"Djecu treba marinirati u ljubavi" pročitala sam jednom davno u nekom časopisu, nemam pojma kojem... kad kažem davno, mislim na dob ispod 20... i nekako mi je ostala ta rečenica urezana...
I tu i tamo sam je se sjetila... i što sam postajala starija, postala sam svjesnija njene točnosti.
Ne zbog te rečenice, već zbog spontanosti kojoj težim u odnosu, vrlo često Smjehuljici izjavljujem ljubav... sontano, kroz igru, pred spavanje... pričam joj o tome kako je voljena. Neki dan sam joj rekla da ju sunce voli, da ju mjesec voli, da ju zvjezdice vole... pa je dodala "I Saturn!"Naravno... i Saturn.
![]()
Ne pamtim da su moji roditelji na ovako direktan način izražavali ljubav... niti sam ja njima... Pa se pitam kako je to u drugim obiteljima, kako vi stojite s time? Kažete li djeci da ih volite? Da li bi htjeli reći, pa ne možete... da li su vama govorili da vas vole? Da li vam je to nedostajalo... bilo viška?
Može li se pretjerati? Koja je granica?
To je bazično gorivo koji nas sve pokreće.. a ponekad je samo malo potrebno... a tako je teško izreći... zašto je tako?
Eto... jamo malo o ljubavi.. o voljenju...
![]()