Printable View
Ne znam da li sam pogodila grupu ili sam totalno pogresila, ali moje tegobe su kako izaci na kraj sa tvrdoglavim muzem... Nas problem je azoospermija, ko prati azostatistiku sigurno me prepoznaje :)! Radili smo punkciju, nije bilo nista, a nismo se nesto previse ni nadali... Sada ne mogu da ga nateram da ponovo krenemo... Treba da uzima hormonsku terapiju,ali bezi od svega! Svaki drugi dan ga pitam kada ce biti spreman da krenemo dalje, on mi odgovori NIKAD!! Ubija me u pojam
Draga Lucija85,
potpuno razumijem tvoj problem. Naši azoo muškarci su jako tvrdoglavi. Sve sam to prošla i dalje prolazim. Prvo je trebalo vremena da ga nagovorim da odradi spermiogram (tražio je da pokušavamo barem tri mjeseca prije nego ga odradi), kad smo odradili spermiogram i suočili se sa dijagnozom, bio je potpuno pogubljen i za njeg je svijet stao na tu temu: ne može imati djecu i gotovo. Onda sam se opet aktivirala i zahvaljujući forumašicama pronašla šta se sve dalje može odraditi. Odradili smo tesu, pa micro tese, na žalost nismo došli do plivača. Nakon toga slijedi velika borba. Prvo nije htjeo sperm hope, pa ga je nekako počeo piti, ali sad neće da radi kontrolni spermiogram, u fazonu: nema svrhe. Na pomen donacije i usvajanja je prvo odmahivao glavom i udaljavao se po par dana od mene, a onda je rekao da pristaje na donaciju, ali tek kad finansijski uslovi to dozvole. Kako se to približava on počinje sa nekim drugim planovima u kojima postupak nije uključen, čini mi se da je samo dobijao na vremenu. Treba ih razumjeti i podržavati, ali nekako mi se čini da možda i griješimo što ih previše pokušavamo zaštititi i ne povrijediti jer time povrijeđujemo sebe. Možda treba učiniti kao što mi je jedna draga forumašica napisala: postaviti im ultimatum da se odluče! Ti ćeš sama odlučiti šta treba uraditi, a ja ti od srca želim da ga uspiješ nagovoriti za dalji postupak.
Isto tako i ja... Godinama sam mu pominjala da uradi spermogram... Na sve moram da ga teram! Zasto tako mora! Zar ne moze da pomisli na mene, da je i meni tesko! Mislim da je sebican, da se boji svega i da beZi od realnosti! Situacija je sama po sebi teska, a on je sada jos otezava... Pod velikim sam pritiskom! A o donaciji da ne pricam! To sam samo jednom pomenula i onda smo se posvadjali!! Lose jako lose... Opet se bojim da ne preteram, jer on je taj koji ima problem, ja mogu da imam decu, da odem i pobegnem, ali ja nigde ne idem! Delim tu bol sa njim i ne ostavljam ga! Zar ne moze da me razume da zelim dete i da to bude sa njim! Ali opet bolje i donor nego da ostanemo sami... Ali taj bezobraLuk preovladava!! Uzasno se osecam!
Drage moje, žao mi je što sve to doživljavate....MM je meni jednom prigodom rekao da on mora prolazit sve to (punkcije i silno čekanje po našim državnim bolnicama, mirovanje nakon hiperstimulacije i čekanje bete pa sve ispočetka) da mi nikad ne bi imali dijete.... eto komentar jednog muškog bića.... kod nas je inače bio problem oligoastenozoospermia pa sam ja morala preuzeti teži dio MPO voda .... uglavnom bio mi je velika , velika potpora...ali da on mora na punkciju...ne znam da li bi išao....
Mojot mm otkako mu kazaa oti prirodno nema sansi da ima deca ne saka ni da probuvame dijagnozata mu e astenozoospermia I koncetracija mu e samo 1 milion a treba da e nad5 milioni da moze da ima deca I nas ni e tesko no morame da svatime oti na niv im e uste potesko oni se tie sto nemozat da imat deca mm e poslusen okolutoa prave se sto treba spermogrami. Koga treba no toa najmnogu mi smeta sto nejke prirodno da probuvame
Lucija, ne znam koliko dugo je prošlo od saznanja dijagnoze, (ne zamjeri mi na neznanju, svako toliko iz prikrajka virnem) ali ako nakon podužeg perioda (godina dana) vi niste u stanju razgovarati i dogovarati, moje je mišljenje da imate problem. Ne samo vi, svi. Postoji proces koji svaki par po saznanju mora proći, od šoka i nevjerice, tuge, bijesa, povlačenja u sebe, preko ljutnje da bi nakon toga mogli sjesti razgovarati. A kako nismo svi isti, nekome je teže razgovarati, ali shvati da mora. Po meni u tim dijagnozama nema mora se/silim te/štedim te (a u tome štedim te mi žene posebice griješimo). Kroz tu dijagnozu prolazi par, dvoje ili nikako. Ako ti njega moraš nagovarati onda imate problema koji nisu samo do dijagnoze. Oprosti ako to nije ono što želiš čuti, ali smatram da je to gubitak i vremena, i živaca, i tuge s tvoje strane. Ako ti moraš pipkati oko njega kao da hodaš po jajima da se on ne bi udaljio, povukao u sebe smatram da bi prvo trebali razriješiti dijagnozu, planove za život pa tek onda krenuti u postupke. Možda ih on ne želi, ali u tom slučaju treba biti iskren i pošten prema tebi. Možda ti bez pokušaja nećeš moći živjeti. U tom slučaju i ti moraš sama sa sobom biti na čisto. Ne želim biti pesimist i netko tko poklapa, ali draga Lucija imaš jedan život, jedan jedini svoj život. Osim njega i ti moraš donijeti neke odluke, ne samo on. Vi ste suputnici u istome smjeru.
Rominka, odlično si sažela ono što mi sve ovdje smatramo
da, ovo je i tako pretežak put ALI moramo biti suputnici u istome smjeru!
Rominka, jako lepo si o svemu rekla...tesko je preseci,narocito jer mislim da je kod njega u pitanju strah, ne mislim da nece dete... Ali sam umorna od cekanja
Njega je strah. U redu. Ali taj strah ce u zivotu zamijeniti neki drugi, pa neki drugi, pa neki drugi. Koliko dugo mislis ti zivjeti i cekati da se on mozda on rijesi straha? I sto ako ga se ne rijesi? Hoces li moci zivjeti bez pokusaja? Znam da ovo sve zvuci grubo, ali Lucija on je u nekom svom svijetu a ti za njega nalazis isprike i obrazlozenja. I ti patis. On suti. To nije pravedno prema tebi, prema vama, a u konacnici ni prema njemu samome. Nisam ja puno starija od tebe, ali svejedno sam prosla kroz to. Nasa muka/borba traje skoro 10g...prvih pola godine od saznanja je bilo svega, ali bas svega, cak je digao ruku na mene i zvao mog oca nadajuci se da ce tim potezom udaljiti me od sebe. A onda je zasutio, patio,patio. I pustila sam ga neka sam probavi. Ali nakon godinu dana sam trazila odgovore, a samo sam se mogla nadati da ce biti kao i moji. I trebalo je jos skoro dvije pune godine razgovora prije nego smo se upustili u pokusaje. Ali vise nisam ja ta koja filtrira podatke za njega, informira se za njega - skupa, zajedno ili nikako. Nasi muzevi pate. Istina. Ali patimo i mi, a na nas se malo tko osvrce, jer kao mi zene to mozemo i jake smo. Lucija, osvrni se na sebe! Mozda se tvoj muz tada isto okrene ka tebi. Jer tvoj je! I ti si njegova!
Mislim da si ti to lijepo rekla, istina kad mi patimo nikom ništa a kad oni pate odmah je smak svijeta, mislim da on ne shvaća ozbiljno situaciju, moraš mu nekako predočiti kako stvari stoje.Citiraj:
Rominka prvotno napisa
Opet sam naisla na odbijanje sa njegove strane... Vec 4 meseca se nista ne radi kod nas po pitanju deteta! Koci njegovo vadjenje krvi da kako bi se odredila terapija koju treba da uzima pre biopsije... Dogovorili smo se u utorak da vadi krv, ali danas je petak i nista! Juce sam ga pitala kada ce vaditi krv, on se proderao na mene: kako sada u sred posla da vadim krv!?!?!? Inace njegov posao je vezan za kucu i svoj je gazda! Da ne pricam za kakve gluposti se posao moze ostaviti, a za ovo je bio problem... Sada smo u svadji! Necu da mu popustim. Zelim vase misljenje... Da li gresim? Kako bi se vi ponele u ovoj situaciji? Planiram da krenem na psihoterapiju ili nesto, jer mi se cini da ce da me dovede do ludila... Pomagajte....
Nije ti lako draga moja sa takvom osobom zivit:love2:
lucija,
koliko dugo znateza njegovu dijagnozu? u koliko ste postupaka bili?
Mislim da je jako sebičan.
Citiraj:
lucija85 prvotno napisa
draga, mislim da moraš ozbiljno, iskreno i jasno s njim razgovarati,
otvoreno mu reći koliko tebi u životu znači imati dijete i da želiš da poduzmete sve što možete u tom
cilju i da ne želiš odustati (barem ne sada kad si mlada i kad imate šanse da nešto učinite).
ozbiljno od njega zatraži da uzima terapiju/učini pretrage, što li vam je već na rasporedu.
mislim da mu trebaš reći i kako misliš da bi on trebao svoju ljubav prema tebi iskazati na način da
pokaže razumijevanja za tvoje potrebe i želje. razumljivo je da žena želi dijete i razumljivo je da treba
imati potporu u tome od svoga partnera. jer to je ljubav.
koliko god teško bilo, inzistiraj na razgovoru oko donacije i razmisli, ako mu je to pretežak korak,
razmislite i razgovarajte o posvajanju.
ja bih tražila da se izjasni je li za dijete ili ne
ima pravo ne željeti djecu
ima pravo i ne željeti mpo
ali onda treba iskreno reći što misli pa da se ti možeš odlučiti što dalje
ja bih od mm-a očekivala razumijevanje mojih osjećaja, isto tako ja sam dužna imati razumijevanja za njegove osjećaje, ako mi ih otvoreno kaže
pa da nakon iskrenog razgovora odlučimo možemo li se složiti nekako i što nam je dalje činiti
nikako nije laka situacija,
ali najgore je takvo zavlačenje, ići ću pa onda da ne ode, i tako prolazi vrijeme :-/
Ja stvarno ne znam kako bi se ponasala da mi mm radi probleme oko pretraga i terapije a radi se o nasoj buducnosti o kojoj mastamo od malih nogu. Kakav sam karakter, prvo bi mu sve slistila u facu da se osjeca krivim i da mu otvorim oci kako se osjecam i sta dijete znaci meni.A ako se izjasni da nije spreman a zeli, dala bi mu odrđenog vremena a ako ne zeli "doviđenja". I naravno da bi mu postavila ultimatum. Ili ces se pokrenuti i boriti skupa samnom, a ako ne zelis odoh si naci drugog s kojim cu imati dijete. Jer ja volim svoga muza ali to ne znaci da zivimo svaki za sebe nego zajedno.. I sta ce meni muz ako mi ne moze biti podrska, razumjeti me, ako ne zna/ne zeli komunicirati...
To je moj stav...
Zao mi je da je tvoj takav... Nadam se da ces ipak naci neko rijesenje i da cete ubrzo doci do kompromisa.
Pozz
lucija85 ja mislim da se on ne može nositi sa tim "da je on kriv što ne možete imati dijete" glupo je to tako reći ali vjerojatno si je on to tako složio u glavi i mislim da se ne može nositi sa tim neuspjehom, mislim da bi oboje trebali posjetiti psihologa ako ne uspiješ ti doprijeti do njega uskoro.
To su važne teme koje morate riješiti!
Mali Mimi.ko da bi on htio ici do psihologa?!
Devojke moje zelim ga napustiti! Iako ga volim mnogo, to me ne cini srecnom. Razgovarali smo tj svadjali. On se uopste ne trudi niti zanima oko bebe, a kada sam mu pomenula donora ili da usvojimo pretvorio se u zver. Jednostavno ne moze to da prihvati. Budimo realni jako su male sanse da bude spermatozoida, inhibin b je 0!!!! Fsh 27, ne znam nikoga ko ima tako los rezultat. Ali ja bih opet pokusala, ali NECU i nemam nameru da ga ubedjujem.... Inace je rekao da mikro tese kosta 50000 € toliko koliko me je slusao! Ja kao budala angazujem se pitaj ovog pitaj onog dr, salji mejl, a on gleda neke delove da budzi motor!!!! Umorna sam! Placem... Umirem od bola, grize me savest jer ako odem osecacu se kao necovek jer nije on kriv sto ne proizvodi te spermatozoide. Nije kriv sto se razboleo od raka, ali valjda imam i ja dusu, postojim i ja! Ne zelim da mi zivot prodje u svadji ocekivanju i nadanju.
Svadjali smo se, bio je grub i hladan i molim vas pomozite mi. Ocajna sam...
Nije on kriv zato sto ne proizvodi spermatozoide ili zato sto je prebolio rak.
jasno je i njemu i tebi da njegovi spermatozoidi nisu jedina opcija da postanete -roditelji.
Obzirom na njegov stav cini se da on svoj zivot i vas brak vidi ( i ) u buducnosti bez roditeljstva . I to je njegov izbor i odluka sa kojom je miran.
ti imas drugacije videnje svog zivota i vaseg braka.
nitko tu nije kriv. Vidite razlicito vas brak i buducnost.
to se dogada. Pitanje je jedino sto dalje?
Meni je odgovor priicno jasan...
Slažem se sa Sirius i potpisujem post od Pomikaki iz 7. mjeseca.
Baš mi je žao čitati tvoju priču, želim ti mnogo snage i ustrajnosti.
Možda bi bilo dobro da uzmete predah od svega, i pokušate živjeti kao muž i žena, bez razmišljanja o bebi. Čini mi se da bi on bio sretan s tobom i bez djeteta, ali vjerojatno ima osjećaj da to nije obostrano.Citiraj:
lucija85 prvotno napisa
Mislim da bi rijetko koji muškarac olako prihvatio donaciju sperme. Iskreno, ja ne bih nikad, ni MM, niti bih ikad to mogla tražiti od njega.
Isto smo imali problem s jako lošim spermiogramom i preporuka liječnika je bila ICSI (na kraju 2 djece začete prirodno). U takvoj se situaciji on jako loše osjeća, i treba mu sigurnost da ga voliš i prihvaćaš takvog kakav jest, a ne da ga se gleda kao proizvođača sperme. Znam kakav je osjećaj kad jako želiš bebu, nekako to preraste u opsesiju i nadvlada sve druge osjećaje, samo kaj je ta opsesija uglavnom ženska, a muškarci se ne znaju s tim nositi. Probajte se na neko vrijeme okrenuti jedno drugom, raditi stvari u kojima oboje uživate, idite na neki izlet isl. Razgovarajte u miru, bez svađe, probaj iz njega izvući što on zapravo želi i čega se boji. Ako je 85 iz nicka godina rođenja, onda ste još mladi i ima vremena za sve.
Vec smo prosli tu fazu mira i posvecivanja jedno drugome bez dece! Ali on je totalno pomiren sa tim ni u mislima mu nije da treba da idemo kod dr da uradimo po tom pitanju.... Sve sto je uradjeno je izvadjena krv i to pre godinu dana i tu je sve stalo!! Na svako moje pitanje( nezno ga svaki put pitam, i trudim se da ne budem naporna) on mi grubo odgovori, uvek neki izgovor.... Nije zainteresovan! A kao place i tesko mu je kada se posvadjamo! A ja svaki dan o tome mislim. I nemoguce je okrenuti se drugim stvarima i praviti se kao da sve valja. Naravno da nemam nameru da ga ubedjujem na donora, ali to je krajnja opcija da budemo roditelji, na kraju je to ono sto ja hocu. A imam utisak da bi on lako ziveo i bez deteta. Ja to ne mogu, ne mogu sa tim da se pomirim
Draga lucija, zao mi je zbog svega sto prozivljavas, ali nekada je najbolje nagovoriti nekoga nenagovaranjem. I ti i suprug ste prosli dosta neuspjeha i sigurno mu to jako tesko pada. U neku ruku ga razumijem. Nakon hrpu pobacaca dijagnosticirana mi je superplodnost, sto znaci da ce moje tijelo zaceti embrije koje bi svako drugo odbacilo. Doktor je rekao da cu i dalje imati spontane dok nam ne naleti "pogodan" embrij. Moj suprug zeli da nastavimo raditi na bebi, a mene je uzasno strah daljnjih gubitaka beba i razocarenja. Gledajuci iz tog kuta razumijem tvog muza. Nekada je bitnije suosjecati nego nagovarati. Moj je savijet da mu das vremena da preboli sve sto vam se dogadja i da budes uz njega. Znam da ovim rijecima nisam nasla rijesenje za problem koji si podijelila sa nama i iskreno se nadam da ce vas uskoro iznenaditi i obradovati jedna predivna bebica, ali eto, nadam se da sam pomogla da vidis sliku iz jednog drugog ugla.
Ne znam vise iz kog igla da gledam... On je tako tvrdoglav i nece ni da se dogovaramo, stalno mi govori ti hoces da si glavna, da pijem sve sto mi kazes( pa kad on se nista ni ne raspituje) ja samo zelim bolje za nas da idemo napred! Mi samo stojimo, ja cak nisam ni zaposlena, a nista mi ne pomaze da se zaposlim... Posesivan, hoce rucak u 2, veceru sve da je opeglabo sredjeno, a ja treba samo njega da cekam do 7 kada zavrsava posao... Gde sam ja, a ja bih samo bebu! I kada stisnem petlju da ga pitam kada idemo kod lekara on napravi scenu.... Sve me boli, uzasno mi je
Ne znam sto da ti kazem na sve ovo a da te utijesim. Nekako mi se cini da kod vas nije samo problem IVF ili ne, nego komunikacija opcenito. MOzda bi bilo dobro da zajedno porazgovarate sa psihologom , pa da vam on pomogne da pronadjete zajednicki jezik. Nadam se da cete rijesiti nesuglasice, da ce se muz malo ohrabriti i krenuti u nove pobjede pri pravljenju bebe.
Muz ti je manipulator i od njega neces dobiti ono sto zelis, ima on razlog zasto ne zeli dijete. Koliko vidim vec te zavlaci dosta vremena, nezerele je licnosti. Pitanje jest zasto je to tako i kada ce odrasti. I koliko ti zelis/mozes cekati.Citiraj:
lucija85 prvotno napisa
citam ovu temu i zbilja mi je jako zao zbog svega sto prolazis... ti sama znas zasto si se udala za njega i zasto si s njim i sto ste sve prosli skupa... slazem se sa yummy mummy da su tu i neki puuuno dublji problemi, koje vjeruj mi beba nece rijesit... naravno da zelis djecu i da ih trebas imati, ali ako vam je takav odnos u braku i ako ti osjecas tu neku vrstu usamljenosti, odbacivanja, nerazumijevanja s njegove strane mislim da bi beba samo jos vise pogorsala stvar izmedju vas dvoje, jer ocito je on navikao dobivati vecinu tvoje paznje i vjerovatno i on sam zna zasto je izabrao da ne zeli raditi na bebi...
covjeka na nesto ne mozes nagovoriti ili prisiliti, ako on ne zeli biti roditelj, to je njegova odluka, ti mozes stajati u mjestu skupa s njim i mrziti ga zbog toga ili poduzeti nesto po pitanju toga... nije niti cudno, niti za osudjivat da se ljudi vremenom promijene, zele druge stvari, krenu drugim putevima, a po ovome sto citam mislim da je takva situacija kod vas, a to je velika stvar... to nije hocemo li kreciti zid u zeleno ili zuto, nego o tome ovise vasi zivoti - do kraja, dok je vas... dobro trebas razmisliti sto zelis i postupati prema tom... ni u jednom trenutku nemoj misliti da si ti kriva ili da si ti sebicna ako doneses odluku koja ce za tebe biti najbolja. svakako cete i jedan i drugi bit povrijedjeni i bolit ce vas, stogod odlucila i kakogod postupila, ali ti sebi uvijek moras biti prva. jer vjeruj mi lakse ce ti bit podnijeti bol rastanka, nego se svako jutro budit pored covjeka, mrzeci ga i zamjerajuci mu sto ti nije pruzio sve - a mogao je (bar probat)...
:love:
s druge strane ako zelis sve to ostvariti s njim, onda trebate radit na vasem odnosu, puno vise razgovora, bliskosti, intimnosti, vratiti vjeru jedan u drugog, probuditi tu zelju da budete obitelj, da stvorite nesto sto ce biti samo vase i samo od vas... mozda i njemu treba da se malo makne od svega toga u mislima... mozda da probas par mjeseci ne spominjat uopce nista, pustit njega da sam nadodje... znam da je tesko, ali probas... ili stvarno pokusat sa nekim savjetovanjem kod psihologa, ako bi on uopce na to pristao? ti ga najbolje poznas i znas sta bi moglo "upaliti" kod njega, ako bi nesto moglo... jel zbilja odustao od pomisli na djecu, ili mu je to samo faza? kakav je prije bio po pitanju toga?
isto tako poznas i sebe... teska je situacija, vjerujem, jako... ja znam sta bi ja napravila, i svatko od nas tu ti moze dat po neki savjet ali na kraju opet si ti ta koja odlucuje... ali nemoj olako odustati od njega ako ga volis i vjerujes da je to sve samo prolazna stvar... mozda mu samo treba malo nade, muski su puno osjetljiviji od nas po pitanju svega, ne samo neplodnosti.. emotivni, ranjivi... i treba im puno duze da se iz toga izvuku
Muz je tipican primjer pasivne agresije.
Ako zeli(te) sacuvati odnos i sebe u njemu potrazite bracnog savjetnika.
Mislim da ti je Ivana sve ovo jako tocno srocila!Citiraj:
ivana.sky prvotno napisa
love2
love2
Jja bih potpisala kris i sirius.Citiraj:
KrisZg prvotno napisa
Ti najbolje znas za sebe al ja bih od takvoga odleprsala ko pticica pa misa mu imas i ti pravo ispunit svoju zelju za roditeljstvom.
Drz se lucija, mogu mislit kako ti je tesko jer znam kako je bilo meni koja am imala mm uz sebe a nije bilo uspjeha a kamoli da si sam u borbi koja zahtijeva dvoje.
Joj. Potpis na cure. I ja bih odlepršala. Prvo, zato što mi je imati djecu važno u životu i ako to mom partneru ne bi bilo važno ili bi čak imao stav da ih ne želi, bez obzira na svoje osjećaje, otišla bih od njega. Jednostavno, nemamo isti cilj u životu.Citiraj:
lucija85 prvotno napisa
Drugo, ne znam kakva si ti osoba, ali meni bi ovo boldano smetalo dodatno pa i neovisno o djeci. Otišla bih od njega, zaposlila se, ponovo pronašla sebe kao osobu s interesima, aktivnostima i potrebama, a vremenom bih upoznala nove ljude pa vjerojatno i osobu koja bi mi bolje legla kao partner, netko tko bi me tretirao kao ravnopravnu osobu, a ne kao svojinu.
Lucija, budi si važna. Imaš pravo na svoje snove, na svoj život, na svoja zadovoljstva. Nemoj dozvoliti da prođe u čekanju, u ispunjavanju (samo) tuđih potreba i u jadanju... Imaš cijeli život pred sobom, može si ispuniti sve ono što želiš, samo trebaš malo sabiranja i odlučnosti.
Hug.
Devojke mnogo vam hvala na savetima i razumevanju! Ova moja borba traje predugo... Najmanje 5 godina ga molim da uradi spermogram, kada ga je uradio onda jos jedna godina ubedjivanja da idemo kod lekara. Ali ovo ubedjivanje nije bilo napadno niti agresivno, s vremena na vreme nekim neznim tonom pitam, onda poludim pa se posvadjamo, ali opet oprostim. Mislim kao uplasen je od svega, prosao je kroz tu opaku bolest, pa hajde da mu dam vremena... I tako 7 godina i nigde se nismo pomerili. Doduse posetili smo doktora i uradili prosle god u ovo vreme punkciju i gotovo....... Tu je stalo.
Da ne pricam da su u mojoj istoriji na komu samo teme vezane za azospermiju i slicno. Nemojte da me razumete pogresno, nisam napadna, nisam opterecena. Borim se sama sa sobom da pobedim bol. Idem na aerobik, citam, druzim se sa prijateljicama( koje vise ne mogu da opterecujem mojim problemom jer je vise degutantno). Radim na sebi kako bi nas odnos bio bolji, jer znam ako sam besna i nadrkana, nisam dobra za nikog.... Ali.... U paru su dvoje!!!
Za njega je super da ja cutim i ne spominjem nista sto ima veze sa azospermijom ili ako mu kazem sta sam procitala on nesto bezvezno prokomentarise, a ja se povucem!
Davala sam i prostora i posvecivala se njemu, radila na odnosu ne opterecujuci ga sa problemom! Ali dokle vise!!!!
Skoto pa mi je 30!
Cekam od 24-te. Umorna sam devojke moje! Nekako mi je sve izgubilo smisao.
Sinoc mi je rekao da idem kod drugog pa nek mi on napravi dete... Ja sam samo cutala...
Meni tlak skoci na spike kako su oni jadni i kako ne znaju sto zele, samo nas cekaju da im otvorimo oci. On jako dobro zna sto zeli (skuhano, pospremljeno, rucak u 2h....) i jasno joj je dao do znanja sto ne zeli a to je dijete. U slucaju da zaista on jadan siroti, ne znam kako moze uopce funkcionirati u zivotu i doista ne zna sto zeli, sto ce ti dijete sa takvim muskarcem???Mislis da ce ga promjeniti, nece.
Mozes ga samo prevarom dobiti i ucjenama a tu ti kruha nema. Tako ti je isto da i izades van i ostanes trudna sa random likom kojeg pokupis, mozda bi cak i vise od njega dobila. Do sada ste lijepo funkcionirali bez bebe i to samo ti znas razlog zasto te je privukla takva nezrela licnost i to ti vise nije dovoljno jer imas svoje zelje i potrebe koje su sasvim razumljive. Uzima ti puno a ne daje nista, pomisljas da ga ostavis...nisi sretna vise. Svasta zene trpe do odredene granice. To su situacije koje ako on uvida da zbog necega ne moze se pokrenuti zahtjevaju mjesece cak i godine terapije za koje ti moras odluciti dal se isplati cekati i uloziti toliko truda. Ja bih se iskreno prepala da sada naglo promjeni misljenje/popusti pred ucjenama i uz tu osobnost strahovala iz kojeg razloga je pristao na dijete.
Pisale smo u isto vrijeme...u biti shvacas poantu i sama.
Sve shvatam :)
Da nisam srecna ovako, gusi me sve! On je zadovoljan sa sitnicama... Oko mene sve drugarice postaju majke, desavaju im se lepe stvari, a ja ne smem ni ti da mastam o tome... Jako daleko od mene!
Ne vidim izlaz, sve sam pokusala
Sjetila sam se da je moja prijateljica imala isti problem sa svojim muzem. Ona ne zeljela djecu, on nije. On je uvijek bio glavni i njegova je bila zadnja, ona se sklanjala. Kad na kraju nije mogla sve to podnijeti rekla je da zeli djecu i ako on ne eli isto da je najbolje da se rastanu, da on nadje zenu koja ne zeli djecu, a ona muskarca koji zeli i to je to. On je samo rekao na to: ne bi ti mene nikada ostavila. I tako je ona spakirala torbe i otisla kod sestre. Nakon dva tjedna ju je dosao na koljenima preklinjati placuci da se vrati. Cak je i rekao da ce se ubiti. Odlucila mu se vratiti, napravili su bebu i sada je manji od makova zrna. NJena je sad zadnja, jer zna sto ga ceka ako ce ju zezati...
Prvo sto bih napravila na tvom mjestu je aktivno trazenje posla .
izlazak iz kuce i imanje vlastitih izvora prihoda moze ti ciniti samo dobro.
Dobro za tebe, iako mozda ne dobro za tvoj brak ( ali to je rizik koji se isplati).