Odokatvno i sasvim laički: perfekcionist si i sve vjerojatno radiš "bolje od drugih", preuzimaš na sebe više nego što možeš, a ljudi oko tebe (najčešće je to suprug) to ne primjećuju, tvoj angažman im postaje normalan.
Znaš da ne radiš i da teret kuće mora biti i jest po logici stvari više na tebi, znaš da nije dobro urlati na djecu pa ne urlaš, znaš da je dobro i lijepo biti strpljiva pa to i jesi, znaš da možda neće biti dobro prihvaćeno požaliti se, pa sve stoički izdržavaš. Dapače, sama ne daš da to itko vidi jer nastaje katastrofa - time ćeš naglo prestati biti onoliko izdržljiva koliko si zamislila da jesi.

A tvoj suprug o tome vjerojatno ne zna ništa i nije mu jasno zašto jedne srijede popodne "iznenada" pukneš.... pa bih na tvom mjestu prvo probala njemu osvijestiti problem kojeg imaš, ali onako zaozbiljno, a ne da ispadne da je to neka sitna krizica koja će sutra nestati.
Prvenstveno je na tebi da se malim koracima počneš mijenjati, ali uz njegovo trajno podmetanje leđa jer će ti to omogućiti trenutke za samu sebe.

Oprosti ako je moja "dijagnoza" pogrešna, ali tako mi se čini.