Šta mi je?

[Zuska]

Ja sam drugo rodila prije dvije godine, starija nego što je pokretačica teme sad. I sjetim se ovog foruma svaki put i svih vas koji imate više djece od mene i sve vam je to super i kul.
Jer meni je drama. ne svaki dan, ali često pomislim kako ja to ne mogu i kako ja možda nisam taj tip. Starija ima 5, mlađi 2 i koji mjesec više. Oboje su nespavači, ona sad i spava, ali on ne, pogotovo navečer...sve dok ja ne dođem spavati kraj njega. On je još na cici, ali ne noću, tako da to nije uzrok nespavanja. Bio je lakša beba od starije, ali sad je u fazi ludog dvogodišnjaka, sva njegova skuliranost je prestala. Oboje bi ko majmuni visili s mene 24 sata da se njih pita. A ja....imam i neke svoje interese koje već godinama držim pod tepihom ili se jedva stignem njima baviti, ja bih bila ja, a osjećam da to više nikad neću moći. I pomislim si - kako one s Roda foruma to mogu sve, a ja ne.

Tako da, Lavko, potpuno te razumijem. Meni s dvoje nije lakše, nego duplo teže. Lakše je utoliko što je starija curka samostalnija nego prije.

I sad takva ja, par mjeseci nakon što sam rodila drugo, odjednom osjetim blues - zar ja više nikad neću imati novu bebicu, nikad više neću uroniti svoju glavu u nju onako mirisnu....i počne me tresti želja za trećom bebicom. Sva sreća da imam neke godine, jer da sam mlađa, možda bih se bila upustila u tu avanturu. Jer meni su trudnoće divota, kad sam trudna, onda se osjećam savršeno, poletno, aktivno....imam energije kao nikad, a nije da sam bez nje. Mogla bih biti trudna, rađati i dojiti stalno. Ali to je meni lakši dio imanja djece. Nedavno sam čitala neki tekst u kojem žena kaže: "ona su tu 24 sata, a meni treba malo prostora i samoće". E to je meni najteže - želim malo samoće i prostora jer to mi je neophodno kao što mi je neophodan zrak.

Dakle, ja bih na mjestu pokretačice topika zbrojila racionalno - sve pluseve i minuseve. Suprug ima 50% glasa, ako on ne želi, jednostavno ne želi.
Ostale žene, svaka čast, svaki dan koji nisam na forumu, sjetim vas se, ponekad ste mi izvor inspiracije, ponekad frustracije.
Meni je roditeljstvo daleko najteži posao ikad, a nije da nisam imala izazova.

[laumi]

Ja sam drugo rodila prije dvije godine, starija nego što je pokretačica teme sad. I sjetim se ovog foruma svaki put i svih vas koji imate više djece od mene i sve vam je to super i kul.
Jer meni je drama. ne svaki dan, ali često pomislim kako ja to ne mogu i kako ja možda nisam taj tip. Starija ima 5, mlađi 2 i koji mjesec više. Oboje su nespavači, ona sad i spava, ali on ne, pogotovo navečer...sve dok ja ne dođem spavati kraj njega. On je još na cici, ali ne noću, tako da to nije uzrok nespavanja. Bio je lakša beba od starije, ali sad je u fazi ludog dvogodišnjaka, sva njegova skuliranost je prestala. Oboje bi ko majmuni visili s mene 24 sata da se njih pita. A ja....imam i neke svoje interese koje već godinama držim pod tepihom ili se jedva stignem njima baviti, ja bih bila ja, a osjećam da to više nikad neću moći. I pomislim si - kako one s Roda foruma to mogu sve, a ja ne.

Tako da, Lavko, potpuno te razumijem. Meni s dvoje nije lakše, nego duplo teže. Lakše je utoliko što je starija curka samostalnija nego prije.

I sad takva ja, par mjeseci nakon što sam rodila drugo, odjednom osjetim blues - zar ja više nikad neću imati novu bebicu, nikad više neću uroniti svoju glavu u nju onako mirisnu....i počne me tresti želja za trećom bebicom. Sva sreća da imam neke godine, jer da sam mlađa, možda bih se bila upustila u tu avanturu. Jer meni su trudnoće divota, kad sam trudna, onda se osjećam savršeno, poletno, aktivno....imam energije kao nikad, a nije da sam bez nje. Mogla bih biti trudna, rađati i dojiti stalno. Ali to je meni lakši dio imanja djece. Nedavno sam čitala neki tekst u kojem žena kaže: "ona su tu 24 sata, a meni treba malo prostora i samoće". E to je meni najteže - želim malo samoće i prostora jer to mi je neophodno kao što mi je neophodan zrak.

Dakle, ja bih na mjestu pokretačice topika zbrojila racionalno - sve pluseve i minuseve. Suprug ima 50% glasa, ako on ne želi, jednostavno ne želi.
Ostale žene, svaka čast, svaki dan koji nisam na forumu, sjetim vas se, ponekad ste mi izvor inspiracije, ponekad frustracije.
Meni je roditeljstvo daleko najteži posao ikad, a nije da nisam imala izazova.

Zuska, potpisujem ti cijeli post. I meni su trudnoce, oporavak nakon carskih rezova i period dojenja bili macji kasalj nasuprot svega onoga sto je doslo kasnije. Najvise me ubilo visegodisnje nespavanje i cinjenica da sam od nekih stvari morala odustati jer nije bilo dovoljno vremena, energije, novaca... Za prvo dijete sam bila najspremnija i nije mi se svijet preokrenuo naglavce kad sam postala mama; dijete se bas nekako super uklopilo u nas zivot. S dvoje nam je vec bilo teze, a trece nam je preokrenulo zivot naglavce.
Ne mogu to pripisati ni godinama jer sam svo troje rodila u dvadesetima.
Ali troje sam bas zeljela i nakon treceg djeteta sam osjetila da je to to, da su sad svi tu, da smo potpuni kao obitelj.
No definitivno nisam od onih zen mama kojima je sa svakim sljedecim djetetom sve lakse.

[Lili75]

sto se tice treceg carskog, mislim da je to individualni
na lijecnicima je da procijene, a pacijentima da odluce...kada su upoznati sa svim rizicima

Ginger misliš 4.?
pokretačici teme to bi bio 4. carski.

Ja ko Jelena na ovom topicu. Nije mi to za zanemarit.

[Bubilo Bubich]

Ja sam drugo rodila prije dvije godine, starija nego što je pokretačica teme sad. I sjetim se ovog foruma svaki put i svih vas koji imate više djece od mene i sve vam je to super i kul.
Jer meni je drama. ne svaki dan, ali često pomislim kako ja to ne mogu i kako ja možda nisam taj tip.
...

A ja....imam i neke svoje interese koje već godinama držim pod tepihom ili se jedva stignem njima baviti, ja bih bila ja, a osjećam da to više nikad neću moći. I pomislim si - kako one s Roda foruma to mogu sve, a ja ne mogu.


Ostale žene, svaka čast, svaki dan koji nisam na forumu, sjetim vas se, ponekad ste mi izvor inspiracije, ponekad frustracije.
Meni je roditeljstvo daleko najteži posao ikad, a nije da nisam imala izazova.

Malo sam ti secirala post , al ne znam tocno na koga ovdje mislis .
Ja mislim da je djecurlija i roditeljstvo svima naporno, imao jedno ili 6, bili bebe, todleri ili tinejdzeri. I ne znam tko je ovdje cool i zen . Samo kad proletis par tema vidis da se na svakoj nadje netko tko se oko neceg bori, s necim muci. Samo, nekad dramis, a nekad imas taj fini sarkazam, cinizam, i smijes se sam sebi i svojoj "muci". Ono, svi se mi borimo s necim, samo na drugaciji nacin pisemo o tome.

Osim izricaja, mislim da je razlicit i stupanj "pomirenosti sa stvarima". Mozda je to taj zen o kojem govorite? Jer nije da mogu, nije da mi je lako, nije da mi nije drama i da ne bih najradije pobjegla i bila sama... Nego eto tako je kako je. Sad sam tu, i imam to ispred sebe, i sto mi drugo preostaje nego uhvatit se u kostac s tim. A nije da sam bas sretna. Samo mi se vise ne da dramit . Čekam svoje vrijeme, doći će.

Ili sto je napisala lavko "lako ćemo". Nije "lako cemo", nego jednostavno uzmes to sto si dobio/odabrao i ajde polako... Svaki drugi (a ponekad i svaki) korak nije onakav kakvim si ga zamisljao, kako si planirao... Pa se pomiris s tim, pa nekad uvidis i da je ispalo bolje nego kako si planirao, nekad nije, al ides dalje. Jednostavno ne mozes sve.

[Beti3]

Malo sam ti secirala post , al ne znam tocno na koga ovdje mislis .
Ja mislim da je djecurlija i roditeljstvo svima naporno, imao jedno ili 6, bili bebe, todleri ili tinejdzeri. I ne znam tko je ovdje cool i zen . Samo kad proletis par tema vidis da se na svakoj nadje netko tko se oko neceg bori, s necim muci. Samo, nekad dramis, a nekad imas taj fini sarkazam, cinizam, i smijes se sam sebi i svojoj "muci". Ono, svi se mi borimo s necim, samo na drugaciji nacin pisemo o tome.

Osim izricaja, mislim da je razlicit i stupanj "pomirenosti sa stvarima". Mozda je to taj zen o kojem govorite? Jer nije da mogu, nije da mi je lako, nije da mi nije drama i da ne bih najradije pobjegla i bila sama... Nego eto tako je kako je. Sad sam tu, i imam to ispred sebe, i sto mi drugo preostaje nego uhvatit se u kostac s tim. A nije da sam bas sretna. Samo mi se vise ne da dramit . Čekam svoje vrijeme, doći će.

Ili sto je napisala lavko "lako ćemo". Nije "lako cemo", nego jednostavno uzmes to sto si dobio/odabrao i ajde polako... Svaki drugi (a ponekad i svaki) korak nije onakav kakvim si ga zamisljao, kako si planirao... Pa se pomiris s tim, pa nekad uvidis i da je ispalo bolje nego kako si planirao, nekad nije, al ides dalje. Jednostavno ne mozes sve.

Sve potpisujem. Nije ni meni lako s njima, samo ja to drugacije percipiram. Pamtim samo sretne daaaneee
Tu i tamo napisem koji "biser", ali daleko vise ih ne napisem, jer...kako bih ja bez moje djece, sve to ide u roditeljski staz.
Mogu jasno reci da je biti roditelj najtezi posao na svijetu, ali mozemo mi to. Odrastu oni.

[šafran]

Ili sto je napisala lavko "lako ćemo". Nije "lako cemo", nego jednostavno uzmes to sto si dobio/odabrao i ajde polako... Svaki drugi (a ponekad i svaki) korak nije onakav kakvim si ga zamisljao, kako si planirao... Pa se pomiris s tim, pa nekad uvidis i da je ispalo bolje nego kako si planirao, nekad nije, al ides dalje. Jednostavno ne mozes sve.

Manje više rijetko bude s djecom kako roditelji planiraju. Što čovjek prije prihvati da su djeca individue za sebe, to lakše za sve

[NetkoMiOteoNick]

Malo sam ti secirala post , al ne znam tocno na koga ovdje mislis .
Ja mislim da je djecurlija i roditeljstvo svima naporno, imao jedno ili 6, bili bebe, todleri ili tinejdzeri. I ne znam tko je ovdje cool i zen . Samo kad proletis par tema vidis da se na svakoj nadje netko tko se oko neceg bori, s necim muci. Samo, nekad dramis, a nekad imas taj fini sarkazam, cinizam, i smijes se sam sebi i svojoj "muci". Ono, svi se mi borimo s necim, samo na drugaciji nacin pisemo o tome.

Osim izricaja, mislim da je razlicit i stupanj "pomirenosti sa stvarima". Mozda je to taj zen o kojem govorite? Jer nije da mogu, nije da mi je lako, nije da mi nije drama i da ne bih najradije pobjegla i bila sama... Nego eto tako je kako je. Sad sam tu, i imam to ispred sebe, i sto mi drugo preostaje nego uhvatit se u kostac s tim. A nije da sam bas sretna. Samo mi se vise ne da dramit . Čekam svoje vrijeme, doći će.

Ili sto je napisala lavko "lako ćemo". Nije "lako cemo", nego jednostavno uzmes to sto si dobio/odabrao i ajde polako... Svaki drugi (a ponekad i svaki) korak nije onakav kakvim si ga zamisljao, kako si planirao... Pa se pomiris s tim, pa nekad uvidis i da je ispalo bolje nego kako si planirao, nekad nije, al ides dalje. Jednostavno ne mozes sve.

Ja sam ozbiljno počela sumnjati da će 'moje vrijeme' doći. Treće dijete ni nakon 16 godina ne pokazuje znakove sazrijevanja (u smislu prihvaćanja školskih obaveza). Ako bude sreće i završi srednju školu, tada ću trebati njegovati roditelje, a nakon toga će trebati njegovati mene i ništa od 'mog vremena'.