mislili, joj ti stranci, tko zna kako je odrasla, ne zna sigurno jesti sa nozem i vilicom, nek umre doma, platit cemo joj to, he he.
No ja, to je bila samo jedna kraca digresija.
Trudnoca je bila besprijekorna, ja sam se odlicno osjecala, trenirala u teretani i radila do samog termina.
Tjedan dana nakon termina je bio dan D, nesto sitno su trudovi poceli, ali kako covjek u tom stanju ima trudove svako malo nisam se obazirala na to. Muz je otisao na posao ujutro, a ja nisam nikako mogla naci nekakv ugodan polozaj u krevetu i odlucim da napunim kadu vodom i da se legnem u kadu. Tu sam se lijepo ljuljuskala, bio je krasan osjecaj tako lezati sa malim trudicima, jednako dobro kao sex hehe.
Najednom osjetim, oj moram na WC, dignem se i na WCu osjetim, ne to nije to (naime bila sam na WCu ranije ujutro), i vratim se u kadu.
U tom trenutku shvatim da beba je na putu van, ja sama kod kuce, muz na poslu, babice nisam zvala, ali kad beba ide van - kome je do telefoniranja, zasucem rukave i na 'posao'... :)
Koje li koincidencije, u tom trenutku moj muz dolazi kuci, kaze, nesto mu je reklo da bolje da se vrati doma, pozove babice da je vrijeme doslo, i one ga zamole da mjeri trudove, nisu skuzile da ja vec tiskam, koga briga za mjerenje kad se istiskuje...Nakon nekih 20 minuta rodi se bebek, i nakon jos 20 minuta dodju i babice, sredimo posteljicu i pupcanu vrpcu, legnemo se u krevet i slavimo sa gorgonzolom i vinom...
odlazak u Koreju
Ukratko, kad smo isli planirati drugo dijete, nije se htjelo. Zdravstvo nam nije uspjelo pomoci, i tu se mi odlucimo za usvajanje.
Usvajanja u Svedskoj su iskljucivo medjunarodna, tako da smo i mi krenuli tim putem. Nakon dugih procjenjivanja od socijalne sluzbe smo napokon dobili dozvolu, i odabrali za usvajanje zemlju sa najkracim cekanjem, Koreju. Na ljeto 2002 smo preuzeli jednu malu djevojcicu 3 mjeseca staru, setali se u egzoticnom Seoulu i uzivali u klopi i vratili se kuci uvecani za 1.
drugi porod kod kuce
Ljeto nakon Koreje, ponudi nam zdravstvo da sudjelujemo u nekoj studiji za neki novi lijek za pomoc kod zaceca, i da ne duljim, tu ja ostanem u drugom stanju. Isla sam na ultrazvuk relativno rano, mislim u sedmom tjednu trudnoce, i tu mi babica kaze, sve je dobro, evo ovdje jedan embrio i evo ovdje drugi embrio, oba srca kucaju. Ja se tu zapanjim, buduci da ne da nisam ocekivala trudnocu, cijeli tretman smo uzeli za salu, ajd kad vec placaju, nek im bude he he, ali nismo ocekivali trudnocu, ja sam se zadovoljila sa 2 djece. Nazovem muza i kazem mu ‘dva su’ a on kaze ‘ajde sva sreca da ih nije tri komada’. Iduca misao mi je bila, kvragu, kako cu sada radjati doma.
Tokom cijele trudnoce sam se osjcala uzasno, imala sam uzasnu mucninu do samog poroda, ali fizicki sam bila OK. Nastavila sam trenirati intenzivnu gimnastiku do 36.tjedna trudnoce, jer sam se samo tokom gimnastike osjecala rlativno normalno. Trudnoca sa blizancima bila je malo traumaticnija nego singl, ali se ja nisam dala smesti, nisam htjela na bolovanje, nisam htjela nikakve preglede osim rutine kod babice. Prilikom ultrazvuka prirasta negdje oko tjedan 30 pokazalo se da jedan od bebeka je bitno manji od normale, ali buduci da je moja singl trudnoca nakon 41 tjedana rsultirala u 2700g bebe, smatrala sam da je to OK I odbila daljnje ultrazvuke.
Negdje sa 36 tjedana mi je i tlak porastao ali nisam htjela doktoru, buduci da sam znala d ace me poslati na promatranje, i udjem li u bolnicu nema mi izlaska. U svemu tome nisam se mogla odluciti gdje da se porodim. Sto je jos gore, ima niskohospitaliziranih odjela u bolnicama gdje se poradjaju nekomplicirane trudnoce, ali bolnica nije htjela prihvatiti dvostruku trudnocu na takav odjel. Pokusala sam otici na razgovor oko rizika poradjanja kod kuce u ‘moju’, koji se preporucuje prije poroda kod kuce, I tamo mi je jedna mlada lijecnica rekla da buduci da imam jos dvoje djece kod kuce da moram misliti na njih I da su rizici da iskrvarim veliki kod dvostruke trudnoce. Uglavnom, nisam se uopce pripremila za porod, niti u bolnici, niti sam imala babice za porod kod kuce. Racunala sam d ace se sve nekako rijesiti, bebe moraju van uskoro.
Kad jednog petka, tocno nakon 38 tjedana, ujutro ode vodenjak. Krasam osjecaj. 30/4, proljece dolazi, vani sunce. Ja nazovem jednu od mojih babica sa prvog poroda i kazem ’voda je otisla, ostajem kod kuce’, a ona samo kaze ’ja sam upravo dosla sa jednog poroda, naci cu ti dvije babice (ja sam naime tokom trudnoce bila u kontaktu sa vise babica oko moga poroda, ali nista nije bilo dogovoreno, osim toga nije sigurno da sve babice zele pomoci tokom kompliciranijih poroda). Za 10 minuta zove moja stara babica i kaze ’saljem ti Ann i Cayenne’.
Tokom cijelog prijepodneva osjecam nevjerojatan mir u tijelu, neprimjetni trudovi, surfam, peglam (?!), zezam se s muzem. Oko podneva dodju babice u posjetu, pijemo kavu i jedemo nsto sitno, neprimjetni trudovi, i dogovorimo se da cu se javiti kad osjecam da mi treba pomoc, one ce biti u blizini. One odlaze oko 13.30 i ja punim kadu vodom i osjecam prvi snazniji trud i u iducem dolazi poriv za istiskivanjem, he he. Muz zove babice i kaze da se vrate sa toga sto su planirale, a mi se zezamo da se moram pozuriti zato sto on mora dici stariiju djecu iz vrtica u 14.30.
U 14.05 izlazi jedna cura, muz ju prima, divimo se, kad se sjetimo, oj, a druga beba?
Ja drzim prvo dijete i istiskujem drugo, he he, i djecak izlazi, u vodenjaku, koji puca kad ga muz primi. Mi se smijemo klincima i nakon nekih 10 minuta dolaze babice i pomazu oko posteljice i pupkovine.
