4godišnjakinja maltretiranje brata od 1god

[Stijena]

I tješim se Bill Cosbyijem:
Do sedme godine ja sam mislio da se zovem Isus Krist jer je tata svaki put kad me vidio rekao: Isuse Kriste!
A mog brata God Damn It!
Jednom je pogledao brata i rekao - Isuse Kriste!
A on je rekao, ne, tata, ja sam God Damn It!

krepah

da je naporno stalno glumit Mirotvorca, bratemili, naporno je - i čovjek se vraški mora trudit da ne pukne

ono što mene kao roditelja već neko dulje vrijeme mori je moje vlastito psihičko zdravlje. imam osjećaj da će me te svakodnevne bitke koje bijem radi svega i svačega (uredno sam aktivna na još ovakvih tema ) toliko iscrpiti i izmoriti da dok se trudim da djeci ne nabijem neke traume iz djetinjstva, ja ću biti toliko puna trauma da ću sve eventualne tretmane koje sam uštedjela njima, morati potrošiti na sebe ukoliko želim ostati kolko-tolko normalna

[Ifigenija]

krepah

da je naporno stalno glumit Mirotvorca, bratemili, naporno je - i čovjek se vraški mora trudit da ne pukne

ono što mene kao roditelja već neko dulje vrijeme mori je moje vlastito psihičko zdravlje. imam osjećaj da će me te svakodnevne bitke koje bijem radi svega i svačega (uredno sam aktivna na još ovakvih tema ) toliko iscrpiti i izmoriti da dok se trudim da djeci ne nabijem neke traume iz djetinjstva, ja ću biti toliko puna trauma da ću sve eventualne tretmane koje sam uštedjela njima, morati potrošiti na sebe ukoliko želim ostati kolko-tolko normalna

O, da, to naše zdravlje i živčeki - to je fakat nešto važno. Ja sam olabavila zadnje vrijeme, ili se ukrutila, ovisi kako gledaš - nisam im više žvakača guma, ali to ima veze i sa godinama - ipak dijete od 2.5 godina nije blentavo kao ono od godine dana, naporno je na drugi način, zna se i zaigrati, i hoda sama, i ne pada na nos na regularnoj bazi i tako to.

I rekla sam si - jeste, brate, bolje bi bilo da ih cijelo selo odgaja, nego paranoja u kojoj živimo - nema djece po ulici, niti se roditelji usude uvaliti drugima djecu, uvijek smo nad njima kao kobci i kad se igraju i kupaju i kad su na gimnastici, i muž mi stalno radi, i bolesni smo ili mi, ili prijatelji, ili nadoknađujemo sve ono što se nakupilo dok su bili bolesni... ali kao je tako je. I u tome ćemo svi da platimo živcima i srećom.

Malo ja, malo oni, malo mm, malo svemir. Nemam više ideju da ću se ja rastegnuti za svih.

Koliko se može - može.

Ja sam povukla granice - igram se s njima redovito, ali redovito i radim, ma koliko oni cendrali, derali se ili protestirali. Što se mora - mora se. I kad dignem noge - digla sam.

To sam postigla u osnovi skupim priborom za crtanje, i umjetničko izražavanje, danas sam im dala prave pravcate laboratorijske stvari od stakla (menzurica u smeću), korisim Kiki bombone (iako uopće to ne volim), imam u pričuvi ezgotičnog voća i slatkiša (da, da, posrnula sam), pečem atraktivne kolače, kupim im štogod će jesti, a osobito ako je jako pipavo, kao kesteni, šipkovi i slično, i računam da će pasti u nesvijest ako ih posadim za šank u kuhinji da jedu griz na koji čokoladom našvrljam srca, ili općenito - ako im pravim palačinke u obliku mede i slične gluposti. Kad su nemogući, ili kad vidim da će biti nemogući - dobiju sladoled, to jedu bar četrdeset minuta.

Eto, i ipak usprkos svemu, i vrtu, i svatko ima svoje vozilo, i opet se stignu tuć, i što je najgore - mršavi su.

A ja i dalje umorna.

Taman kad sam mislila izać s njima i vidit se s prijateljima - opet kašlju, kišu, šmrču i grintavi su - pa se više tuku. I opet ja ispadam iz kombinacije. Ali, to je tako dok su mali.

Ja se samo divim majkama više od dvoje djece. Skidam kapu.