 |
|||
isto sam philys crystal davno citala(ako se ne varam,anita,ista nam ju je frendica posudila)... super za citatiali isto nisam nista primijenila.. mislim da je bolje kad se ode kod nje na seminar,'u zivo'... inace,dosta ljudi hvali njezine tehnike koje se baziraju na vizualizacijama... posebno za kidanje veza tj onog u vezama sto nas koci da idemo dalje...maria71 prvotno napisa
Kod mene je problem uvjek bila mama. Moji su imali jako los brak i ono mama je cesto odlazila i vodila sestru a mene ostavljala s tatom.
Cesto su se svadjali a njena cesta uzrecica je bila(pa cak i kad je tata umro) ista si tvoj otac.A njega nije podnosila nikad. Dio mene je zauvjek otisao sa mojim tatom onog dana kad je umro. Dva mjeseca poslije sam se odselila na drugi kontinent i u drugu drzavu da budem sto dalje od nje.
Naravno da sam mislila da sam puno problema rjesila tim ali su me samo pratili i dan danas me prate u nekoj mjeri ali se nedam i koprcam se.
Ako još itko sumnja u ispravnost odgoja djece po instinktu i zdravom razumu (APu), nek si malo promisli ovaj topic.
Mendula... da, bas tako! 8)
____________________________________________
Moja mama i ja smo sad kao u nekoj vrstoj rivalstva.... kao da nismo mama i kcer vec dvije zene koje se trude pokazati da su bolje od ove druge... ja to radim tako da joj pokazem da je ne trebam, a ona tako da mi dokazuje da mi treba kad god je i najmanju stvar zatrazim (od kad se Liam rodio nisam je ama bas nista trazila iako bi ona to i s gustom napravila... ne, ako sama nema feeling da se ponudi.. necu je traziti.. valjda i sama zna da mi nekad treba pomoc kad mi je muz na putu, ja s dvoje djece... ).
Ovog vikenda sam vidjela baku svoju (njenu mamu) i setale smo se vrtom i brale mamine krastavce i skuzila sam da su i one u istom rivalstvu. Dokazuju jedna drugoj koja je sposobnija. Smjesno mi je bilo kad je baka iskritizirala mamu ovom recenicom: "Sad kad su na moru, sve ce joj to propasti. Naucila je te krastavce zalijevati i sad ne budu rasli."
Naucila je zalijevati krastavce? JEl to uopce moguce?
Znam da je off-topic ali vec danima okidam na te naucene krastavce. Sto ce sve ljudi smisliti da bi "neodobravali" svoju djecu... cak i kad su ta djeca na ovom planetu i 6 desetljeca...
ne znas za onu o magarcu? taman ga naucio da nis ne jede a on - krepao
sad o temi.
ja cesto kazem (pogotovo u ovom svijetu, internetskom), da ja ne mogu pricati o svom odgoju. vec o dresuri
ovako moja mama prica moje prve dane: "dojila sam te u bolnici, jer sam morala (valjda su onda prakticirali podrsku dojenju), al sam cim smo dosle doma kupila (kršitelj koda). nisam bila glupa da se ponovno zahebem ko s tvojim bratom. kad bi dosla patronazna, pitala dali dojis, ja bi prije nego dodje spremila kutiju (kršitelj koda)a da je ne vidi, a njoj rekla da dojis bez problema. a plakat? a da, probala si i plakat, plakala si par dana ali si brzo naucila. poslije nikad nije bilo problema. spavala si cijelu noc i nije te bilo cut..."
tako ja sa svojom mamom dan-danas. sve moje intimne probleme, dileme, radosti i nadanja - ona sazna zadnja. a i tada jer mi bude malo (ali malo) bed da sazna od neke susjede... i to vrijedi za sve, od najbanalnijih stvari do onih zivotno vaznih.
kad pricam o tome, na kraju uvijek placem i znam da bi se bila u stanju ubiti kad bi moja djeca jednog dana osjecala prema meni toliku indiferentnost kao ja prema njoj
jednom sam s njom o tome svemu razgovarala, plakala je, rekla da nije nikad na sve to tako gledala, bilo joj zao. valjda. nekoliko godina nakon toga otisla sam iz kuce (nakon jos jednog zadnjeg gadnog s*anja) i sad nam je odnos na razini: pada kisa? ne pada? mozda sutra bude padala...
tata? pa on je umro pred 13 godina. nije nikad digao ruku na mene, ali je znao "biti ljut" i dovoljno bi bilo da me pogleda (za razliku od maminih batina koje pamtim za cijeli zivot...). mislim da bi se on drugacije sad odnosio prema svemu i imam osjecaj da bi s njim mogla pricati i razrijesiti te davne nelijepe uspomene. no, to opet moze biti samo moja projekcija da bi do toga stvarno doslo... dodje nekad da o onima kojih vise nema imamo (cesto bez razloga) bolje misljenje sto ih duze nema...
recimo da me vise ne dira to sto je bilo. deset je godina da sam otisla od kuce (skoro). ne raspravljam i ne ispravljam krive drine jer nemam potrebu. ona se jest promijenila. iako je na pocetku mog roditeljskog staza bila i puna onih glupih i ispraznih savjeta (ne nosi, ne doji, ne ljubi...), uvidjela je s vremenom da sam debelo u pravu i postuje moje izbore. cak i drugima prenosi ono sto je od mene naucila. moju djecu postuje (iako joj ponekad izleti neka nebuloza...) i posvecuje im se totalno kad su s njom. i oni je obozavaju. meni je drago da je tako. ja nemam potrebu junacit se ni njoj dokazivat. imam svoju obitelj koja mi je zivot cijeli. svi van nje su mi stvarno manje bitni. nazalost.
Isto i kod menetako ja sa svojom mamom dan-danas. sve moje intimne probleme, dileme, radosti i nadanja - ona sazna zadnja. a i tada jer mi bude malo (ali malo) bed da sazna od neke susjede... i to vrijedi za sve, od najbanalnijih stvari do onih zivotno vaznih.
kad pricam o tome, na kraju uvijek placem i znam da bi se bila u stanju ubiti kad bi moja djeca jednog dana osjecala prema meni toliku indiferentnost kao ja prema njoj
moji su starci mene odgajali u pravom AP duhu
rekli su mi da sam greskom zaceta, naime pukao im je kondom, i da me mama htjela pobacit al joj tata nije dao....
osim toga ja sam kriva sto je moja mama u trudnoci samnom nabacila 50 kg i ne moze ih se rijesiti ni dan danas....dojena dok nisam dosla doma iz bolnice, onda blazeni (kršitelj koda) i przeno brasno....no, ok... spavala u krevetu s njima nikad nisam a najvise sam ih voljela zahebavati(jednogodisnje dijete) nocu kad sav normalan svijet spava a mene boli uho pa ajd na hitnu... onda nismo imali auto pa smo morali i susjede budit radi mene....
tucena dugo i zestoko..odrasla u zabranama i kaznjavanjima... ako sam dobila jedinicu u skoli nisam smjela van iz kuce dok je nisam ispravila, a ako sam kao cura rekla da mi se neki decko svidja, dobila sam batina ko kakva mula....
onda se oni danas pitaju zasto ja nemam potrebu razgovarati s njima, zasto ja mogu i po mjesec dana da ih ne cujem i ne vidim( a zivimo doslovce deset metara jedni od drugih) a cuvanje svoje djece moram najaviti po nekoliko dana unaprijed da oni mogu sebi isplanirati drugo...
ni ja nisam sasvim AP roditelj ali ucim i trudim se i ispravljam svoje greske iz dana u dan...jedno samo znam.. bez obzira na sve svoje greske koje sam ja ucinila kao roditelj, ja NISAM I NIKADA necu biti kao moji roditelji....
cure
citam vas i prepoznajem sebe i svoje roditelje u mnogim postovima.
ne znam koji mi je roditelj bio veci problem... na prvu loptu bih rekla tata, jer nas je odgajao u duhu 'tata je uvijek u pravu' i 'JA znam kako se osjecas, a ne ti' - i to nam je govorio!, ali s druge strane puno sam se poistovjecivala s mamom, koja zivi klasicnu ulogu zrtve (npr. govori da osjecaji prakticki ne postoje, vazno je samo racionalno... da nije vazno da li bebu grlis ili ne, jednako ce ispasti... koliko samozavaravanja!). istovremeno sam pokusavala naci onu stvarnu osobu sto se nalazi negdje unutar mene, ali tesko mi je bilo izaci iz kalupa u koje su me umetnuli, odnosno dala sam se umetnuti, jer sam bila i dalje sam jako vezana za njih.
u neku ruku bi se moglo reci da su bili ap roditelji - mazili su nas, spavali smo s roditeljima u krevetu do osnovne skole, jos u osnovnoj me mama i dalje uspavljivala... ali koliko god mi davali, meni je trebalo vise. nisam dobivala vrstu paznje i ljubavi koja mi je stvarno trebala, pa sam trazila po sistemu daj sta das. brat i ja smo dobivali dosta vanjskih stvari (mazenje itd) ali nedovoljno, odnosno uopce ne, onih bitnih, sustinskih - nisam osjecala da vjeruju u mene i da me postuju. nisam osjecala da me vole jer naprosto jesam, nego jer sam dobra i poslusna, odlicna ucenica, bla bla... odrastala sam u strahu da cu ih razocarati.
zanimljivo je kako nekoga mozes istovremeno mrziti najvise na svijetu i voljeti najvise na svijetu. :/
volim ih jer vidim puno sebe u njima i jer otkako sam roditelj znam koliko je to tesko, znam kako su i sami imali teska djetinjstva i koliko su zapravo osjecajni. mrzim ih jer su toliko svojih strahova, problema, mrznji itd. jednostavno prenijeli na mene, bez isprike.
jos uvijek, sa svojih skoro 30 godina, nisam u stanju otvoreno razgovarati s njima. tek odnedavno to cinim indirektno, kroz razgovore o jagoru i kako ga odgajati. jos uvijek nisam rijesila taj odnos koji me duboko muci, iako radim na sebi, sto knjigama, razgovorima, psihijatrima... vec pola zivota.
citam ovaj post i vidim da je sav zbrckan. nadam se da cu za koju godinu jasnije vidjeti nas odnos. sad samo znam da necu odgajati djecu kako su oni svoju.[/i]
Felix.. da sam napisala tekst potpuno isti tvojem, bolje bi opisala svoje djetinjstvo i ponasanje svojih roditelja prema meni, nego sto sam vlastitim rijecima.
Moja "ogorcenost" koja se u mom postu osjeca rezultat je upravo nepostovanja i uvjetovane ljubavi. I mi smo se grlili i bila sam dojena (ne znam koliko dugo..) i mazena... to mi sve zvuci tako nebitno kad me ustvari nisu istinski voljeli i postovali i kad vise nisam bila slatka nemocna beba.
Iako povremeno osjecam rivalitet izmedju mene i mame u odnosu s Emom, ne smeta mi jako jer odmah cim iskrsne situacija rjesavam i razjasnjavam i trazim pravo prednosti jer sam ja Emina mama. I moja mama to postuje, samo joj nekad treba podsjetnik.
Mama mi nikad nije puno komentirala i solila pamet o odgoju, jedino sto mi ponekad kaze je da kako god odgajamo dijete, koliko god se trudimo, uvijek cemo na kraju biti za nesto krive.. .za neku zamjerku, za neku traumu ili los osjecaj.
Tata je probao (osobito sto nisam dozvolila ikad da se pusi u Eminoj blizini, a oni su pusili u kuci s nama i "vidi, nista nam nije" (osim napada spastickog bronhitisa i alergija u djetinjstvu)) soliti pa sam ga otkacija vrlo direktno... malo se durio, onda sam jednom cula kad se trecoj osobi hvalio da sam ja divna mama, super roditelj i bolja od njega i mame. (tu je dobio kredita, ali mu necu reci)
Svekiji su nas otkacili jer nisu mogli prihvatiti da ne dozvoljavamo da prelaze granice pristojnosti u mijesanju u nase roditeljstvo i nacin odnosa s djetetom. Njihov propust.
Zao mi je kad procitam pojedine postove o losem djetinjstvu i odnosu sa roditeljima.Moj je tata umro kad sma imala 6 god.i pamtim ga kao njeznog i nasmijanog.Mama me htjela dojiti,ali kaze da ja nisam htjela pa je presla na dohranu,tu i tamo zaradila sam pljusku kaoveca curica i ne zamjeram joj.Bila je uz mene u svim mojim trenucima srece i tuge,bila mi je podrska i oslonac,pomagala oko djece,razgovarala sa mnom o svemu i svacemu.Naravno ne dijelimo uvijek isto misljenje,ali te razlike postujemo.Buduci da zivimo u dva grada cujemo se svaki dan telefonom,ljeti i zimi ja idem k joj na 3 tjedna,ona k meni tokom godine kad uhvati vremena.Ne postoji roditelj koji ne grijesi,niti savrsena mama,ali mama je samo jedna...
e da, kao slag na tortu, moji starci i danas pricaju kako sam ih ja osramotila svojim pokusajem samoubojstva, a ne pitaju se zasto sam ja to napravila....
danas znam da je to bilo pogresno, ali s petnaest ne razmisljas o tome....
Rasplakala si me s ovim...
Čudno je to kako smo danas zreli ljudi, imamo svoje obitelji, a još uvijek patimo zbog njihovih propusta. Eto, mene ne pogađaju ni šamari, niti deračina...ono što je na mene ostavilo trag jest emocionalno ucjenjivanje od mame. Ako sam nešto učinila krivo to je bio za nju znak da ju ne volim. Sjećam se kako sam satima znala ponavljati nakon neke svoje greške "volim te, volim te, volim te....", a ona bi šutila i radila kućne poslove ignorirajući me. To je isto pokušala i mojoj djeci napraviti (tako da ako oni npr. ne pospreme sobu dok sam ja na poslu, kaže im da onda oni sigurno ne vole svoju mamu kad joj ne žele pomoći), no poludila sam i plačući joj ispričala kako sam se ja osjećala, no ona nikada ne priznaje svoju grešku.
MM je imao stvarno nesretno djetinjstvo, razvedeni roditelji, otac otišao, a majka...hm...em ga je ostavila kod bake i dede, em kad bi ga i uzela koji dan u tjednu, bio bi prisutan i njen ljubavnik. Uvijek drugi. MM i ja nikada nismo išli na ručkove u one idilične restorane izvan grada, jer on ih je prošao sve i ne želi više nikada vidjeti niti jedan. U glavi mu je slika kako on mora za stolom šutiti, pristojno jesti, kako ga uvijek neki drugi tip gladi po glavi, a mama se hihoće uz litru vina.
Ali baš mi je prekjučer MM ispričao što mu je povjerila kolegica s posla, nekako se uklapa u ovu našu priču. Dakle, kolegica, 30ak godina, vrlo uspješna u poslu. Njen otac izdaje knjigu i izdavač ga pita ima li koga poznatog te i te struke, radi lakšeg izdavanja. Nakon kraćeg razmišljanja, čovjek odgovori da ne, na žalost ne zna nikoga. Zanimljivo, kćer mu je baš te struke!!!!
Uh,Bomballurina, baš tužno
Daphne, sad si mi izvukla iz sjećanja nešto što sam duboko zakopala jer mi je prebolno...
Kad sam imala cca.12 god, preplavio me u jednom trenutku takav osjećaj beznađa da sam spakirala nešto stvari u ruksačić i pobjegla od kuće!
Dugo sam lutala po bregovima oko Sv. Nedjelje gdje smo živjeli, spuštala se u okolna sela ali nisam znala što ću sa sobom :sad:
Željela sam nekome pokucati na vrata, bilo kojim strancima i isplakat dušu na pragu, moliti ih da me uzmu sebi jer me doma nitko ne voli :sad:
(Da podsjetim, mama i tata u Njemačkoj, ljubav prema marki je uvjerljivo pobijedila potrebu da budu uz svoje potomče, a baka i deda potpuno nesposobni odgajati dijete, pogotovo teenagera)
Kad je pala noć, uplašila sam se i nekako našla put doma...deda me istuko ko vola u kupusu zbog sveg straha koji sam im priuštila :/
Drugi dan sam pred bakom uzela mesarski nož i sva u suzama prijetila da ću si prerezati žile...
Ona me hladno pogledala i rekla: Pa, hajde onda!
Bože, nikad to neću zaboraviti...Ispustila sam nož, samim čudom mi nije otfikario prst na nozii počela tako gorko plakati i tresti se da sam dobila i pljusku "da me izvadi iz histerije"...
Na pamet joj nije palo da me zagrli i utješi...
Poslije mi je rekla da je tako hladno reagirala jer da je napravila bilo kaj drugo napravila, da bi sigurno napravila što sam naumila...
Fakat, da me zagrlila i rekla da me voli, fakat bi mi to bilo previše, jelda :/
To bi me sigurno ubilo :/
Uh Kloklo
Nisam znala da cu ovdje naici na toliko tuznih prica...
Tuzne price
Baš ste me rasplakale....
Da ne bude sve tako crnomoram vam pohvalit svoju sveki i na nevjericu vas koji imate divne biološke mame, moram vam otkriti da nije samo jedna mama, možete ih imati dvije, moja druga mama, a po osjećajima moja prava mama - je moja sveki koju ostali ukućani zovu Seka, a mi djeca mayo
Naše obitelji su otprilike u isto vrijeme doselile u Sv. Nedjelju i ja sam se često igrala kod njih s Mirekovom mlađom sestrom...
Mayo mi svako toliko sa knedlom u grlu priča kako je vrlo brzo shvatila da kod nas doma nešto ne štima jer kad sam se s vrha ulice spuštala k njima, ako bi je vidjela na dvorištu, ja bi se njoj zaletjela u krilo s takvom privrženošću, grlila sam je i ljubila "Teta Seka, moja draga teta Seka" i ona me morala dugo maziti prije nego bi je pustila :sad:
Rekla mi je da joj se srce kidalo jer nikad prije nije vidjela dijete koje je tako očito gladno ljubavi :sad:
Tako je ona postala moja emocionalna mama davno prije nego je sanjala da ću joj postati snaha
Beskrajno je volim i ona mi je velika sreća i utjeha u životu iako nekad znam plakati od tuge što vidim kakav bi mi odnos trebao biti s biološkom majkom, a nije nam dala šansu, yebali je novci, da je yebali novci i velika kuća i sve ..uf, oprostite, ali morala sam
A i moja sveki je profitirala...odavno ima i treće dijete koje se o njoj bolje brine i više je pazi od ovo dvoje rođenih zajedno
koliko daleko neka djeca moraju otici da bi prizvala ljubav a ona im se ni u tom trenutku ne zeli pokazati... a nekad samo u tom trenutku... cesto se sjetim samoubojstava djece zbog ocjena (jedne cetvorke,npr :shock
bas si razmisljam koliko je i udovoljavanje roditeljima bez obzira na vlastite potrebe - ne ista- ali slicna stvar, koliko to ide u istom smjeru... ocajnicko trazenje iskaza ljubavi...
bas tamo gdje taj put pocinje moramo paziti... nasa djeca,uz sve nase greske, ne bi smjela ni na tren pomisliti da ih ne volimo!!!
nije samo bitno da MI to OSJECAMO (jer sam sklona vjerovati da i najgori roditelji iskreno vole svoju djecu), bitno je da im to svakim nasim postupkom PRENESEMO!!!
Lucky day, sve potpisujem
Konkretno u slučaju moje mame mi se čini da je ona sama ima toliko emocionalnih rupa za zakrpati da je sve raspoložive resurse koristila za sebe i jednostavno nije bila u stanju obratiti pažnju na moje osjećaje...
Poto joj je mama bila moja luda baka, niš se ne čudim...
A onda opet ako je moja baka bila tako loša mama i loša baka, kakva je tek onda bila njena mama? I mama od njene mame ako je moja prabaka bila toliko shebana da je baku odgojila u nevjerojatno inhibirano i sasvim čudnovato biće? Jesus, pa koliko to generacija unatrag ide :shock:
Ali samodopadno tvrdim da ja razbijam začarani lanac i bože r'n'r daj mi snage i mudrosti da Leonu obasipam s toliko ljubavi i poštovanja da traje i prenosi se barem deset idućih naraštaja
hell yeah, kloklo!
Cure, super ste! :D
ja imam svoju malu dnevnu misiju - da svojoj djeci barem desetak puta dnevno kazem kako ih beskrajno volim. svaki, svaki dan.
meni mama nikad nije na glas rekla - volim te.
mozete li pojmiti koliko mi je vremena trebalo da s idom smognem snage otvoriti usta i izgovoriti te dvije, tako slatke i male rijeci?
ajme cure, koje tužne priče
u par navrata sam se rasplakala citajuci ove price. ali, u isti mah mislim kako je divno sto ste u sebi nasle snage da se posvetite svojoj deci na potpuno drugaciji nacin i da razbijete taj zacarani krug losih osecaja.
divne ste!
Sinoć legnem ja u krevet nakon ovog istresanja duše i gledam svoju malu bubicu kako lijepo pajki i srce mi veliko ko kuća...
Valjda je osjetila da je gledam pa se počela protezati prema meni mrmljajući "cici, cici"...
Napravila je svoj presmiješan ritual koji se sastoji od trljanja nosića uz bradavicu uz "maz, maz", podragala rukicom "draga, draga", dala joj pusu i onda povukla- ravno dva puta, cijeli pripremni ritual je trajao dulje od cicanja
I kak mi se jednostavno prebrzo odljepila, htjela sam još malo zadržati kontakt s njom, pa sam je nježno dragala po leđima, ona to inače voli da je dragam i čoham kad se uspavljujemo...
Ali se u polusnu okrenula i šapnula: mama, nemoj me gnjaviti, spavam
Lastane, odlazim li u drugi krajnost kad me dijete mora nježno, ali odlučno odbijati
litala, znam ja kako je to tesko...
kloklo, ja cu radije da me gura dijete od sebe zbog viska emocija koje iskazujem, nego da bjezi od mene jer me se boji....
cure, ja sam nedavno procitala knjigu autorice DR.Christiane Northrup, knjiga se zove Majke i kceri, emocionalna veza....
najtoplije preporucam, meni je otvorila malo drugaciji pogled na sve ovo o cemu smo pricali....
kloklo ja sam se rastopila
kloklo
daphne, znači knjiga je za preporučiti. već sam je gledala, ali nikako da se odlučim na tu investiciju.
ili me podsvjesno strah čeprkanja po toj temi :/
ja sam je posudila iz knjiznice...
meni nekako uvijek dodju knjige u ruke koje itekako imaju veze s onim sto me podsvjesno muci...
znas, kao i kad se neke stvari desavaju u vrijeme kad je to najbolje za tebe...
Mene je odgojila baka i ona mi je bila poput mame. Bakini postulati su bili:
1. Ne daj da se plače, primi ga. (uzmi djete na ruke ako se plače)
2. Ne treba djecu tuči, treba im objasniti
3. Oni su pametni, samo im treba objasniti (ako djete napravi nešto krivo, znači da je roditelj kriv zato jer ih nije dobro naučio i objasnio)
Uvijek je uvažavala i slušala što djeca imaju reči. Ja sam odrasla u demokraciji sa pravom glasa. Ako sam nešto krivo napravila, morala sam slušati poduže objašnjenje zašto je to bilo krivo. Ja sam to zvala propovjedi.
Spavala sam s njom do puberteta.
Po ljetu je baka osim mene, čuvala i ostalu unučad. Iako nas je bilo 5 nikad nije nikoga tukla. Ona je odrasla uz oca zlostavljača i bič kao metodu odgoja i zato joj se divim. Imala sam sretno djetinjstvo. Kad sam se preselila u Vž, čule smo se svaki dan telefonom. Umrla je prije godinu dana i još mi jako nedostaje.
Triput hura za tvoju prekrasnu baku i pokoj joj divnoj, dobroj duši
Kod mene je otac diktirao atmosferu u kući. Pokazivanje lijepih emocija je bilo nešto prljavo i perverzno (poljubac je bio nešto što dobiješ kad ti se čestita rođendan, Božić..., pokloni i lijepa riječ su bili nešto što se mora zaslužiti), ali deračina i psovačina (naravno samo s jedne strane) je bila normalna. Ljudi vrijede onoliko koliko novaca imaju, ali je samo on svoje novce zaradio pošteno, svi drugi su lopovi. Također, tata bolje od mene zna što ja mislim, što meni treba, što je za mene dobro (nedavno sam ga čula kako je neznamvišekome rekao kako mi nikad ne bi dao da studiram da sam odabrala fakultet kojeg on nije smatrao prihvatljivim - iako me to nije iznenadilo svejedno me pogodilo), uz obavezan argument da me on hrani i dok je tako radit ću što on kaže, ili nek se kupim od kuće. To sam jednog dana i napravila, trebala sam ranije, ali kad godinama netko zatire svaku tvoju inicijativu i uvjerava te kako nisi sposoban napraviti ništa bez njega, da i ono što napraviš ne valja ili bi bilo puno bolje da si napravio onako kako ti je on rekao, a ako je dobro ispalo onda je on za to zaslužan, onda i sam sebe uvjeriš kako nisi sposoban. Ali nekako sam valjda intuitivno shvatila da dalje ne ide, da moram otići ili ću završiti na psihijatriji, i počela sebe polako pripremati na samostalni život. I kad sam bila sigurna da sa svojom plaćom uz pažljivo ekonomiziranje i dodatne prihode od instrukcija ja mogu opstati u podstanarstvu, otišla sam. Zašto sam htjela biti sigurna? Jer vratiti se u roditeljsku kuću jer nisam uspjela u samostalnom životu bi za mene bilo gore od smrti, to bi bilo ono što bi on jedva dočekao, a ja bih nadalje u kući bila netko koga ako nešto pitaš ima da ti odgovori, a ako ne pitaš ima da šuti.
Bilo je toga još, od fizičkog kažnjavanja i nas djece i mame, do stalnog psihičkog maltretiranja, pokazivanja bolesne ljubomore na svakog muškarca starijeg od 10 godina (uključujući i njenu vlastitu braću!) koji bi imao ikakvih i slučajnih kontakata s mojom mamom, nedajbože da je susjed pozdravi u prolazu, odmah je njen j..... Seks je prljav, sve žene su k.., moja mama najveća, moja mama me nema čemu naučiti nego k...anju, što se ja imam igrati sa svojim bratom ili sjediti kraj njega...
Ali ono u prvom odlomku je najviše krivo zato što sam ja i u ovim godinama i nakon ipak nečeg iza sebe postignutog jako, jako nesigurna i emotivno zakočena osoba. Nesigurna u to koliko vrijedim, nesigurna u svoje odluke (treba mi sto godina da nešto odlučim, a kad konačno odlučim onda to još daljnjih sto godina preispitujem i očajavam kako je drugo rješenje možda ipak bilo bolje) a to mi je problem i na poslu i u obitelji, čak je ta moja nesigurnost puno puta bila jača od materinskog instinkta, radi čega sam o sebi i kao o majci često imala loše mišljenje.
Ali, takav moj odgoj je rezultirao i time što sam odlučila da će moji klinci biti odgajani tako da znaju da su maženje, grljenje i ljubljenje normalni u kući, sebe sam okružila simboličkim 'šalabahterima' da me podsjete da im odem dati pusu 'iz čista mira', ponavljam im svako malo da su mi najvažniji na svijetu i da ću ih uvijek voljeti i da ih nikad neću ostaviti, u mojoj kući neće biti psovačine i fizičkih obračuna roditelja, neće biti supružničke ljubomore (za mene to nije začin vezi i znak da je nekome stalo, nego bolest, bolest, bolest...). Pokušat ću, koliko ću to ovakva zeznuta kakva jesam znati, od njih napraviti samostalne i samosvjesne ljude, ali koji će znati da je mama uvijek tu ako im bilo što treba.
Eto, i ja sam svoj teret istresla na ovom topicu. Možda netko sumnja u svrhu iznošenja svog 'prljavog rublja' u javnost, ali mene ohrabruje i podstiče to što vidim i iz tuđih iskustava da unatoč (ili baš usprkos) odgoju možeš postati dobra osoba i dobar roditelj, ili bar dati sve od sebe da to budeš.
Audrey
Ja sam se upravo vratila od svoje drage none, potaknuta ovim topicom razgovarala sam s njom o odgoju, i ovo što Kloklo kaže o generacija je 100% točno: moj djed (neću reći nono jer meni je nono bio osoba puna ljubavi, a bivšeg muža druge bake, maminog oca nisam pravo ni upoznala) je bio plemićkog porijekla, sa šest godina su ga otpravili u internat, zajedno s bratom koji je bio dvije godine stariji, doma su dolazili za blagdane, ručkovi su bili k'o u filmovima, ono ogroman stol, tišina, eventualno komentar o hrani, nikada ih nisu grlili i mazili jer to ne priliči, spavali su u svojim sobama od kada su se rodili, dojeni nisu jer to je bila sramota itd. Kao rezultat toga djed nikada nije mogao biti obiteljski čovjek, moja baka je sam odgojila mamu i tetu, on je sa terena dolazio jednom u par mjeseci, kada je bio doma morala je biti tišina "jer tata, mora se odmoriti, on radi da bi nam svima bilo bolje", mama i teta su cijelo svoje djetinjstvo i mladost radile sve samo da bi impresionirale svog tatu, bile odlične učenice, fine i pristojne djevojke kojima nikada nebi palo napamet napraviti nešto zbog čega bi se ON loše osjećao ili da bi ga nedaj bože bilo sram. Njegov brat nema djece, uopće ne kontaktira s obitelji, prošle godine je umrla prabaka, njihova mama, mislim da mu uopće nisu ni javili
Hvala, tek sad kad čitam tolika ružna iskustva shvaćam koliku sam sreću ja imala. Ja sam mislila da je to normalno i uobičajeno i da je tako svoj djeci. Mislila sam da su ružna i tužna djetinjstva iznimka, a kad ono ispada da je sretno djetinjstvo iznimka. Najrađe bi zagrlila sve vas koje ste odrastale zakinute za ljubav i razumjevanje da vas utješim.Triput hura za tvoju prekrasnu baku i pokoj joj divnoj, dobroj duši
Nadam se da će mi Bog dati dovoljno mudrosti, strpljenja i razumjevanja da se i moja djeca mogu jednog dana pohvaliti sretnim djetinjstvom.
S majke na kceri, od pocetka covjeka, po Northrupici. Kceri na sebe prenose sve sto je zenska loza iz koje potjecu prozivjela, propatila, .. Kad jedna u lancu sebe izlijeci, ona lijeci i zene iz svoje proslosti, a za sljedecu generaciju daje zdravije nasljedje.Jesus, pa koliko to generacija unatrag ide
Mislim da čitavi problem "preslikavanja" s generacije na generaciju leži u neprepoznavanju problema. U par navrata sam razgovarala s roditeljima i prijateljima, bivšim dečkima,... o tome što se događalo (i događa se, samo u puno manjoj mjeri) i kakve posljedice toga osjećam, i najviše od svega me pogađa činjenica da mi jako malo ljudi "vjeruje", tj. da većina ljudi misli kako sam ja preosjetljiva i pretjerujem, kako je većina obitelji proživjela slične situacije (što je, nažalost, točno) i što ja sad imam osjećati se tako kako se osjećam :/ Uz to, postoji puno opravdanja za ponašanje moga tate (i njegov tata se tako odnosio prema njemu, izgubio je mamu na ružan način, sam je otišao od kuće, ...) koja su mu, po njemu, davala za pravo njegove postupke.
Prvo, mislim da riješavanje problema opravdavanjem nije nikakvo riješavanje problema (slažem se treba stvar sagledati sa više strana) jer onda sutra možemo i sebi uzeti za pravo da se prema svojoj djeci ponašamo onako kako ne treba jer imamo opravdanja za to.
Drugo, to što ljudi ne prepoznaju problem, misle da su rečenice koje govore u ljutnji samo nevažne riječi koje se zaboravljaju, samo pokazuje zašto se događa "preslikavanje".
Naši postovi ovdje su pretežno tužni, a neki i potresni, ali veliki su pokazatelj naše svjesnosti svega što smo proživjeli, što je velik korak u spriječavanju ponavljanja istog s našom djecom. NE PONOVILO SE!
Aha, osjećaš se ko budala kad ti ljudi sa strane govore, ma daaaaaaaaaaj, pa oni tebe vole najviše na svijetu, sve su ti pružili!
I iskreno tako misle!
A ja bi ih gađala cipelom u glavu, ali to ne priliči finoj curici iz sretne obitelji
Anita, ja sam si tocno to razmisljala dok sam citala tvoje postove...Felix.. da sam napisala tekst potpuno isti tvojem, bolje bi opisala svoje djetinjstvo i ponasanje svojih roditelja prema meni, nego sto sam vlastitim rijecima.
joj cure toliko vas potpisujem :/
kloklo, ahhh ti i tvoji postovi
sinoc sam sjedila s mm na terasi do dugo u noc, pricali smo o slicnim temama. on upravo cita 'odrastanje kaina' i sto vise preispituje svoj odnos s ocem, to vise uvidja koliki je njegov otac emocionalni invalid (a opet, sto ocekivati od covjeka koji svojim roditeljima govori 'vi') i koliko njegovi roditelji nisu razumjevali, kao ni moji, koliko smo bili na rubu i koliko se u nama svih tih godina nagomilavalo patnje i agresije. ali roditelji su uvijek majstori u samozavaravanju i ignoriranju negativnog kod svoje djece: kad su moji saznali da idem psihijatru, mama je rekla da izmisljam probleme i da mi je to bezveze (???) a tata je, kao i uvijek, ignorirao cinjenicu da sam 'slaba' (emocije su slabost, iracionalno je slabost..)
a sve je tako prokleto jednostavno.
Ja sam mislila da sam ja ta koja je zakinuta jer nisam odrasla u kompletnoj obitelji. Moji su se razveli, otac me se sudskim putem odrekao, a ja sam odrastala uz baku i mamu. Dugo sam patila jer su mi se djeca (a i neki odrasli) rugali jer nemam tatu. Mama i baka su svoje zivote usmjerile prema meni i mojim potrebama. Nikada nisam dobila batina, nikad mi nitko nije prijetio. Odrastala sam u mirnom i stabilnom okruzenju punom topline, podrske i ljubavi. Kad sam bila mala nije mi bilo jasno zasto se moja majka nije zeljela ponovo udati iako je imala prilike. Sada kad sam odrasla i kad imam dijete razumijem njenu odluku i razloge.
Kad sam rodila mog PK napisala sam mami sms da ga puno volim i da mi se cini da ta ljubav nema granica, a ona mi je odgovorila:"I ja tebe volim takvom ljubavlju kakvom ti volis sina, samo sto ja tu ljubav osjecam toliko dugo koliko ti je godina." Jos uvijek u mobitelu cuvam tu poruku i svakog ju dana procitam.
Zaloste me sve ove tuzne price koje sam ovdje procitala. Nadam se da ljubav koju dajete vasoj djeci i od njih ju primate moze ublaziti bolne trenutke koje ste prozivjele, iako ih iz vaseg sjecanja ne moze izbrisati. Citajuci vas moram priznati da divim vasoj snazi i odlucnosti da idete naprijed prema boljemu noseci to tesko breme proslosti.
Joooooooooj, sad kad si to spomenula Felix...
Prije par godina kad sam krenula na terapiju nisam rekla starcima jer ne bi shvatili i nije mi se dalo objašnjavat...
No, te stvari naravno traju i nakon nekoliko mjeseci od prvog tretmana sam se osjećala bolje, bolje sam kontrolirala svoje ispade bijesa kad bi oni počeli sr.at, ali daleko je to bilo od pravog Zena...
I tako sam tijekom jedne žestoke svađe toliko podivljala da sam počela lupati šakama po zidu sasvim izbezumljena i vikati da jel njima jasno da su mi nabili traume za cijeli život koje mi terapeutica do osamdesete neće izlječiti!
Uslijedio je muk i nevjerica s njihove strane, gledali su me razrogačeno i onda je mama propentala: ti ideš psihijatru??????
Ne psihijatru, luda ženo, već psihoterapeutu, ja nemam psihičku bolest već poremećaj, hvala vam lijepo na tome...
Tata se naslonio na zid i počeo plakati, mama se srušila na stolac i sad slijedi stvarno tragikomični dio...
Dijete, dijete naše cijeli život osjećam da nešto nije u redu s tobom...pa, da...ti si bolesna, trebaš se liječiti! Ako treba i kuću ćemo prodati da ti platimo doktore, samo ozdravi!
Joj, curke da nije tragično bilo bi za plakat od smijeha...
Umjesto da zavire u mmoje srce i probaju shvatiti što su mi napravili, saznanje o mojoj terapiji im je skinulo kamen sa srca jer sad znaju, znaju sto posto da oni nisu ništa pogriješili!
Falabogu, eto, samo je to - dijete im je bolesno i ludo zato se tak ponaša, koje olakšanje
Smijem se tome da ne bi plakala, jer kad sam u još jednom naletu inspiracije pokušala otvoriti oči kaj se događa i predložila im da idemo na terapiju zajedno, trepćući okicama su me pitali: Paaaaaa, zašto? Mislim, ok može ali zašto? Ti si bolesna, ne mi?
Ljudska vještina samozavaravanja je zaista zadivljujuća osobina, a
Vanchy, sva sam se naježila od poruke tvoje mame, divna je
Ovo me naprosto prepadne, mislim koliko unatrag ide.S majke na kceri, od pocetka covjeka, po Northrupici. Kceri na sebe prenose sve sto je zenska loza iz koje potjecu prozivjela, propatila, .. Kad jedna u lancu sebe izlijeci, ona lijeci i zene iz svoje proslosti, a za sljedecu generaciju daje zdravije nasljedje.Jesus, pa koliko to generacija unatrag ide
A ja sam mislila da su svi drugi u sretnijim obiteljima i da je jedino moja naopaka
ajme, kloklo draga...
Okreće mi se želudac, stvarno ne znam kako da opišem taj (su)osjećaj. Mješavina bijesa, nemoći, žaljenja... grozno. I ne možeš objasnit, ne ide mi u glavu. Sve zaključano.
kloklo, nije ti lako. Ni drugima koje su pisale. Ni svima koje nisu pisale, a imaju svakakva iskustva. Ja sam negdje između, zato valjda doživaljavam vrlo jasno ovo što pišeš.
Velika je utjeha moći popraviti stvari bar od sebe prema svojoj djeci, ako već starcima ne možemo doprijeti u svijest.
Pravila pisanja postova
