Evo, moj tata je primjer iz obitelji s losim uvjetima i sto se tice prvog i drugog i snasao se sam i sve stvorio sam i svaka mu cast na tome. On se u 16.godini "probudio" otisao u drugi grad, zavrsio drugu skolu, zatim fakultet itd itd.. Tko u 16.g. uopce razmislja o vlastitoj egzistenciji? To je ustvari takav primjer. Ali moj tata nije zdrav i nije sretan i duboko u sebi pati.flower prvotno napisa
A sto se tice depresivnih i nesretnih ljudi iz obitelji "koje su sve radile bas kako treba"... hm, a tko to zna sto bas treba (gledajuci izvana)? Svakome treba nesto drugo.... za jednoga je tocno ono sto treba nesto sto je drugome katastrofa. Mozda bi tu pak pomogla teorija o 5 jezika ljubavi... (darovanje, djela sluzenja, kvalitetno vrijeme, fizicki dodir, potvrdne rijeci)... Mislim da svaki roditelj moze savrseno dobro znati sto nj. djetetu treba ako si dopusti da bude vodjen "iznutra" i nauci "dobro osluskivati".... I dalje moze grijesiti i bude... ali zasigurno zna cemu treba teziti. Za sebe i sm definitivno je tako.
 |
|||
Odgovori s citatom
Ja imam dva dječaka i presretna sam s njima. Živahni su obojica, za Matiju nemrem niš posebno reći jer je još beba, ali Miha mi je jako dobar. Baš sam zadovoljna kako se ponaša i kako rezonira. Zapravo, prilično je pristojno dijete u okviru dobi. I ne mislim da mi je nešto posebno teško s bilo kojim od njih.
). Stvarno ne mislim da su djevojčice i dječaci bolji ili lošiji jedni od drugih, takvima ih čini samo naša vizija, naočale kroz koje ih gledamo. A Bože moj, razlikuju se. Moraju se razlikovati, uostalom i biološka im je funkcja različita, ne? 