Mene zanima zasto se misli da djeca koja su odgajana po AP su djeca kojoj se vise popusta? Mislim da je Anita nesto tako rekla.
Mene zanima u kojem mi to njima smislu vise popustamo nego neki drugi?
 |
|||
|
|
|||
Mene zanima zasto se misli da djeca koja su odgajana po AP su djeca kojoj se vise popusta? Mislim da je Anita nesto tako rekla.
Mene zanima u kojem mi to njima smislu vise popustamo nego neki drugi?
Ja mislim da je stvar jednostavno u stavu promatrača...
Sjećam se živo kad mi je Leona sa dvije godine uletjela u strahotnu "Hoću sad i hoću sve" fazu, da sam provela mnoge sate s njom strpljivo rješavajući svaku situaciju na način da iz nje nauči umjetnost kompromisa...
Jednom mi je pred Konzumom urlala da hoće u mali dućan (kiosk) i nastojala sam joj strpljivo objasniti da ćemo svratit do nejga kad ćemo se vraćati, a da sad moramo prvo u veliki dućan...
malo smo se natezale i onda sam joj predložila da idemo prvo do bankomata, pošto voli stiskati gumbiće to ju je odobrovoljilo iako je i dalje cendrala da hoće prvo u mali dućan...
Ali pristala je...niti je ona dobila sasvim što je htjela, niti ja, ali to je bio komprois koji nas je obje zadovoljio...
Za njega sam se ja trebala dobro potruditi, a nadam se i da je ona naučila da u životu ne mre sve uvijek bit baš onako kako ona hoće, ali ako pristane na dogovor svi ćemo biti sretni...
Tu našu situaciju je promatrao deda koji je cijelo vrijeme komentirao sa strane kako imam zločesto dijete
On bi to riješio lupanjem po turu i odvlačenjem u Konzum bez puno priče..tako mi je bar sugerirao...
Tu sam ja u njegovim očima ispala popustljiva, a u svojim AP roditelj
mislim da cemo se svi sloziti da roditelji ipak krivi za sve nase probleme i strahove. mnogo toga ovisi o nama samima, kakve smo osobe i sto nam je zapisano u geniam, a mnogo ovisi i o okolini u kojoj smo se kretali, te o dogadjajima na koje nas je zivot navodio.
takodjer, iluzorno je ocekivati da postoji roditeljski princip koji bi bio savrsen za svakog od nas pojedinacno, u smislu da bi nas zastitio od vanjskog svijeta i pripremio za isti. to je nemoguce.
ali ono sto svaki roditelj moze:
pokazati djetetu da ga voli
pokazati djetetu da ga postuje
pokazati djetetu da vjeruje u njega
(ne mora biti tim redom, ali mora biti sve, i mora biti iskreno)
pa makar zivjela u najgorem mogucem okruzenju, ako znam da imam mjesto gdje se osjecam voljeno, postovano i uvijek dobrodoslo, ako imam izgradjen osjecaj integriteta i znam da sam ok ovakva kakva jesam, lakse cu se suociti s vanjskim svijetom i s vlastitim nedostacima.
a uvjetovana ljubav (sto je lajtmotiv svih ovih nasih ne-AP prica) to definitivno ne pruza.
mislim da se anita samo krivo izrazila.
popuštanje NIJE ap, u suštini je jednako strogom odgoju - djetetove potrebe su u oba slučaja zanemarene.
Tako je.
to su one 3 vrste odgoja (mislim da po Searsu):
Autoritaran, autoritativan i popustljiv.
Treći je jednako loš za djecu kao i prvi.
Mislim da bi AP bio nešto najsličnije autoritativnom odgoju, čiji naziv meni onako na prvi pogled zvuči grubo, ali valjda zato što je sličan prvom
dok ja napisem svoje, ode rasprava u drugom smjeru...
ono sto zelim reci, mislim da nije toliko vazno da li je odgoj bio vise ili manje popustalacki, na kraju krajeva svaki AP- (ili jos bolje, juul-) -roditelj ima svoj AP-stil.
znam da sam voljeno dijete, i svoje roditelje beskrajno volim (sto me ne sprecava da ih istovremeno i mrzim), iako mi nikad nisu u lice rekli da me vole. ali ne moraju, to znam.
ono sto bih vise voljela jest osjetiti povjerenja i postovanje od njih, temeljeno na cinjenici da sam to sto jesam. a ne da me cijene jer sam dipl ing ili jer sam najbolja u razredu ili sto vec. dakle, ne moje ponasanje, nego jednostavno moje jedinstveno postojanje.
cvrsto sam uvjerena da su postovanje i povjerenje mojih roditelja u mene ono glavno sto mi je falilo u djetinjstvu.
8)znam da sam voljeno dijete, i svoje roditelje beskrajno volim (sto me ne sprecava da ih istovremeno i mrzim), iako mi nikad nisu u lice rekli da me vole. ali ne moraju, to znam.
ono sto bih vise voljela jest osjetiti povjerenja i postovanje od njih, temeljeno na cinjenici da sam to sto jesam. a ne da me cijene jer sam dipl ing ili jer sam najbolja u razredu ili sto vec. dakle, ne moje ponasanje, nego jednostavno moje jedinstveno postojanje.
cvrsto sam uvjerena da su postovanje i povjerenje mojih roditelja u mene ono glavno sto mi je falilo u djetinjstvu.
Baš čitam Pet jezika ljubavi djece, jest da ju je pisao površni Amerikanac sa gotovim receptimaali otvara oči i pitam se bi li je pokonila mami za Božić, možda nekaj shvati ili bi je samo povrijedila ako bi je natjerala da uvidi svoje greške koje ne može popraviti jer ne mreš vrati vrijeme unatrag
Ja isto mozgom znam da mene moji starci vole i govorli su mi to, ali ja sam njih do svoje 21 godine viđala slovom i brojkom 4 puta godišnje!
Što je to meni kao djetetu govorilo? Dječja logika je neumoljiva: Oni definitivno više vole marke i Njemačku od mene, da nije tako bili bi sa mnom!
Noslili su mi poklone, govorili su mi da su ponosni što sam odlična učenica, ali moj primaran jezik ljubavi - kvalitetno vrijeme - onaj koji mi je najviše trebao, e to im je bilo preskupo da mi daju i njihove fraze o ljubavi ostale su samo fraze, puste riječi bez potvrde...
Ljubav nije dovoljna, treba je znati pokazati na način koji dijete traži, a ne na način za koji mi mislimo da će djetetu odgovarati...
Ali zato s tim djetetom treba provoditi puno vermena da bi ga upoznali i otkrili što mu je u srcu i što najviše želi...dolazeći doma na par dana za Uskrs, Božić i preko ljeta moji starci nisu dali sebi šansu da me upoznaju niti meni da ih istinski volim...kako ćeš biti prisan s nekim tko je 330 od 365 dana u godini tisuću kilometara daleko :?
Možad to i ide kod odraslih kad je muž npr. pomorac, ali njegova odrasla žena to njegovo izbivanje prihvaća, to je njen izbor, a dijete koje se stavi u takvu situaciju da mu oba roditelja nema iz njemu sasvim apstraktnog razloga, kakav je novac, se osjeća bespomoćno i ostavljeno jer to nije njegov izbor, koliko god roditelji mislili da je razlog opravdan i za djetetovo dobro :/
Zabrazdih
Stalno nekoga kvotam jer jednostavno niakko da se prisilim na pisati par riječi o sebi, ali slično je kao s Felix. Budem jednom. uglavnom...
Što meni znači kad mi mama preko pisma jednom u mom životu kaže - pa ti znaš da ja vas volim.Ljubav nije dovoljna, treba je znati pokazati na način koji dijete traži, a ne na način za koji mi mislimo da će djetetu odgovarati...
Ma vraga znam, mislim možda i znam, jelte, normalno je da me voli, ali DAJ MI TO RECI NAGLAS, U OČI.
Izgleda kao da sad s Leom nešto mijenja, ali isto joj je to bed reći Lei preda mnom.
Ma, taman pročitam neki post i mislim se nadovezati, ali ima toliko toga u vašim postovima što bih potpisala da se onda pogubim i ne da mi se pa samo čitam i pronalazi sebe
Ali kao i većina vas, jako sam ponosna što prekidam taj niz zakočenosti osjećaja i mislim da će i meni jednog dana dijete reći - ma daj me ne gnjavi više
I mislim da nema opravdanja što je i moja mama rasla u obitelji gdje se osjećaji nisu pokazivali (patrijarhalni djed koji je sve nadzirao) jer sam i ja rasla u sličnoj obitelji gdje nitko nikad nikome nije rekao da ga voli pa bi i ja trebala biti takva po toj logici, ali sam jako puno napravila na sebi i još uvijek radim i to se može promijeniti ako želiš
ali ono to me brine jest to, što je već nekoliko puta spomenuto, da Leu neču znati pripremiti za pravi život. Raste samo s pohvalama i podržavanjem. Bojim se da se jednog dana ne razočara (u vrtići, školi i sl)
Tocno tako!Felix prvotno napisa
Ovu knjigu sam ja citala prije dosta godina... "Skola roditeljske djelotvornosti"..dr. Thomas Gordon -P.E.T.-kako s djetetom biti prijatelj
Tu bas govori o 3 metode. Metoda 1 je onda strogoca (gdje je roditelj dominantan).. Metoda 2 popustljiva(gdje je dijete dominantno) i Metoda 3 (AP...) koju "poucava" sama knjiga. Najvise se radi o aktivnom slusanju i prihvacanju djeteta upravo kakvo jest!
Lako je definirati odgoj u pocetku... dojenje, zajednicko spavanje itd itd... ali kasnije je to sasvim drugacija prica gdje dolazi na vidjelo nas AP u obliku onih gore Felixinih tocaka! Postovanje, prihvacanje i ljubav..
Zato i razmisljam uporno o odgoju roditelja mm... kao malima su bili Metoda 2.. dali su im sve zivo da rade (btw. to je ono sto ja smatram da su radili jer su im dopustili da budu "kao sto decki jesu")... bez kazne za razbijeni luster po kojem su se vjesali, pofarban dedin auto s udubljenim krovom po kojem su skakali ili srusen ormar (ovo je sve moj mm radio)... Kad bi bili preumorni, onda je pak sve bilo NE... Ali u kasnijoj dobi, oni pokazuju toliko ljubavi i prihvacanja da vise zaista ne znam sto da mislim! Kod mene je bilo obrnuto.. prvo sam bila preslatka dobra djevojcica koja je ako je trebala dobiti po guzi radila slatke stvari radi kojih mi se svasta oprastalo (jednom je mama rekla da ce me po guzi, a ja sam stavila jastuk u hlace dosla k njoj i rekla :" moze", mama je pukla od smijeha i grlila me....).. pa do nekih 12,13 kad sam postajala sve vise netko tko nije poput "slike njihove kceri" i tu je polako stajala sva ljubav. S time da je tatina strogoca bila prisutna uvijek, ali mama se toliko dobro brinula i preuzimala sve na sebe da ne bi bilo otvorenog sukoba stoga ni tatinog zastrasivanja.
A ono u vezi popustljivosti... Ja sam postavila ovo pitanje:
"Da li je zaista svaki odgoj s vise ljubavi i popustanja AP? " , a ne da je AP odgoj s vise ljubavi i popustanja.
Ivy me skuzila... i ivarica...
Uh.. evo i opet sad moram ici, a nisam ni poantu napisala...
mislim da Juul govori i o djeci koja zive previse ruzicasti zivot (princevi i princeze - najpametniji i najljepsi u cijelom svijetu) i kad dozive prvi pubertet (10-11 god) totalno polude i srusi im se cijeli svijet...jer u svijetu definitivno nije tako kako je kod kuce...a da ljubavi nikad nije previse, ne znam... :? mozda ovisi o nacinu na koji se pokazuje- roditelji i tucu djecu iz ljubavi, zbog njihova dobra...ne mogu reci da ti roditelji NE vole djecu...samo cine krive stvari iz ljubavi...
ono za djecu iz disfunkcionalnih obitelji je cesto ili/ili situacija - ili postanu vrhunski ljudi ili totalno cine iste greske. meni je npr. na situaciju da li treba uzeti dijete iz doma na vikend uvijek bio odgovor da - ne, jer jadni...ici ce opet u dom, pa da ih ne bediram...upravo JJ mi je otvorio oci i rekao za djecu koja su u tako losim obiteljima ili u domovima vazno je da vide da obitelji mogu i drugacije funkcionirati - dobre obitelji tada su im kao svjetionik prema kojem mogu krenuti.
kloklo - meni je iskreno pomoglo kad sam shvatila da d svojih roditelja ni ne mogu dobiti ono sto oni ne mogu dati, ali ja sama sebi to mogu dati, mogu to potraziti u MM-u, u svom djetetu, prijateljima...ali najvise sam sebi.
Branka
Ja i dalje mislim da je bolje da dijete odraste u uvjerenju da su svi ljudi dobri dok se ne dokaže suprotno, nego u uvjerenju da su svi zli i podli i da onda nikome ni ne da šansu da ga razuvjeri...
8)Branka
Ja i dalje mislim da je bolje da dijete odraste u uvjerenju da su svi ljudi dobri dok se ne dokaže suprotno, nego u uvjerenju da su svi zli i podli i da onda nikome ni ne da šansu da ga razuvjeri...
i ja !
Prije par godina smislila sam izraz "PREVENTIVNA DESTRUKTIVNOST"... to bi otprilike znacilo upravo suprotno od ovog gore sto potpisujemo. Tj.. kako dijete ne bi jednog dana u vezi neceg patilo, onda se roditelji potrude da dijete to propati odmah da se ne bi poslije "iznenadilo".... :/
Kojom brzinom istovremeno tipkamo i miješaju nam se postovi
Flower, baš zato neću mami više ništa objašnjavati, samo bi je ranjavala i ne bi ništa postigla time...
No, problem nije toliko u tome što ja od njih hoću nešto što mi ne mogu dati, tijekom terapije sam se nekako pomirila s tim, već što oni i dalje nasilno vape za tim da ja njih obožavam i povjeravam se kao što bi "prava, dobra kći koja voli svoje starce" trebala...
Osjećam se jadno i tužno što im to ne mogu dati, a oni uporno siluju prisnost...
Ne možeš nikoga natjerati da te voli, srce mi se cijepa dok ovo pišem, ali ja njih zaista ne volim ništa više nego neku tetku koju isto viđam par puta godišnje ...
Strašno razdire dušu taj osjećaj krivnje koji mi cijeli život nameću da bi ih trebala voljeti -a ne mogu, ne mogu
A sve je krenulo od njihovih dobrih namjera da mi osiguraju budućnost...nak me strela božja pukne ako svom djetetu zarijem nož u srce na takav način i još tražim od nje da mi za to bude zahvalna!
Eh...i onda dijete izlože dvostrukoj količini patnje :/
To mi je ful pesimističan stav o životu i tretiraju dijete ko magarca kojeg treba naviknut na batine jer su mu neminovne...
Ali djeca nisu magarci u rukama grubog seljaka i ne vjerujem da svakog u živutu čeka pregrš nevolja pa da ga treba pripremati za najgore...
To me uvijek podsjeti na priču o mladom revolucionaru koji se spremao za bitke u hladnim noćima tako što je zimi spavao gol pokraj otvorenog prozora ne bi li se očeličio...
Umro je od upale pluća davno prije nego je revolucija počela...
Ja ne želim u svom djetetu ubiti volju za životom prije nego pravo kroči u njega
Kloklo, postoji li nesto u cemu se ne slazemo?
Nda, tako nekako. Onda otkriješ droge & all that jazz da ti opet bude fino i lijepo. Kao što rekoh, ni jedan odgoj ništa ne jamči.
Inače, zanimljivo mi je čitati kako više-manje svi imate potrebu da vam roditelji kažu da vas vole. Meni je to skroz nebitno, možda baš zato što su govorili? Hoću reći - da se odmah ispravim - nije mi nebitno to što me vole, već mi je dosta što to vidim i osjećam, totalno mi je suvišno da mi to kažu.
Ja nikad nisam previše upotrebljavala tu riječ, jer mi se onda činila nekako izlizana. Neke moje prijateljice svaki telefonski razgovor završe s "volim te"...ne znam...Meni to onda prelazi u automatizam.
Možemo se nać na kavi pa da ti velim da mi se recimo, ne sviđa način na koji stavljaš šećer u kavu i da mislim da će dijete imati velike traume zbog toga i da to moraš hitno riješitiKloklo, postoji li nesto u cemu se ne slazemo?
Lunica... i meni su rijeci bezveze.. i nebitne KAD ZNAS i bez njih... ali puno znace kad ne znas...
vidi gore moj jutrosnji post
ja pretpostavljam da imam veliku potrebu da me zovu imenom i zvati ljude imenom jer su mene nekoliko prvih godina zvali Lolo. mozda jest slatko ali nije ime. kao sto nisu ni medek ni strudlica ni ljubavi ni sine.
i to silno Volim te dolazi sigurno iz neke neuroticne potrebe.
Polude i prije, ne treba im zato pubertet niti odlazak iz roditeljskog doma.mislim da Juul govori i o djeci koja zive previse ruzicasti zivot (princevi i princeze - najpametniji i najljepsi u cijelom svijetu) i kad dozive prvi pubertet (10-11 god) totalno polude i srusi im se cijeli svijet...jer u svijetu definitivno nije tako kako je kod kuce.
On kaže da djecu prvih godina života tretiramo kao prinčeve i princeze, a kad se oni počnu i ponašati kao pravi prinčevi i princeze (jer kao što znamo djeca surađuju), onda mi okrenemo ploču i to nam se više ne sviđa. A sami smo to stvorili od djece
Luna, napisala sam već i na onom topicu, nekome tko nikad u životu nije čuo od roditelja - volim te - to itekako treba. Tebi je to nepotrebno jer ti nikad nije nedostajalo.
ali nisam sad više sigurna ni jel mi treba. Samo mi treba ovo što klo-ko kaže, da ne očekuju sad ne znam kakvu prisnost.
Što se sad mi imamo ljubiti na rastanku, ako to nikad dosad nismo radili. To me užasno nervira
A ima opet perioda da me užasno peče savjest zašto i ja ne popustim malo nego tjeram taj svoj inat jer će mi jednog dana biti sigurno žao što nismo malo popravili odnose.
Ali mislim da je tu prvenstveno na roditeljima odgovornost da sagrade dobar odnos s djecom, a ne na djeci. I ako, ne dao Bog, jednog dana ne uspijem u tome, okrivljavat ću isključivo sebe, a ne svoju djecu.
A nije i da nisam pokušala s iskazivanjem osjećaja prije, ja bih prva rekla neke stvari i slično, ali nikad konkretnije koristi od toga.
S druge strane, peče me savjest i radi toga što si mislim da su oni jednostavno takvi i da ih takvima moram i prihvatiti, da drukčije ne znaju i ne mogu, ali vidim po sebi da se čovjek ako želi može promijeniti i jednostavno to onda ne mogu prihvatiti.
Možda griješim, ali..........
Branka1, moj je red na potpisivanje, do zadnje točke i zareza
Gledala sam danas knjige u knjizari i otvorim jednu od onih 5 jezika ljubavi (ima ona prva, pa za djecu, pa tinejdere i ona cetvrta)... i slucajno procitam nesto vrlo vazno "o sebi"....
Ljudi koji se osjecaju inferiorno to nadomjestaju radoholicarstvom! A radoholicarstvo s vremenom prerasta u perfekcionizam.... a sve kako bi nadomjestili osjecaj da nismo dovoljno dobri i da se trebamo vise truditi! To sam ja, k vragu! Radi toga znam na projektima radit bar duplo dulje nego bi trebalo da ne glancam tih posljednjih 5% do savrsenosti!
Potpisujem. po emocionalnom sam horoskopu kaktus. Ne volim emocionalne izljeve ni holivudske romanse. Ja volim stvari osjetiti, i ne znam, kao da imam neki duševni receptor koji pokazuje: sve Ok..ili shit. Ja riječ "volim te" rabim malo ili nikako, ne grlim se i ne cmačem se...ali savršeno osjećam kad je emotivni glatki fluid ili su neugodni brzaci...Nekako sam žena od djela a ne od riječi...
Već kao mala beba nisam se voljela maziti. Moji su roditelji često puta bili pogođeni takvom mojom prividnom neosjetljivošću, ali uvijek sam osjećala da inflatornom, svakodnevnom uporabom riječi volim te, trošim njenu jakost.
Moja sestra je bila prava umiljata mazna beba, tako da se moja mama napokon mogla "realizirati"
Batine sam dobila samo kad sam kao 5-godišnjakinja na proste faktore rastavila novi, iz trgovine donešen, fotoaparat. Još se sjećam leća objektiva i očaja u tatinim očima
No, najvažnija poruka koju su mi odaslali roditelji je sljedeća: Svakim tvojim uspjehom, mi smo ponosniji roditelji, ali uspjesima prvenstveno gradiš sebe. Ostvaruj ih radi sebe.
Jel to AP ili nije, ne znam, možda neki derivat. Ali u biti filozofija mi je pitka...narodska..uzdaj se u se i svoje kljuse.
I što još treba?..Niš..zaradit miljon dolara i bogato udati kćeri za zaetove koji će me obožavati
Virgo
Ma i meni su slično govorili i uvijek su govorili da učim radi sebe, a ne radi njih iako su bili ponosni na moje ocjene. I nikad nisam dobivala nekakve posebne poklone zato što sam prošla s 5. to je bilo radi mene, a ne radi poklona.Svakim tvojim uspjehom, mi smo ponosniji roditelji, ali uspjesima prvenstveno gradiš sebe. Ostvaruj ih radi sebe.
ali ipak je falio jedan dio........................
Sto se tate tice,bez komentara. A mama,sigurna sam da me odgajala kako je najbolje znala. Iz svog djetinjstva se sijecam da sam uvijek mislila da mama voli vise mene nego brata.. Kad smo malko odrasli i dotakli se te teme ispostavilo se da je on bio uvjeren da njega voli vise. Zar to nije divno.
Da, tako sam i ja mislila. A onda mi je brat, pred odlazak u vojsku (tada još JNA) rekao : "Pazi na mamu, teško joj je što idem, ipak sam joj ja ljubimac."
takva je danas, nažalost, većina ljudiGledala sam danas knjige u knjizari i otvorim jednu od onih 5 jezika ljubavi (ima ona prva, pa za djecu, pa tinejdere i ona cetvrta)... i slucajno procitam nesto vrlo vazno "o sebi"....
Ljudi koji se osjecaju inferiorno to nadomjestaju radoholicarstvom! A radoholicarstvo s vremenom prerasta u perfekcionizam.... a sve kako bi nadomjestili osjecaj da nismo dovoljno dobri i da se trebamo vise truditi! To sam ja, k vragu! Radi toga znam na projektima radit bar duplo dulje nego bi trebalo da ne glancam tih posljednjih 5% do savrsenosti!
Da! I radi tog osjecaja iz djetinjstva plus danasnji sustav "vrijednosti"... tesko da mozes biti drugaciji.takva je danas, nažalost, većina ljudiGledala sam danas knjige u knjizari i otvorim jednu od onih 5 jezika ljubavi (ima ona prva, pa za djecu, pa tinejdere i ona cetvrta)... i slucajno procitam nesto vrlo vazno "o sebi"....
Ljudi koji se osjecaju inferiorno to nadomjestaju radoholicarstvom! A radoholicarstvo s vremenom prerasta u perfekcionizam.... a sve kako bi nadomjestili osjecaj da nismo dovoljno dobri i da se trebamo vise truditi! To sam ja, k vragu! Radi toga znam na projektima radit bar duplo dulje nego bi trebalo da ne glancam tih posljednjih 5% do savrsenosti!
upravo tako! u tom sam uvjerenju ja odrasa i u tom uvjerenju zelim da moje dijete odraste. i to me uvjerenje cini boljom osobom.i ja !
Sasvim sigurno :D
da,da!Sasvim sigurno :D
ja ako nisam mama, puno vreme prolazim na ovaj pdf.
ja sam ap odgojena.
Dojila me mama 2 i po godine, spavala sam s nijma, nosena do 3 godine, dok sama nisam odlucila da zelim hodati, platnene pelene, puno ljubavi i pricanja. I dan danas sam samostalna, svoja, i u super odnosima sa roditeljima i bratom...
i mozda zato najvise od svega zelim biti mama.
Btw rodjena sam 1977
luna, prekrasno.
I ja sam rođena 1977, ali ne baš ovako odgojena
Luna, divno je to čuti
Problem je što mnogi ljudi kroz materijalno pokušavaju popraviti svoje pogreške. Slična situacija kod MM (ja vjerujem i puno gora). Njegova mama je opet posebna priča. Poklonima i markama tj. eurima je 'popravljala' odnos nakon batina, grubih riječi i nepravdi koje je sipala iz rukava. Barem je ona mislila da euri sve rješavaju. Jedan dan luduje, vrijeđa i radi scene, a drugi dan bi poklonila svijet.
Klo-klo, sigurna sam da niti tvoji roditelji ne shvaćaju zašto vaš odnos ne štima. Iz njihove perspektive to izgleda ovako: godinama smo se mučili da bi ona imala sve, a sad joj ne trebamo i sl. Nažalost, malo ljudi posjeduje dovoljnu količinu emocionalne inteligencije da bi prepoznali prave vrijednosti života. Najčešće u sebi vole gledati žrtvu i zatvaraju oči pred svojim postupcima. Mislim da nam predstoji samo da učimo kako ne ponavljati to isto...
Joj, ovo skroz potpisujemKlo-klo, sigurna sam da niti tvoji roditelji ne shvaćaju zašto vaš odnos ne štima. Iz njihove perspektive to izgleda ovako: godinama smo se mučili da bi ona imala sve, a sad joj ne trebamo i sl. Nažalost, malo ljudi posjeduje dovoljnu količinu emocionalne inteligencije da bi prepoznali prave vrijednosti života. Najčešće u sebi vole gledati žrtvu i zatvaraju oči pred svojim postupcima. Mislim da nam predstoji samo da učimo kako ne ponavljati to isto...
Branka i KloKlo, da, hvala vam.
Ja zato najvise od svega zelim biti mama.
I ja i mm smo za AP.
Mozda ja vise od mm...
[quote="branka1"]Da, naravno da ne shvaćaju, to je srž cijelog problema...Klo-klo, sigurna sam da niti tvoji roditelji ne shvaćaju zašto vaš odnos ne štima. Iz njihove perspektive to izgleda ovako: godinama smo se mučili da bi ona imala sve, a sad joj ne trebamo i sl. Nažalost, malo ljudi posjeduje dovoljnu količinu emocionalne inteligencije da bi prepoznali prave vrijednosti života. Najčešće u sebi vole gledati žrtvu i zatvaraju oči pred svojim postupcima. Mislim da nam predstoji samo da učimo kako ne ponavljati to isto...
Da shvaćaju, ne bi meni cijeli život predbacivali očite posljedice vlastitih djela, ne bi u meni tražili krivca :sad:
Ali jako je teško okrenuti oštricu prema sebi...
Kad bi oni sad priznali da su uspjeli generalno syebat i svoj i moj život radi novaca, sve bi im se srušilo, cijeli sustav vjerovanja koji ih drži na površini i zbog čega žive...sumnjam da će ikada smoći snage za to, a možda i bolje da im se nikad ne otvore oči...
Ja sam naučila da njihove žaoke više ne primam osobno i gnjevno, već ih žalim svaki put kad imaju tak neki ljubomorni ispad...zaista sam prešla velik put od mržnje i bijesa prema empatiji, žao mi ih je jer cijeli život traže ljubav a stalno im klizi iz ruku, a oni opće ne kuže zašto...mora da im je to gadna frustracija, no ja dižem ruke od toga ali bez ogorčenja...
jednostavno mislim da je puno bolje tu energiju usmjeriti na građenje, zalijevanje i njegovanje prekrasnog odnosa koji imam s Leonom i Mirekom.
To je građevina kojoj, za razliku od kuće od cigle, tržišna vrijednost samo raste
Kao i uvijek klo-klo
Klo-klo
joj kloklo, opet se rastapam
Točno, točno, točno... Ljudi radije zatvaraju oči, nego mijenjaju obrazac ponašanja. Nažalost, to nas frustrira jer nas tjera na glumu pred takvim ljudima, a nekakva moralna obveza nas 'tjera' da ih viđamo više nego što bismo željeli. Zatvoren krug nezdravih emocija... :/
uh, kako je ovo tacno!
bas juce smo se nasli sa svekijima na jednoj svadbi, dosta vremena nakon sto nas je svekrva uvredila rekavsi da 'smo matori i sto cemo radjati jos dece kao cigani". nismo im se javili mesec dana.posle pocetnog ogorcenja, ja sam juce, videvsi je kako nas sva tuzna i pogrbljena posmatra sa suzama u ocima, osetila samo sazaljenje i empatiju.
i kako rece kloklo, " Ja sam naučila da njihove žaoke više ne primam osobno i gnjevno, već ih žalim svaki put kad imaju tak neki ljubomorni ispad...zaista sam prešla velik put od mržnje i bijesa prema empatiji, žao mi ih je jer cijeli život traže ljubav a stalno im klizi iz ruku, a oni opće ne kuže zašto...mora da im je to gadna frustracija, no ja dižem ruke od toga ali bez ogorčenja... "
duboko istinito. sva sreca sto smo bar mi svesni koliko nam ljubav i uvazavanje izmedju nas i nase dece znaci, pa je cuvamo i negujemo sa najvecom paznjom.
Još sam nešto htjela nadodati na temu 'druženja' sa takvim osobama. Mislim da je jako važno znati reći NE. Nama je jako dugo trebalo da shvatimo da imamo pravo na izbor (danas nismo raspoloženi, imamo dogovoreno i sl.). To je ipak malo smanjilo frustracije. Vjerujte mi, ja moram biti stvarno dobro raspoložena za druženje sa sveki.Čini mi se da mnogi roditelji još uvijek u nama vide 'poslušnu dječicu' koja moraju imati vremena kad se njima prohtije i da još nisu spremni prihvatiti činjenicu da su ta djeca sada odrasli ljudi...
Pravila pisanja postova
