 |
|||
Pa rješenje je da u špicama voze vozači koji iza sebe imaju minimalno 15h vožnje, a izvan špice neka voze oni koji imaju 0-15h vožnje... za 15 sati je valjda nešto naučio/la....Freja prvotno napisa
Ne bih dozvolio autoškoli da učenika/cu posjedne prvi sat nakon poligona u auto i otfura ga u 8 ujutro na zeleni val...
Pa koliko znam, to se i ne radi.
Dobro, ok, to što ti ne znaš, ne znači da toga nema...
Sudeći prema stilu vožnje i brzini, za dosta njih bih rekao da na poligonu uopće nisu ni bili, a kamoli da imaju iza sebe 10-15h vožnje van špice...
Moover, ti vjerojatno misliš na nas antitalente koji nakon 60 odvoženih sati djeluju kao da su jučer došli s poligona
Ja sam u auto školi vozila na prvom satu nakon pola sata na poligonu
doduše to je bilo 1989
Instruktor je to super odradio, gas, kočnica, mjenjač, a ja sam uglavnom samo vrtila volan, no ne vjerujem da je itko išta primijetio
pravi problemi su počeli poslije i dandanas traju
no, mišljenja sam da bi na cesti bi trebalo biti mjesta za sve, pa i za nas prirodno zakinute
Bila sam u dvije autoškole i u obje je bio princip ovakav: prvi sat na poligonu (odnosno parkiralištu iza tuđe zgrade), drugi sat po kvartovskim uličicama gdje se ne vozi brže od 30-40 km/h, postupno na malo veće prometnice, a zeleni val i slično došli su na red ohoho kasnije.
Prošla sam dvaput istu proceduru. E sad, naravno da to ne znači da sve autoškole rade po istom principu. Ali ove dvije, u različitim kvartovima, radile su tako.
eto ja, 1994., 3 đira osmica na poligonu i paf van maksimirskom do kvatrića i đir po okolnim uličicama.prvi sat vožnje. subota ujutro. kvatrić. potencijalna horror priča koja je, eto srećom, dobro završilaPa koliko znam, to se i ne radi.
2004., treći sat, autoput do Samobora, 140 km/h, instruktor me molio da usporim jer će mu tabla pasti s auta
I ja sam na prvom satu zavrsila na drzicevoj pa dalje :shock:
i ja sam prije dva mjeseca dozivjela prometnu nesrecu.Ustvari kako god, ja sam sa suprugom imala srecu. Bila je mokra cesta,maglovito,kad je pored mene je na brzoj traci projurila sa prevelikom brzino, vjerovatno i losim gumama(ja mislila, da je tip, a bila je mlada zenskica)kad ju je od jednom pocelo prebacivat po ljevoj, desnoj traci izpred mene sa suprugom,i kad ju je odbacilo u neznam kako moguce iz ograde ceste,avto zagorjelo...nju nismo ni znali kako da je pocnemo spasavat,groza, zbunjenost, jer nije imao niko kod sebe gasilnih aparata(od tad sam rekla, kupit cu ga i priporučili su mi ga svi, al ne da ga vozim pozada)al priznam trazila sam da kupim onaj malo vecji, al ne onaj najveci...a kde god sam pitala, je trenutno ponestalo.U glavnom Bog nam je dao srecu, da se je sasvim slucajno zaustavio neko sa kombiom i ponudio svoj aparat za gasenje,te zaustavili su se neki mladi decki iz Banja luke, da su je uspejli za sekund rijesiti tu maldu zenskicu.Decki su sa tim aparatom barem toliko uspjeli, da su vatru smirili, da nije zaplamtala...spasavali su je ne dah, jer je bio tako gust dim, razbijalu su prozor, jer se nije dalo otvorit vrata...Sreca , kad su je izvadili, je avto totalno zagorjelo, ko u filmovim.Bojali smo se da na ne raznese!
Sve u svemu, hocu reci, kako sam to viidjela,to maldu zenskicu, kad smo je ogrtali dekama dok nije dosla hitna i kako me je prosao strah kroz noge zbog cjelog prizora, ma ne znam opisat, al od tada strah velik.Ne zurim se vise, polazim od kuce nekoliko prije, pazim puno na razmak medju vozilima, vise pratim sve oko sebe, pogotovo kad sama vozim.Al kad me voze drugi, to jos uvjek skacem, trazim zasta bi se uhvatila, kako bi kocila...Svi primjecuju, da me je jako strah, da se stvarno bojim, do prije nesrece...nisam ni razmisljala o tim slucajevima sta se moze desiti.Od sad mrzim kamione, koji idu na sve,bez da se potrude, da malo obrate paznju, kod ukljucivanja, te tako i neki drugi, kad se na obilaznici ukljucuju, a ni ovi, koji se vozimo vec po obilaznici, neki bas namerno pritiscu, da se nikako ne mozes uklopiti, da ne opisujem kako mrzim kad pored mene projuri bilo ko, sa tako jakom rzino, da i ja osjetim, kako me zdrma...Strah polako, polako ponestaje, ali mi je jedan psiholog usput rekao, kad dozivis takav stres, sok,da bolje, da ne sjednes jedno 14 dana za volan, da samo od sebe prodje...i da mi ne treba sad sama sebi u glavi,non stop ponavljati taj prizor.
U glavnom do te nesrece sam htjela vozit,i supruga kad smo isli na neki dalji put.A sad nekako kao daj ja bih vozila, u sebe vjerujem, al onda me opet preleti nesato u glavi, ma neka vozi on...itd.I moram priznati, da se obilaznici izbjegavam, ako je to vec moguce, barem onaj dio, kdje sam taj prizor dozivjela.nadam se da ce nas proci, i da cemo bit zato jos bolji vozaci.Ma da je to danas na cestama katastrofa!Al...
Pozdrav svima
lupina
11 godina, preko 100 000 km, pol od toga gradske vožnje, kroz ruke mi je prošlo sve od peglice do kombija, nezgode - jednom zgreban branik na parkingu. max brzina 210 km/h na autocesti, prosječna 160 km/h ( naravno - kad sam sama pa me ništa ne ometa )
prošla sam svašta. jednom sam 500m od kuće doživjela da frajer ide pravo na mene jer je preticao u zavoju. sve mi je ostalo u sjećanju kao u usporenom filmu, samo sam čekala kada ću čuti udarac i lomljenje i kako će se sve početi gužvati oko mene. kada sam došla doma od šoka nisam mogla izaći iz auta 15 min jer su mi se noge 'odsjekle'.
ali već idući dan sam bila opet za volanom.
cure - nemojte se bojati. samo pazite da uvijek prilagodite brzinu svojim sposobnostima i uvjetima na cesti, uvijek koristite žmigavce jer je najbitnija stvar da ostali znaju gdje želite ići i zašto ste se zaustavili na cesti, ako vozite sporo - probajte držati konstantnu brzinu da vas drugi lakše mogu zaobići, na slobodnoj cesti ako stvorite kolonu usporite kad dođete do ravnog dijela ili se čak maknite u stranu - uštedit ćete mnogima živce.
parking - vježba i to svakodnevna - napredak vidljiv
vožnja u rikverc - hm, ja sam naučila kad sam na Krku sa MM ( tada MD) tražila mjestašca po prirodi za malo druženja
Hmmm
Odmah mi je lakše kad vidim da nisam jedina.
Mislila sam da sam ja jedina mama koja ne vozi!
Ali...ima malih pomaka.
Počela sam voziti Lanu u vrtić (2 minute
Jedan dan ću do našeg placa, pa do Doma zdravlja- naučiti par ruta pa dalje.
Uh!
Drago mi je kad čitam da su se neke od vas ohrabrile i uspjele. I sad voze. Meni to sad izgleda nevjerojatno da bih ja to mogla :/
Koji topic!
Hvala vam beskrajno!
Ja sam bila sigurna da sam se za vožnju rodila smotana i da nema šanse za mene. Položila iz prve, u jesen 2000., i od tad ne vozim
di ti to voziš 220 autocestom, u Hrvatskoj ili negdje gdje je to dozvoljeno(to mjesto postoji?)il se ovdje na forumu nama pokušavaš hvalit da voziš 90 iznad ograničenja i pritom imaš više od 17 godina i roditelj si?11 godina, preko 100 000 km, pol od toga gradske vožnje, kroz ruke mi je prošlo sve od peglice do kombija, nezgode - jednom zgreban branik na parkingu. max brzina 210 km/h na autocesti, prosječna 160 km/h ( naravno - kad sam sama pa me ništa ne ometa )
prošla sam svašta. jednom sam 500m od kuće doživjela da frajer ide pravo na mene jer je preticao u zavoju. sve mi je ostalo u sjećanju kao u usporenom filmu, samo sam čekala kada ću čuti udarac i lomljenje i kako će se sve početi gužvati oko mene. kada sam došla doma od šoka nisam mogla izaći iz auta 15 min jer su mi se noge 'odsjekle'.
ali već idući dan sam bila opet za volanom.
cure - nemojte se bojati. samo pazite da uvijek prilagodite brzinu svojim sposobnostima i uvjetima na cesti, uvijek koristite žmigavce jer je najbitnija stvar da ostali znaju gdje želite ići i zašto ste se zaustavili na cesti, ako vozite sporo - probajte držati konstantnu brzinu da vas drugi lakše mogu zaobići, na slobodnoj cesti ako stvorite kolonu usporite kad dođete do ravnog dijela ili se čak maknite u stranu - uštedit ćete mnogima živce.
parking - vježba i to svakodnevna - napredak vidljiv
vožnja u rikverc - hm, ja sam naučila kad sam na Krku sa MM ( tada MD) tražila mjestašca po prirodi za malo druženja
Žalosno.
Kao da za kršenje zakona ima opravdanje?Pogotovo ako jednom netko ko vozi 220 na sat jer je jako siguran u sebe ubije nečiju djecu.
Bolje je da se cure boje ceste nego da se previše uzdaju u sebe. auto je hladno oružje, ako misliš da si više nego jesi, samo običan vozač koji mora poštovat pravila.
U suprotnom (ako si ti našla mjesto di je 220 dozvoljeno, ispričavam se)
210, pardon.
mozda je vozila u njemackoj
suborke moje, ja sam počela uživati u vožnji :shock: :D
skužila sam to prošli vikend, išli smo svi skupa van mojim autom (imam novi
MM oduševljen, a zara komentira: "mama, malo mi je čudno da ti voziš kad je tata s nama... hm, ali to je ipak tvoj auto... da da, u redu je da nas ti voziš..."
i tako, sve je moguće, a ja uživam vozeći svoj autek!
Moram priznati da sam se pokvarila :/
Dvije godine vozila sam skoro svaki dan, jer sam morala voziti dijete na čuvanje i doma. Onda je dijete krenulo u vrtić, koji nam je pokraj zgrade, i ja više ne vozim...
U međuvremenu je situacija s parkiranjem postala još kompliciranija (broj parkirnih mjesta sve je manji), i ja se ne usuđujem sjesti za volan jer znam da bih na kraju morala negdje parkirati, a to mi je najstrašnije od svega.
Sram me priznati, ali eto... na najboljem sam putu da zaboravim od vožnje i ono što mi je dobro išlo
ono što je meni pomoglo je "pa kaj onda" razmišljanje
kad mi je to kliknulo, sve je postalo super.
moram se prestrojit, isuse, moram se prestrojit, - a kaj ak se ne prestrojim? niš, budem malo duže vozila i okrenula se negdje
nema mjesta za parking, aaaaa, nema mjesta - pa kaj onda, bum se vozila naokolo, ili bum se parkirala daleko
fulala sam ulicu, ajme, kad sad, di sam sad - pa kaj onda, bum već našla put
i tak
zvuči glupo i jednostavno i logično... ali trebao se desiti taj klik
Potpis.
Makar sam ja još daleko od toga da me sve to baš uopće ne dira i još je uvijek prisutan određeni strah, ali svakim sam danom sve bliže (barem se tako tješim). Najprije je bio problem uopće sjesti u auto, pa izaći na cestu, pa je onda bilo teško odlučiti se na samostalnu vožnju i svaki se puta morao dogoditi takav jedan mali klik. A najvažniji mi je klik bio kad sad skužila koliko mi manje vremena treba do posla. I da me leđa manje bole od neprestanog tegljenja teških torbi. Sad si više ne mogu zamisliti da idem gradskim prijevozom ako baš nije nužno.
Nije još sve sjajno - osim straha još uvijek izbjegavam neke ceste/područja, katkad idem malo okolo da mi bude lakše, ali nema veze. Trenutačno mi je OGROMAN uspjeh i pobjeda nad samom sobom to što već tjedan dana svoje dijete u pola devet ujutro svaki dan vozim iz zapadnoga dijela grada na Rebro. Nisam mislila da ću to doživjeti (i to sve u 6.mjesecu trudnoće!) 8)
A koji je tek gušt što više ne moramo čekati da tata dođe s posla da se uputimo kamo nas volja!
može bit. reko da se onda ispričavam.
potpisujem Lutonjicu
Ja sam pre svake voznje morala sve vec da prodjem u glavi, gde prelazim u koju traku, kojim putem tacno idem, kako cu se parkirati, gde cu ako bas tu nema parkinga...I tako sam samo retko i vrlo nerado vozila citavih 10 godina. Onda sam se jednom izgubila. Vozikala sam pola sata, nisam imala pojma gde sam ali sam na kraju ipak nasla pravi put i sve je bilo ok. Tu mi se desio taj klik i od tada sam sve opustenija. Sada vec mogu da se hvalim sa voznjama od po 600km! Sada mi je jos ostalo da savladam voznju sama sa Mishicom, tu mi jos nije kliknulo.
Mislim da se strah od voznje najbolje prevazilazi sto cescom voznjom. Sto je iskustvo vece, to je strah manji.
krumpiric
U njemačkoj postoji cesta bez ograničenja. Neki dan je bio čak i dokumentarac o njoj - nema ograničenja jer je napravljena gotovo savršeno.
Draga moja - biti dobar vozač ne znači samo držati se ograničenja.
U HR vozim u prosjeku 150 po autocesti kao i većina normalnih vozača. Ali - samo kad su uvjeti dobri. Ako su loši uvjeti ( magla, jak vjetar, snijjeg, led ) vozila sam i 50 po autocesti. Svi u mojoj obitelji su takvi. I zamisli - nitko nikad nije imao ni najmanju saobraćajku a kad se zbroji radi se o milionima kilometara.
Pročitaj malo detaljnije crnu kroniku i vidjet ćeš da nesreće izazivaju oni koji voze istom brzinom i po suhom i po mokrom i po magli, oni koji ne poznaju svoj automobil i ne brinu se o njemu, oni koji voze pod utjecajem alkohola, koji pričaju na mobitel ili pišu poruke, koji ne znaju ili nisu sposobni vidjeti i prepoznati znakove - pa gaze pješake i oduzimaju prednost ili voze u kontra smjeru, pretiču u zavojima, sjeku zavoje, oni koji ne koriste žmigavce, koji pogriješe a onda se smrznu u kritičnom trenutku....
Ja nikada nikoga nisam ugrozila svojom vožnjom ali mene jesu.
I to ne zato što su vozili iznad ograničenja napisanog na tabli pokraj ceste nego iznad svojih vlastitih ograničenja. A za neke vozače ( pogotovo alkiće ) je ograničenje to 0 km/h
nebi se složila al okej
ograničenja su odabrali ljudi pametniji od nas (barem kad se o cesti i prometu radi), zakon su i tu su da se poštuju.
ne poznajem niti jednog vozača koji vozi prebrzo i iznad ograničenja, a da ne misli isto ko i ti, da poznaje svoje auto i sebe i da je tolko super vozač da su za njega ograničenja glupost.
Naravno da su bitna i vlastita ograničenja, al i ova su.
uh, krumpiric.. neka su ogranicenja stvarno ziva glupost, isto kao i neki zakoni. projektanti cesata su samo ljudi, pa se za*ebu. vidla sam ogranicenja koja granice sa zdravm pamecu, pa se ne bi bas slozila s tobom. malo sam ot, ali povuklo me kao prometnog ing.
da odgovorim na pitanje iz topika- DA, užasno me strah vožnje i to pri samoj pomisli na to. Vozački sam položila prije nekih pola godine-još za vrijeme trudnoće. I naravno da sam slabo vozila i tko zna kad ću ponovno. Jer kao prvo strah me vozit ako je i netko sa mnom, ne pada mi na pamet da ću si dijete posjest iza pa vozit. A to je bio jedan jedini razlog zašto sam upisala AŠ, da ne ovisim o nikom, da mogu sa djetetom kod doktora itd itd. I sad ništa....
Imam priliku sama otić negdje, al strah me uhvati pri samoj pomisli na to..ono..ni u ludilu... :/
Valjda će se situacija promijenit, ali sada još nisam spremna na to
Meni se točno to i dogodilo! Vratili se na poligon s autoputa, a table nigdje!2004., treći sat, autoput do Samobora, 140 km/h, instruktor me molio da usporim jer će mu tabla pasti s auta
halo???PROSJEK 150?????
onda sam ja nenormalan vozač. i takav ću i ostati.
ja sam danas prošla kraj ovog:
http://www.24sata.hr/news/clanak/voz...main_page_news
ništa prestrašno, ali dovoljno da me podsjeti da je sve moguće.
mene samo zanima kako joj je uspjelo preći preko onoga što dijeli dva smjera. Jer - da je išla prebrzo ( preko 70 km/h
e bisera....
U autoškoli nisam išla brže 60 a sigurno pola godine nakon položenog ispita sam bila više smetalo na cesti nego ravnopravan vozač. Ovo kako sada vozim je rezultat 10 godina gotovo svakodnevne vožnje svačega ( od peglice do kombija ), svugdje i po svakakvim uvjetima.
Moje mišljenje - ograničenja su rađena za prosječne ljude, sa prosječnim refleksima, prosječnim vozilima i za normalne uvjete. Znači po sposobnostima koje su između nekoga od 30 godina, koji vozi svaki dan, ima odlične reflekse, dobar auto, vozi po danu po suhoj cesti gotovo bez prometa i nekoga tko ima 55 godina, vozi samo kad mora, ima slabije reflekse, neodržavan loš auto i vozi po skliskoj cesti po noći.
Zar stvarno mislite da je reakcija vozača pri istoj brzini od recimo 80 km/h jednaka?
hm, sjećam se nekog tipa koji je imao teoriju o NADLJUDIMA... nije mi baš bio simpatičan...
i ja sam vozila 10 godina svakodnevno, svakakve aute, u svakakvim uvjetima. vožnji me učio otac (profesionalni vozač). vozila sam 5 godina prije polaganja vozačkog, isključivo uz njega kraj sebe. auto škola mi je bila proforma - ali sam i tamo odvozila sve sate - od prvog do zadnjeg.
netko će možda kupiti ovu tvoju foru, ja sigurno ne. za mene si opasan vozač.
iii, pa moras se prvo provozati s njom da vidis jel opasan vozac
mikka slažem se s tobom.
pa negdi stoje ograničenja još od vrimena konjske zaprege i fiće.
za pola projektanata cesta ne znam di su i kako stekli diplome kad projektiraju cestu koja ima takav nagib u zavoju da te pri brzini od 30km/h jednostavno izbacuje u suprotni smjer (kompletno isprojektiraju krivi nagib).
ja sebe smatram jako dobrim vozačem, a to su mi potvrdili i moji suputnici. volim bržu vožnju, ali sigurnu. nikad neću priticat ako ja nisam sigurna u svoje i mogućnosti auta bez obzira što mi npr. suvozač navaljuje na priticanje.
kad je mala sa mnom u autu nastojim ne pritiskat pretjerano gas.
ne volim spore i nesigurne vozače vidit ni isprid ni iza sebe. nemam ništa protiv njih, nitko se nije rodio ko superman, ali volim da su šta dalje od mene. oni me ugrožavaju isto ko i oni šta luduju cestom.
imala sam jednu prometnu, s motoristom i skužila sam da se zalipio u mene tek kad mi je proletio kraj prozora i skljoka se na cestu uz auto. pripala se jesam (a ni kriva ni dužna, stala u križanju i čekala svoj red za skretanje), ali nakon očevida fino opet sjela u svoj bolid i otišla na kupanje. da nisam odmah sjela za volan kasnije bi mi sigurno bilo teže.
jednom sam "poljubila" stablo gurajući se parkirat u neki šumarak u mrklom mraku (da nisam bila sama u autu bilo bi mi razumljivo ne vidit stablo, ali ovako
ja volim vozit auto, nije mi uopće bitna njegova veličina. samo daj da mi je vozit. godinu dana sam vozila službeni audi 4 i sad su mi ga zaminili za hondinog terenca i mojoj tuzi nema kraja. terenac spor ko blato, u zavoju nestabilan i još tandrće na plin.
što se parkiranja tiče ja sam "guzni" tip. ne sićam se kad se nisam iz prve i odlično parkirala. kad se parkiram "njuškom" auta uvik auto ostane ko da sam ga parkirala pod utjecajem lsd-a
Položila sam prije 2,3 mjeseca iz prve,bez ijedne greške.Išlo me je stvarno super,instruktor prezadovoljan,sve 5.I otkad sam položila nisam sjela u auto.Bojim se i gotovo.Ne mogu se opustiti,stalno imam osjećaj da ću nešto zeznuti,da ću se sudariti,da će se netko zaletiti u nas a scena di sjedam svoje troje djece u auto i ja na vozačevo mjesto mi je nezamisliva.
ja san polozila vozacki na nagovor moje mame iako se nisan tada osjecala spremnom vozit niti mi je bilo potrebno auto.
nakon toga san u jedno 5 godina vozila 5 puta na nagovor mm-a a i da "ne zahrdjam".
i onda san prije 2 godine sazrila za voznju, bija mi pun kufer buseva i tila san bit komotna i ne bit ovisan o nikome da me voza i dovoza a pogotovo kad dodje dijete. i provozla uz pomoc mm-a i stvarno mi je gust vozit, bas uzivam - ali (uvijek neko ali...) prije misec ipo san imala prometnu i to me dosta potreslo, bas me stresnilo skroz. ali ne smin se sad pustit strahu pa cekam auto kad bude gotovo i pokusat cu opet vozit. nadam se da mi se to vise nece dogodit.
najvise me strah mladih brzih vozaca sa bijesnim autima.
ma da, nije dobro biti presiguran u sebe, niti prenesiguran. ne znam, ja imam srecu da oduvijek volim aute i voznju. cak sam htjela postati reli vozac ali me "omela" trudnoca.
lory, ja dobro parkiram i na guz i na naprijed i sastrane. ako netko treba poduku iz parkiranja, nek mi se javi
Lory i Mikka drago mi je što shvaćate o čemu pričam. I to sa klincima je istina - definitivno vozim sporije, sa manje preticanja, prestrojavanja i sličnih manevara kada je netko samnom u autu a pogotovo klinci.
sorciere ne slažeš se samnom. Ok.
Ali ja nigdje negdje ne govorim o nadljudima. Samo mislim da nitko od nas nije prosječan u svemu. U biti u većini stvari smo, pa i u vožnji automobila, ili gori ili bolji od prosjeka a cijeli sustav pa i ograničenja brzine na cesti su napravljena po prosjeku.
Različiti smo. Ako si dobar u nečemu ne znači da si dobar u svemu kao i to što si loš u nečemu ne znači da si takav u svemu. U srednjoj je skoro cijelo moje društvo vozilo skutere. Ja sam probala nekoliko puta i odustala prije trajnijih ozljeda. Nisam čak uspjela biti prosječna. Zar sam zbog toga idiot? Nisam. Isto kao što nisam nadčovjek ako mi nešto ide bolje od prosjeka.
Također ni mi sami nismo uvijek isti. Nisu nam refleksi i osjetila ista sa 25 i sa 55, iskustvo nam se povećava s godinama, dnevno - ujutro smo pospani, po danu bolje vidimo nego po noći, nekad smo rastrešeni, nekad se ne osjećamo dobro.... a ograničenja su uvijek ista.
Voziti sigurno ne znači samo držati se slijepo ograničenja. Jer koliko je nekad ono na tabli po meni nerealno malo tako je nekad i previsoko. Primjer - znam ulicu koja prolazi kraj dj. parkića koji skoro nema nikakvih ograda, parkirani automobili često zaklanjaju pogled a ograničenje vrijedi kao i svugdje po gradu - 50. Nikada tamo nisam prošla 50! max 30 spremna na kočenje.
Ograničenje na cestama kao što je Slavonska avenija je 60. Samo 10 km veće - zar je to realno?
dvoje djece kod mene
zato dosad nisam odvezla dalje od vrtića- koji je dvije ulice dalje :/
Ja sam položila prije 6 godina u Osijeku i od tada jedva da sam 5 puta vozila, jer me promet u Zagrebu užasava.
Maltretiram se po tramvajima, putujem s posla sat vremena i utrčavam u vrtić po djecu u 17.00, pa onda pješice doma, po svakakvim vremenskim uvjetima
No, prekjučer sam vozila od Sheratona do Prečkog, i preživjela :D
Nakon toga sam bila totalno neurotična, plakala sam, osjećala sam se ko iscjeđena krpa, koliko me to stajalo živaca.
A znam da sada moram ustrajati i voziti što češće, jer ako se opet povučem, vjerojatno nikada u životu neću voziti.
xxxxMaltretiram se po tramvajima, putujem s posla sat vremena i utrčavam u vrtić po djecu u 17.00, pa onda pješice doma, po svakakvim vremenskim uvjetima
No, prekjučer sam vozila od Sheratona do Prečkog, i preživjela :D
Nakon toga sam bila totalno neurotična, plakala sam, osjećala sam se ko iscjeđena krpa, koliko me to stajalo živaca.
A znam da sada moram ustrajati i voziti što češće, jer ako se opet povučem, vjerojatno nikada u životu neću voziti.
Samo moja vožnja je bila kraća: od doma do city 5min
kod mene jednodvoje djece kod mene
ali moram, moram, moram
a vozila sam ko zmaj
kada sam položila, nakon mjesec dana sam sama vozila iz Novog do Zagreba, nikad prije u Zg nisam vozila, prošla Rotor, je da su mi trubili, ali ja prošla
i tako je bio lijep taj osjećaj slobode
a sada taj glupi strah
neki dan se s V igram s legom i stavljamo figurice u autić i ja stavim mamu na mjesto vozača, a moja V uzme tatu i stavi tamo i kaže
- mama, pa što je tebi, mame ne voze, samo tate voze :/
e aleksandra, to je meni bio jedan od glavnih poticaja da počnem vozitimama, pa što je tebi, mame ne voze, samo tate voze
ja san opet provozila! :D bilo me vise strah nego nakon duge pauze, al ne smin stat. ipak je auto nuzno u mom slucaju. jos ce mi trebat neko vrime da dite sidnem sa sobom ali budem i to rijesila...
:D
Ovako i moja.neki dan se s V igram s legom i stavljamo figurice u autić i ja stavim mamu na mjesto vozača, a moja V uzme tatu i stavi tamo i kaže
- mama, pa što je tebi, mame ne voze, samo tate voze
Kaže mi neki dan: znaš da neke mame voze?
A onda još doda: a neke mame imaju i dugu kosu, znaš?
Onda je došla prva trudnoća, pa sada i druga a ja se još uvijek ne usuđujem voziti, pogotovo ne djecu. Glavni izgovor mi je što nemamo svoje auto ( mm vozi auto od firme) ali iskreno, imamo sriću da živimo na dobrom položaju pa mi stvarno ne treba, sve mi je na ruku!
Mene jeza lovi da nekog ne zveknem na parkiranju. Nedaj bože,ali što bi trebalo napraviti u takvoj situaciji (mi nemamo "kasko")?Ako druga strana ima kasko jel im to pokriva,ako ih je netko lupio?
Zvat policiju ili ostaviti mobitel čovjeku na šš ili što?
kod mene čista suprotnost...moj L. kad nekam idemo, uvijek urla na tatu: Ne tata brm-brm! Mama brm-brm!Ovako i moja.neki dan se s V igram s legom i stavljamo figurice u autić i ja stavim mamu na mjesto vozača, a moja V uzme tatu i stavi tamo i kaže
- mama, pa što je tebi, mame ne voze, samo tate voze
Kaže mi neki dan: znaš da neke mame voze?
A onda još doda: a neke mame imaju i dugu kosu, znaš?
Isprintala sam znak L s porukom Početnik, sorry.
Možda se smiluju da mi ne trube i psuju
Ma daj,Kate..
Cijeli dan razmišljam kako ću iz nehajske na aveniju prema španskom a da mi ne psuju oni iza mene ako nemam hrabrosti krenuti prije nego se upali semafor na aveniji za one s lijeve strane.
Mogu li se dovoljno brzo ubaciti... hoće li me pustiti u lijevu traku..ako ne uspijem kud ću onda...
Da čekam u prikrajku da se upali semafor?
slova su roza i ima jedan cvjetić smajlić 8)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom