Stalno se pitam kako bi se sada osjećala da sam i dalje trudna? Gdje bi me lupkalo moje dijete, koliko jako, koliko često? Da li više ne bi mogla zakopčati zimsku jaknu? Da li bi mi se pojavila koja strija? Fali mi trudnoća, htjela bi da sam još trudna, da maleni uživa u vodici, u mraku, prikopčan na jednu žilu. Ali nije na meni da se žalim, imam sada hrabrog lavića, sve ćemo mi prebroditi.
Ali eto opet sam malo pala, danas je u Petrovoj u kontroli Unicef i sve mame su dobile bebe na prsa, osim mene. Sve su vesele, pune priča a ja šutim. No doći će i moje vrijeme, doći će i naše vrijeme i nadam se da kada ću ja dobiti malenoga na prsa da ne bude niti jedna mama koja neće moći primiti svoje jedino.