 |
|||
Otvorila sam pandorinu kutiju.
Bit ce ovo zakljucano do kraja dana.
Dobra je ona meni prijateljica. Nju sam prvu nazvala kad sam saznala da mi dijete mora na transplataciju.
Ali je jednostavno iritantna nekad. Ide mi na živce. I kažem joj to. I ona kaže da zna da me živcira, ali da me neće pustiti. Zato joj ja kad sam "loše" volje u 6 od 7 puta lažem kad me pita kako sam i samo kažem sve ok. Jer mi se ne da slušati njezino "što moram i što bi bilo dobro".
Dan je pri kraju, a tema nije zaključana.Bubilo Bubich prvotno napisa
Otvorila sam pandorinu kutiju.
Bit ce ovo zakljucano do kraja dana
Dobra je ona meni prijateljica. Nju sam prvu nazvala kad sam saznala da mi dijete mora na transplataciju.
Ali je jednostavno iritantna nekad. Ide mi na živce. I kažem joj to. I ona kaže da zna da me živcira, ali da me neće pustiti. Zato joj ja kad sam "loše" volje u 6 od 7 puta lažem kad me pita kako sam i samo kažem sve ok. Jer mi se ne da slušati njezino "što moram i što bi bilo dobro".
Ne kanim čitati sve što je u međuvremenu napisano. Uzela sam malo vremena i razmislila što meni osobno pomaže u svemu tražiti dobru stranu ili barem smisao i svrhu... To je osjećaj zahvalnosti. Ne kanim nikome govoriti da tako treba, jer nismo svi isti. Stajalište koje je meni pomoglo u mnogim situacijama kad mi se činilo da nema izlaza je upravo to.
Upisala sam u trazilicu riječ *zahvalnost* i dobila ovo http://psihologinja.eu/zahvalnost
Eto, možda nekom pomogne, a kome se čini toksično, prekoračite post...
Ali radi se upravo o tome da netko može biti u nekom trenutku jadan, tužan, bijesan, namrgođen, nadrkan, bezvoljan, depresivan, uznemiren… ne zauvijek, ne uvijek i ne stalno. Ne 10 ili 15 godina. Ne ni godinu dana, ni 6 mjeseci, ni mjesec dana, čak ni tjedan. Nego jedan dan. Ili pola dana. A ostatak vremena uopće nije konstatno takav, niti svjetski nesretan, niti najveća kraljica drame ikad… ostatak vremena je obično i najobičnije biće kao i svako drugo, prosječno pozitivno i sretno (i nesretno) kao i svako drugo biće.
I ako je tih pola dana, ili 16 minuta dok priča s tobom, tvojim najboljim prijateljem, najjadniji na svijetu - trebaš ga pustiti da tih 16 minuta bude najjadniji na svijetu. Zna on što je zahvalnost, i sreća, i male stvari, i uživanje u trenutku. Ali tih 16 minuta želi istresti svu žuč ispred sebe, pred tebe jer si mu prijatelj. U 17. minuti će spustiti slušalicu i sam se sjetiti zahvalnosti (jer npr. ima tako dobrog prijatelja koji znaju dobro slušati), u 18. možda naviti muziku do daske i plesati, ali nemoj mu ti u tih prvih 16 minuta pričati o ljepoti života i o tome kako mora biti sretan, pozitivan i zahvalan jer i ti to uvijek pokušavaš raditi.
O tome pričamo ovdje. Samo o tome.
Meni ovakve stvari nisu toksicne, vec pateticne. Ali taj dio je vjerojatno i do karaktera. Ja bih valjda propala u stolac, pojeli bi me jastuci, ili sto vec, da sjedim kod psihologice koja mi toci ovakve mudrosti. Kao da sam otisla nekom popu, kojeg isto ne mogu slusati ni kao ideju. S druge strane, sigurno to nekome pomaze, ima brdo takvih stvari po knjigama i ambulantama (tu kod mene, barem, gdje se cini da je briga o mentalnom zdravlju puno dostupnija ili, barem, prihvatljivija kao ideja).
Najbolje mi je do sad sjela sasina crtica s puta u NYC. Ja sam tip kojeg treba pustiti da se naljuti i odljuti, prozvace. Trebalo je vremena da mi muz shvati, iako sam mu otvoreno objasnjavala, da ne pomaze da mi ponavlja kako nesto mogu, znam, ili da ce se rijesiti tad i tad, vec da me pusti da popizdim jer se razletjela vatrostalna s mahunama ili pada kisa kad sam planirala nesto drugo, totalno zanimlivo. Naravno da cu pospremiti nered ili cemo prezivjeti ako zbog kise ostanemo doma, ali zelim prozvakati problem. Da zbog tih stvari ludim danima, ok, sama bih si pozvala pomoc.
Trenutno ludim zbog rada koj sam trebala predati prije pola sata, a nisam jer - ne stizem. I naravno da cu ga nekad zavrsiti i da sam sigurno sama kriva i da trebam biti zahvalna jer me mati rodila prije sto godina i nije me bacila u Savu i sto sam si mogla priustiti magisterij i sto imam kucu i hranu i ne brinem se o goloj egzistenciji i sto sigurno ima ljudi kojima je gore nego meni.... i tako u nedogled. Ali ne pomaze mi to sad. Sad bih rado otisla s nekim na boksacki mec ili bih da me slusa kako urlam iz petnih zila o tome da mi se gadi rad o nonprofit marketingu i da sam umorna i hocu leci i spavati barem 12 dana.
(I onda izbjegavam muza jer njegov Bob-the-builder-fixer projekt manager mozak ponekad stvarno ne moze napraviti odmak od te filozofije i pustiti me da otpizdim i nastavim s poslom.)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom