razmisljala sam neko vrijeme dal da stavim pricu, pa sam odlucila da hocu :mrgreen: maloprije sam ju citala, pa me zapljusnulo sjecanje, pa sam malo cmoljila, malo uzivala. ljepotica spava s bratom i sestrom, a ja gubim vrijeme na webu.
Printable View
razmisljala sam neko vrijeme dal da stavim pricu, pa sam odlucila da hocu :mrgreen: maloprije sam ju citala, pa me zapljusnulo sjecanje, pa sam malo cmoljila, malo uzivala. ljepotica spava s bratom i sestrom, a ja gubim vrijeme na webu.
u ovoj je trudnoci sve islo potpuno suprotno mojim predvidanjima. od datuma poroda, horoskopskog znaka moje kceri, do predvidanja o trajanju i intenzitetu poroda (to je bio najveci zajeb :mrgreen:) vec sam se bila pomirila s cinjenicom da cu biti jedina zena koja je ostala zauvijek trudna. termini su bili izracunati, 16.7. po zm, 14.7. po tickeru (koji je uzeo u obzir da su mi ciklusi bili 25 dana), i po mom nekom filingu 13.7. naravno, sve krivo. prosao je 27.7. a od bilo kakvih naznaka poroda apsolutno nista. vec sam imala dogovorenih par druzenja na koja sam stvarno mislila da cu ici i dalje trudna. hvala bogu da u ovoj trudnoci nisam isla na neke kontrole gdje bi me smarali indukcijama i slicno: citala sam koksynu pricu na rodi, kako ju maltretiraju, i nervirala se. i tako, dosao 28. dok sam spavala, kadli me oko 5 ujutro probude trudovi. koje iznenadenje. reko hvala bogu vise, moja su kukanja urodila plodom. nisam bas mogla spavati pa sam igrala tetris na mobitelu, sto ce kasnije obiljeziti cijeli ovaj porod, skoro do kraja.
javila sam b. jos po noci kakva je situacija da zna racunati na mene. cijeli mi je dan prosao nekako u magli, znam da sam isla na kavu s frendicom, za vrijeme setnje i kave me sarafilo pa sam sve gledala da se drzim blizu kuce, a kako se ispostavilo--bezveze. dosla doma s kave, sta sad, ovo ono, a trudovi i dalje neredoviti i svakakvi. u nekom trenu popodne sam odlucila da stvarno nema smisla da budem doma, pa sam otisla do mojih, tamo su bila djeca. mama je bila vani, to mi nije bas pasalo jer sam maltene ja morala bedinati djecu i starog, posto mu nisam htjela reci da se nes dogada. nekaj sam cvaknula za jest i odlucila da cu ici opet doma, jer se tamo nerviram. nazvala sam borisa i on je reko da ce pokupit klince i dovest ih doma (interesantno je da nemam pojma gdje je on bio kad sam ga zvala, imam totalnu amneziju na trenutke). krecem ja tako prema doma, i kuzim da dok hodam imam cijelo vrijeme jedan duugacki trud, znaci sve vrijeme od mojih do doma (2 minute). penjem se po stepenicama, i dalje trud, dodem doma i sjednem na kauc, i sve stane. javljam b. da nemam pojma kaj se dogada, ko budala, treci put radam i nis ne kuzim. kad hodam, idem na wc i slicno imam non-stop trud, a kad sjednem--nis. sad opet slijedi dio kojeg se ne sjecam, samo kroz maglu znam da sam opet gledala di cu, sta cu sa sobom, van vise ne idem, telku malo probam gledat ali ne ide, idem u kadu pa mi ne pase tolko, ****te sta da radim da vrijeme prolazi?! mislim da sam u nedostatku ideja isla nesto pospremat po kuci, samo da smetnem paznju s toga da cekam da se trudovi ustale i da cu danas roditi.
ne znam vise ni kako je doslo do toga, zatvorila sam se u spavacu gdje sam prije toga namjestila neke podloge i rucnike po podu, trudovi su sve jaci, vec ih pusem i prezivljavam, a u pauzama, u nedostatku ideje za nes pametnije--igram tetris na mobitelu. u neko doba su dosli boris i klinci, slabo se tog sjecam, otisli u dnevnu a ja u spavacoj "radim". pokusavam prezivjeti trudove ovako, onako, na kraju kuzim da je jedini nacin da ih podnesem da stojim, hoduckam ili se naslanjam na zid, istovremeno si masirajuci kriza koja me rasturaju. ponekad sam se naslanjala i na susilo za ves, nadajuci se da nece puknut pod mojom tezinom. vec me pomalo pocela hvatat neka malodusnost, trudovi su tak jaki da me polako razvaljuju, cak sam i prestala igrat tetris u pauzama, a opce ne znam blizim li se kraju tunela ili ne. kak cu ja ovo, ocu moc izdrzati? saljem b. poruku da dode. bio mi je bed da dolazi i da cuci ovdje 10 sati, pa sam jedva opce donijela odluku da ju pozovem. u nekom trenu mi pada na pamet moje veselje jutros kad su trudovi poceli i razmisljam da li sam normalna, veselim se ovoj rasturacini, koji sam mazohist. no dobro, sto se mora ovo ono. kad je b. dosla ja sam taman prepuhivala trud, a mislim da su prve rijeci koje sam joj uputila bile neka socna psovka. vec mi je fakat islo na zivce to sto me trudovi tak razvaljuju. zalila sam svoju sudbinu da ne mogu roditi lakse ili barem brze. glavom su mi prolazile neke misli na carski rez ili neke druge kombinacije vadenja bebe u kojima ja ne bi aktivno sudjelovala. ovako retrospektivno mislim da sam opasno ulazila u tranziciju, cak sam pocela osjecati neke "senzacije" u donjem dijelu trbuha, kao da beba prelazi u kanal. ono sto me najvise nerviralo od svega je to sto sam tocno osjecala kako ne mogu opustiti misice zdjelice ili cega vec, ma kako god pokusla, koju god pozu zauzela osjecala sam da sama sebe kocim tim stiskanjem. naravno, psovala sam sve u 16 i zalila se b. da koji bog ja moram napraviti, kako cu pustiti bebu kad se ne mogu opustiti, zasto ne mogu naci polozaj koji mi odgovara.. beskraj jadikovki i samosazalijevanja. klecala sam na podu kraj kreveta, naslanjajuci se na njega gornjim dijelom tijela. taj polozaj mi je bio ok u trudu, ali izmedu se nisam mogla odmoriti jer mi je bilo neudobno, a ako bi probala zauzeti neki drugi polozaj trud bi me raspolovio intenzitetom. pa tako, red trudova, red kukanja.. u nekom trenu mi b. predlaze da idem u kadu, malo sam skepticna jer ranije nisam bas srasla s istom, ali reko ajde, bilo kakav pomak, promjena su dobrodosli. u kadi sam kleknula, i kako kleknula, tako ostala. samo sam u trudovima vikala da makne sve od mene (to sve je vjerojatno bio tus) da me nista ne dira, dolazilo mi je da eksplodiram od muke. naslonila sam glavu na onu dasku iz ikee na kojoj stoje djecje igracke za kupanje i plakala od muke kad bi osjetila da mi stize novi trud. o boze, jel moguce da to tako boli. ne sjecam se da sam toliko patila s prvo dvoje. izmedu trudova super, lucidna sam i sve kuzim, ali kad trud pocinje, mala se pocne mrdati da nagovijesti novi krug pakla, a mene oblijeva osjecaj ocaja jer moram prolaziti kroz tu muku koliko sekundi? minuta? opet, i opet, i opet. e sad dolazi dio kojeg se jos teze sjecam, znam sam u nekom trenutku objavila da mala prolazi kroz kanal (uz jos 100 objava da ne mogu vise, da nikad vise trudnoca, beba, nista, da necu moci roditi, bla bla truc..) a b. mi je rekla da izadem iz kade jer sam tamo pola u vodi pola vani. pa sam izasla. prvo sam probala sjesti na onaj mali stolcic (ikea :mrgreen:, jel ovo placeni oglas) koji klincima sluzi kao postolje. oh, kakva greska. onda sam se klekla ko onda u spavacoj sobi, glava na rub kade i rasirila koljena. ajde, nekako, iako u tim trenucima ne pomaze vise nista. ona neumoljivo prolazi razdiruci me na pola, ja ne mogu vise da ju samo propustam, pocinjem tiskati i vikati, kasnije mi je boris rekao da je zvucalo kao da se svadam s nekim, ajde izlazi van, ne mogu vise.. sjecam se pomijesanih osjecaja nemoci i olaksanja kad sam skuzila da je glava pred izlazom, i srama sto se toliko derem. sjecam se pitanja u glavi kako da ju istisnem, kako?? otkud da nadem snage, vise psihicke nego fizicke, to je onaj osjecaj tocno u podne, iako je na kraju ispalo tocno u ponoc, kako da se prisilim da se napregnem do tocke pucanja da ona moze izaci? nekako sam se uspjela natjerati da stisnem, i onda onaj osjecaj, izlazak glave,uh, uspjela sam, ali gdje je olaksanje? samo djelomicno, jer jos je nesto unutra, kako nije iskliznula odjednom kao ovo dvoje? sta sad da radim, jos snage, jos pucanja, kako, otkud?? cujem ju da je pocela plakuckati, neki kmeketavi zvuk u tisini, nesto nevjerojatno. jos jedan stisak iz neznam-otkud-mi-snage i onda ono najbolje, najveca bol, najvece olaksanje, napokon osjetim kako se migolje ostaci tijela kroz rupu i pocnem plakati od srece, olaksanja, gotovo je, napokon, uspjela sam, izdrzala, prezivjela, placem i sad kad se tog sjetim. a ona divna, mekana, mirisna, ziva, aaa, koja nagrada, novi zivot i za mene i za nju :lol:
b. mi ju je dodala, uzela sam ju u ruke i pocela mahnito ljubiti i nesto joj trtljati, presretna sto je ona tu i sto je napokon gotovo s mucenjem. ne znam kad sam ju pogledala i ostala osupnuta ljepotom, covjece kakve usnice, koliko kose!! ovi mi govore da se dignem i odem leci u sobu a meni se neeeideee, ostala bi zauvijek u toj kupaoni s tim cudom u rukama. ali ajde, dizu me, odlazim u sobu, dolazim do kreveta i dok cekam da biser od borisa stavi plahtu koju je zaboravio staviti na nepromocivu presvlaku osjetim kako mi se pocinje niz noge slijevati krv. pitam b. jel to normalno (u primozgu razmisljajuci hoce li ostati tragovi na mom predivnom parketu), ona kaze da je, da mi se posteljica odvojila. i tako ja legnem s predivnom na krevet, ne primjecujem nista osim nje. odjednom--opet bol, opet trud!? reko sta je sad ovo, kakva je to prevara, pa gotovo je, zasto me pobogu tako boli, nismo se tako dogovorili.. opet sijaset jadikovki, mogu si mislit kako je b. bilo to slusati :roll: i nista, opet sta se mora, istisnem i posteljicu. zahvaljujem nebesima da je bar mekana kad je vec tako velika, pa osim malo neugodnog osjecaja nije nista strasno. b. me cisti i gleda (ja naravno kukam, nemoj, boli, au, auuu) i konstatira, na moje ogromno iznenadenje, da nisam nis pukla! wow. superkul. opet magla, sjecam se samo izmedu silne zaljubljenosti u moju mirisnu ljepoticu da smo ju vagnuli, imala je 4150, duga oko 53. dosli su i klinci da ju vide, k. odusevljena, f. suzdrzan. ja nemam pojma sta se dogada, ni kolko je sati, boris je rekao da se rodila u ponoc. i f. je roden u ponoc. skroz u izmaglici mi prolazi da su se oni pobrinuli za posteljicu (nisu ju pojeli :mrgreen:, samo oprali i nakon pregleda pospremili), nemam pojma kolko je jos b. ostala ni kad je otisla i kad mi je boris donio najfiniji gablec--prsuta, sira i kruha, koje sam tako u slast smazala.
tu prvu noc smo nas dve spavale 2 sata, ali nevjerojatno je da sam se nakon tako napornog i maratonskog poroda i samo 2 sata sna probudila cila i svjeza ko da nisam nikad rodila i jos spavala cijelu noc. sve nju gledam i ne vjerujem, moje trece dijete, druga kcer, tako prekrasna, napokon je tu. dugo smo ju cekali, namucila sam se na porodu, ali vrijedilo je, isplatila se svaka sekunda svake muke.
ujutro su dosli moji da ju vide, vise ni ne obracajuci paznju na hirove neuracunljive kceri. stari je ovaj put dosao nasmijan, bez litanija, stara se opet divila bebi, i s gustom smo popili vise ne znam sta, ja mislim onaj viski kojim sam ju mamila da izade par dana prije poroda, laphroaig.
ma joj, da mi je moci prenijeti samo dio najboljeg od svih osjecaja na svijetu. i dalje je sve normalno a ja se osjecam genijalno. nije me razmrdala cak ni birokratska zavrzlama oko prijave, iako sam se par puta uzrujala, neki mali-buda osjecaj je cijelo vrijeme tu. nije to samo sreca zbog jos jednog divnog djeteta, nego cijela misancija, od srece, ponosa, cudenja, supermoci, neko genijalno klupko zbog kojeg maltene lebdim od tog dana. ili, mozda je samo stvar u tome da pijem zeljezo pa vise nisam anemicna.
a tek kad sam si par dana nakon poroda vidla tanke nogice i gleznjeve..
Kolko god tebi teško bilo, meni je priča baš super! :heart:
Pusa ljepotici!
Krasno! Bravo! :klap:
Hvala što si mi tako jasno prizvala miris bebe! Osjetila sam ga! :heart:
Pre,predobra priča,kad bi bar sve imale hrabrosti i rodile doma,svima bi nam bilo bolje...
Čestitam,uživajte...
Ja baš danas držala nečakinju od tjedan dana.Baš je gušt! :zaljubljen:
Kraljice :-). Čestitam!
:heart:
čestitam!
divno....
genijalna prica, totalno u tvom stilu :heart: sve mi zao sto stari ovaj put nije imao duhovitih ispada ;-)
cestitam jos jednom na maratonskom porodu i prepredivnoj kcerkici. kakva ce tek biti cetvrta prica, jedva cekam :lol:
mikka, :heart:
:heart:
Od srca ti želim brzi, kraci i laksi cetvrti porod. :yes:
:heart:
Predivno! :heart:
Vidim, citala si kako su mene maltretirali, e pa dok si ti citala ja vec dojila srecicu svoju. :zaljubljen:
Al prica ti je super, tocno te mogu zamislit iako te ne poznam jer bi i ja tako vjerovatno psovala i kukala da radam doma di sam najopustenija.
Bas je lijepa prica. :heart:
Nesto sam nacula da je porod bio maratonski :mrgreen:
I, naravno, zelje da te cetvrti iznenadi lakocom i brzinom. ;)
Super priča, draga si mi ful, duhovito pišeš i baš si kul, svoj toj prirodi unatoč, a ti ćeš razumjet što mislim i da ti je to kompliment, nadam se :). Čestitam još jednoj, uživajte sa svoje troje dječice!!!
:heart:
totalno u tvom stilu, hvala ti sto si podijelila pricu :heart:
daj neki sažetak da ne čitam sve... :-P
:klap:
čestitam mikka :heart:
ja čitajući mislim da li da više rađam, možda mi je dosta jedno ali vrijedno :mrgreen:
:lol:Quote:
Originally Posted by Moover
lijenčino!
možda ovako ..."...opet sam rodila doma, bilo je bolno u p.m. , ali totalno moćno!..."
mikka, čestitam:heart:
Godinama sam pod dojmom tvoje prve priče. S nestrpljenjem sam čekala nastavak :)
Čestitam ti na maloj čupavici
mikka, čestitam
cool priča
čestitam od srca :heart:
Predivna prica :heart:
Cestitke od srca :*
Super priča, baš lijepo za čitati...
Čestitam na lijepom porodu i bebici!
Meni je najbolje kako sam brzo zaboravila koliko trudovi stvarno bole pa kad čitam ovakve priče samo se nasmijem, kao; ma ne boli to baš toooliiikooo-a dobro znam da stvarno boli. :lol: Sjećam se da se meni kroz porod stalno vrtio film kak ove kaj imaju više od jednog komada djeteta sigurno nisu pri sebi kad si idu ovo namjerno priuštit još koji put. :-o
:heart:
:heart:
meni je prošlo 2 mj od zadnjeg poroda i kako se brzo zaborave neke stvari:-)
i meni su išli na živce trudovi, baš su me nekako živcirali, nisam se nikako mogla "opustiti ili prepustiti trudovima".
sretno :)
Mikka :heart:
super priča, draga, ali drugačije nisam ni očekivala :)
baš lipo
:heart:
cestitke :heart:
cestitam od srca na cupavoj ljepotici i na prekrasnom porodu
super prica, cestitam na ljepotici!
Konačno priča!Baš smo se načekali...:mrgreen: :heart::klap:
Predivna priča! Čestitam!
ovo je baš u tvojem stilu - down to earth i duhovito i u isto vrijeme dirljivo i snažno :klap:
super priča mikka!
iako, niš ti se ne bi desilo da si malo malo manje plastično opisala tu bol, za nas s niskim pragom :mrgreen:
da nije mjesto radnje kuća :mrgreen:, bilo bi nekako ko da sam ja pisala, naročito psovanje i 100 objava i, na kraju:
:heart:Quote:
pocnem plakati od srece, olaksanja, gotovo je, napokon, uspjela sam, izdrzala, prezivjela, placem i sad kad se tog sjetim. a ona divna, mekana, mirisna, ziva, aaa, koja nagrada, novi zivot i za mene i za nju
ma je, skuzila sam kasnije da sam zabrijala. al fakat je bilo tak, bas sam htjela vise poluditi, pogotovo jer sam par mjeseci prije bila s frendicom koja je rodila za 3 sata a viknula je jednom, i to kad je beba izlazila. valjda sam se pomamila za brzim i laksim porodom, pa me ovo dvostruko iznenadilo :roll:
marta, mislis ko tebi :aparatic: :love: