Tek sam sada otkrila ovaj topic. Ja imam dva dječaka i presretna sam s njima. Živahni su obojica, za Matiju nemrem niš posebno reći jer je još beba, ali Miha mi je jako dobar. Baš sam zadovoljna kako se ponaša i kako rezonira. Zapravo, prilično je pristojno dijete u okviru dobi. I ne mislim da mi je nešto posebno teško s bilo kojim od njih.

Kad mi je doc treći put na UZV potvrdio drugo muško, moja mama je tak razočarano rekla: " A kaj je ipak dečko? Ja sam se do zadnjega nadala da bu curica." Dobro da mi nije bila blizu jer sam imala poriv da ju tresnem prek telefona. A mogući nastavak teksta bio je: "...da i ona tebi bude bezobrazna kakva si ti bila, da vidiš kak je teško s curicama..." Sve znam. Ja dolazim kao starije dijete iz obitelji u kojoj je mama jaaaako preferirala mlađe i muško (tata nije imao prevelikog utjecaja na to). I moram priznati da me bilo malo strah što će biti ako dobijem djevojčicu, ne zato što mislim da su djevojčice lošije od dječaka, nego zato nego zato što ja još uvijek vučem traumu iz odnosa majka - kći (iako se nas dvije sada slažemo, ne živimo skupa pa možemo ). Stvarno ne mislim da su djevojčice i dječaci bolji ili lošiji jedni od drugih, takvima ih čini samo naša vizija, naočale kroz koje ih gledamo. A Bože moj, razlikuju se. Moraju se razlikovati, uostalom i biološka im je funkcja različita, ne?

Btw, što se "boljih" ili "lošijih" uvjeta odrastanja tiče, sklona sam primijetiti da su djeca iz većih obitelji bolja. Ustvari, teško je reći "bolja", ali, ne znam kako bih se izrazila, možda potpunija, s više razumijevanja, dublja... Naravno, to nije pravilo, odgoj ostaje smjerokaz. Jel se kome čini isto?