i bol je subjektivna zar nije?
a i malo empatije dobro dodje
 |
|||
|
|
|||
i bol je subjektivna zar nije?
a i malo empatije dobro dodje
S ovim se nikako ne mogu složiti.sirius prvotno napisa
Ne moras biti osvjestena i poznavati fiziologiju da bi imala gubitak kontrole.
to je stanje koje se dogodi , tako je priroda zamislila. Bez obzira na kucnu kulturu, stupanj obrazovanja ili imovinski status.
Ja nikad ne psujem nikoga i ne bih mogla psovati, ma što bilo. Postoje i drugi načini za izražavanje neslaganja ili protivljenja i/ili trpljenja boli. A porod NE boli tako da se izgubi kontrola. Probala sam 4 puta i mogu to poprilično sigurno reći.
Kućna kultura i osobnost rodilje itekako igraju ulogu hoće li ona biti pristojna i slušati one koji joj žele dobro ili će nepristojno psovati.
Imovinski status nema veze sa kulturom.
Joj, Beti , potpuno je jasno da se ti sigurno sa tim ne mozes sloziti. Nije prvi put.
ali je sam stavila linkove na clanke koji imaju podlogu u znanstvenim istrazivanjima , a ti kao ti nisi dovoljan uzorak za znanstvenu studiju.
eto, ja psujem kad se maznem glavom u napu u kuhinji , pa mi se ne cini uopce nemoguce da psujem i na porodu.
Posljednje uređivanje od sirius : 14.12.2013. at 23:37
Zene na porodu vicu :" dajte mi droge !" ili " umrijeti cu!"
pa cisto sumnjam da to izgovaraju promisljeno racionalnim djelom svog mozga.
Joj ja sam serijska psovacica...al na porodu sam bila pristojna
Jesi li dobila kakve droge?Joj ja sam serijska psovacica...al na porodu sam bila pristojna
Na prvom porodu na kojem su me nadrogirali bila sam ko bubica.
Na drugom , bez droga , sam shvatila da ono nije bilo moje prirodno stanje.
Pa na prvom su mi uvalili dolantin....na drugom sam zabranila....
samo mi muka od tog sranja bilo
Zapravo sam htjela muzu pokazat da sam veci frajer od njega...da ja sve mogu izdrzati....
to mi je najgori potez u zivotu....evo ispastam....treca trudnoca...nikakvih benefita nemam od njega
Morat cu si dat oduska.....jos malo....
A ja se s ovim ne mogu sloziti
Ako je tako bilo tebi, ne znaci da je i drugima
I ako tebe nije tako bolilo, na znaci da nije ni nikoga drugog
Niti ja mogu znati kako je zeni u radjaoni do moje, niti ona moze znati kako je meni
Razlicite smo i razlicito reagiramo
Ja opsujem kad se tresnem u cosak ormara, al na porodu nisam psovala, iako mi je bilo neopisivo gore
Zapravo, bilo mi je grozno i imala sam doktora koji nije imao tu kucnu kulturu o kojoj pricas - i nisam psovala
Al mi ne pada na pamet osudjivati zene koje jesu, jer ja ne mogu znati kako je njima
I ako mozes gubiti svijest za vrijeme poroda (ja jesam), tko kaze da ne mozes gubiti i kontrolu?
Već sam pisala na ovoj temi, ali moram se opet malo uključiti.
Ja sam jedna koja je urlala. Nisam psovala, nisam nikome rekla ni jednu ružnu riječ, ali sam bome urlala. Osim neartikuliranih zvukova, sjećam se "bože moj" i "molim vas dajte mi nešto".
E sad, prije poroda sam sve posložila u glavi: spremila sam se na to da budem hrabra, da se koncentriram na disanje, tiskanje, što god mi bude rečeno i lijepo odtrpim bol, na koncu, to je porod, a ne izlet, zar ne?
I tako sam ja stoički, čak veselo izdržala kakvih 9 sati induciranog poroda, sve trudove strpljivo, a onda su mi probušili vodenjak. 15ak minuta nakon toga počeli su takvi strahoviti bolovi da sam potpuno izgubila kompas. Jedino što sah htjela je da prestane. Plakala sam, stenjala, pokušavala disati, bilo je strahovito. Tada sam bila na 5cm. U sljedećih 10min sam rodila, dogodilo mi se vrlo naglo i silovito otvaranje na 10cm. Znam samo da sam strašno vikala.
Muž je ušao u rađaonu i znam da sam bila presretna što je tu, puno mi je pomoglo u toj strahovitoj boli vidjeti ga. U jednom trenutku je babica rekla da će beba izaći ako samo jednom skoncentrirano i hrabro stisnem i poslušala sam je. Zapravo sam cijelo vrijeme slušala što su mi govorili, ali nisam mogla prestati vikati koliko je boljelo. Kasnije sam se ispričavala svima, ali su mi rekli da je uz takvo otvaranje bilo i za očekivati.
Želim samo reći da nismo sve jednake. Ni psihički, ni fizički i nije svaki porod jednak. Ima žena koje prvi porod prođu a da ne puste glasa, a na drugom im bude strano i viču. Imam frendicu koja je rodila u 2 sata, prvorotkinja, a porod opisuje kao vrlo lak i skoro bezbolan. Imam jednu kojoj je bilo toliko strašno da je i vrištala i poslije čak završila na transfuziji i svašta. Zašto imamo takvu potrebu suditi druge? Meni nije mi ni u jednom trenutku došlo da ikoga vrijeđam ili psujem, ali sigurno se neću iščuđavati ženama kojima se to dogodilo. Ako ste imale porod u kojem ste hrabro podnijele bol i bile skoncentrirane na disanje i upute babica, sjajno, budite sretne i zahvalne, ali ne vidim nikakvog smisla u penjanju na sudačku stolicu.
Nakon poroda sam se jedno vrijeme bojala kako će izgledati sljedeći put, jer jako želim još djece. Onda je sjećanje na bol postalo prošlost i danas jedva čekam novu trudnoću i nadam se da će porod biti manje bolan, a da ću se ja nositi sa svime bolje. Ali ne mogu znati, zar ne? I prije prvog poroda sam znala sve o tome kako bi trebalo i što je ok, a što nepotrebno i eto...
I btw, ja sam curka koja je u životu imala priliku podnijeti pun kufer fizičke boli. Imala sam 3 operacije i oporavka + 6 mpo postupaka bez anestezije. I uvijek sam bila mirna i jaka. A onda porod, nezamisliva, strahovita bol, prava agonija, nešto na što sam na svaki način bila nespremna..
S ovim se slažem. I različito reagiramo, a i imamo različitu toleranciju na bol.Niti ja mogu znati kako je zeni u radjaoni do moje, niti ona moze znati kako je meni
Razlicite smo i razlicito reagiramo
Isto tako.Ja opsujem kad se tresnem u cosak ormara, al na porodu nisam psovala, iako mi je bilo neopisivo gore
Na ovom drugom porodu malo mi je nedostajalo da se stvarno pogubim. Koliko god da je kratko trajalo, zadnji trud koji sam prodisala mislila sam: ne dođe li sad netko, idući ću provrištati. I baš me hvatala neka panika, ali eto, onda su gospoda došla...
Samo što moje sjećanje na bol ne postaje prošlost. Nisam zaboravila ni onaj od prije 4 godine pa sigurno neću ni ovaj. Samo što onaj prvi spada u onu kategoriju skoro bezbolnih.
A oba puta naslušala sam se naravno i drugih žena kako viču i zapomažu. Nije mi smetalo u smislu da mi idu na živce ili da ne razumijem zašto ne mogu šutjeti, ali su me svaki put rasplakale. Valjda nakon poroda taj neki nalet hormona od kojih postaneš osjetljiv... Na mene je to tako djelovalo da mi je svaki put došlo da im idem ja odem pomoći kad već nitko neće.
autumn, curka koja mi je kasnije bila cimerica na babinjačama je rađala u boksu do mene i rekla mi je baš ovo što si napisala, da joj je bilo tako žao slušati koliko me boli, da je u svojim trudovima pitala okolo zar mi ne mogu nešto dati.
ovako je bilo meni. samo je vec bio izgon u pitanju, a kasnije i koktel hormona s djetetom na prsima i jedino sto sam imala poriv bio je onaj da se ustanem i pomognem toj zeni, kazem joj koju lijepu rijec, za razliku od onij koji su reagirali poput gornjeg posta u stilu "ne boli te ako imas snage zapomagati i vikati da umires", samo sto to nisu milili vec rekli. i puno gore stvari.autumn, curka koja mi je kasnije bila cimerica na babinjačama je rađala u boksu do mene i rekla mi je baš ovo što si napisala, da joj je bilo tako žao slušati koliko me boli, da je u svojim trudovima pitala okolo zar mi ne mogu nešto dati.
ne znam kako zena koja upravo prolazi isto ili je tek prosla moze prema zeni koja urlice, zapomaze, psuje osjetiti ista drugo nego suosjecanje, empatiju, tugu jer se tako osjeca i nemoc jer joj ne moze pomoci.
i ne, nisam ispustila nista osim stenjanja prilikom izgona i pokojeg jaceg truda u predradjaoni, a i oni su bili zato da skuze da ih imam, kad ih vec ctg ne biljezi kako spada.
No eto drago mi je da nisam jedina.
To me uhvatilo poslije poroda. Bebu su odnijeli, ja ležim tamo još ta famozna dva sata u hodniku definitivno pod utjecajem hormona i šta drugo da radim ta dva sata nego slušam što se okolo događa i mislim - pomozite joj.
Dobro receno
Ocito ja ispadam da nemam empatije....ili se bez veze osjecam prozvanom....????
Jer sam rekla da mi je ok da se vice, dere....al to nitko nije procitao.....
al da meni osobno neki dan nije bilo ok slusati zenu koja je pri kraju i treba roditi..babica joj pomaze a ona nju vrijedja....al ocito je i to normalno ......
Sirius je potkrijepila clancima i znanstvenom podlogom, i uvazavam to......
Ne znam u kojem trenutkiu ispada da nemam suosjecanja prema zeni koju boli, pa normalno je da jauces, zoves za pomoc, vices....
Meni u toj cijeloj prici jedino nije normalno ne imati intimu na porodu. Radati u uvjetima gdje te svi vide i cuju je apsolutno neprihvatljivo. Tebi je narusena privatnost , a osobe koje su te prisiljene slusati i gledati takoder se nalaze u neugodnoj situaciji.
Posljednje uređivanje od sirius : 15.12.2013. at 10:41
I onda na moj prijasnji post lijepo se nadovezuje ova tema http://forum.roda.hr/threads/76199-P...ght=Privatnost
sa zapravo vrlo losom statististikom u kojoj je svega 22% zena imalo omogucenu privatnost , te ju ostale rodilje nisu morale slusati kako urla , psuje, moli , smije se , stenje ili place.
Posljednje uređivanje od sirius : 15.12.2013. at 10:52
Pa istina..
Meni muzneki dan donio stvari u predradjaonu..otvoris vrata..mogao je vidjeti u zenu koju su brijali.....
Al nazalost...riba smrdi od glave
Dok oni nemaju paracetamola, normalne ctgove,spavacice, pa one kvazi pelene od plahti kak ti stave nakon poroda.....ne kazem da je to najbitnije za imati....ne razbijaju glavu da li je nama savrsena domaca atmosfera....
Mada fuckas svu kozmetika, samo da ti osiguraju mir i privatnost....
Zdravstvo treba toiko rekonstrukcija.....
Socijalno zdravstvo u kvazi kapitalistickoj drzavi nazalost ovak izgleda.....
Trebalo bi volje, novaca -mozda ne previse da se to pokrene.....
Babice imaju po mom iskustvu razlicite stavove od dr, i nekad se trebaju dobro izboriti da ih se poslusa....
Moj prvi porod kad me babica digla da hodam pred kraj...da mi se dijete spusti...a doktorica nije bila za...I hvala joj za to...
Neki mladi doktor, samo hodao po predradjaoni...oni fetisist na inducirane porode....raskrvario svaku koju je pregledavao....
Mene se nije usudio..jer sam mu rekla da sam ja tu zbog suzenog ctg i da me nema kaj pregledavati....
Cak me ni na onoj super jutarnjoj viziti nisu dirali....
I naravno da su grozno uvjeti....ja nemam osobno problema sa sramom, i jednostavno sam si poslozila u glavi da neke stvari moram otrpiti....al zasto bi to trebali trpiti????
Znam da se specijalizanti trebaju uciti, al cijela svita da me gleda...
Busenje vodenjaka u predradjaoni...pa cirkus u sekundi.....pa mi svi gledamo paniku...kako jadnu zenu nose na hitan carski...
Ja sam znala da idem doma...i imam iskustva sa dva poroda...a jedna mlada prvorotkinja ostala lezati tamo....Mogu misliti kaj joj po glavi islo.......
Nije problem samo u rodilistima....malo sam off
Ja sam starijom curkom prosle godine u ovo vrijeme provela oko 2mj po bolnicama....klaiceva,zarazna, srebrnjak....
Opet ispada da samo pljujem....haha
al iskustvo s Klaicevom ..ne ponovilo se...bar na tom odjelu s tom doktoricom....sva sreca da sam mogla otici u drugu bolnicu....
Usred poroda to je malo nezgodno
Nisam skuzila post prije..trebala sam napisati na temu privatnost
KAd sam ja rađala svi boksevi su bili puni i neznam zašto ali ni jedna žena nije vikala kao ni ja...dali su nam maksimum privatnosti,svjetla nisu palili, pustili su nam muziku i dolazili samo na redovite preglede i ako smo zvale. Žena do mene je došla u 4 ujutro otvorena 6 cm a rodila tek u 18h. Zadnjih sat vremena je stenjala ali samo zato jer je imala nagon za tiskanje a nije bila otvorena. Ja sam ju posjetila nekoliko puta u boksu i pitala jel što treba itd. ali oko 18h više ni ja nisam znala gdje sam sam jer je to bilo 18i sat mog poroda. Sjećam se i da su joj doktori i sestre govorili da ne vrišti nego da ide nekako mrrr mrr jer tako čuva snagu.
S druge strane ja nisam zvuka ispustila sve do zadnjih 15min prije tiskanja,ali sam se sjetila da sam pročitala negdje da ako već dobijem poriv da vrištim da počnem ispuštati duboke zvukove, i sjetila sam se svoje mačke koja prede dok rađa pa sam pokušala i tu tehniku i disanje...uglavnom,svašta mi je prošlo kroz glavu i ništa nije ublažavalo bol ali je dovolljno pomoglo da ne izletim van iz rodilišta i ne krenem vrištat na sred ulice, uff uff ( isto indukcija žešća).
Kakva je to maksimalna privatnost bez vrata gdje ti druge pacijentice ( nepoznate osobe koje nisu medicinsko osoblje ) ulaze u boks kad se sjete? Oprossti , ali meni je to jako naopako ( iako je pohvalna tvoja broga o drugoj osobi kad vec nema medicinskog osoblja ili pratnje da se brine o njoj).
Posljednje uređivanje od sirius : 15.12.2013. at 12:00
I ja se osjećam prozvanom za manjak empatije, no zaista ne mogu razumijeti da možeš kontinuirano vikati da više ne možeš, i mooooliš da ti pomognu, praktički plačeš i svašta nešto, i činiš sve, samo ne pokušavaš prodisati i olakšati si. Mislim, možda je ženi to pomoglo, šta ja znam, kao što sam ja shvatila da ako od boli prestanem (pravilno) disati sve ode kvragu i boli duplo jače, možda je nju manje bolilo dok je zapomagala. Ako je tako, neka je.
ja nisam nikog prozvala. ja sam postavila pitanje.
zapravo je odgovor na njega dala sirius jos davno gore.
a zena koja toliko urlice mozda urlice jer osjeti da lijecnici od nje traze/cine ono sto ona osjeti da ne treba i/ili joj ne dopustaju da cini ono sto ona osjeti da zeli/treba?
i osjeca frustriranost, nemoc, zeli pobjeci, da je nema...u tom trenu zaista umrijeti jer osjeti da se raspada, a zna da se ne treba ili da bi joj u nekoj drugoj pozi, drugoj atmosferi bilo puno lakse i tada bi mogla mozda "samo" disati?
a mozda zaista na taj nacin rjesava bol. neke metode i kazu da kad te boli treba glasno pjevati i da bol tada popusta.
to sto nesto "ne funkcionira" kod nas ne znaci da ne funkcionira kod drugih.
a i na kraju krajeva, sta ako vise nema kontrolu nad sobom i vojim osjecajima i postupcima?
zar je to tako nepojmljivo?
mozemo razumijeti inkontinenciju i nemogucnost kontroliranja uriniranja, ali psihickog stanja ne? ma dajte...
Posljednje uređivanje od leonisa : 15.12.2013. at 14:53
onako, sad si zamisljam porod u kojem lijecnik/babica govori zeni: nemojte da vam tece plodna voda, ne dopustite joj da istece, skoncentrirajte se i stisnite misice. a u boxu pored, kao i u prostoriji do boxova punoj osoblja, razmisljaju: joj kako je glupa, sta ne zna da ce joj biti bolje ako zaustavi tu plodnu vodu, ako pocne stiskati.
moze tu biti i urin. i stolica. sve one fizioloske funkcije nad kojima, pod odredjenim okolnostima, izgubimo kontrolu i koliko god mi zeljeli i pokusavali, ne mozemo kontrolu vratiti. i koje prihvacamo da je to tako. samo nam je nekako neshvatljivo kako psihicke i emocionalne ne mozemo drzati pod kontrolom. pih...
svaka zena zna da disanje olaksava bol (naravno, ne pase svakoj zeni klasican princip disanja- recimo ja sam trebala naci svoj) i ni jedna ne ulazi u porod s namjerom da sebi oteza, da si zakomplicira, da namjerno radi sebi na stetu. no isto tako svaka osoba bi trebala znati, a narocito ona koja je prosla porod, da ponekad stvari nisu onakve kakve zelimo, koliko god zelimo i da ih ne mozemo promjeniti. ukljucujuci i psihicka stanja. pa i gubljenje svijesti.
Posljednje uređivanje od leonisa : 15.12.2013. at 15:07
Sve 5, sve je moguće, možda je žena samo 'pjevala', možda je željela drugu pozu, možda je htjela da joj dopuste ovo ili ono. A možda to sve skupa i nije tako bajkovito. Kao što individualno proživljavamo bol i razne druge životne stvari, isto tako individualno pristupamo problemu, u ovom slučaju trudu/porodu. Pa je možda žena, čim se situacija malo zahuktala, odustala. Odustala od disanja, odustala od toga da se trudi da joj bude lakše, odustala od toga da sluša osoblje. Ostalo joj je zapomagati upomoć u situaciji kad joj se više od toliko ne može pomoći (pričam o okvirima rađanja u državnoj bolnici), ako si (većim) dijelom ne pomogne sama. I što sad? Je li to inkontinencija u psihičkom smislu ili samo karakter 'meni je teško, a kad mi je teško, odustanem jer nisam uporna'? Jedino što ovdje možeš odustati, ali problem ostaje i postaje sve gori...sve do poroda. Pod uvjetom da je tako, da osoba zaista nije oličenje upornosti, ja bih, u nekoj drugoj životnoj situaciji, sigurno rekla: 'Pa daj se malo više potrudi' pa isto vrijedi i za box, bez da mislim da mi fali empatije.
s obzirom da zene koje radjaju doma takodjer urlicu i psuju, kao i one kojima je to, ne znam, drugi, treci, cetvrti porod, rekla bi da se radi o "inkontinenciji".
zaista ne mislim da zene svjesno, radi svog karaktera "odustaju" i rade sebi na stetu, s ciljem i namjerom, radi karaktera.
to je takvo stanje svijesti u kojem gubis kontrolu.
je, ja sam u izgonu u glavi razmisljala "zar je to to? samo to?" kao i "ohohohohanje na ring of fire i smijeh" i razgovarala s primaljom kojoj se zahvaljujem sto me masira da ne puknem i bila sam totalno prisebna.
sebi sam izgledala svo vrijeme prisebna, no ko zna jesam li zaista.
tocno se sjecam da sam nakon prvog poroda carskim iz kreveta dok su me vozili iz sale do sok sobe, prosla pored muza i sasvim glasno i jasno rekla: savrsena je, presretna sam.
kasnije me pitao sta sam to mumljala i fufljala, a ja mu nisam vjerovalai kako nije mogao razumijeti tako lijepo izgovorenu recenicu.
ljudi popiju casicu dvije pa izgube kontrolu nad sobom, sta mislis, kakav koktel hormona i emocija zena "cugne" tokom poroda?
Posljednje uređivanje od leonisa : 15.12.2013. at 15:36
Ne čini mi se da negdje u postu impliciram da se radi o cilju ili namjeri da si ta žena radi na štetu.
a možda žena baš radi to što joj olakšava porod? a s druge strane, osoblje ne odustaje od toga da joj pokušava nametnuti krivnju što viče umjesto da čuva snagu? možda je upravo to njezino "čuvanje snage"? jedini način rađanja? ne razumijem kako ljudima to nije jasno. zašto vječito sebe postavljamo kao neke "autoritete" i mjerila? nismo li svjesni da smo individue i da sasvim drugačije reagiramo na iste stvari? ovo vam govori osoba koja nije glasa pustila za vrijeme poroda iako mi nije pasao položaj, iako sam "odustala" od disanja jer mi nitko nije ni sugerirao kako da dišem. moj je način nošenja s porodom bio takav - šutnja, koncentracija na bol, njezin vrhunac i zatim pad, povlačenje u sebe. to je bio MOJ način i MOJA reakcija na trudove i sve ostalo što prati porod. ne znam zašto bi mi bilo teško shvatiti da to nije leonisin ili Valin ili phyphyn način i reakcija.
Možda to je njezin način čuvanja snage. A možda i nije. Možda se pogubila. Možda bi joj bilo lakše da joj je netko rekao da proba disati ovako ili da se proba okrenuti onako. Tko kaže da je onaj način na koji je ona odabrala (ili je način odabrao nju) boriti se s problemom idealan i optimalan? Impliciraš da svi znamo kako se u određenoj situaciji nositi s problemom i da smo sposobni pronaći najbolji način za ga riješiti. Ne slažem se s time jer to nije tako u životu pa tako ni na porodu.
pa nije bilo baš tako pošto smo prvi dio trudova zajedno skakale na lopti i zezale se,pričale,čak i dijelile wc nakon klizme. a i ona me zvala k sebi svaki put kad sam išla na wc i prolazila kod boksa da pričamo jer njezin partner nije bio s njom. kad s nekim "patiš"10 sati itekako se može čovjek povezati a s obzirom da je to i jednoj i drugoj pasalo mislim da se ne može nazvati narušavanjem privatnosti. normalno,nisam bila kod nje na izgonu niti kad su liječnici bili tamo.Kakva je to maksimalna privatnost bez vrata gdje ti druge pacijentice ( nepoznate osobe koje nisu medicinsko osoblje ) ulaze u boks kad se sjete? Oprossti , ali meni je to jako naopako ( iako je pohvalna tvoja broga o drugoj osobi kad vec nema medicinskog osoblja ili pratnje da se brine o njoj
phyphy, porod nije životni problem s kojim se treba nositi ili koji treba rješavati pa da netko odabire za to pravi ili krivi, dobar, manje dobar ili loš način. to je potpuno prirodan događaj koji ženu pod utjecajem raznih faktora vodi ili ne vodi u neku drugu sferu. mene je odveo u drugu dimenziju, ali ne u onu u kojoj sam imala potrebe vikati. ali isto tako razumijem da netko ima potrebu ili nagon za tim. tako da ne impliciram baš ništa već jasno kažem da nismo svi isti i ne reagiramo isto na iste stvari. ovo veze nema s rješavanjem problema.
Dobro, vikanje, iako nije pametno vikati, jer se jače osjeća jača bol kad se pluća napune zrakom i pritisnu ošit na maternicu u trudu, ali nemojte mi reći da je prihvatljivo psovanje.
X
ja nisam imala potrebu vikati, al sam imala razloga - radili su mi sve sto nisam htjela, popraceno psihickim pritiskom (izmedju ostalog su mi vise puta naskakivali na trbuh, i to nakon prvog carskog) - ma trebala sam im nesto vikati, al nisam
ja sam se koncentrirala na disanje, jer sam jedino tako mogla prezivjeti trud
al tako je meni pasalo
otkud ja mogu znati sto nekoj drugoj zeni olaksava te trenutke? ne mogu znati, i zato se ni ne cudim, niti ih osudjujem
ja sam za to da svatko ima pravo raditi i ponašati se kako mu odgovara u danom trenutku. Pa pobogu, svi ti ljudi moraju biti tu radi tebe, a ne ti radi njih...
ako nemaš potrebu derati se-ok.
ako imaš potrebu slati muža u pm jer je on taj koji ti je napravio bebu i zbog njega to prolaziš-ok.
ako ti babica u danom trenutku ide na jetra jer te po tvom mišljenju maltretira s pustom željom dati "pomogne", a ti imaš osjećaj da to želiš odraditi drugačije-ok.
srž problema je u činjenici da je još uvijek većina nas u uvjerenju da moramo biti fini i krotki pred drugima, jer nedajbože kako će drugi podnijeti naše deranje, urlanje, psovanje - joj, pomislit će da nismo fine.
za mene je porod jedna potpuno fiziološka stvar. usporedila bih ga s velikom nuždom dok imaš jako velike, bolne i otečene hemeroide.
isto kao što ne paziš što govoriš u wc-u dok imaš hemeroide i sve te peče i najradije bi se ubio od muke, tako bi trebalo bit i na porodu...
istina, da je lijepo slušat, bome nije.
i ja sam se naslušala tokom 12 sati u boxu svega.
i stalno sam mislila ajme meni kad ja tek krenem vikati.
na kraju sam samo pribrano kao prava štreberica slušala babicu i tiskala.
svi smo različiti i ničega se ne trebamo sramiti.
Beti, nije bilo prihvatljivo ni doktorovo ponasanje prema meni, a on u tom trenutku nije prolazio kroz muke jedne zene koja radja
I mislim da nijedna zena nije svjesno psovala, ono, sad bih bas mogla okinuti jednu socnu psovku i ajmo paljba...
A on se ponasao kako se ponasao i te kako svjesno
heba te, Beti, ja evo dobijem potrebu za psovanjem kad pročitam ovakvo pitanje nakon što se već xy puta na njega odgovorilo. pa kako je onda ne bi mogla dobiti žena na porodu
sada će se i mene potegnuti za nedostatak empatije
prihvatljivo mi je (što meni ima biti prihvatljivo) vikanje (mada mislim da je gubitak snage i da ide na ženinu štetu)
prihvatljivo mi je "normalno" psovanje, ono tipa "hebem mu što boli" i tako to
ali kada žena viče "nećeš se više na mene popeti...." i takve stvari ili ako psuje osoblje, oprostite, meni je to malo bzvz
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 15.12.2013. at 22:05
OK, mogu shvatiti da je nekome psovanje normalan način komunikacije. Iako mi psovka i rađanje djeteta nikako, ali nikako, ni u kojem slučaju ne idu skupa. No, naravno da dozvoljavam da je vama drugačije.
Pa evo, kako si napisala, sto tu meni ima biti prihvatljivo, ne znam ja kako je njoj
Ja nisam ni psovala (ni osoblje, niti koga drugog) ni vikala, samo sam se koncentrirala na disanje
Za drugo nisam imala ni volje, niti snage, a nije mi ni palo na pamet
Povremeno sam cula urlike drugih zena i tad sam samo pomislila "ajme, jadna zena"
Nisam pomislila da sta se kokos bezveze dere
I opet velim, stvarno ne mislim da to svjesno i namjerno (ono, iz fore ili ciste pakosti) vicu ili psuju
Tko zna, mozda cu i ja vikati na svom skorom porodu, otkud znam sto me ceka...
Kroz cijelu trudnoću sam bila sigurna da ću na porodu biti koncentrirana, mirna, da ću disati i biti usredotočena samo na rađanje, bez deranja a kamoli psovanja. Cijelu trudnoću sam radila na sebi da postanem što mirnija osoba i stvarno sam provela svo ovo vrijeme jako mirna i bez previše živciranja..
Jučer i danas se nešto čudno dogodilo, pripisujem to hormonima i skorom porodu - plačem, derem se, pucam na živce, svi mi smetaju, na sve se derem, smetaju mi dodiri, smetaju mi savjeti, želim udarati ljude oko sebe a ni krivi ni dužni.. Promatram se i ne poznajem se takvu, kao da ne upravljam ja sama sa sobom.. I iako se i dalje držim toga da ću na porodu biti koncentrirana i dati sve od sebe da ne gubim energiju na krive stvari , sad su mi jasne žene koje se izgube , koje vjerojatno savladaju hormoni i više jadne ne znaju upravljati same sa sobom..
pa ako tvrdis da zena to radi svjesno (ne slusa savjete, psuje, urlice...) a time i sebi otezava, jer joj je takav karakter, kakav drukciji zakljucak izvesti?
ko odredjuje sta je prihvatljivo?
ljudi u afektu zbog smanjene uracunljivosti znaju svasta raditi, pa i teska kaznena djela, pa time sto su ucinjena u afektu su i blaze sankcionirana. nemoj mi reci da porod nije drugo stanje, kako tijela tako i uma.
zene odu, bas kako je netko napisao, u drugu dimenziju, kako pronadju u sebi snagu za koju nisu znali da je imaju, pronadju i druge stvari koje su znale ili nisu da posjeduju.
impliciras da su zene u tom trenutku svjesne svega i da sve imaju pod kontrolom, a to nije tocno.
zena do mene je kroz plac zapomagala, govorila da vise ne moze, da umire i da ce joj srce otkazati, na to joj je doktor rekao kroz smijeh, da se ne boji toga, u bolnici je i da imaju defibrilator. *****u, ja sam ga opsovala. a imala sam dijete na sisi i muza pored sebe, prolazila onu nirvanu nakon poroda. njemu je to mozda bilo fora i smijesno, vjerujem da toj zeni koja je lezala u bolovima nije. nije ni meni.
stoga mogu razumijeti i takve psovke.
na tecaju sam opsovala doktora (zao mi je sto me nije cuo) kad je pricao kako se zene pogube u porodu i kako ga je jedna u trudu ugrizla za ruku. nije joj nista rekao, ali ju je sivao na zivo i da ga citiram: "zena nije ni zucnula, zvuka nije ispustila, jako dobro je znala zasto joj to radim" i na to se nasmijao.
sori, ali neki zaista zasluzuju psovanje, ne ko lijecnici vec ko ljudi!
Baš sad razmišljam kako bi recimo bilo da se većina nas porađa van bolničkih rodilišta, dali bi vikale doma ili u nekom rodilištu gdje gotovo sve prolazi pa tako i psovanje, ili možda nebi imale ni potrebu za galamom...ono što je meni bezveze u većini bol.rodilišta je "protokol" tj. točno se zna što ide,kojim redom i od toga se ne odstupa, ako se neka žena i dere odmah se dolazi opominjati a njoj vika u tom trenu možda baš i treba, mislim kao ispušni ventil. S druge strane neke osobe su naprosto sklone izbacivanju emocija prema van pa shodno tome i osjećaju tu potrebu da izbace "bol" van sebe, a kako drugačije nego glasom i galamom,pa makar i bile svjesne da gube snagu.
Po meni je na porodu sve normalno samo bi bilo dobro da sve te obučene primalje obrate pozornost na one žene koje slabije podnose porod pa da im pokažu kako disati ili daju savjet kako si olakšati bolove drugim tehnikama (lopta,tuš,šetnja i sl.) a ne da ih prikopčaju na CTG i stave na polubok i navrate svakih 2 sata. To se posebno odnosi na žene koje sa sobom nemaju pratnju,naravno ako one to prihvate i u konačnici žele. Mene nitko nije obilazio i da mi nije bilo muža da ih zove vjerojatno bi se i sama porodila jer sam u 17.30h bila otvorena skroz,trudovi na minutu i brutalno jaki,nagon za tiskanjem sam morala prodisavati a rodila sam tek iza 20h. Još su mi poslali anesteziologa da mi kaže da ako uskoro ne rodim da ću na carski pa nek si ja prodisavam i dalje trudove za izgon.Naravno da mi je došlo da im skinem sve svece s neba - ali eto,nisam.
Po mom mišljenju nitko ne zaslužuje da ga se opsuje. To je nepoštivanje drugoga. Ne, ne prihvaćam psovanje i vjerujem da nisam jedina. I više neću na temu psovanja.
Ali, preporučila bih svakoj rodilji da ne urla na porodu, da pokuša vladati svojim tijelom, neka ga sluša (svoje tijelo), manje će je boljeti i prije će biti kraj, a beba u naručju.
Što je kraći porod i bebi je lakše, jer ona itekako osjeti sve što i mama. Vas dvoje ste jedan biološki sustav sve do presjecanja pupčane vrpce.
Ma, porod nije bauk. Većini žena nije.
tako je, zasluzuju nesto vise, n na zalost im zena to u tom trenu ne moze dati. pa je uz sve to isfrustrirana.
ovaj moj je iz price boksa do, ili s tecaja, zasluzio da ga se zagrli, potapsa po ramenu i kaze bravo, nastavi i dalje tako, pomazes, radis pravu stvar...
psovanje je nepostivanje drugog, je...a sta je ono sto (konkretno ovi u mojoj prici) rade? postuju zenu? nemoj me nasmijavati. ovaj s tecaja je sadist koji je ponizio zenu i zloupotrijebio svoj polozaj. ma fuj!
ovo je za prijavu,
šefu odjela, ravnatelju bolnice, ministru zdravstva, pravobranitelju....
ovo je za otkaz
i ok, za psovanje
ja govorim o onom psovanju kada ti babica ili liječnik pokušavaju lijepo reći što da radiš, a ti im psuješ mater
ja se sa ovim slažem skroz. išla sam na tečaj, čitala knjige, forume itd, ali očito se nisam dovoljno dobro pripremila jer sam sve zaboravila kad sam trebala. kažu mi:"diši, tiskaj, ..." a ja zaboravila KAKO. i što su gore rekli, ja sam bila svjesna da vikanjem sebi odmažem, ali nisam znala kako to promijeniti. da je netko bio više ili češće kod mene (nisam imala pratnju), možda bi lakše prošlo. a moj porod je bio relativno kratak, svega 5 sati od ulaska u bolnicu do rođenja. ali poklopilo se, tu noć je bilo ako se dobro sjećam 15ak poroda, i nisu imali vremena samo za mene.
u svakom slučaju, porod je tako nebitan u usporedbi sa bebom koju na kraju dobiješ, tko bi se više time zamarao poslije!
Eto, ne slažem se. Je, prirodan je događaj, ali to ne znači da se tome prepustimo sudbinski i da prema istom ne možemo u startu pristupiti kao i svakom drugom životnom problemu. I naravno da postoji bolji i lošiji način za odraditi (jer porod JEST rad) veći dio poroda, dok se ne ode u neku drugu sferu. Smatram i da se pripremom, psihičkom, fizičkom (koliko trudnoća to dozvoljava) i emocionalnom, odlazak u drugu sferu (recimo da je to dio gubitka kontrole/potpune svjesnosti) odgađa.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
