Nije li to malo čudno
Evo, vratili smo s s mora, Miha opet ide u vrtić, ali u centralu gdje su svi iz njegovog objekta izmiješani u istu grupu. I tako se počeo družiti s dva brata, on kaže da im je 6 i 4 godine, al ne bih se dala kladiti, sitni su. No to nije čudno. Čudno je to da su prekprekjučer došli k nama - Miha ih je pokupio u parku kad ga je tata vodio doma iz vrtića, kao pogledati sličice. Kad sam ih pitala znaju li njihovi roditelji gdje su, odgovorili su ne. MM i ja smo ih brzo isprašili van, a on ih je išao otpratiti doma tj. do roditelja, da se ispriča da su malci zbrisali. No, malci su sjeli na bicikliće i zbrisali njemu! :shock: E, prekjučer se stariji klinac pojavio kod nas u osam navečer. Ovaj put je rekao da mama i tata znaju gdje je, ali čisto sumnjam da je to bila istina. Dečki su se lijepo igrali i puno se smijali. Mali je rekao da smije ostati do mraka i onda se pokupio doma. Opet ga je MM htio ispratiti kući i opet mu je mališa na bicikliću pobjegao.
Priča dalje slijedi - jučer su došla obojica i prije nego je došao Miha kući pa su otišli i vratili se kasnije. Opet isto - sva trojica su se lijepo igrali, bez svađa ili nekih nepodopština. Sprašili smo ih doma nakon Štrumpfova jer moramo i mi malo odahnuti, a ionako je Matiji bilo vrijeme za večeru i odlazak na spavanje. Danas - pogađate, pojavili su se u našem haustoru baš kad sam ja s Matijom odlazila u šetnju oko 5 popodne. Miha je s tatom bio otišao po nove naočale i još neke stvari obaviti u grad. Dečki su bili malo razočarani da ga nema, ali bilo im je jasno da mi ne pada na pamet otići gore i igrati se s njima. Pa su me pratili na biciklićima kroz cijeli kvart, i u susjedni, stalno ispitujući kad će Miha doći. E pa moram priznat da mi je laknulo kad sam ostala bez njih. Daklem, s mojim dečkima našla sam se u Mercatoru i tamo smo se zadržali dulje vrijeme. No čim smo došli doma, eto ti mlađeg klinca na mojim vratima, skida si sandale, ide on Mihi. E sad je MM reagirao da je kasno, da još moramo jesti (ručak iza Dnevnika) i staviti Matiju na spavanje. Dečko se obukao i otišao. Je, ali nije to sve. Eto ti jednog od njih ponovo iza 9 :shock: , već je i mrak pao, moji dečki u kadi, a on bi se igrao!
O joj! Prilično sam detaljno opisala što se događa. Uglavnom, počela sam se osjećat ugroženo, doživljavat ih kao male uljeze. A s druge strane mi ih je beskrajno žao. Bolje da su kod mene nego jadni na cesti. A očito to i jesu - na cesti. Cijelo Božje poslijepodne prepušteni sami sebi, bez ikoga da pazi na njih, vozikaju se biciklićima naokolo po kvartu i traže društvo. Nisu nepristojni, poslušaju kad im se nešto kaže, stvarno se lijepo igraju s Mihom. Primijetila sam da svaki dan imaju drugu odjeću (iako više nije čista do navečer, ali djeca su djeca), ali pranje ruku sapunom im je nepoznanica. Mlađi ima neku govornu manu, uglavnom ne razumijem što mi govori. Kaj da radim? Mislila sam sutra popričat o njima s tetom u vrtiću kad Mihu dovedem. Ima li to smisla? Fakat nemam niš protiv da se djeca druže, ali ovo već prerasta u napastovanje. Ne bih to ni tako tragično doživljavala da znam čija su ta djeca, da sam se dogovorila s njihovom mamom da budu kod nas, ali povremeno i ne u 8-9 navečer. Mislim da i mi imamo pravo na malo vlastitog mira. Upavo sam sretna da Miha sutra ide k baki pa da ću biti bez dodatne djece cijela tri dana.
Fakat, kaj da radim? Kako da se postavim? Ne želim da ispadne da ih tjeram, ali stvarno mislim da je ovo puno previše. Meni ovo smrdi na teško zanemarivanje djece. Help!
 |
|||
Odgovori s citatom
brigita2 prvotno napisa
