Ja bih ovoj dinamičnoj raspravi dodala dvije stvari:
nemojte
a priori diskvalificirati dječje želje i nemojte se prema njima ponašati kao da oni pojma nemaju.
Okej, uvijek ima iznimaka, ali u najčešće su klinci dovoljno samosvjesni i u stanju dosta dobro i realno ocijeniti svoje mogućnosti i uskladiti ih sa željama.
Naravno da smo kao roditelji dužni informirati ih (po mogućnosti što objektivnije) i donekle kanalizirati odabire, ali pritom ne bih kao argument uzela, primjerice, blizinu škole (u školu mojeg djeteta dolaze i djeca iz prilično udaljenih dijelova grada, a neki čak i iz drugih gradova), nego radije program koji je primjeren ili neprimjeren sklonostima i fokusima djeteta (premda ni to nije ključno

, primjera ima mnogo).