kako je Sara zaribala sve oko sebe :hepistori:
od kuda poceti...
prvo, ne mogu vjerovati da pisem pricu s poroda narocito jer sam vizualan tip i zaista rijetko koju pricu jesam procitala, dijelom jer me bilo strah, dijelom jer sam osjecala nekakvu nemoc znajuci da je tako nesto za mene nedostizno.
sada, nakon sto sam prosla ovaj porod, mislim da cu retroaktivno bez beda moci procitati svakaku pricu jer sada znam kako sve to "izgleda", sada to za mene nije samo neki film, meni neostvariv san. sada se mogu nositi sa svim lijepim i tuznim trenucima kroz koje prolaze zene tokom trudnoce i poroda.
moja prica o porodu zapravo pocinje jos prije sest godina kada mi je trudnoca "prekinuta" hospitalizacijom. kada je ona nasa mala zajednica koju smo cinili muz, beba u trbuhu i ja, razdvojena i kada su noci u kojima bi svi troje bili zajedno u zagrljaju zamjenjeni hladnom i naguranom sobom bolnice. i tako do kraja. ono sto sam tamo vidjela ostavilo je trag s kojim sam se godinama borila i pokusavala se suociti sa svim emocijama koje sam od tada vukla, prvenstveno strahom da se takva prica ne ponovi jer sam znala da nemam snage ponovo prolaziti rizicnu i kontroliranu trudnocu.
za ovaj porod bitno je da sam tada rodila carskim rezom. odmah da napomenem, za mene on nije bio nesto grozno i strasno. bila sam budna i plakala ko luda kada sam ju ugledala. doktori su me smirivali jer nisu mogli nastaviti operaciju koliko sam ridala. a onda je uslijedilo ono zbog cega sam rekla da sljedeci put moram roditi vaginalno. mozda sebicno, no, bez obzira sto znam koliko je vaginalan (po mogucnosti prirodan porod) bolji i za dijete i za majku, sam nacin na koji bi rodila nije mi bio toliko bitan koliko trenuci koji dolaze nakon poroda, a oni ovise o nacinu poroda. fizicki, ja sam se jako brzo oporavila. nakon 48h setala sam se po bolnici i obisla bivse cimerice. no ono sto mi je nedostajalo bilo je moje dijete. dijete koje su mi pokazali i nedovoljno priblizili licu da ga mogu poljubiti. necu nikada zaboraviti taj osjecaj nemoci kada su ti ruke vezane i ne mozes dotaknuti tek rodjeno dijete nad kojim si 9mj. strepila hoce li dogurati do termina i hoce li biti sve ok; kada su ti trbusni misici razmaknuti, a donji dio tijela anesteziran i ne mozes podici glavu da ponjusis i dotaknes licem svoje tek rodjeno dijete; kada pucis usne jer samo fali jos 2mm da ju dotaknes i kad pomislis da ti usne bubre i da ces ju ipak dotaknuti, oni ju odnesu...negdje. sjecam se koliko sam plakala tih dana odvojenosti i molila ih da mi ju daju. stajala pred djecjom sobom i lila suze slusajuci ih kako placu znajuci da tamo unutra place i moje dijete. rekla sam: nikad vise!
trebalo je 4 godine da pomislim na novu trudnocu. kada se ona dogodila, dogodio se i spontani. i tako dva puta.
moji "kriteriji" su se snizavali. od SF ideje da bi rodila kod kuce jer nisam mogla pomisliti da ulazim u bolnicu, dosla sam do toga da samo dodjem do toga da rodim.
kada sam ljetos skuzila da sam trudna, ponovo prije nego mi je ciklus sluzbeno zavrsio, pocela me prati fobija o hospitalizaciji. s jedne strane znala sam da si ne bi oprostila da se nesto dogodi, a ja nisam poduzela apsolutno sve sto medicina i znanost pruzaju, dok s druge strane nisam mogla zamisliti da sam patologija, a ne trudnica. stoga sam odlucila da se necu, po preporuci lijecnika iz bolnice u kojoj sam "odrzavala" prvu trudnocu i kod kojih sam napravila predkoncepcijsku obradu, nikome javiti. otisla sam svom privatnom ginekologu u kojeg imam povjerenje. rekla sam mu sve svoje sumnje i strahove. kako sam ja vjerovala njemu, vjerovao je i on meni. profile secera sama sam radila, bez da sam isla u bolnicu na par dana, ili pak na vuk vrhovac. pratili smo protok krvi, kolicinu plodne vode, velicinu djeteta i sve ostale "faktore" koji se javljaju kod majki dijabeticarki. sam je rekao: ova trudnoca je skolska, savrsena je, no ipak s obzirom na tvoju povijest bolesti, malo se primiri i nemoj putovati i landrati jer ipak, koliko god si samo u drugom stanju, preveliki je ulog na kocki. stoga sam prva dva tromjesjecja mirovala. pri tome mislim na mirovanje by leonisa :zubo: a to definitivno ne podrazumjeva samo lezanje. kad sam usla u trece tromjesjecje totalno sam se raspametila i bilo me je posvuda. najvise sam landrala sa kcerkom kojoj sam htjela sto vise ispuniti dane da se ne osjeca zakinuto zbog bebe koja dolazi.
i tako je trudnoca uredno napredovala, sve je bilo ok. od pocetka je receno da ne postoji zapreka VBAC pa sam se na njega pripremala tokom trudnoce. majko moja koliko sam bila prestravljena. prvi put kad sam isla roditi nisam znala apsolutno nista. sada sam znala i previse. doslovno sam se budila po noci usrana od straha zbog poroda koji me ceka. trebalo je par mjeseci da se "pomirim" s time.
takodjer me mucilo mjesto poroda. i moje zelje. ovog puta se ne zelim odvojiti ni na tren od bebe. to je bilo prvo i osnovno. drugo je bilo radjanje. nisam se mogla zamisliti da radjam lezecki. i zelim muza uz sebe. zadnji put sam prosla sve sama, ovog puta ga zelim uz sebe. jedino rodiliste koje je udovoljavalo mojim zahtjevima bilo je varazdinsko. no s druge strane cinilo mi se da bi se i za njega morala izboriti (tu mislim na familiju i njihovo razumjevanje), a za to nisam imala snage. takodjer, lutrija je bila pogoditi smjenu. stoga je sveti duh ostao kao jedina realna opcija.
a onda se priblizio termin i "preuzeli" su me na SD. doktor je bio odusevljen mojom zeljom za vaginalnim porodom i ja njime i njegovim nastojanjem da mi se on omoguci. cak je "probio" standardne rokove. kad je dosao termin, poslao me na VV na pretrage gdje su, naravno, siznuli da sta jos radim na nogama, da se hitno trebam hospitalizirati u petrovu i "zavrsiti" trudnocu.
nakon toga uslijedio je razgovor mog doktora samnom. moram priznati da ga nisam ocekivala i da sam se pred doktorom, sestrom i studentima rasplakala ko mala beba. hospitalizacija i ako preko vikenda ne krene porod, CR. naime, nisam niti malo otvorena, ni uloziva, ni mekana pa indukcija ne dolazi u obzir. ok, to mi je bilo draze jer sam rekla: zelim prirodan porod. ako je potrebno inducirati, vakumirati, dripati, onda hvala, ne, rezite me.
doma sam dosla sva uplakana, crvena s visokim tlakom (inace sam niskotlakasica) i kroz suze cvilila muzu, pa mami, kako ne mogu i ne zelim. necu nikakvu hospitalizaciju. necu toplinu svog doma zamjeniti hladnim zidovima bolnice, necu zagrljaj svojih voljenih zamjeniti samocom. prvi put sam sve to prosla sama, ko pale sam na svijetu, uz sto tudjih prica i problema, ne mogu to opet. ne mogu ostaviti kcer. i ne zelim. koliko je zena rodilo vaginalno, zasto ne mogu i ja? jasno cu dati do znanja to sutra. srecom, dobila sam razumijevanje i potporu u svojoj odluci.
doktor se slozio da dolazim na ctg preko vikenda i obavio jos jedan razgovor samnom. osim sto mi je zdjelica "na knap" a beba nije mala koliko je zadnji put pokazao UZV, ima pola kile vise, prosli smo termin...kod dijabetesa se trudnoca zavrsava u 38. tjednu, neki dopuste i do 39. ali mi smo prosli i 40. i moramo ju zavrsiti. u ponedjeljak cemo napraviti carski...
sok, nevjerica, nespremnost... toliko sam se fokusirala na vaginalni porod da se nisam uopce pripremila na carski. i opet ce me zatvoriti i opet zadnje trenutke necu provest sa svojom obitelji. nemam pojma kako izgleda carski na SD. guglam, citam, imam dan i pol... i onda me opali realnost po sred tikve: opet necu imati skin to skin trenutak. opet necu imati mazenje s mojom djevojcicom kad se rodi. opet cemo biti razdvojene. opet isto. pala sam u depru...bila je to subota.
ujutro sam se probudila malo snaznija i pozitivnija. dijelom sam se pomirila sa sudbinom. no osjecala sam se cudno cijeli taj dan. kao da se oprastam, no u meni je bilo nesto prisutno cega nije bilo zadnj dana. cak mi se i iscjedak ucinio za nijansu drugaciji. rekla sam muzu to popodne: da mi daju jos samo 12h ja bi rodila. eto. do sutra ja bi rodila. nasmijao se.
popodne sam pozeljela kinesku klopu (da, poslusala sam savjete i zederala ljute cipsove, koje i inace jedem, ne bi li potaknula porod) i neko grupno mazenje. legli smo se u zagrljaj i odcorili. probudila sam se u jednom trenu i ljubila kcer imajuci neki filing da ju ljubim posljednji put na taj "ti si moja jedina" nacin . ne znam zasto, pocele su mi nekontrolirano teci suze. naravno, nakon toga je uslijedio histerican ispad u kojem sam urlikala na muza da cu se sama odvest u bolnicu. nemam pojma zasto, al od doma do SD sam se izderavala na njega. nije bio ni kriv ni duzan. odradio je to stoicki :zubo:
nisu me htjeli ostaviti samu pa su pricekali da napravim ctg i da se jos malo prosetam s njima po bolnici. oko pola 8 su krenuli doma jer je dosla nocna vizita.
ja sam obavila razgovor s anesteziologom, zavrsni UZV i dobila od sestre posudicu za stolicu. pitah je: kako da vam dam uzorak stolice u posudicu velicine malog prsta? kaze meni sestra, davajuci mi rukavice: na zalost ne znam, cure pricaju da to obave u ruku pa uzmu uzorak. OMFG! jesu oni normalni? sta je meni ovo trebalo?? sestra mi veli kako je budjenje u 5 i ide klistir i brijanje. brijanje, ne hvala, obavljeno. klistir...najradje bi sada s obzirom da vec 3 dana imam zatvor i uzasno me smeta ta napuhanost. no nista od njega sada :D
vracam se u sobu, razmisljam da li da potamanim stapice prije 22h ili da gladujem? znam da necu spavat od nervoze...zovem muza i kazem mu da se ne zna kada cu imati carski no da mogu mene i bebu vidjeti dolje u hodniku ispred radjaone ali da se trebaju javiti u pola 7, a carski moze biti i u 9 i da je mozda bed da vodi kcer sa sobom. muz vraca da je ona luda, da je cijelu noc nabrijana kako ce ujutro vidjeti svoju sestru i da joj ne moze to napraviti i slomiti srce te da ce ju dovest na njegovu odgovornost i zabavljat ju sve te sate dok nas cekaju. i dok smo mi gtalkali, osjetim ja kako mi se pisa. dizem se s kreveta i pocinje curiti. zadnje dane trudnoca je uzela svoj danak pa sam se navikla da mi mali mlazic pobjegne u ulozak. no ovo ne staje. ovo curi. stiscem, pokusavam zadrzati, no i dalje curi. izletavam na hodnik i zovem sestru pitajuci je da li je moguce da imam toliku inkontinenciju da nekontrolirano praznim cijeli mjehur? dobijam kompresu i odlazim u WC. mjehur ispraznjen, hodam prema sobi, al evo ga opet. potok. zovem sestru. skidam mokre gace i tajice, a ono gospon sluzni cep radi bungee jumping. visi i rasteze se i skoro da ne vice weeeeee! ja si mislim, evo ga opet. tako mi je bilo i u prvoj trudnoci, izletio sluzni i ja na carski. dolazi sestra i pita kako sam sigurna da je plodna voda, ja joj pokazujem kompresu i gospodina skakaca. odjednom su se svi uzmeskoljili. a ja lezerna i ne razumijem zasto. stavljaju me na ctg. saljem muzu sms: PUKO MI JE VODENJAK!! i rikne mi mob. oni koji su samnom u mob kontaktu znaju da moj smart phone svako malo rikava, pa gubi signal, pa ne prepoznaje karticu i svi skupa sizimo na njega :zubo: al da bas sada rikne...koji baksuz!
pocinju trudovi. ovi su fakat bili booolni. a ja sam imala do sad bolne trudove. one pripremne. ctg ne biljezi nista i ja se pitam kako onda tek bole porodjajni koji trebaju ici na 60 ili 80 ili pak 100? :sok:
srecom, sestra i doktor su razumni ljudi pa vele kako je to ipak samo stroj, da sam ja ta koja osjetim trudove, njihov intenzitet i interval i da je jedino to mjerodavno. oko mene se sljeva voda. prljam im krevet i prostoriju u kojoj je ctg.
ctg gotov, idem na pregled. i dalje mobitel bez signala. lovim neki wifi bolnice, ali signal je toliko slab da ga vise nema nego sto ga ima. saljem muzu poruku preko gtalka, pa kad mu dodje, dodje. pregled, iz mene i dalje curi plodna voda, prljam sve veci dio odjela. mislim si jadne spremacice, koji posao sam im napravila. lijezem, slusam: zatvorena. nema od toga nista. nada. nijente. al me salju u radjaonu. pizdim.
ovog trena sam svjesna da cu imati vaginalan porod i pocinje me loviti ogroman strah da ce on biti sa svim mogucim intervencijama, sto zbog plodne vode, sto zbog neotvaranja, sto zbog dijabetesa, sto zbog sava. moja najveca nocna mora se ostvaruje...jos uz sve to, dolazim u predradjaonu zatvorena! aaaaaaaaaaaaaaaaaaa vristim u sebi!
vodenjak mi je puko u pola 10. malo iza 10 bila sam u predradjaoni. tu mi se u glavi pocinje motati pjesma koja me pratila cijelu noc. ok, samo dio refrena jer ne znam ostatak: cetinski i umirem, sto puta dnevno!
pitam se zasto uvijek izabirem blesave pjesme u "kriznim" situacijama? vozacki sam polagala sa mineom i vrapci i komarci u glavi. zar mi nije mogla doci neka relaksirajuca i optimisticna pjesma? tjesim se, bar ne pjevusim dorse i the end...
predradjaona. prva asocijacija girl interrupted i sucker punch. saljem poruku muzu preko gtalka u nadi da ce proci. 22:20. sadrzaja: u predradjaoni sam. zatvorena, lezim. ovo je najgori moguci scenarij. uzas! sad kad bi trebala biti doma ja cu biti tu vezana za krevet u bolovima, bez lopte, tusa, mira. uzas!
konacno nuspjevam dobiti signal i javiti muzu da sam gore u radjaoni i da se spremi na vaginalac. da kcer odvede mojima odnosno u vrtic jer sumnjam da cu do jutra roditi. opisujem mu sobu kao ludaru. zaista tako izgleda. 6 kreveta, bijela rasvjeta, zene prikopcane na ctg, od toga ni jedna za porodit se, sve spremne za indukciju sutra, al sve na ctgu i zvukovi srdasca odzvanjaju sobom, onako ludjacki i lagano psihoticno. sve bi cakulale, a meni uopce nije do toga. ni jedna nema trudove.
u 22:40 saljem sms da su trudovi na 10 minuta i da je sara jaaako aktivna. salje mi poruke potpore. cudno mi je jer ne traju punu minutu, al su tocni ko urica. beba se rita ko luda. inace je bila aktivna, ali ovo sada... tko je rekao da se bebe umire pred porod? tko? tko je lagao??kako nemam vodenjak, njeno ritanje boli u 3 pm. trudovi su mila majka nasprem nje.
u 11 saljem poruku kako sam imala novi izljev plodne vode i kako se sad fino pacam u tome. ko zna kada ce mi i da li ce mi itko zamjeniti posteljinu.
konacno su me skinuli s ctga, smijem se kretati ali samo u sobi. u 23:30 saljem muzu poruku da sad mogu malo setati i da su mi trudovi na 7 minuta. pita me jel imam tamo tus, vodu, loptu. ja se na to nasmijem. trazim novu kompresu jer mi je ova krcata. nemaju. nek koristim svoje uloske.
u ponoc saljem novi sms da krisom jedem stapice i koristim svoje uloske jer nemaju komprese, da sam umorna i da mi se spava, a nikako zaspat u ovakvoj atmosferi i kako me ulovila treskavica. srecom da su mi dopustili da unesem stvari jer cimericama nisu. setam se. kad naidje trud stanem. disem. jos mi disanje ide. jos uvijek. pitam se di je ta lopta o kojoj pricaju...lopta je u garderobi. :smijeseiplace:
trudovi na 6. opet lezim na ctgu. imam novu posteljinu. aleluja. kako mi ne pasu ti hebeni bokovi. sve me zivo boli. pocinju me rasturati kriza. saljem sms u kojem psujem i opisujem bol koja me rastura i dijelim strah nad onim koji slijede. cimerica bi klafrala i ne kuzi da disem trud pa ponavlja pitanja. u mislima ju tjeram vrit. no kulturna sam pa joj, kad trud prodje kazem da joj ne mogu odgovarati dok mi traje trud. srecom, imam praksu jer sam objasnjavala to isto muzu i djetetu zadnjih tjedana.
pokivam se preko glave, ono svjetlo me ubija. kao i cjelokupna atmosfera cajanke. negdje je oko pola 1, spavam izmedju trudova.
sms u pola 2 da me rasturaju na 5min.
sms u 4h trudovi na 3minute i uzasno boli. nema psovki u smsu :D
vrijeme je za klistiranje, 4:45h je. trudovi su i dalje na 3 minute i sms o umiranju, cetinski dere na veliko
sestri govorim da sam u trudu i da cu se ustat kad prodje. uzima cimericu prije mene, a druga zena govori: e sad cete vidjeti sta su trudovi. plasim se.
sestra je njezna. spominjem joj da imam hemeroide, a ona mi govori da ih ne vidi. ja si mislim kako su se ipak povukli, i sva sam si sretna. taman da ce mi zabit crijevo, evo trud i ja ju molim da stane i priceka da prodje. ona mi veli da disem. ja velim pa disem, a ona meni, ne draga, ne vise tako, sada plitki i brzi, proslo je vrijeme onih dugih. poslusam ju, fakat je lakse. klistir prolazi bezbolno. cak ni ne moram jurcati. uzimam one famozne rukavice i posudicu velicine malog prsta i odlazim do wca. sva moja gadljivost nestala je prvim sljedecim trudom. nalazim plasticnu casu u wcu i dobijam bajnu ideju. mislim si kako mojoj domisljatosti nema kraja :zubo: navlacim rukavice, kroz glavu mi prolazi scena iz svlacionice kad je niko kranjcar postao veterinar i navuko rukavicu do lakta i gurnuo ruku u kravu. opet se pitam jesam li normalna s obzirom na slobodne asocijacije za vrijeme poroda. cekam da trud prodje i namjestam wc papir po dasci. sjedam. prisjecam se silnih postova cura koje su pokupile svasta nesto u rodilistu. curi voda. po rukavici, ciljam casu. kombinacija plodne vode i anus vode. pokusavam ulovit govance. zamisljam da sam u vremenu zlatne groznice i da pronalazim zilu. prsti su mi sito. pitam se zar je fakat moguce da nakon 3 dana nema kapitalca? osim sto se pitam jel ja to zaista radim. i onda bingo. misija izvrsena. imam govno za njih! i onda trud. 10 puta jaci. OMG! uz to, beba se i dalje rita, ko da kopa kanal. krtica mala. trebam li reci da boli? :zubo: odlazim do predradjaone s jednom pauzom za trud. lovi me opet. kakanjac, ne trud. trazim prazan wc. pokusavam trcati, no ne ide. ne mogu se ni ispraviti. imam filing ko da sam u crtanom filmu. opet slaganje papira, pa brisanje poda jer i dalje kapam i ne mogu, pa ni u takvom stanju, ostaviti krvavi pod.... odlazim do kreveta i krisom jedem stapice. spavam izmedju trudova jer sam opet na ctgu. pijem vodu, tada mi jos uvijek pase. mislim da sam popila barem 2 boce vode.
muz se ponovo javlja u sest i pita kada da dodje. skuzila sam da sam odspavala sat vremena, odnosno da sam spavala izmedju trudova.
u 6:30 je pregled i otvorena sam 4 prsta. smijem dobiti epiduralnu. ko sljivi sve ostalo. juhu! vraga. nema boxa. cijelu noc bilo je mirno i sad se pred jutro toliko zakuhalo da je radjaona puna. pojavljuje se zena koja ulazi u predradjaonu i radja. sve vidim. jedan lijep porod. to me nekako ohrabruje. zaboravljam na urlike iz radjaone. opet spavam izmedju trudova. nemam pojma na koliko su... i da li spavam il gubim svijest. pokusavam biti zen :zubo: ispustam ponekad bez cenzure i kontrole jauk, cisto da znaju da sam tu jer ctg ne biljezi trudove. koja glupa naprava. sad vodstvo preuzimaju ledjni. mala je vec neko vrijeme mirna, al kriza rasturaju. muz salje sms da je ostavio kcer u vrticu i da je za 5 min. tamo. no i dalje nema boxa za mene.
7:30 vizita. ja sam ona koja se uspuhala. pregled. kazem, samo malo, imam trud. kaze on jos i bolje. 9 prstiju, glavica minus 1. pitam za epiduralnu :zubo: a on meni, kakva epiduralna, vi ste u porodu. sok. pozitivan. prestaje pjesmuljak umirem sto puta dnevno. ipak cu roditi sada, ipak nece biti dripa, carskog, niceg. skupljam snagu, nekako ju pronalazim i nalazim. imam je. sestra govori da imam pun mjehur i da odem na wc, da me se skine s ctga. dolazi neka sestra i ja je izmedju trudova od 1min pitam jel mogu zvati muza. ona gleda u mene ko da ne postojim. tocnije kroz mene. skuzim da je to primalja. jao ne...necu takvu primalju kraj sebe. necu! onda odjednom u sobu ulazi jedna mlada lijepa zena, duge smedje kose, koja zraci. cim je usla u sobu kao da ju je osvjetlila. pogledom me nasla i prisla kao da je znala da nesto zelim pitati. rekla je da jos nema slobodnog boxa, ali cim se osobodi da dolaze po mene. pomogla mi je da se ustanem. odvukla sam se do wca, uz par stanki za trud. drzala sam se za krvet da ne padnem. osjetila sam nagon za tiskanje. oko mene nema nikog. sta da radim? panicno trazim nekog da mi veli. nalazim opet onu primalju koja me ne vidi. ovog puta sam bila glasnija i drskija pa sam dobila odgovor da ne smijem tiskati jer jos nisam skroz otvorena. no kako sam se ustala tako sam osjetila pritisak. sara je valjda samo pala :D otisla sam u wc s nagonom za tiskanje. jedva sam izdrzala. izasla sam van i odjednom bljuc. ispod mene stvori se lokva. krv i voda slijevali su se meni niz nogu. zbunjeno sam stajala ko pokisla kokos. nisam se mogla pomaknuti. ukocena, savinuta, grcevito sam drzala krevet na kojem je jos uvijek lezala zena koja je rodila. tada se pojavila ona divna primalja i primila me za ruku da me odvede u box. sms muzu u 08:15 ODLAZIM U BOX, UPADAJ! jedva sam se popela na onaj visoki stol-stolicu. spojili su me na ctg. primalju sam pitala za muza, rekla je da ima neka procedura. otisla je negdje i cula sam kako neko dovikuje nase prezime. prosla su jos 2 truda koja sam uspjela izgurat bez tiskanja. ok, ako cemo varat :D iskreno, mislim da sam kraj nisam izgurala bez tiskanja i koliko god da sam se opustila da sam ipak djelic stisnula. tada je uslijedio jos jedan i na njega sam se zaderala da vise ne mogu izdrzati i da moram tiskati. primalja je sjela ispred mene. u tom trenu ulazi muz. primalja je rekla: dajte mi svoju ruku, opipajte djetetovu glavicu. zatekla me. u soku. zar vec? ona je tu? pa ovo je kraj. zar sam prosla zid? prosla je moju zdjelicu. nije se zaglavila! glavica viri iz mene! sva sam se usplahirila. tada je trebalo tiskati. objasnila mi je kako i viknula: trebam doktora u porodu sam! prvi trud. stiscem, nije toliko strasno ko sto sam mislila. pauza. ajme. ajme. AJME. a TO je ring of fire. primalja mi masira medjicu. presretna sam zbog toga. grozila sam se epiziotomije. jos jedna od mojih fobija. dolazi doktor i primalja mu govori da joj doda ulje. on dodaje ulje. to je bilo jedino sudjelovanje njega u porodu. ja sretna. jos jedan trud. trebao bi jos jedan. govori mi da ga ne disem vec stiskam i da je to to. stiskam svom snagom i odjednom nesto malo i ljubicasto slijece ma moj trbuh. 08:35h je. gledam ju puna cudjenja u nevjerici da smo uspjele. jos uvijek je spojena samnom preko pupcane, jos uvijek pulsira. onda odjednom napravi lagani kme kme i udahne po prvi put. i bila je tako spokojna i nevina i savrsena.
i TO je bio the Trenutak.
mazili smo se, ne znam ni ja koliko jer je za mene vrijeme stalo. tada je primalja rekla da joj treba jos jedno tiskanje da porodim posteljicu. tiskala sam iako nisam imala neki veliki nagon. posteljica je izasla i pupcana je prerezana. onda se doktor pojavio po drugi put. prekontrolirao je posteljicu. sara je vec pocela puzat prema gore i traziti sisu. primalja ju je uzela, obrisala, izmjerila i stavila mi ju na prsa. za nevjerovat primila je sisu ko velika i nije ju ispustala skoro 2h. imali smo obiteljsku idilu u radjaoni 2h. bila sam presretna. moji snovi su ispunjeni. to je to. to je taj filing. u glavi mi se vrti "mi smo jaci i od sudbine, nama nitko nista ne moze". WTF je meni s tim trashom? ja sam hodajuca ally mcbeall :vristi:
treci put kada se pojavio doktor bilo je kod pregleda da li sam popucala i da li trebam sav. prvo je primalja rekla da ne trebam, a onda je nasla malo unutarnje puknuce i rekla da cu ipak dobiti mali savic, komada jedan. dobila sam lokalnu koju nisam osjetila.
nakon sto sam dosla na odjel, sara je bila stalno samnom osim dva puta po 2h za jutarnji pregled i kupanje. meni, osobno, to nije bila tlaka, nije bio napor, bilo je to ono sto sam zeljela i ono sto je za nas dvije bilo potrebno. i ne, nisam spavala dok nisam dosla doma. ok, nisam ni tada :D. ali ja sam za/na to bila spremna,
odmah su me pitali za cjepljenje i nisu radili nikakav problem sto sam odbila protiv hepatitisa.
cak je primalja u radaoni napomenula moju zelju u papirima.
jednostavno moram spomenuti nasmijanu primalju, mladu i lijepu, duge smedje kose sa siskama na stranu kod koje se vidi da posao obavlja s puno ljubavi i koja je omogucila da imam porod koji sam sanjala. ako me pamcenje ne vara, zove se andja. e njoj hvala od srca!
na kraju je ispalo da je sve vodilo porodu kakvog sam i zeljela. iako je vecinom za to bio kriv splet okolnosti i prst sudbine. jedina stvar koju bi promjenila je da sam bila doma kad mi je puko vodenjak i da sam dosla u rodiliste na 3min trudova, kako sam prvobitno i planirala, jer bi, prema ovom, za 2h bila gotova.
super mi je kako je sara zeznula sve i odlucila doci kad je ona htjela jer ipak, it aint over till the fat lady sings
i za kraj, jedini ljepsi trenutak od trenutka kad drzim nju u narucju je kad vidim svoje kceri kako se drze u narucju i kako se zaljubljeno gledaju <3 e to je nesto sto oduzima dah i sto je vrijedno svega i s nicim u ovom svemiru zamjenjivo. nakon emocionalnog rolerkostera, taj trenutak je emocionalni vatromet. i ne dam ga nikom. i zelim ga svakom.
*op.a. no1. ispricavam se na duzini. pisala sam pricu u par navrata kad bi me ulovila inspiracija pa je sve otislo na dugacko i na siroko. one koji nemaju zivaca, imaju kracu verziju na topicu kako ste se osjecale pred porod. jos kraca verzija bila bi: ja trudna. ja ocu roditi. nikako da rodim. prosao termin, hoce me poroditi. hospitalizacija, ujutro dogovoren carski. noc prije puca vodenjak, radjam. vaginalno. prirodno. imadoh VBAC.
**op.a. no2. ispricavam se na tipfelerima koje sam predvidjela.
***op.a. no3. datum je, uz moju baku, sarinu prababu, pogodila Luna Rocco koja odnosi titulu babe vracare koju je preotela mikkinoj K. koja ovog puta nije znala datum rodjenja.
that's all folks:pero djetlic odjavna spica: the end
:iditevritspravilomod5smajlicapopostu:
 |
|||
Odgovori s citatom
apricot prvotno napisa
na prokleti neispravan ctg koji je mene kostao dripa)
