Osim toga, kod nas nema organizirane ni osnovne pomoći za krizna stanja. Npr ljudi se u svom aranžmanu moraju organizirati za nekakvu pomoć kod ekstremnih situacija (traume zbog bolesti ili smrti itd), a često nemaju ni snage ni vremena, novaca, a nekad ni volje za takve stvari. A pomoć im očigledno treba. Vani npr roditelji djece koja se liječe od malignih bolesti imaju obiteljske terapije tijekom i nakon liječenja, imaju na izbor vrstu terapije (individualnu, grupnu..), ne moraju sebe dovesti do stanja očaja da bi završili na psihijatriji od straha ili tuge. Dok god smo mi na takvom nivou nemamo što pričati o odnosu prema psihoterapiji, farmakoterapiji, odnosu okoline prema psihološkim poremećajim, a da ne pričam o psijijatrijskim dijagnozama. U Hrvatskoj je situacija takva da se ljudi nemaju kome obratiti ni kad u obitelji imaju agresivnog bolesnika jer službe smiju reagirati tek kad nekome nešto konretno napravi.
Na depresiju se gleda ko na sindrom dokonih ljudi, na anksioznost kao na dosadu pojedinaca koji izmišljaju probleme. Kako mislite da će ljudi gledati na psihoterapiju? To je hobi bogatih s viškom vremena.