Epiziotomija i sakaćenje ženskih spolnih organa

Upravo sam pročitala napisano i od strane jednog doktora, da je epiziotomija = sakaćenje ženskih spolnih organa. To u potpunosti opisuje moju asocijaciju na epiziotomiju, a na par mjesta sam pročitala da su i neke druge žene to tako osjetile, uz varijacije kao "osjećaj silovanja", "narušavanje ženinog tjelesnog integriteta" i slične opise.
Sad se sve više pitam da li je to usamljeni osjećaj samo nekolicine žena, ili učestali osjećaj poslije toga zahvata nakon što je napravljen bez pristanka rodilje a čak i kada je napravljen s pristankom.

Ne, djelomično zbog toga što sam u vrijeme svojih poroda bila needucirana i smatrala sam da je to normalni dio poroda. Danas, ne znam.

ne, jer mislim da je bilo opravdano u mom slucaju..bilo je toliko kriticno da su gurnuli ruke unutra i izvadili su ga van..tako da su me morali rezati...

Ne, jer da me nisu recnuli imala sam osjećaj da ću puknut od pupka do š...ka. Pa bi onda krivila bebu što me "osakatila" :lol:

Imala sam dvije epiziotomije, šav uredno zarastao, malo ponata, ništa se ne vidi niti mi smeta... tako da nisam ni protiv ni za epiziotomiju.

Da, jer je bila protiv moje volje i bez mojega pristanka. Ustvari, grozno mi je bilo to što se netko usudio rezuckati po meni a da se nije udostojio spomenuti mi uopće što namjerava i tražiti pristanak.

Pucanje međice u drugom porodu sam doživjela kao nešto što dolazi od mojega čeda, malog zlata za kojeg bih dala puno više od bilo kakve tjelesne ozljede.

Da, jer su mi je napravili bez pitanja. Bilo im je samo bitno da sto brze rodim i da se valjda rijese posla. To sto sam tri mjeseca trpila uzasne bolove, sto mi se sve upalilo i sto sam trajno osakacena to je nebitno. Bitno je da sam ja svoje djete "torpedirala" sto brze a epi je ionako "najnormalnija stvar za prvorotke".

Da.
Doživjela sam to kao napad na sebe. Koju opravdanost ima rutinska epizotomija kod prvorotkinja ?

ne.
ali da je nepotrebna -definitivno da.

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Pucanje međice u drugom porodu sam doživjela kao nešto što dolazi od mojega čeda, malog zlata za kojeg bih dala puno više od bilo kakve tjelesne ozljede.

---

isto tako i ja. pucanje, pa da je i veliko, mi je sasvim ok, ali rezanje... :x

tinna, da li si mislila da i mi bez epija glasujemo ili samo one sa iskustvom epiziotomije?

Prvi put imala (u sve su me uputili) i nakon dva sata normalno hodala...drugi put dijete zapelo pa popucala i deset dana se oporavljala.
Pa sad :/

Ne,jer je bilo potrebno!

ne.

ne. niš strašno.

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

tinna, da li si mislila da i mi bez epija glasujemo ili samo one sa iskustvom epiziotomije?

---

Pa mislila sam ustvari na one koje su to doživjele, da li su to doživjele kao napad na svoj tjelesni integritet i pravo odlučivanja. Ja sam i sad toliko ljuta zbog toga, pogotovo kad pipnem taj debeli ožiljak koji se valjda i iz aviona može napipati; željela bih sve vratiti unazad da se mogu oduprijeti, boriti se protiv tog napastvovatelja, a ne mogu vratiti vrijeme unatrag. Tada me uhvati jad i osjećaj iskorištenosti.

Da.
Znala sam da me neće mimoići, i mislila sam da me to neće toliko smetati, ali svejedno nisam mislila da će to proizvesti TAKAV osjećaj. Trenutak rezanja stvarno sam osjetila kao potpuno neprirodan i bolniji od svega ostalog (porod je bio dosta bolan, usprkos epiduralnoj).
Još sam imala sreću - uopće me nisu jako rezali (svega 3 šava). Ali taj trenutak nikad neću zaboraviti.

Ne, jer mi je beba "zapela" u porođajnom kanalu, upozorili su da će me recnut, mali rez, 4 šava. Rodila ujutro, popodne sam već sjedila turski u krevetu.

Glasala sam ne, jer je na kraju bila potrebna, ali je sam izgon ispao kako nije trebao i stvarno se osjećam osakaćena.
Kada je počeo izgon u 7h ujutro pojavio se dr i rekao samo tiskajete, evo trud tiskajte, ne čekajte slijedeći trud tiskaaajteee, navalio mi se na trbuh i u 1 i pol naponu i u 5 minuta moje je dijete bilo vani, a specijalizantica je rekla popucali ste desno do cervixa, a lijevo smo vas zarezali.
Da mi nisu isforsirali izgon jer je bio kraj smjene, vjerojatno ne bi pukla, a možda bi izbjegla epi.
Znači ne zbog same epi, ali zbog načina poroda i toga što mi je cervix oštećen i što bi vjerojatno bio problem sa eventualnom drugom trudnoćom smatram se osakaćenom.

Ne!

Sam postupak nisam ni osjetila, a i oporavak je bio o.k.
Više me je boljelo puknuće u rodnici. Prvo je bilo kao nije to ništa možda i ne treba šivati, a nakon 10 minuta dobila sam šav-dva koji i dan danas osjećam.

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Da, jer je bila protiv moje volje i bez mojega pristanka.

---

Zaboravila sam dodati da smo to tijekom poroda raspravili i da sam pristala na epiziotomiju, pa se možda zato ne osjećam "osakaćeno" (ko zna, da nisam pristala možda bi napravili isto), meni je bila prihvatljivija opcija kontroliranog reza nego nekontroliranog pucanja.

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Pucanje međice u drugom porodu sam doživjela kao nešto što dolazi od mojega čeda, malog zlata za kojeg bih dala puno više od bilo kakve tjelesne ozljede.

---

Ovo si prelijepo napisala :heart:

ja sam glasala da.
iako sam znala da mi ne gine rezanje,razlog zbog kojeg su to napravili mi je potpuno neprihvatljiv.
došla sam u pol 8 navečer i rodila u pol 6 ujutro.dakle,one su odlučile u tom jednom trenutku da je dosta mojeg "neučinkovitog" tiskanja(meni je stvarno dugo vremena prošlo od kad mi se javio onaj prvi nagon za tiskanjem)-bebek se uopće nije spuštao i krenule s natiskivanjem trbuha. sad, jel to bilo opravdano ili ne,nitko mi nije pojasnio,kao ni čitav tijek poroda.
naravno da su morale rezati-e,to je bio trenutak za pamćenje,onaj zvuk škara je preogavan bio,ali me taj tren nije ništa zaboljelo.
puna tri tjedna nisam mogla ni pomisliti na sjedenje.

Na upravo zavrsenom tecaju paramanadoula Michella Odenta cula sam, osim i mnogih drugih informacija koje su mi prilicno preobrazile dosadasnji pogled na porod, i jednu fascinantnu cinjenicu- ne o epiziotomiji koja nije prakticki ni spominjana, nego o pucanju.

Neki od vas znaju da je MD jedan postariji gospon, nekad radio kao kirurg i opstetricar, asistirao na nekih 16000 poroda, jedan je od pionira svojevrsne revolucije u porodnistvu kraja 60ih i sedamdesetih, prvi uveo u bolnice "home-like" atmosferu, bazene za radjanje, muziku za trudnice...
Napisao je cijeli niz knjiga i clanaka posredno ili neposredno na temu poroda objavljenih u najeminentnijim medicinskim casopisima (Lancet, British Medical Journal, razni specijalizirani opstetricki casopisi, etc...), pokrenuo "Primal health research database" u kojoj skuplja sve vrijedne studije (dakle rendomized controlled studdies) o vezi nacina poroda i dugorocnom efektu u odrasloj dobi, etc...
Uglavnom, pravi je znanstvenik, ali i nevjerojatan vizionar.
Tko god se malo vise zainteresirao za prirodni porod zna za njegovo ime.
Vec nekoliko desetljeca vise ne radi u bolnici nego asistira kucnim porodima.

Dakle da se vratim na pucanje, MD i njegova suradnica i omiljena doula Liliana Lammers s kojom cesto asistira porodima i odrzava tecajeve za zene koje zele postati doule, na tecaju su izrekli za mene nesto fascinantno:
kada se zena na porodu osjeca
-sigurno
-nepromatrano(dakle neometano)
i toplo!
, a moram osobito naglasiti za izgon- kada ju se ne vodi u smislu disanja i tiskanja u izgonu (kazu da oni nikad zeni ne govore u kojoj je fazi jer je to samo nacin da se porod uznemiri, time produzi, a time postane i opasniji, sve sto Liliana kaze, i to samo ako ju se pita je "wonderful!", osim naravno ako ne postane ocito da se nesto ne odvija kako treba), dakle kada se zenu u porodu jednostavno (po potrebi umiri i ) pusti na miru
bez "pilotiranja",
tada nema pucanja!I to kaze netko s tako ogromnim iskustvom i reputacijom.

Ono sto je ohrabrujuce da ne govore samo o porodima kod kuce, jer u Vel.Britaniji ima svega par postotaka poroda kod kuce, nego o vecinom porodima koji na zeninu zelju zavrsi u bolnici, ali ju se uz pomoc doule zastiti od "coachinga".
Sto mi opet daje ideju da nije toliko bitno gdje rodis, nego gdje ces imati te uvjete za neuznemiren porod (jer nekad uz babicu koja ne razumije potrebu za neometanjem i kucni porod moze biti jednako ili i vise interventan od bolnickog).
Odent kaze da je najveca greska najveceg dijela tecajeva za porod (pa i onih za tzv prirodni porod) ta da se zene osjecaju da trebaju nauciti kako roditi (kako disati, kada tiskati, kada ne).

On iz svog ogromnog iskustva govori da s obzirom da smo sisavci, imamo i te dvije karakteristike sisavaca-nacin prehrane nakon rodjenja i nacin poroda, sto nam je zapisano u genetskom kodu.
Drugim rijecima, tijelo zna kako roditi, isto kao sto zna kako spavati.
A svi ostali sisavci osim covjeka radjaju u intimi.

Kada se zaista postuje fiziologija ljudskog poroda, tada ne da nema epiziotomije, nego ni pucanja.

Ovo je moj prvi post pod utjecajem ovog tecaja i bogme sam se raspisala :) ,
ali ne sumnjam da ce ih biti jos na nekim drugim topicima ;) .

Da, je, iako sam (u prvom porodu) očekivala da bez epiziotomije neću proći, ipak neću nikada zaboraviti taj oduran osjećaj onih škara koje kao da mi trgaju meso, i taj me osjećaj iznenadio - točno sam to osjetila kao narušavanje mog tjelesnog integriteta. Kao i ono naskakivanje na trbuh.

nisam to tako dozivjela

Ne, pa ako se radi u trudu niti ne osjetiš. Curama koje su je osjetile očito je rađena u krivom trenutku. I ne vidim razliku između pucanja i epiziotomije, osim što može kod pucanja doći do lošjeg scenarija. Bilo bi dobro da prođe bez ijedne od ovih solucija, ali ako se bira ja biram epiziotomiju.

Nakon pucanja sam se oporavila 4 puta brže nego nakon epiziotomije, nemam psihičkih posljedica, ne mogu pronaći ožiljke, nisam to doživjela kao nasilje nekog stranca nad mojim dijelovima tijela, nego kao nešto što dolazi od mojeg čeda i zato je prirodno i nije atak na mene.
Iako je do pucanja došlo zbog naliejganja primalje na trbuh, bez kojeg ne bi niti došlo do pucanja (glavica bebe od 4,5kg je izašla normalno), niti nalijeganje nisam doživjela kao atak jer me primalja pitala.

Ja je nisam osjetila, a svejedno se osjećam osakaćeno. Imati taj dio tijela razrezan i ponovo sašiven, samo zbog nečije neinformiranosti i nedostatka dobre volje, mi je prestrašno. Zapravo, isto bi mi bilo i da je bilo koji dio tijela u pitanju.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

Glasala sam ne, jer je na kraju bila potrebna, ali je sam izgon ispao kako nije trebao i stvarno se osjećam osakaćena.
Kada je počeo izgon u 7h ujutro pojavio se dr i rekao samo tiskajete, evo trud tiskajte, ne čekajte slijedeći trud tiskaaajteee, navalio mi se na trbuh i u 1 i pol naponu i u 5 minuta moje je dijete bilo vani, a specijalizantica je rekla popucali ste desno do cervixa, a lijevo smo vas zarezali.
Da mi nisu isforsirali izgon jer je bio kraj smjene, vjerojatno ne bi pukla, a možda bi izbjegla epi.
Znači ne zbog same epi, ali zbog načina poroda i toga što mi je cervix oštećen i što bi vjerojatno bio problem sa eventualnom drugom trudnoćom smatram se osakaćenom.

---

aleksandra, pa to je uzas! :( mozes li reci u kojem si rodilistu rodila?

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

Glasala sam ne, jer je na kraju bila potrebna, ali je sam izgon ispao kako nije trebao i stvarno se osjećam osakaćena.

---

Ja mislim da ti definitivno spadaš u DA, jer pitanje je kako se osjećaš a ti se osjećaš tako, bez obzira da li je bila potrebana ili ne. A i ta potrebnost je upitna, jer da si rađala prirodno umjesto neprirodno, skoro sam sigurna da nikakva epiziotimija ne bi bila potrebna, niti bi došlo do bilo kakvog pucanja.

Da, osjetila sam to kao potpuni atak na svoje tijelo.
Još dan-danas se trznem kad se sjetim onog ledenog siktanja škara koje su me triput zaparale. Imam 40 šavova, što unutarnjih, što vanjskih, a često znam reći da sad izgledam kao gusarska mapa s ogromnim X pored rupe s blagom. :x

Ožiljak me stalno zateže, imam problema sa seksom, osjetim svaku prokletu promjenu vremena, a svi znamo da su te promjene češće u zadnje vrijeme. :x

Radili su mi epi samo zato što se nekome, očito jako, žurilo. Prvi vodenjak mi je pukao u 3 ujutro, u 4 sam bila u rađaoni, u 8 sam bila otvorena 9.5cm, a u 8'30 su mi dali drip(!?). Tada je počeo pakao. Do tog trenutka se uopće nisam bunila, smijala sam se skupa s MM-om, držao me za ruku, močio mi čelo, davao piti, pomagao pri trudovima. Kad sam dobila drip, sve je postalo stoput teže. Potom su me prebacili u operacijsku salu kako bi me porodili, jer ne smiju riskirati s blizanačkim trudnoćama - one moraju biti dovršene u sali.
Kako ja nisam rodila u dva truda, kako su oni vjerojatno očekivali, a i bližila se vizita pa su se žurili da odu, odlučili su prvog miceka izvući na vakuum. Tada su me zarezali. Ne želim se sjećati, ali, nažalost, to sjećanje je još uvijek prejasno utisnuto i ne znam što se mora dogoditi da bih zaboravila.

Krivim liječnike koji su se žurili, koji su tome pristupili na način - 'ajmo, što prije, da možemo ić'. :(

lex :(

Ka bolje razmislim i kod mene je završavala smjena, odmah poslije moga poroda moja smjena je otišla doma. Kako sam glupa, mislila sam da se to tako slučajno poklopilo.

ja sam glasala za ne, jer je pitanje bilo o subjektivnom dozivljaju... i ne vidim oziljak a oporavak ne mogu ni nazvati oporavkom(no,to je zato jer su mi hemeroidi zadavali probleme pa je rez od epi bio macji kasalj)

ipak,rado bih da sam rodila u atmosferi 'michael odent'...
citala sam njegovu knjigu u trudnoci... prekrasno... njezno, organski, seksi, toplo, fleksibilno, opusteno - prirodno...
to ja ne zovem porod nego - preporod :raznjez:

Definitivno sakaćenje.
Osjećala sam se odvratno dok me doktorica šivala (nakon više od pola sata čekanja da zašije dvije rodilje koje su rodile nekoliko minuta prije mene). Doktorica je psovala, govorila kako je epi bila totalno nepotrebna. Zvala je babicu da pita što se dogodilo na porodu i da joj potvrdi glupost ove epi.
Dakle, otvorena do kraja, prirodni trudovi, sve super. Međutim, dolazi drugi doktor kojemu se žurilo i dao mi je pola doze glukoze da pojača zadnji trud. Ma sestra nije dala ni pola te glukoze koja je počela djelovati iste sekunde, bolilo užasno, počela pucati nepotrebno i onda je doktor napravio epi. Uglavnom, bilo je unutarnjih i vanjskih šavova, a ja poslije poroda nisam mogla sjediti dva tjedna radi epi. :-(

Citiraj:

---

Švrćo prvotno napisa

Međutim, dolazi drugi doktor kojemu se žurilo i dao mi je pola doze glukoze da pojača zadnji trud. (

---

To nije samo glukoza (šećer), nego unutra stave drip. Tako su mene preveli žednu preko vode, dok nisam pitala i skužila koji su sve dodaci unutra, uključujući i nešto za smirenje (mislim da apaurin). No već je bilo kasno, nisam to mogla izlijati iz sebe.

Da, i rekli su mi da je apaurin protiv bolova .

Ja sam glasala "da", jer i mislim da je u mom slucaju to bilo potpuno nepotrebno, i da sam secnuta samo iz navike doktorke koja mi je bila na porodjaju. Bebina glavica je bila totalno van, ja sam osecala olaksanje, vec sam bila RODILA, a oni su me secnuli. I to za 3 bezvezna sava... totalno nepotrebno "sakacenje".
Oziljak znam gde je, iako je ultra mali, i osecam ga cesto, kao neko cudno zatezanje.
Inace sam popucala i unutra, i po grlicu (najverovatniije zbog indukcije, ne zbog ubrzanog izgona, jer nisam tiskala izmedju trudova, pocela sam samoinicijativno tiskati pola sata pre rodjenja bebe, ali sve po malo, i super mi je bilo), i vec na prvom pregledu ginekolog nije mogao da mi pronadje mesta gde sam popucala unutra, sve je savrseno zaraslo.
Eto ti razlike.

još uvjek imam ogroman ožiljak od epija s prvog poroda. drugi sam sva sreća izbjegla i sve je ok.
na kontrolnom pregledu doktor me pitao: kako to da sam tako jako rezana, a pao je na dupe kad sam mu rekla da je to od prije 3 godine.

bilo mu me žao.
i meni mene.

Citiraj:

---

lucky day prvotno napisa

ja sam glasala za ne, jer je pitanje bilo o subjektivnom dozivljaju... i ne vidim oziljak a oporavak ne mogu ni nazvati oporavkom(no,to je zato jer su mi hemeroidi zadavali probleme pa je rez od epi bio macji kasalj)

---

ista stvar...hemeroidi, uh, ne smijem se sjetiti

Ovako sam pisala o epiziotomiji mjesec dana prije poroda:

Iskreno, meni je glavni razlog protiv epi strah, gađenje, odvratnost, odbojnost...od toga da mi međica bude prerezana i/ili šivana. Čak da mi netko može garantirati da neće boljeti, mene psihički ubija pomisao da mi tako nešto rade. Jednostavno nije prirodno. Sva ostala bol u porodu dolazi iz mene, a ne izvana i to mi je apsolutno prihvatljivo.

Naravno, cilj mi je moći što prije nositi svoju bebu i normalno sjediti, ali ipak mi prvi i osnovni razlog ostaje gorenavedeni. Ne mogu vam opisati koji me užas obuzima pri pomisli na epizotomiju. Kad sam bila mlađa i dok nisam znala da je moguće roditi bez rezanja, dobijala bih prave napadaje panike pri pomisli na taj dio poroda i mislila kako nisam sigurna hoću li zbog toga ikad uopće rađati.

Da ne pričam koliko me tek užasava pomisao na carski...Ista stvar. Nikad u životu nitko mi nije rezao niti jedan dio tijela i pomisao da bi se to moglo dogoditi mi je stravična.

Tako da su moji razlozi iz kojih ne želim epi prilično kompleksni.

Nisam rezana, ali mislim da je iz navedenog i više nego očito kako bih doživjela epiziotomiju da sam je imala.

dozivjela bi ju i gore od toga.

nepotrebna epi je uistinu sakacenje. jer kako bi se to moglo drugacije objasniti? nepotrebno rezanje tudjih spolnih organa. ne samo sakacenje nego i silovanje. ko bi normalan dao da mu neko sjecka po vagini il penisu jer se tom drugom tako hoce... :cry: