Nikada, pa ni kada nam je bilo najteže nismo smatrali da J. nije normalna.
Kad smo bili na prvoj obradi psihologa i ona je rekla J. je takvog i takvog karaktera i njoj morate pristupiti drugačije, kod nje ne pale savjeti kao kod većine druge djece.
Uvijek smo prvo kretali od sebe i što mi možemo u svojem ponašanju promijeniti, naravno to nije uvijek lako a ni sto posto uspješno. Nismo savršeni roditelji niti smatramo da smo samim time što smo postali roditelji stvoreni biti roditelji. Da je mojoj J. netko drugi mama tko je kompatibilniji karakterno s njom, možda bi se neka druga maama ili neki drugi tata puno bolje nosili s djetetom takvog karaktera, ali eto mi smo joj roditelji i trudimo se koliko god možemo.
Beti3 ovo što ti govoriš nije netočno i događa se. Nemam ništa protiv da upreš prstom u nešto konkretno što sam ja napisala, kažeš svoje mišljenje i daš sugestiju što promijeniti i popraviti, ali ovakvim svojim konstantinm upadima na ovakve i slične teme ne vidim šta želiš postići osim da se netko drugi osjeća kao nesposoban ili loš roditelj.
Što se tiče ovoga što sam podcrtala u tvom postu laumi, naravno da neki roditelji ne mogu sami i treba im pomoć i podrška i izrazito je pozitivno da su se vremena počela mijenjati i da su roditelji shvatili da nisu uvijek u pravu i da su željni potražiti pomoć i podršku.





Odgovori s citatom