Moja L. ima 4gd, želja za drugim mi se javila prije nekih pola godine, MM kaže nagodinu dok nam se poslože još neke stvari, mislim da će takva razlika biti idealna
 |
|||
|
|
|||
Moja L. ima 4gd, želja za drugim mi se javila prije nekih pola godine, MM kaže nagodinu dok nam se poslože još neke stvari, mislim da će takva razlika biti idealna
heheh...kad sam otvorila ovu temu Filip je imao 16 mj...sad već ima skoro 26 mj)) a ja još nisam trudna...mada imam volju i želju,stalno se u meni javlja neki strah, hoću li ja moći s dvoje djece,kako ću hendlat sve te obaveze, kako ćemo financijski izgurat dva vrtića i slično.... još k tome prestali smo cicat malo prije 2.rođendana i tek sad spavam po cijelu noć, što je i još jedan od razloga....mislim da moram prvo napunit dobroooo baterije pa onda krećem po drugo... mada Filip stalno pita jel imam u trbuhu bacu/seku
kod nas će biti razlika točno 2 godine kad se rodi drugo dijete. da se samo mene pitalo bila bi to i još manja razlika.Mi smo predugo čekali s prvim djetetom da se sve posloži....posao,stan,financije itd tako da sada nisam htjela odugovlačiti s tim da su nam financije trenutno koma,ali nikako si nisam htjela preveliku razliku u godinama među djecom a ni samo jedno dijete
ja sam tek nakon ove 4 godine prvi put bas osjetila zelju. uvijek sam zeljela vise djece, i znala sam da cu htjeti jos, ali konkretna zelja nije postojala. D.je bio prilicno zahtjevno dijete, a ja sam se htjela njemu potpuno posvetiti.
sad mi se cini idealno, on ce tada imati oko 5 godina, ima svoje interese i dosta stvari ce moci sam (cisto prakticne, oblacenje, higijena), i u isto vrijeme je dovoljno odrastao da mu to sve bude zanimljivo. vidjet cemo kako ce biti
Ja sam došla do zaključka da je svaka razlika između djece idealna
X na Strobery Shortcake
Bome od zadnjeg javljanja prošlo još 8 mjeseci, a ja čekam.
Dogodilo se još promjena, M. se uspavljuje sam, dosta je samostalniji, ne traži da ga se puno nosi,... ALI ja sam koma.
Sad mi je najljepše razdoblje s njim, jer mogu s njim kud želim i kad želim, nema više onog popodnevnog spavanja koje me je "ubijalo", nema onih "sitnica" koje su meni bile sputavajuće (pelena, planiranja obroka, plakanja, nemogućnosti razgovora,...).
Napokon se osjećam da mogu ponovno "živjeti". Teško je to napisati, a da ne zvuči ružno, ali što mogu, tako se osjećam. On je sad u dobi kad je kompletno uključen u sve što MM i ja radimo i naprosto uživamo zajedno u troje.
Znam, zvuči kao jedna velika nemajka, ali ja jednostavno ne mogu reči da uživam u razdoblju od 0-2 godine.
Užasno se bojim tog razdoblja, i teško mi se u sve to upustiti.
Svakako želim još jedno dijete (možda i dvoje u budućnosti), ali, ali, ali,...
Ima li nade za mene?
0-2 je zbilja naporno. ali ja sam na to gledala kao na nešto što brzo prođe i uživala sam koliko god mogu (i uživam) u svakom dijelu tog razdoblja.
što prije se odlučiš na drugo prije će to razdoblje proći, pa ćete moći uživati u četvoro.
iz moje perspektive s drugim je djetetom sve nekako išlo lakše, brže i s manje stresa.
zaboravila sam dodati da su obje moje djevojčice, relativno zahtjevne. ne uspavljuju se same i općenito nisu spavači, prva je imala lošu tehniku sisanja pa smo dohranjivali, a i danas je vrlo izbirljiva s jelom, druga pak sisa svakih sat vremena, traže dosta pažnje i nošenja, a uz to obje su fizički vrlo aktivne.
Je, je brzo prođe, a što mogu kad kod mene traje 2 godine bez obzira kako okrenem.anamar prvotno napisa
Malo šale ne škodi.
Ma sve štima što pričaš. Moram i reči da je moje dijete bilo izuzetno ne zahtjevna beba, koja je od prvog dana spavala ko top i bio je sav "po rasporedu". Mi smo točno znali u kojem će on trenutku jesti, zapati,...
Ali bez obzira, meni je to razdoblje strašno naporno, ograničavajuće,... ne znam kako da se izrazim, osim da to nisam ja.
Nemrem ja sad reči da je tu meni bilo nešto strašno grozno, bla, bla, i meni je bilo "lijepo" s bebicom, ali opet ne mogu reči da se sa sjetom sjećam tog razdoblja.
Znam da previše cendram i hebi ga i to razdoblje će proči, ali eto, malo me to koči.
Kod mene nema bolje kontracepcije, nego kad se toga sjetim.
Posljednje uređivanje od Anemona : 25.05.2010. at 10:11
onda se ti pouzdaj u to kao kontracepciju, pa nek vam se "dogodi"
Anemona=ja, rodila drugo poslije 3,5 godine. Željela/lim treće, ali se sad dok je mali u 0-2 opasno predomišljam
To je recimo začkoljica "veće" razlike, taman počneš opet da živiš ko odrasli čovjek, kad ono opet Jovo nanovo. Kad bi se moglo rodit trogodišnje djete ja bih sad rodila blizance (mada bi mi oni onda bili stariji od sina)
Ma za trogodišnjake, odmah potpisujem za tri.Anemona=ja, rodila drugo poslije 3,5 godine. Željela/lim treće, ali se sad dok je mali u 0-2 opasno predomišljam
To je recimo začkoljica "veće" razlike, taman počneš opet da živiš ko odrasli čovjek, kad ono opet Jovo nanovo. Kad bi se moglo rodit trogodišnje djete ja bih sad rodila blizance (mada bi mi oni onda bili stariji od sina
I MM kaže da bi on najrađe da se djeca rode ko trogodišnjaci. A ja ipak obožavam male mirisne bebe, to razdoblje mi je nekako najdraže... Oni njihovi zvukovi, meškoljenja u snu, maznost... Pa kad plaču ko mali mačići...
Kažem to iako sam imala dvije jako zahtjevne bebe (sin nije uopće spavao po danu do 7 mjeseci, a najmlađa je prvih 8 mjeseci stalno visila na meni). Priznajem da je sad kad su veći manje naporno, ali mrzim ovu fazu kad ne slušaju i kad se tuku.
Baš smo različiti. I ja volim kad su mali, mirisni,..., ali nikako se ne nalazim u onom, da karikiram, 24 sata na dan gugutanju, cjelodnevnom hranjenju, preslačenju, uspavljivanju, odmaranju, buđenju,...
Daleko više volim kad dijete razumije što mu pričam, kad s njim vodim smislene razgovore, kad se dogovaramo, pregovaramo, kad zna reči što želi, izraziti mišljenje, stajati iza toga, kad se utovarimo u auto u bilo koje doba dana i odjurimo na naš mirni kutak na selu i tamo cijeli dan nešto radimo u troje, usput pojedemo i večeru, užinu, kad sam kaže kad mu se piša, kaka, kad me svaki čas iznenadi svojim zaključcima, razumnošću, moči razlučivanja,... ma nek i ne sluša.
Posljednje uređivanje od Anemona : 25.05.2010. at 13:51
Meni recimo smeta u tom razdoblju što ne mogu kad mi prahne otić i napravit tortu koja zahtjeva 2 sata za spremanje, nego moram obezbjediti logistiku za čuvanje, pogodan termin ... (i ja karikiram) Ili što mi se neda otić da se okupam uz omiljeni domaći spa tretman dok su djeca budna. Nije to toliko do djece koliko do moje nemogućnosti da se opustim. Meni nije bilo loše sa sinom prvih 6 mjeseci dok je visio na sisi. On je bio zadovoljan sa punim ustima, ja sam imala jastuk za dojenje, baš smo se naodmarali, ali mi je bilo žao starije do koje nisam mogla od malog.
Ma sve ima svoje prekrasne trenutke i one malo manje prekrasne. Zato kažem da je svaka razlika idealna.
Za drugu T smo se odlučili kad nam je curica imala 6mjeseci.....
Odmah zatim sam ostala trudna, dakle razlika izeđu nje i brata je 17mj.....
Sad imaju 3,5g i 2g pa smo se odlučili za treće! Već sam na pola puta.....
Dakle razlika između cure i bebe bude 4g, a dečkića i bebe 2,5g................
Ajme, ovo kao da sam ja pisala. I meni je draže ovo razdoblje. Neki dan smo napunili 3. Meni je sada s njom predivno...sve. Pričati, dogovarati se, putovati, igradi se, crtati, jesti, slušati njezine dogodovštine iz vrtića... Ne da mi se sad opet ograničiti i sebe i nju drugom bebom. Za sad imam dobar izgovor-mali stan.
Ali moram reći da ne volim kad me ljudi iz okoline pitaju "kad ćete drugo". To mi je tako jedna intimna stvar. Pogotovo se čudim mojima izz obitelji koji znaju u kakvim uvjetima živimo. Onda ja odgovorim: Kad nam netko pokloni veći stan
A uz sve to, malo me i taština ograničava... Ne da mi se opet kile skidat i dovodit se u formu. Plitka, što ćeš.
A dobro nisam onda jedina.
Da
I što više vremena prolazi ja se osjećam sigurnije u svoju odluku (ako se to može tako nazvati). Ipak, uzimam s rezervom sve "odluke" vezane za vlastite želje.
Tibice, uživaj do trenutka kad se tvoja princeza počne naprosto oduševljavati malim bebama, i upučivati mi poglede očaranosti i beskrajne nježnosti
Tad ćeš osjetiti da je vrijeme za nabacivanje kila
VjerujemTibice, uživaj do trenutka kad se tvoja princeza počne naprosto oduševljavati malim bebama, i upučivati mi poglede očaranosti i beskrajne nježnosti
Tad ćeš osjetiti da je vrijeme za nabacivanje kila
Za sada me oduševi svaki put kad je netko pita da li želi bracu ili seku. Kaže: Ja već imam doma puno beba i medića
Meni je odluka o broju djece jako intimna stvar i stvarno mrzim ovakva pitanja (kad ćete na drugo/želiš li bracu ili seku).
Već sam negdje pisala, kad nam se rodilo prvo dijete, svi su navaljivali: kad će drugo, kad će drugo?
Kad se rodilo drugo (sin; prva je curica), govorili su mi: sad si se riješila, imaš sina i kćer.
A kad sam bila trudna s trećom bebom, bilo je: kaj opet?
Ne mogu se prestat čuditi tim glupim i neprimjerenim komentarima i pitanjima i netaktičnosti onih koji komentiraju.
I uopće ne mislim da su ljudi koji se -iz bilo kojih razloga - odluče samo na jedno dijete, sebični ili whatever.
Svatko zna svoje mogućnosti i želje i nisu neki razlozi legitimniji od drugih.
Posljednje uređivanje od laumi : 03.06.2010. at 08:01
Ni ja ne mislim da su sebični ali mislim da neznaju što propuštaju dati svom djetetu. Ljubav koja će ga pratiti cjeli život, ljubav brata ili sestre. Čak iako je razlika ogromna, ili se na početku ne podnose,sve se to promjeni s godinama. Poslije mogu biti najveći prijatelj, podrška.....kao što su moji meni.
Mene ovo vrijeđa, bez obzira što planiram još jedno ili dvoje djece.
Zašto misliš da bi i trebali znati što propuštaju i da uopće nešto propuštaju?
Zašto misliš da je roditeljstvo neka univerzalna potreba i da će svako osjećati ispunjenje točno sa troje npr.?
Ljudi su različiti, prihvati to.
Netko tko želi samo jedno dijete mogao bi tebe okarakterizirati kao izuzetno sebičnu osobu koja ne zna koliku je nepravdu nanjela svojem prvom djetetu kad je rodila drugo, a to nema veze sa zdravim razumom. Kužiš?
Između mojih cura je razlika ogromna, 15 i pol godina.
Šalimo se i kažemo da ćemo odgojiti dvije jedinice.
Ja sam bila spremna za drugo dijete već pred 7 ili 8 godina, MM je pristao na to tek lani, kada sam ja već skoro odustala.
Brinuo se najviše hoćemo li moći financijski, a mislim i da nije htio izgubiti svoj komoditet, pokćerku je dobio kada joj je bilo 6 godina i nikad se nije morao brinuti o pelenama ili neprospavanim noćima.
Ja sam prije uvijek nekako planirala dvoje i stvarno ne mogu reći da je malena bila naporno dijete, da mi je bilo teško i ne znam što. Nije mi bilo naporno ni teško. Imam mamu u blizini, svekrvu, malena je oduvijek bila spavalica, papalica... Dakle moje trenutno mišljenje da ne želim drugo nema nikakve veze sa "težinom" majčinstva. ALI, eto, jednostavno se sada ne vidim u toj slici trudnoće, poroda, dojenja, pelena, neprospavanih noći, čišćenja nosića aspiratorima, bljuckanja itd itd. Sad mi je u glavi savršena (za mene) slika: MM, malena i ja na barci, na plaži ili gdjegod, igramo se u pijesku, učimo ju plivati, ja se sunčam bez da moram stalno ju voditi za ruku okolo ili nositi, ne moram žuriti doma jer joj je vrijeme za jelo/spavanje, može pojesti i na plaži voćku, sendvić ili već nešto.... Kad nekamo idemo ne moram se tempirati po njezinom rasporedu jer sad već može taj svoj raspored pomicati bez nekih posljedica... Možda sam sebična, ali neka sam...
Posljednje uređivanje od tibica : 04.06.2010. at 12:10
Tibice, jako mi se sviđa ova tvoja idealna slika.
Naša curica je tek 8 mjeseci stara, ali ja sam isto nekako sve više na tragu toga da na njoj i "stanemo". Trudnoća je prošla super, porod isto tako, carica lijepo papa i spava, krasno napreduje, ima predivan karakter... ali meni/nama se i dalje jako dopada Tibičina idealna slika.
Ja sam jedinica, i znam kako je moje roditelje također vrijeđalo to vječno zapitkivanje "pa zašto samo ona, pa kad ćete, pa nije to u redu ...".Imali su svoje razloge, kao i svaki čovjek koji se odluči na jedno/dvoje/troje/nastavi niz ili nijedno dijete.
Kužim da nismo svi isti. Neznam dali imaš brata ili sestru ali ako imaš mislim da bi trebala shvatiti što sam htjela reći.
Osjećaji koji jedinac nikad neće moći osjetiti su jednostavno nezamjenjivi, vrlo dobro zna to i moja mama i moj tata koji su bili jedinci i cjeli život žale zbog toga. I ne, nije štos da se roditelji osjećaju ispunjenije nego djeca.
Oprosti što tebe ili nekog drugog ovo vrijeđa ali to je moje mišljenje!
Ma sve ok, bila sam nešto ljuta kad sam pisala. Imam brata i razumijem o čemu pričaš, ali sam opet mišljenja da nema univerzalnog pravila, ne može svakome isto odgovarati/nedostajati ili ne nedostajati.
Što ste vi zabrijali ...
Roditelji odlučuju koliko djece žele po svojim vlastitim prioritetima i količini kapciteta koje imaju (kapciteti su razni: emocionani , praktični, mentalni...) U svakom slučaju, roditelji bi tu trebali odlučivati u svoje ime.
Prvom dijetetu je svako slijedeće konkurencija, teško da je kratkoročno bilo koje oduševljeno...
Što se tiče dugoročnog dobitka (za prvo dijete) brat ili sestra je (dobar) poklon za cijeli život.
X
Ja sam jedinica i nikako ne mogu prežaliti što nemam brata ili sestru. Ali ne zamjeram to svojim roditeljima, njihovi razlozi, iako ih ne razumijem, su skroz legitimni sa njihovog stanovišta.
Ali, koliko te to stvarno muči? Jasno mi je da ti je žao što nemaš brata/sestru, to je stvarno jedan vrijedan odnos u čovjekovom životu (ne uvijek, nažalost), ali zanima me, koliko to odraslu osobu-jedinca stvarno muči. Je li to onako, sjetiš se jednom godišnje kad ti je teško u životu "baš bi bilo lijepo imati sestru i malo s njom popričati" ili te to onako stvarno jako rastužuje?
Ne mislim svaki dan o tome, ali sam baš nekako tužna radi toga. Kad sam bila mala, stalno sam se nadala da će mi mama i tata jednog dana reći "Dobit ćeš brata/seku" i često sam sanjala da je mama rodila bebu.
Ali, ponavljam, to ne znači da im zamjeram niti mislim da imam pravo dovoditi u pitanje njihove razloge.
To mi je, onako, neka neostvarena želja. Voljela bih iskusiti taj odnos, to je definitivno jedan poseban odnos.
Isto tako, nikad neću biti teta (budući da nemam braće, a MM-ova sestra nije u vezi i ne namjerava imati djecu), što mi je isto jako žao.
Ipak, imam jednu sestričnu, koju sam oduvijek smatrala svojom sekom
Ja imam sestru, 7 godina je mlađa od mene. Do pred par godina smo se stalno nešto kačile - ono, sestrinska klasika. Otkad sam ja odselila smo u puno boljim odnosima. Ona je prošla onu nezgodnu pubertetsku fazu, pričuva mi dijete, poigra se s njom, skuhamo zajedno ručak, odemo zajedno u šoping... Obadvije smo obilježene lošim međusobnim odnosom naših roditelja i to je nešto što nas još više povezuje. ALI ja vjerujem da se približno toliko blizak ili možda čak i bolji odnos može imati i sa dobrom/najboljom prijateljicom. Vjerujem da jedno dobro i kvalitetno prijateljstvo može nadoknaditi nedostatak sestre/brata. A da ne pričam o bračnim drugovima.
Naravno, svaki je odnos drugačiji i ne može se izjednačiti, ali ne vidim taj nedostatak sestre/brata kao neki veliki hendikep. Opet, nisam u toj situaciji pa ne mogu znati.
Planirali odmah, ali evo razlika će biti 2 god i par dana
Ja bih se malo osvrnula na pitanje rađanja slijedećeg djeteta "da bi prvo imalo brara/sestru" Iznosim isključivo lično mišljenje. Ja svoju djecu rađam sebi, da mi budu djeca, da ih odgajam, njegujem, upučujem. Zbog toga sam rodila prvu kčer, zbog toga sam rodila i drugog sina. Nisam sina rodila da bi kčer imala nekoga. I ako nekad rodim još djece, isto će biti iz razloga da mi bude dijete. Naravno da mi je želja da oni jedno drugom budu podrška i pomoć i da se vole i da im bude lijepo zajedno, i trudim se koliko je u mojoj moći da ih uputim na blizak međusobni odnos. Ali mi to nije prevashodni cilj.
VECER!
Evo prvi puta sam "tu".! Čitam vaše postove i vrlo su zanimljivi i poučni! :D
Eto slažem se sa ovim gore citatom,kao da sam ga ja napisala!
I ja imam neki lagani nazovimo problemčić!
MM i ja imamo curicu koja sada ima 5 i pol godina. Vro je živahna,druželjubljiva i pričljiva! I već 2 godine ona nas moli da bi ona brata ili seku! :D Ja do prije 2 godine nisam za to htjela ni čuti i mislila sam da ćemo imati samo nju.
Ali ove godine već mi je 4 put dosla želja.... ali najviše me brinu financije...ja trenutno radim a muž čeka da ga pozovu..
situirani smo,imamo svoj stan u kući njegovih roditelja. I šta je najbitnije volimo se! :D
Ali uvijek mislim kako ja to neću moći,kako će se sve promijeniti.. Da nećemo imati vremena jedan za drugog nego samo za dječicu... Ali onda kad se sjetim kako bi naša L tako jako htjela da ima brata ili seku onda se pokolebam...
I svakih par mjeseci iznova...
Zbilja ne znam što odlučiti..
Ima li tu netko da se isto tako osjeća...molim malu pomoć.... Hvala unaprijed!!
bi pa ne bi...
Hello!
Eto ja sam nova ovdje!
Čitam vaše postove i vrlo su zanimljivi i poučni,pa zato ja trebam malu pomoć od vas! :D
MM i ja imamo curicu koja ima 5 i pol godina! Ona nas već duže vrijeme moli da bi brata ili seku.
Ja do prije 2 godine nisam ni razmišljala da bi još jedno dijete ali sada me u godinu dana već 4 put želja vuće ka još jednom djetetu.... I sama ne znam što bi jer me uvijek brinu financije a tako i mog muža..on je htio drugo čak dok je L imala 1,5god a ja nisam htjela ni čuti,porod me je užasno prestrašio!
I sada kada ja ipak bi,on se prestrašio da nećemo imati za dvoje djece. Inače ako ništa imamo svoj stan, na koji ne plaćamo najam,tj. živimo u kući kod njegovih..
I mislim da budemo li razmišljali što će kako će,nikad nećemo krenuti naprijed...
Imali tko slična iskustva...molim pomoć...Hvala !
HA,HA Lauri će sada 5 i pol godina a ono "nagodinu " ponavljamo svake godine! UŽAS!
I kod mene se stalno nanižu neki novi razlozi. Malo glupi, malo ozbiljni zdravstveni i tako, vrijeme ide. Dobro da mi je tek 18.
i mi smo planirali drugo dok je prvo bilo jos u trbuhu. kao odmah, sto prije, da bude manja razlika, to je super za djecu, sta ja znam....svašta smo zabrijalimi već planiramo drugo nakon godine dana do dvije, a nismo još ni ovo rodili
a sad...nema šanse!!! ne znam dal cu ikada biti spremna za drugo. zelim svoj zivot, svoje tijelo, a za sve to treba vremena. tako da kad se bebica malo osamostali, imam potrebu ponovno uhvatiti uzde svog zivota, jer trenutno mi se cini da se krecem kako moja beba puše, a to mi je jako psihicki naporno,
imam potrebu da se osamim, bavim nekim svojim stvarima...zato kazem-ne znam kad ce drugo.
ja imam brata i nikad nismo bili bliski, čak ni sad kad smo oboje odrasli ljudi. sjecam se da mi ja tata vise puta rekao kad sam bila mala da je brat jedino sto ce mi ostati kad njih vise ne bude i da budemo dobri jedan drugomeTo mi je, onako, neka neostvarena želja. Voljela bih iskusiti taj odnos, to je definitivno jedan poseban odnos.
Isto tako, nikad neću biti teta (budući da nemam braće, a MM-ova sestra nije u vezi i ne namjerava imati djecu), što mi je isto jako žao.
Ipak, imam jednu sestričnu, koju sam oduvijek smatrala svojom sekom
da si imala sestru ili brata ne znaci da bi bila u dobro odnosu s njima, loš odnos s tako bliskim članovima obitelji moze jako iscrpljivati čovjeka- ne mislim da si na gubitku
ali zato je moj muz najdivnija osoba na svijetu i moj naj, naj, naj bolji prijatelj koji mi vrijedi vise i od mame i tate i svih ostalih na svijetu- imati dobar odnos s osobom s kojom djelis zivot ne po mom skromnom mišljenju vise nego dovoljno da covjek bude sretan. mi sretnice koje to imamo nismo ni svjesne koje je to bogatstvo jer puno ljudi to nema. miran dom, ispunjen ljubavlju- sve ostalo nek ode vrit ak se mene pita
Kod nas će razlika biti punih 9 godina, doduše mi smo dosta mladi postali roditelji i tek sad smo se osjetili spremnima imati još djece (zapravo razmišljamo kako bismo odmah išli i na treću bebicu
Ja imam dvoje s razlikom od 2 g. i 9 mj. Tako smo htjeli. Sve je bilo ok, naporno s dvoje malih ali ništa više nego što smo očekivali. Sada su 8 i 11 godina. Nakon toliko pauze i godina (meni je sada 34, mm 43) odlučili smo se za treće. Naš mali anđeo sada ima 3 mj i 13 dana. Mogu vam samo reći da mi je to bila najbolja odluka u životu. Uživamo više nego ikada svi zajedno, a osjećaj majčinstva kada već imate iskustva i u ovoj dobi je neopisiv i nenadmašiv. S prvo dvoje djece koja su također bila planirana bili smo pomalo u grču što zbog neznanja, što zbog drugih okolnosti. Sada je sve to iza nas i možemo se u potpunosti posvetiti malenom. A i starija djeca su obogaćena jednim dodatnim iskustvom i drugačijom bratskom ljubavi od one koja je vladala među njima do sada.
Sve u svemu, svaka razlika ima svoje prednosti i mane, ali treće dijete preporučam bez obzira na razliku, naravno ako ste u mogućnosti...
Hehe eto vi ste slicni kao mi ! Bi pa ne bi. I nasa kci ima 5 i pol godina,i jos se neckamo.. i to mi zbilja ide na zivce,da bar zna, da hocu ili da necu,ovako sam samo napeta i mislim o tome stalno....
ja sam primjetila kod ljudi oko sebe (a i kod sebe kad sam razmišljala o drugom djetetu) da kako vrijeme sve više ide to se teže odlučiti na drugo dijete!
Mene zanima,, kako je vama koje ste drugo dijete dobile bar nakon 4 godine od prvog, došla želja!?
Kako je to "izgledalo" ? Ono puf ja bi drugo dijete i to je to, ili ??? Mooooolim vas odgovoriteeee....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
