NETKO OVAKO, NETKO ONAKO..

Pozdrav svima,

dugo već pratim ovaj forum, radujem se kod svakog uspjeha, tugujem kod neuspjeha... i evo me među vas.
MM je 35 god. meni 33, u braku 5, pokušaji, pokušaji, pretrage, brisevi, spermiogrami... sve vam je poznato i predobro, sada čekamo prvu inseminaciju..
Kroz cijelo ovo vrijeme naš stav je da ništa u vezi "našeg slučaja" ne tajimo, ne skrivamo.. Uži članovi obitelji detaljno su upoznati sa svime, daju nam podršku, bodre, i oboma nam to puno znači.
Načelno, ne vičemo na sav glas da imamo problema sa plodnošću, ali isto tako, a znam da je to često slučaj, niti to skrivamo kao zmija noge..
Meni je to nešto što nipošto nije sramotno, a mi nismo neki NEljudi, ili MANJeljudi, ili ČUDNIljudi zato jer (još) nemamo djecu.
Moje je mišljenje, da što otvorenije govorim o tome, manje su glasine oko mene (koje me btw. ne opterećuju), ali ljudi kao ljudi, kada nema "materijala" odmah ga pronađu..
Kada me netko pita " što čekate? ", a takvih pitanja sam se načula u ovih pet godina, ja otvoreno kažem; Čekamo svoj trenutak.
Ne moram naglašavati da zlobnici odmah zašute..
Zanima me Vaš stav, jer sam često bila suočena s optužbama (nekih) da je to nešto preintimno i kako mogu tako otvoreno govoriti o tome?
Naglašavam, da ni ja baš ne dođem na gradski trg, pa obznanjujem svoje termine ovulacije, svoju bazalnu temperaturu.. ali meni bliska okolina je sa svime upoznata..
Isto tako shvaćam i one koji šute, taje...
Samo mi se čini da su oni nekako "više shvaćeni", jer su "jadni ipak u nezavidnoj situaciji i nije ni čudo, čim šute to znači da je to tako bolno, pa ih nitko ništa i ne pita itd. itd."...
Što vi mislite, i kako se nosite sa spomenutim?

i kod nas je uža okolina bila upoznata sa situacijom, nismo imali što tajiti, pa statistike govore koliko danas parova ima problema
dobijali smo maksimalnu podršku, znali su kad idem u Zagreb pa bi zvali da pitaju što i kako dalje
nije sramota imati problem, bar ja tako mislim, svi mi težimo imati djecu jednog dana, netko dođe do njih na lakši, netko na teži način
kad sam išla na prvu inseminaciju i kad je prošlo par dana pitali su jel uspjelo, kad sam rekla da nije bili su žalosni skupa sa nama ali i dali podršku za dalje
kad sam otišla na drugu, čekala sam dan M i kad nije došla isti sam kupila test i čekala drugi dan ujutro da MM ode na posao(prošle god u drugom mj) napravila test ono plus, isplakala se dobrih sat vremena i sišla u prizemlje u ložionu, naložiti centralno, u to svekrva otvori vrata i pita što ja tako rano, ja joj pokažem samo plus sa prstima, žena ne kuži i ja joj kažem imam plus, a ona sva sretna, skakale smo od sreće i naravno probudile i svekra i malo proslavili i ona kaže zar ti nisam rekla da ćeš ovaj put uspjeti :heart:
nadam se da će i tebi inseminacija uspjeti :saint:
razumijem i ljude koji ne žele pričati o tome, nismo svi isti, možda jednostavno ne žele da ih drugi ljudi sažalno gledaju ili žele sačuvati svoju intimu od drugih

draga frangapan, dobro došla među nas i još prije rješila svoj problem, baš sam se zamislila nad ovim tvojim pitanjem, pretpostavljam da si ti izabrala da govoriš o tome, ja sam izabrala da šutim o tome, ali se u stvari ponašam skoro isto kao ti, naime, moja mama, muževi roditelji, baka, bliža rodbina i prijatelji znaju da
imamo problema i koji su, što bi kao bilo da govorimo, ali poznanici, većina ljudi na poslu ne zna za naš problem, ... da li mi onda šutimo ili govorimo o tome, ovi koji znaju da imamo problem - eto rekli smo im, ali ne pričamo stalno o tome, u biti vrlo rijetko pričamo jer što ćemo pričati da idemo u postupak, da se nadamo, da nije uspjelo,... kad si dugo u tome već si i sebi, a kamo li drugima dosadan,...

mi šutimo, iako valjda najbliži kuže da nešto nije baš...
Meni je ovako najlakše, jer ja nikako nemogu biti žrtva niti volim sažaljenje.Ovako imam šansu u nekim situacijama zaboraviti, i ako samu sebe kontroliram i natjeram na mentalni odmak, nitko drugi me neće podsjetiti.

Mi apsolutno govorimo o tome.
Mozda ne ljudima koji nas nista ne pitaju upravo zbog razloga sto nam je glupo zapoceti tu temu dramaticnim tonom.
Drugima govorimo o nasem problemu kao da to on ustvari i nije, nekako kroz salu i prihvacanje...
Govoreci o tome na takav, smireniji nacin i mi sami pocinjemo vjerovati da je i to dio zivota i da smo spremni prihvatiti ishod kakav god on bio.
Ipak smo tu, zivi i hvala dragom Bogu zdravi, imamo obitelj, imamo krov nad glavom, imamo sto jesti, imamo malo ustedjevine...
Prosli smo mnoge faze, ocajavali, plakali, pitali se "zasto bas mi" jurili po doktorima (hmmm jos to cinimo), forsirali odnose kad nam se bas i nije dalo, no sve polako dolazi u normalu. Osjecam to.
Beba ce doci jednom...mi ju i dalje cekamo...

Ja otvoreno svima kazem sto je (naravno ako me pitaju).
Manje vishe sva rodbina i prijatelji znaju kroz sto prolazimo i znaju za nashe padove.
Nevidim razlog zasto da sutim (opet kazem ako me se pita), nije me sramota reci to je bolest kao i svaka druga. Ako mi nije neugodno reci znate sto imam gripu onda me nebi trebalo ni ovoga biti neugodno.
Ako ce me netko gledati drugacije radi toga neka gleda ja cu opet dici nos i biti sretnija od tog primitivca.
Dok sam sutila osjecala sam se onak da sam potistena kao kad te nesto muci a nemozes s nikim razgovarat o tome. Od kad sam počela otvoreno pricati o tome lakse mi je osjećam da sam se "istresla" ;)
Naravno bilo je i onih priča "ma sačekajte ..odite na more..opustite se.." ali i to smo u startu rijeshili odmah kazemo da imamo doktora koji je tu da nam kaze sto da radimo te da smo htjeli slusati "babske priče" trazili bi ih za savjet ;)
To mi je jednostavnije i bezbolnije nego ono da me susrecu na ulici i pitaju pa sta cekate ..kad ce beba itd. to me je doslovce ubijalo u pojam .. sada svi sute i nitko nista ne pita ;)
Iz toga sam izvukla i puno pozitivnih stvari npr. kad sam frendici rekla da moram hormone radit u roku 15 min. mi je nasla "stele" u bolnici da nemoram na nista čekati. Ovo je glup primjer ali kad se takvih "sitnih glupih " primjera skupi .. nakupi se dosta :mrgreen:

uvijek me je ubijalo u pojam ono kad mi netko dodje i kaze onako tiho "znaš ona ti nemoze imati djece .. samo šuti o tome oni to nikome ne govore"
:evil: :evil: :evil:

Ja iz dana u dan sve više šutim, a MM o tome priča jedino samnom ili eventualno s mojom mamom. On o toj temi ne želi pričati ni sa svojim roditeljima, iskreno ne razumijem zašto ali to je njegov izbor i to poštujem.

U početku sam otvoreno pričala ali samo ako me netko nešto pitao o tome, čak i na poslu. Nije me sram našeg problema i ne smatram to tabu temom. Kad smo napokon ostali T od neizmjerne sreće nismo mogli šutiti, moji na poslu su prvi saznali :roll: (naravno nakon MM-a). Na žalost naša trudnoća je završila kiretažom u 11 tjednu. Uz to što je gubitak trudnoće grozno iskustvo nas su najviše izmaltretirali ljudi oko nas, i to bliski (muževi roditelji, bliski prijatelji..) Kad su doktori (njih 5) ustanovili da našoj bebici srčeko više ne kuca i da ću morat na kiretažu prijatelji i muževi starci su nas počeli gnjaviti da su se doktori sigurno prevarili, da im ne vjerujemo, svaki od njih je imao svog "čudotvornog" doktora koji će mi sigurno pomoći, da moji doktori niš ne valjaju i ništa ne znaju.....i tako, svaki put kad bih se ja koliko toliko smirila, obrisala suze i prihvatila da moram na K zazvonio bi telefon i opet bi se javio netko pametan sa svojom teorijom. Na kraju su MM i moji starci doslovno zabranili svima da me zovu i nek me ostave na miru. Znam da su ljudi bili dobronamjerni ali u tom trenutku nisu mi baš pomagali. Imala sam osjećaj da svi oni misle kako meni nije stalo do te trudnoće kad odbijam njihove prijedloge.

Sad kad je to koliko toliko iza nas slušam priče (uz onaj odmah rukom) tipa ma ništa se vi ne sekirajte, SAMO se treba opustiti, ak ste jednom uspjeli uspjet ćete i drugi put, nemojte forsirati.....znam da su u pravu ali užasno me sve to smeta jer imam osjećaj da omalovažavaju naš problem neplodnosti. Da, znam da možda sad i pretjerujem ali takva sam i tak se osjećam.

Ja sad ako me netko nešto pita odgovaram općenite odgovore i pravim se 8) a u dubini sebe svakim danom sve više izgaram.....

Hvala vam na vašim odgovorima, čini mi se da svi mi u biti razmišljamo na isti način, samo netko je otvoreniji, netko zatvoreniji..
I ja sam "alergična" na one sažaljive poglede, i šaputanja.. :evil:
ali s vremenom čovijek ogugla.. ( i tako i treba zar ne?? :) )
Meni jako puno znači podrška, razgovori.. Ponekad se zaista sama sebi činim dosadna jer upadnem u neke faze kada mi je samo to na pameti, pa onda davim, davim, i kumu i sestru.. Ali osjećam da su i one dio "našeg projekta" i da kada konačno stigne i naša bebica, to će biti zajednički uspjeh..
Na poslu sam prvo vrijeme šutila, al onda malo, malo pa bi morala ostati kući zbog neke pretrage, pa dan , dva u bolnici, i onda opet počnu priče..
Zato sam svojoj pretpostavljenoj rekla koja je situacija i sada imam punu podršku kod svake pretrage, i svi me bodre i hrabre kada čekamo nekakve nalaze..

Kod nas su manje više svi upoznati sa našim postupcima .Netko više netko manje.Naravno dobri prijatelji i dijelić rodbine znaju skoro svaki korak ali uglavnom nekim poznanicima govorimo samo šture podatke i dosta općenito jer smatram da je to dovoljno a na poslu , jednostavno mislim da svi znaju ali pitaju samo oni bliski i oni kojima nažalost svako iskustvo puno znači , jer i njih muče iste stvari..Ali ipak moraš puno izostajati ,pa je onda to nemoguće skrivati a i nema razloga.
Puno mi znači podrška većine ljudi , ali moram priznati da nakon zadnjeg neg. rezultata jednostavno nisam mogla hrabro podnijeti sve te pozive
odjednom i iskrenu brigu i zanimanje tih ljudi.Shvaćam da je to bilo iz dobrih namjera ali sve to "žao mi je , hrabro , bit će..." znam da hoće ali ipak sam odlučila da će ovaj put to znati samo minimalan broj ljudi..A naravno ako bude pozitivno , vikat ćemo to cijelom svijetu...

Draga frangapan, ne odgovara mi anketa jer ja bih valjda odgovorila nešto treće. Pričam s prijateljicom koja je iz mog mjesta i u istom je problemu, samo je tek sad krenula to rješavati pa joj pomažem, moji doma znaju, tri kolegice s posla znaju jer moram pitati za GO ili bolovanje. I još par prijatelja (ica) zna, oni su ok pa se mogu izbrbljati. Ali nekako mi se čini od kako su se zaredali neuspjesi, moje na poslu nemaju komentara, kao da im na licu vidim - ne zanima nas, najbližoj familiji od mm smo ljetos rekli i nismo dobili natrag niti "super" ili "što će vam to", baš ništa, tako se osjećaš bljak...u postupku ako uzmem bolovanje, već se opterećujem s time da će me pitati one koje znaju - "jel uspjelo" ... i već unaprijed se grozim toga. Imam znanicu (cimericu) s IVF-a, živi u Njemačkoj, ona veli "nemoj nikome govoriti da si u postupku" i nekako mi se čini da ću tako i napraviti (skoro nikome) i to je ujedno jedan od razloga zašto neću na bolovanje i mirovanje poslije ET-a ...

Drago mi je da je netko pokrenuo i ovu temu. Vidim da svi mi manje-više isto razmišljamo. MM vrlo malo o tome razgovara, ja nešto više, tako mi je lakše, s time da je naravno naša bliža okolina (obitelj, prijatelji....) upoznata s našom situacijom, a ostali su kao nešto načuli ali nitko ništa ne pita, osim tu i tamo koji "dušebrižnik" s onim glupim pitanjima: pa šta još čekate i bla bla bla....naravno da mi ne pada na pamet objašnjavati svoju intimu nekome koga sretnem jednom godišnje, pa jednostavno u tom trenutku smislim neki odgovor koji će ga ušutkati.
Početkom rujna idem na svoj 1. IVF i nemam pojma kako će to sve proći, nadam se najboljem, e sad, vezano uz to dogovarala sam neki posao s jednom gospođom baš za kraj rujna i rekla sam joj da možda to što traži i neće biti izvedivo obzirom na moj IVF, a ona meni ispali ko iz topa: ..."ti ako si prava vjernica nećeš niti pomisliti na nikakvu umjetnu oplodnju!!??"
Toliko me je šokirala da sam još uvijek pod tim dojmom.

Molim, ovime apsolutno ne želim otvarati nikakve rasprave na temu vjere i sl., nedajbože nekoga uvrijediti (i ako ovome što sam napisala ovdje nije mjesto, molim da obrišete moj post) nego samo želim reći da u životu nećemo naići samo na odobravanje, sažaljenje i sl., nego i na osudu. Znam, sada ćete reći da ne treba to previše uzimati k srcu, ali izgovorena riječ zna jako zaboljeti.
Jer ona je to rekla u smislu da ako mi Bog do sada nije podario dijete, tko sam ja da se protivim Njegovoj volji, jer..."njena nećakinja je to apsolutno odbila!!!!"

Morala sam ovo s nekim podijeliti, a s kime ću nego s vama drage moje.
Sad me već i prošla ljutna na tu gospođu, oprostila sam joj njenu neumjesnu primjedbu i idem dalje.

vidim da su se do sad javile sve cure kojim JOŠ nije uspjelo
ali HOĆE, cure samo hrabro naprijed i glavu gore i želim vam svima puno, puno sreće jer znam kako vam je
uspjećete jednog dana to je sigurno :love:

[quote="snježana"]Početkom rujna idem na svoj 1. IVF i nemam pojma kako će to sve proći, nadam se najboljem, e sad, vezano uz to dogovarala sam neki posao s jednom gospođom baš za kraj rujna i rekla sam joj da možda to što traži i neće biti izvedivo obzirom na moj IVF, a ona meni ispali ko iz topa: ..."ti ako si prava vjernica nećeš niti pomisliti na nikakvu umjetnu oplodnju!!??"
Toliko me je šokirala da sam još uvijek pod tim dojmom.

Tako (bolno) poznato.
ALi ne zaslužuje niti jedan redak komentiranja, a kamoli naše živce.. Svaka čast svakome, i sama sam (umjereni) vjernik, ali izjave ovakvog tipa ne da ne odobravam, nego se gnušam toga..
:evil:

Ja pričam otvoreno, ne mogu šutjeti ( to mi je i inače mana :lol: ), tj. kao što ste i vi neke rekle, ne vičem na sav glas nego kad se povede razgovor o tome.
I znate kaj...otkrila sam da nas je puno više s ovim problemima nego što se to misli.
Zapravo kad sam 1.put svom šefu (sad je već drugi) rekla da idem na IVF on je imao totalno razmjevanja a "priznao" mi je i da je njegov sinčić dijete IFV-a. Direktor je rekao kako je i on s time imao problema, kad upoznajem neke nove ljude i pokrene se tema o trudnoći opet dolazim do saznanja da su ili oni u postupcima ili znaju nekog tko je u tome.... !!!
Meni je tako lakse, mada i ja malo osjećam nelagodu kad te nakon neuspjelog pokušaja svi ispituju, tješe.....s najboljim namjerama ( znate već onaj tip komentara.."opusti se, bude" )
Ustvari odlučila sam primjeniti taktitu ne pričati o konkretnim postupcima, ali otvoreno svima reći koji nam je problem !

snjezana, kao što je frangapan napisala, ono kaj ti je rekla uopće ne zasluzuje komentar, tako da se nemoj uzrujavati :heart:

Ja pričam otvoreno, ne mogu šutjeti ( to mi je i inače mana :lol: ), tj. kao što ste i vi neke rekle, ne vičem na sav glas nego kad se povede razgovor o tome.
I znate kaj...otkrila sam da nas je puno više s ovim problemima nego što se to misli.
Zapravo kad sam 1.put svom šefu (sad je već drugi) rekla da idem na IVF on je imao totalno razmjevanja a "priznao" mi je i da je njegov sinčić dijete IFV-a. Direktor je rekao kako je i on s time imao problema, kad upoznajem neke nove ljude i pokrene se tema o trudnoći opet dolazim do saznanja da su ili oni u postupcima ili znaju nekog tko je u tome.... !!!
Meni je tako lakse, mada i ja malo osjećam nelagodu kad te nakon neuspjelog pokušaja svi ispituju, tješe.....s najboljim namjerama ( znate već onaj tip komentara.."opusti se, bude" )
Ustvari odlučila sam primjeniti taktitu ne pričati o konkretnim postupcima, ali otvoreno svima reći koji nam je problem !

snjezana, kao što je frangapan napisala, ono kaj ti je rekla uopće ne zasluzuje komentar, tako da se nemoj uzrujavati :heart:

kak mrzim kad kompac poludi :evil:

sorry cure na duplicu !

Drago mi je da pricamo o ovome, jer i mi ne pricamo nikome osim roditelja i moje jedne prijateljice. Meni je jako tesko i imam potrebu s nekim da pricam. S MM pricam, ali onda se to svede na pronalazenje novih rjesenja ili prepricavanje...s mamom kad pricam njoj je tesko i puno s ebrine, pa mi je zao. Mama od MM me tjesi, ali ja izbjegavam s njom pricu jer umanjuje ozbiljnost problema (kao sto ste vec rekle, a to me izludjuje) imam osjecaj da ne prihvata d aje problem u njenom sinu i da bi joj bilo lakse da sam ja u pitanju, to me izludjuje do iznemoglosti. Za sada se dobro nosim sa svima, ali da je tesko, tesko je....hvala vama sto ste tako hrabre i sto ste tu zajedno sa mnom i ostalim curama

Draga Lanaaa,

dirnula si me svojim komentarom na moju temu.. Naravno da je teško, to što (mi) govorimo o tome ne znači da je nama lako, dapače.
Ja otvoreno govorim o tome kada me netko nešto pita jer smatram da to nije sramota, ali ne govorim svima i svakome o tome kako se osjećam. Iz mjeseca u mjesec..Govorim samo o tome da "imamo problem". . I sama ponekad nailazim na to da imam osjećaj da se naš problem banalizira, a onda s druge strane teško je i ljudima oko nas, ponekad nije stvar u tome da oni "namjerno" tako reagiraju, već jednostavno ne znaju drukčije i ne treba im to "zamjeriti" dokle god ti komentari nisu zlonamjerni.
Nama je trudnoća, dobivanje bebe, roditeljstvo.. nešto gotovo Božansko, kako vrijeme prolazi, kako u tom našem nastojanju da nam se ostvari ta velika želja prolazimo sve i svašta, to nije čudno. ONI kojima se sve to skupa ostvari na puno jednostavniji način ne mogu shvatiti intezitet osjećaja koje mi proživljavamo.
osim toga, tu je i negiranje.. recimo moj otac je u početku zapitkivao stalno, onda kad smo mi krenuli s pretragama i upoznali ih sa svime je zašutio. Mene je to boljelo, ali sam i ja šutila, a onda sam odlučila sjesti za stol s njim i porazgovarati..
Priznao mi je da mu je to bio šok. Jer ":. nikada nije bilo problema u našoj familiji.."
Ja sam sve okrenula na šalu komentarom : Evo sad sam ja "problem".. :mrgreen:
Ovo ti pišem zbog tvoje opaske na reagiranje svekrve..AKo je problem u TM shvati i nju..
U svakom slučaju, naši najmiliji nam žele sve najbolje.. Meni je jednom sestra u tijeku zajedničkog plakanja na nekakav loš nalaz, rekla da bi mi ona rodila bebu da može.. :cry:
Bitno da smo jake, a jake smo, da smo glave uspravne prema gore i da čvrsto vjerujemo da će naši :saint: jednom stići u naša naručja.. na ovaj ili onaj način.
Samo treba duboko vjerovati. U sebe. I svoju želju.

:love:

Mislim da ljudi banaliziraju problem neplodnosti djelimicno zbog toga sto ne mogu da prihvate da nesto nije u redu sa njihovom djecom a djelimicno ne mogu to da shvate jer nisu prosli kroz to. Realno, koliko ste vi u mogucnosti da se sazivite sa tudjim problemima kad vas pritisnu vasi najtezi problemi? Kako moja mama kaze: svakom je njegova muka najteza... Moja mama odbija da prihvati nasu stvarnost i uporno govori kako ona vjeruje da cemo mi dobiti bebu prirodno... A to me nekad nervira a nekad ne.
Bilo mi je tesko prosli put kad sam javila mami i sestri zadnje lose nalaze – nisu mi ni SMS poslale... Poslije kad smo pricale, vidjela sam da su se bojale upravo da me ne povrijede nekim svojim (naivnim) komentarom. I razumijem ih...
Ostali ne pitaju puno, ne bih bas ni voljela da me stalno propitkuju.
A cinjenica je otkako smo progovorili o problemu da smo saznali da ima jako puno ljudi u nasem okruzenju koji imaju isti ili slican problem...

Mi (Ja) pričamo! Kad neznam šutiti... :oops:
Znaju svi oko mene da želim djete ali da me i muči endometrioza.
Jedino neću pričati kada budem išla na IVF jer ne volim žalosne poglede ili još više neutješne utjehe od kojih ja osobno nemam koristi. Volim da su ljudi oko mene sretni jer i ja se tada osjećam puno bolje a sada da mi netko plaće zato što je možda IVF bio neuspješan to mi se neda prolaziti.

ja pricam - svima koji zele slusati i koji pitaju

mm prvih par mjeseci nije htio pricati ni sa kim, pa ni sa mnom, sad prica i s obitelji i sa prijateljima, dapace saznao je da vise njegovih prijatelja ima isti problem pa se sad oni o tome razgovaraju iz svog muskog ugla, sto mislim da je super

95% ljudi reagira super, dosad me razocarao samo jedan prijatelj koji je reagirao kao i Snjezanina poznanica, drugi su svi puni podrske (moram priznat da jos nisam osjetila sazaljenje i slicno, ali mozda i zato sto ja takve stvari automatski filtriram i ne dam da me diraju)

ja sam i inace osoba koja nista ne skriva i o nicemu ne suti, a obzirom na generalno licemjerje koje vecinom vlada u nasem drustvu mislim da se o problemu neplodnosti, losim zakonima i katastrofalnim uvjetima, ali i psihickim, duhovnim i ostalim izazovima s kojima se mi susrecemo jednostavno mora govoriti naglas jer ako smo nevidljivi necemo nista ni uspjeti promijeniti

više ne pričam, tak smo odlučili jer su nas priče ižmikale.

da ne velim kak me ustvari najviše opterećuje familija....svaki puta kad ne uspijemo ( bila sam na AIH, ITI 3 ili 4 puta, više ni neznam i sad na IVF) SVAKI PUTA MI KAŽU: DRUGI PUT MORAŠ MIROVATI I VIŠE SE PAZITI, ili ČUJ MOŽDA SI MORALA VIŠE PAZITI. pa dođe mi da ispizdim!!!! mučimo se već 6 godina. i kaj je najgore i ulovila sam se da razmišljam, kaj sam trebala i kaj sam radila, koliko puta sam išla van, ili u dućam. i takve gluposti.
pa savjeti odi drugom ginekologu, pij trave od poznatog travara, odi na more, odi u planine..ja bi da sam na tvom mjestu..neznam ni ja više. a svi odreda koji mi daju takve savjete imaju djecu, normalno su ostali trudni i to bezveze usput, nitko od njih nije imao nikakvih problema, poseksaju se i gotovo. pras. evo klinca. i te me priče dokusuraju.

e pa zato ja danas surfam, i družim se sa vama, jer ste vi jedine normalno :*

Poučeni iskustvom drugih i "pametnim" savjetima kojih su se oni naslušali mi šutimo iako mislim da većina ljudi oko nas znaju da imamo problema.
Bilo bi mi pametnije da sam se držala toga i dalje jer sam prije par dana dobila takav pametan komentar za moju trudnoću da cijelu noć nisam spavala, a jedva čekam dragu prijateljicu da mi ponovo digne živce pa da njome obrišem pod.
Priča počinje ovako: pita me frendica: Pa kako ste vi tek sad odlučili imati dijete? Kažem: imali smo nekakvih problema. Ona uletava: Ma znala sam ja da vi sigurno idete na UMJETNU OPLODNJU! E tu sam već pukla, ali sam prešutjela, pokušavajući joj objasniti da tu nema ništa umjetno.Bezuspješno.Zatim neizostavno pitanje: A u kome je problem?
Mislim si, pa kakve to ima veze, ali ipak popuštam i kažem u uvjerenju da razgovaram s normalnom osobom: u oboje. Ona uletava: Aaaa, moj s tim nema problema ( kao da sam rekla da mu se ne može "dić").
Par dana kasnije ista frendica ima spontani po 3 put, ali je svaki put bila prirodno trudna.
Ja ju tješim (preko telefona) i kažem kako je i meni počelo nekakvo krvarenje, a ona će meni: pa da, kad je tebi to NA SILU UGURANO.
Neki dan skupa čekamo kod gin. i sretnemo još jednu poznanicu, pita me jesam li trudna, kažem da jesam, a frendica se brže ubaci: da, vidiš koliko je dugo trebalo kada nije mogla kad je htjela.
Ne moram vam ni reći koliko sam se pokajala što sam rekla da smo imali problem.
Pitam se kako ću od ovakvih primitivaca zaštititi svoje dijete kad se uskoro rodi.

mi živimo u relativno manjem mjestu te je teško " sakriti " neke stvari - htjela ja to ili ne uvijek procuri. Nikad neću zaboraviti svoju svadbu kada sam bila prvi put trudna - moj svekar je prije torte u ponoć zgrabio mikrofon i svima objavio kako čekamo bebu što je bilo popraćeno gromoglasnim pljeskom 150 ljudi i mojim suzama radosnicama jer mi se upravo ostvaruje životni san ( bila sam trudna 12 tjedana ). Nakon tog trena sve je krenulo nizbrdo - doslovno nakon 10 minuta sam otišla na zahod i ispod prekrasne bijele vjenčanice ugledala krv - bio je to početak kraja, a za tri dana je sve bilo gotovo, spontani pobačaj. E, pa dok su svi ti ljudi saznali šta se desilo to je trajalo mjesecima, dolazili su, ispitivali, zvali.... katastrofa, željela sam da sve nestane, a sve je zabilježeno na DVD -u i trenutak objave je ovjekovječen. Da barem nije ništa rekao. Nakon toga druga trudnoća, neuspješna, pa vanmaternična, pa spontani - svi su nekako naslućivali da se nešto dešava loše s nama, svi su nešto zapitkivali, nije bilo moguće izbjeći tu gomilu pitanja. Imam veliku rodbinu - kad zna jedan, znaju svi, na poslu čim me nema odmah misle da sam trudna i da nešto ne valja... pa opet pitanja - kad, što ćemo, kako, što poduzimamo. Puno puta poželim da je sve ostalo među užim krugom ljudi jer me umara stalno objašnjavanje - točno znam s kim mogu o čemu razgovarati, tko me shvaća, tko me pita reda radi, tko je znatiželjan.... U cijeloj priči najvažniji smo MM i ja, svi drugi su sporedni likovi, mi najviše patimo zbog toga što nam se dešava, nitko drugi - a ponekad se dovodim u situaciju da mi je teško jer muževa mama nije još dobila unuka od svog mlađeg sina - i ubijem se psihički. Zato ne mislim više nikome ništa govoriti - samo onima kojima je neophodno - to je naš život. Razgovarati uvijek mogu s vama, a mi se jedini apsolutno razumijemo :love: :heart:

Svi znaju za problem jer ga je zbog duljine braka i logistike (izostanci s posla i sl.) s vremenom bilo nemoguće tajiti (a i jer sam ja tip pričalice). Detalji postupaka, uzroci, kako to ide - odgovarala baš na pitanja, ali nisam nudila detalje nikome osim Rodama - što ću ih time zamarat, to su drugi svjetovi, a i ništa pametno mi na tu temu nemaju za reć, jedino koji put edukativno da to što su mi vratili embrije ne znači da ću odmah bit trudna. Nakon prve 3 godine ne da nisu znali detalje, nego ni kad smo u postupku (osim moje šefice i dr. koja mi je pisala bolovanja, logično).

ZO, :heart: .

Naravno da slute da nesto nije kako sto treba ,no mi se nedamo nikako :mrgreen:.Na pitanje: jel ima neki problem-da ima bila bi non stop nasekirana .A sta neides za svaki slucaj napraviti neke pretrage - pa napravili bi kada bi bilo potrebno i slatko se nasmejem iako srce mi se cepa od boli.Poznam mnogo primitivne ludi, a i mnogo sa velike uste pa nebi htjela i da se i sa njima zamaram jer sam jako osjetliva.Roditelji htjeli smo da postedimo od tuge pa tako da nasu tajnu znate samo vi :* :love: :heart:

ma ko to kaže da nemožemo imat djecu,da ga ja čujem :evil: .....mi samo sada trenutno kad se nama hoće nemožemo zatrudnit,ali cure moje imaćemo mi i te kako djecu.
Ja svima ko me pita kažem di je problem ,ali ljudi to okrenu i prošire glasine pa ispadne ono kao...ona ti je neplodna i jadna nikad neće imat djecu...od buhe rade slona....pokazat ćemo mi njima :mrgreen:

Mi smo pričali svima i tako jedna, druga, treća, četvrta, peta godina pa ja trudna svi veseli, pa ja spontani svi žalosni, pa mene prošla želja za pričanje sa svim dobronamjernicima i onima koji glume. Jednostavno danas pričam na kavici sa Vama :love: Ostali ako pitaju dobiju šture info tipa idemo, bili, nema ništa. Ako krenu detalji radim rez jer zbilja više nemam snage objašnjavati ljudima detalje a da se ne radi o osobama koje imaju isti problem. Što će im te pojedinosti. Umorna sam od priče. Na poslu svi znaju (nakon toliko godina i postupaka ne možeš sakriti).
Ma da me netko pita za savjet rekla bih ako niste debelokošci šutite i lažite i nikome ne pričajte.
Da sam za Rode znala ranije bilo bi mi lakše. Mi se najbolje razumijemo bez obzira koliko smo različite. Sve nas veže isti cilj i to nas zbližava.

Ja sam odlučila ako me pita netko tko zna kako je s time kod nas, reči ću da neznam dal' ću i kada ići ponovo, želim oko sebe stvoriti atmosferu da smo odustali, tim više što imam već podosta godina pa me i zbog toga sve pomalo smeta...

ina trudnice draga :heart:

Jutro curičke!!

Fino smo se raspisale ovdje, i drago mi je da sam pokrenula ovu temu jer mi se čitajući ispisane retke doživjela nešto posebno..
Naime, iza svake, ali svake, vaše napisane riječi osjećala sam kako prvi put negdje "pripadam". Da me ne shvatite krivo, prvi put sam se osjetila nekako sigurno, i "među svojima".
To potvrđuje ono već puno puta napisano, što i ostale cure primjećuju i osjećaju, cijela ova mala zajednica ovdje je od neprocijenjive vrijednosti.
Po mojoj maloj anketici ispada da nas više govori o svom "problemu" nego što nas šuti..
Međutim, bez obzira na naš izbor svi se susrećemo s istim pitanjima, osjećajima, strahovima...
Ovako na jednom mjestu osjetiti toliku količinu pozitivne energije zaista puno pomaže..
I bez obzira da li smo "šutilice", ili "pričalice" , "dijagnosticirat" ću DA ĆEMO SVE biti super mamice našim :saint: !

ugodan dan svima!

Citiraj:

---

Sanja79 prvotno napisa

.. Moja mama odbija da prihvati nasu stvarnost i uporno govori kako ona vjeruje da cemo mi dobiti bebu prirodno...

---

i moja mama :evil: i mene to totalno izluđuje. Iako sam joj milion puta objasnila dijagnozu, žena ne odustaje i naš problem tumači našim načinom života, zamisli dijagnostičarku. Evo ja sam sad na nekom karijernom prelazu i ona mi tvrdi da ne trebam prihvatiti novi posao, nego fino se opustiti i ako "pravimo dijete" neka nam to bude prioritet ...
Njoj ću svakak pričati o svemu manje i manje iako mi je mama.

Citiraj:

---

talia7 prvotno napisa

Citiraj:

---

Sanja79 prvotno napisa

.. Moja mama odbija da prihvati nasu stvarnost i uporno govori kako ona vjeruje da cemo mi dobiti bebu prirodno...

---

i moja mama :evil: i mene to totalno izluđuje. Njoj ću svakak pričati o svemu manje i manje iako mi je mama.

---

Teško je to za shvatiti.. Moja mama je meni apsolutna podrška, vidim da joj je teško, ali pokušavamo zajedno rezimirati da je stvar takva kakva je i da nećemo sad kukati nad sudbinom, nego iskoristiti medicinu na najbolji mogući način, i čuvati svoje živce i energiju za to.
Drage moje možda je od odabira šutnje bolje stvarno otvoreno s njima razgovarati i umjesto konstantnih pokušaja da im se predoči stvarno stanje stvari, pokušati saznati zašto reagiraju na taj način?!
Ne znam, ne želim pametovati, ali nekako mislim da ne treba "rezati" spone. Mama je ipak mama..

e moje curke,
citam vase postove, i mislim si, o moj bože, pa kakvih to ljudi oko nas ima.
zali boze tehnike i 21 stoljeca, kad smo na civilizaciji pracovjeka.

talia 7 : starci su me pojeli, dala sam otkaz radi stresa, pobacila sam neznam koliko puta od sekiranja, a oni su mi rekli nakon par mjeseci, da sam trebala ostati raditi tam. toliko o pametnim starcima.....
zo: tvoja prica me je rasplakala, tako mi je zao. ti si mi prva pruzila utjehu kad sam se javila prvi put. hvala ti jos jednom. divna si.znam da ces biti kad tad mama. :*

svaki puta, ispocetka, neizmjerno sam zahvalna vama i sretna sto vas imam :love:

Kad smo saznali da imamo problem rekli smo roditeljima i ja svojim najboljim prijateljicama. Nas četiri smo zajedno od pelena i kao sestre su mi. Nikad me nisu gnjavile pitanjima, niti mi rekle nešto loše uvijek su mi bile podrška i tu i tamo ih je zanimalo što se to zapravo radi.
A ostali će uvijek imati pitanja, možda ne iz zlobe, nego im valjda nije jasno zašto još čekamo. Meni će evo uskoro 5. godišnjica braka i u početku su više ispitivali, a sad manje.
Nisam rekla svima ,ne zato jer se toga sramim , nego jer ljudi ne znaju što je to potpomognuta oplodnja - za njih je sve to nepoznato. Nisam se željela dovesti u situaciju da me sažaljevaju i govore mi iza leđa, a ne znaju o čemu se radi.

Slazem se da ne treba rezati spone ali kroz razgovor s ljudima vidim koliko i kakvu su nam podrsku spremni dati. Po tome znam vrijedi li im govoriti detalje ili ne...
Moja mama ne zeli prihvatiti cinjenicu da njeno dijete moze imati takav problem, zao joj je jer moram proci tim trnovitim putem i nada se najboljem jer ona nije imala nikakvih problema u tom polju. To mi je savrseno prihvatljivo. I prestala sam traziti njeno duboko razumijevanje naseg problema. To ti je kao da dijete ucis nesto sto je van njegovog polja razumijevanja (npr. Kvantna fizika- lupam). Medjutim, kad mi treba podrska i utjeha – ne treba mi neko da kaze – ma vi cete dobiti dijete potpuno prirodno. Jer meni ni malo ne pomaze negiranje problema.
A s druge strane, nemam je namjeru uputiti u postupak i pikanje i ostale (fizicke i dusevne) boli jer ako se ja vec patim ne mora i ona. Dovoljno mi je da znam da bi mi bezuslovno i bez pitanja pomogla u svakom mogucem pogledu...

Citiraj:

---

Sanja79 prvotno napisa

. Dovoljno mi je da znam da bi mi bezuslovno i bez pitanja pomogla u svakom mogucem pogledu...

---

:heart:

Lijepo si ovo gore napisala..Ne treba forsirati..treba svakome "dozirati" onoliko informacija koliko je spreman shvatiti i prihvatiti.

Tako da bude lakše svima.. I ja koliko god sam bliska sa svojom mamom isto ne planiram da joj baš u detalje opisujem sve, pa tako i boli koje prolazim i koje ću još prolaziti i fizički i psihički.
Čemu?
Dodatno nerviranje (još i njoj) zaista nije potrebno.