Evo, da se i ja javim :) Hvala svima na savjetima, narocito Rodama sa SOS telefona. Nazalost, naša priča o dojenju nije baš lijepa, ali možda ipak ima sretan kraj. Naime, kombinacija bebe koja stalno spava i neće cicati, mame koja je toliko odlučna u želji da doji pa se panično boji bočice i vode te temperature prije dva tjedan u Rijeci od skoro 40 stupnjeva dovela je do toga da je bebač s 5 dana završio u dječjoj bolnici Kantrida zbog dehidracije :( Neću uopće pokušati opisati osjećaj srama i nesposobnosti da se brinem za svoje dijete. Tin je bio u bolnici 4 dana, ja sam se doma izdajala i nosila mu mlijeko te ga dva put dnevno dojila tamo, ali vaganje nakon svakog dojenja bi pokazalo da je on pocicao 30-40 g i to nakon sat vremena, a trebao je 80- 100 koliko bi pojeo na bočicu u drugim obrocima. Bilo je tamo divnih sestara; jedna mlada, plava, mislim da se zove Magdalena, mi je ogromno puno pomogla trudeći se namjestiti bebu u ispravan položaj budući da nikad nisam dojila sjedećki (zapravo sam 5 dana nakon poroda i epiziotomije jedva sjedila), a bilo je i onih koje su mi objasnile da ne mora svaka beba biti dojena i da je bolje da ne maltretiram bebača nego da mu odmah dam bocu. Kad je prošli četvrtak pušten doma, bilo me strah uzeti ga kući, nisam znala što raditi s njim i užasno sam se bojala da ce se ponoviti ista priča. Za petak smo se naručili kod pedijatrice koja je znala cijelu priču i inzistirala je na razgovoru s nama. Četvrtak na petak smo opet proveli budeći ga, on je cicao s malo više žara, ali ne puno, davala sam mu čaja i jedno 84 puta spomenula mužu (kojemu sam cijelu trudnoću pričala o tome koliko je bitno dojiti, kako je to teško, ali treba ustrajati, kako mi on mora u tome biti podrška, a ne, kad ne bude išlo, predlagati da odustanemo) da bi trebali ipak preći na bočicu, a ne maltretirati bebača, no on je rekao da to ne dolazi u obzir i da će sve biti u redu, samo nam treba malo više vremena. Drugi dan smo išli kod pedijatrice. Sestra ga je na početku izvagala - iz bolnice je otpušten s 3890 g, (rođen je s 3990g), a sad ima 3800 - ja na rubu suza. Sestra objasnjava da je to nebitna razlika, radi se o različitim vagama, naravno da joj ne vjerujem. I onda odlazimo na razgovor kod pedijatrice, doktorice Obersnel, koja je, uz mog muža, najviše zaslužna što Tin danas ne jede (kršitelj koda). Vidjela je da najveci problem ipak nije što bebač neće jesti nego što je mama potpuno psihički rastrojena i lijepo rekla - nije kraj svijeta ako bebi, nakon dojenja, ponudite i bocu. Ne znam zašto do toga nisam i sama došla? :) Rekla je da je on još mali, da se mi tek upoznajemo, da je normalno da se brzo umori i da će sve biti u redu. Nisam zapravo ni njoj vjerovala :) Ali, dosli smo doma, cicali smo, umorio se, ja sam mu dala bočicu sa svojim mlijekom, pojeo je i to. Ja sretna jer znam da nesto ipak je pojeo. Idućih nekoliko obroka opet isto, nakon cicanja dajem mu bocu, guram mu vodu, samo što mu pizzu ne naručim :) Ja vesela i opuštena, on vuče sve jače i duže, sam se budi, traži ustima cicu i u subotu navečer pljuje bočicu van. Nudim mu je i iduće obroke, ali neće. Patronažna dolazi u ponedjeljak, gleda nas kako jedemo, hvali kako lijepo hvata bradavicu, kako dobro jede, no ja sam još uvijek skeptična je li to dosta no više ne guram bočicu. Ipak, cijeli ovaj tjedan on jede sve intenzivnije, budi se sve češće i danas, nakon tjedan dana, smo se vagali - ima 4060g! Nadam se da je najgore, barem u ovoj početnoj fazi, prošlo i da ćemo iduće probleme vezane uz dojenje ipak malo bezbolnije rješavati.

Stvarno sam odužila :) Sažetak za sve kojima se ne da čitati: bebač nije htio jesti; bebač je naučio jesti :)