ajme i mene je moj prvi put na cestu izveo na prepad
idemo sad malo po veslačkoj hahahaha very funny
skreni ajde hahahaha
no. pa skreni.
:shock:
šake su mi pobijelile koliko sam stiskala volan.
 |
|||
|
|
|||
ajme i mene je moj prvi put na cestu izveo na prepad
idemo sad malo po veslačkoj hahahaha very funny
skreni ajde hahahaha
no. pa skreni.
:shock:
šake su mi pobijelile koliko sam stiskala volan.
polfezna prvotno napisa
Freja, imam prijateljicu koja je na pocetku vozacke karijere redovno molila prolaznike da joj uparkiraju i isparkiraju kola
(ja sam beštimala, vrtila se po 15 minuta al nije bilo govora da nekome prepustim mjesto :tvrdoglava mazga:)
evo nkon dugo vremena da vam se javim, najvise ovima nesigurnima koji misle da nikad nece nauciti.
ja sam pisala pri pocetku topica. mislila sam da nikad necu poceti voziti. doslovce mi se povracalo pri pomisli da vozim.
danas kad sam u bedu prvi izbor za poboljsanje raspolozenja mi je da sjednem u auto, raspalim muziku i odem se provozat.
Ovo ulijeva nadu :D Hvala, Lu
Ti si moj idol!
dok sam ja mantrala u glavi gas-kuplung-prva-žmigavac-koči-kuplung-koči još-prva-gas-kuplung-druga....a di je stop?- zaboravila sam kako se zovem, a kamoli u čem sam uspješna.a šta bi s ovom metodom kod žardinjera?
ali za drugi put se već psihički pripremam, tj. znam da idem na cestu, pa ću se moć skoncentrirat....
ima i jedna svjetla točka u svemu. uspjela sam izać na rikverc s parkinga, prema nekakvom svom nahođenju i ideji kako bi to trebalo izgledat. kaže instruktor da je bilo ok.
ajd bar nešto.
Ja se još nisam usudila. Nemam ni želju ni volju a znam da moram. Ali ja se ne mogu osloboditi tog osjećaja da auto vozi mene a ne ja njega
Ja sam mislim dobar vozač. Prošla pola Hrv. sama autom, a i nešto inozemstva, ali moram priznati da mi je od kad sam zatrudnila i sad kad imam L. jako teško uputiti se više bilo gdje osim po Istri se smucati. Kad treba otić dalje knedla mi stoji, i često mi se mota neki crnjak "pa izgubit ću se, vozi polako, joj da se nešto ne desi..." I razmišljam o nekoj nesreći. To mi dosta problema stvara.
Jel to prolazno, možda sam tako u strahu jer sam sada mama pa mi je teško ostaviti L. samu i taj osjećaj odgovornosti da joj se moram vratiti.
A da ne govorim koliko sam olabavila nogu na gasu.
Nenaa, ja sam isto bila sva preplasena u voznji sa detetom. Mene nekada crne misli spopadnu i kada sama pesice prelazim ulicu, kao sta ce biti sa njom ako mi se nesto desi...
Ali trudim se sto vise misliti o onome sto ona dobija bas time sto se vozimo, tipa izleti kakve Anita spominje, i vozimo se vise nego ikada i super nam je. A rizik postoji uvek i svuda, toga sam svesna ali trudim se da me to saznanje ne koci i ne sputava.
u kojoj smo fazi djevojke?
ja sam se danas s instruktorom "igrala ispitnog sata".
(ne, instruktor mi nije zgodan, i ne, nije kinky kao što zvuči
on je samo govorio smjer vožnje, ja ostalo sama.
i bilo je ok 8)
sutra prijavljujem ispitni sat, pa ćemo dok čekamo još zglancati neke sitnice (recimo to što ko muva bez glave ulazim u uske uličice i prolaze i što mi je glavno rješenje da se iz nečega izvučem-nagaziti gas
vozim od prvog dana kada sam položila (`02.). auto mi je kao još jedan par nogu. a za sobom imam kilometre i kilometre. jednom mjesečno u trst, masu puta do zagreba, rijeke, dalmacije, slovenije, više puta do beograda a o gradskoj vožnji da i ne pričam. poštujem ograničenje i uopće se ne zamaram što netko iza mene histerično trubi.
u zadnje vrijeme me "strah" voziti na otvorenoj cesti samo radi drugih budala koje ne znaju voziti tj. voze kao idioti 200 na sat, pretječu na duploj punoj liniji.... kad gledam vijesti, uvijek stradaju oni koji su bili u drugom autu ili na drugoj strani auto puta. no, kako netko reče rizik je svugdje i u svemu pa se tako tješim...
uživam u svom znanju vožnje ponajprije jer ne moram moliti mm da me vozi tamo ili vamo...
niste jedine smotane
u prvoj krečem
s drugom skrečem
treća i četvrta za grad
peta samo ponekad
ljevo kuplung,desno gas
ak se s***** kočnica je uvjek spas
ljevi žmigavac dole desni gore
dobro je al moglo je bit i bolje
nek sam smotana al imam volje
treba se tu brzo snaći
s desne strane su još i brisaći
pa treba znati ručnu povući
da se crveni uskličnik uključi
pa gledati sva tri retrovizora i mrtvi kut
a to zaboravim svaki put
vrtit volan ljevo i desno
i uvjek se vezat da bude tjesno
pa znakovi i semafori treba sve to pratit
teško je al treba vozit nećemo patit
pješaci djeca auti i psi
uglavnom na živce mi idu svi
i još nešto što nismo znali
kad auto koći crveno svjetlo se upali
i najviše mi stvara muke
kad vrtim volan ne križat ruke
Da utješim preplašene kao što sam i sama bila. Položila sam prije 15 godina (kao studentica) i vozila vrlo kratko. Otkad sam s MM (devet godina), vozio je uvijek on, a ja sam snimala sa strane i mislila kako bi mi voziti po Zagrebu bila znanstvena fantastika (voditi računa istodobno o svemu ovom o čemu je ljilja pisala). Prije 20 dana (obaveze po gradu i ode pola dana u ZET-ovim busevima i tramvajima) mi je sinulo da valjda ima i smotanijih od mene koji voze, uzela sam 2-3 sata s instruktorom (čisto da se snađem na cesti i da mi pokaže par fora kod parkiranja, nisam zaboravila kretati, šaltati i zaustavljati se) i iznenadila se kad sam skužila da to i nije neka mudrost (a ja živjela 13 godina u zabludi da sam antitalent).
Dakako, prvih desetak dana vožnje sa mnom je išao MM (recimo, došao po mene na posao, a onda sam ja vozila doma, put, raskrižja, prednosti i ostalo znam napamet). Nedjelju smo iskoristili za vožnju zelenim valom, rotorom i nekim točkama kojih me frka (i uvjerila se da ni to nije strašno).
Uglavnom, prije pet dana sam uspješno odvozila relaciju Zagreb-Šibenik, i danas istu na povratku, nešto autocestom, nešto ličkom magistralom; nisam se usudila baš pretjecati kamione na dvosmjernoj cesti dok nisam imala duuugu ravnicu pred sobom i nigdje auta na vidiku, no odlazak i povratak je bio bez greške, a vožnja je trajala možda 15 minuta dulje nego da je vozio MM.
Nakon prijeđenih skoro 1000 km u pet dana (vozikanje po moru) konačno nisam bila u grču kad sam ušla na ZG prometnice.
Dakle, 13 godina se nisam usudila voziti zbog iracionalnog straha (dobro, neko vrijeme sam bila sama i nisam imala auto), da bi u 15-ak dana svladala i više nego osnove i uvjerila se koji sam idiot bila zato što sam se bojala.
Zato, cure, bez straha i samo naprijed. Jako pazim da ne pogazim pješaka, ne prođem kroz crveno i ne sletim s ceste, a to što ću krenuti sporije nego ostali ili će mi se auto zgasiti na semaforu, ili ću ga parkirati čitavu vječnost dok pogodim kut, baš me briga (neka trube).
Sretno!
ljilja888, prvi pa u sridu
Ja sam se došla pohvaliti: nakon godina odgađanja i trtarenja, otišla sam kod svojih na more, uvalila im klince i krenula s vožnjom :D Danas mi je peti dan, još se ne usudim u gužve i semafore, ali ljudi moji ja vozim :D
Nadajmo se samo da će potrajati i kad se vratim doma, s karampanom od auta, prebružnim mm-om, djecom odozada i tome slično...
evo imene da dadem malo snage nekima .Imam 37 god. prošle godine sam tek polagala i vozim i to najviše po gradu.Ne mogu reč da me nije strah ,ali kad nema muža a trebaš sa dijetetom u dr.ili je ono u bolnici najlakše je sa autom ,kad trebaš nešto obavit lakše je sa autom nego dočekat kod nas autobus u splitu.Držite se ženske i za volan
položih! :D
čestitam i poslušaj moj savijet nastavi polako odma vozit jer šta čovijek više rasteže to je gore
Potpisujem!
vozila sam i prije nego sam položila
ali baš sam danas o tome pričala s instruktorom iza ispita,
treba promijeniti sklop u glavi i kad ideš prema autu s mamom/bratom/dečkom reći - mogu li ja voziti, a ne kao vreća krumpira po inerciji odmah sjesti na suvozačko sjedalo.
Jej, čestitam :D Tako mi je drago
Nadam se da ćeš imati bolje sreće od mene (7. dan sudar)
melange, čestitam :D
ja nakon što sam ovo pročitala gubim svaku nadu da ću ikad položiti... ne zbog para već zato što je meni još uvijek nekako grč voziti, a kamoli na ispitu sjest u auto koji nikad nisam vozila, s nepoznatom osobom po nepoznatom terenu, i to još za "ocjenu"
http://www.jutarnji.hr/zagreb/clanak...,30,,171245.jl
eto vidite kak me vožnja inspirirala na pjesmicu
Pozdrav ARGENTA
vidjela sam ovo jučer, bože pomozi.
ali možda će se to odnositi samo na novo-upisane?
jesi pitala instruktora?
Eto, nakon sto sam vam se tu nadavala savjeta i hrabrila vas, sad se ja grozim voznje! Od sudara mi je grozno! Al stvarno grozno! Manje sam se bojala kad sam prvi put sjela sama u auto.
Kad se s nekim vozim stalno "kocim", svaki auto koji izlazi iz sporedne za mene je smrtna prijetnja i sva se ukocim.
Grozno!
I uopce se ne veselim sto bi moj auto (koji obozavam) trebao uskoro bit popravljen, cak stovise, sto se vise taj dan blizi to je mene vise strah!
Po noci, taman zadrijemam i onda me odjednom ulovi napadaj panike, prode mi kroz glavu cijeli sudar...ma uzas! A stvarno ne razmisljam o tome, al sjecanj stalno dolaze! I ne spavam vec 2 tjedna, zaspim oko 4 ujutro!
Da mi je netko rekao da je moguce ovako se osjecat nakon sto sam se stvarno dobro prije osjecala u autu, (obozavala sam vozit) rekla bi da je lud!
Sad sam biciklist i mislim da ce mi auto koristit samo ako cu bas morat tj. necu moc s biciklom.
Draga koksy, nemam niš pametno za reći osimi
Moj sudar, srećom, nije bio tako težak, ali se i ja stalno ježim kad mi netko prilazi s leđa (kako me je tip i udario). Doduše, još uvijek izbjegavam složene vozačke situacije, ali ovo me doslovno izluđuje i trenutno mi je jedna od najtežih stvari pri vožnji.
imala sam i ja gubitak kontrole nad autom,pa me isto bilo strah ,moram vikat sebi ja to mogu ,ja to mogu
Meni je najbolja Zvjezdica koja pola vremena moje vožnje provede skandirajući: "Mama, tebi to super ide! Mama, ti to možeš! Mama, vidi kako si super naučila! Mama, ne brini, dobro voziš, nema veze što striček trubi!"
ja uopće ne doživljavam te što voze iza mene
jedino provjeravam u retrovizor ako mi se čini da presporo vozim, pa da netko iza mene ne bi pop*zdio
najbolje mi je bilo u autoškoli, kad bih se približavala semaforu, pa ono sva na iglama hoće li biti promjena svjetla, i instruktor mi je uvijek govorio, ako iza tebe ide netko i blizu ti je, bolje prođi na žuto nego da naglo kočiš, a meni uvijek :? jeee ekstra ću sad u toj sekundi i provjeravati i kolika je udaljenost mene i auta iza :/
koksy
Nakon 4 godine posjedovanja vozačke i vožnje po mraku kad nema nikoga na cesti, jučer sa i ja uspjela vozit po danu među autima i svi smo živi, auto je cijel :D :D :D
I ako tako nastavim ubrzo bi mogla vozit stalno i po svuda i mimoilazit se s autima u uskoj uličici :D :D :D :D :D
Bravo, točkalica! :D :D
Shvaćam strah nakon sudara, nas je pred 15-ak godina pokupio vlak, ni danas mi nije svejedno kad se približavam pružnom prijelazu, no ipak je strah najveći na prepunom parkiralištu, uzduž i poprijeko, sa samo jednim slobodnim mjestom (a ja s dugačkim i širokim autom)
evo još jedna da se javi.......
ja sam prije 2 godine nakon dugo dugo počela ponovno voziti i tako mi je super išlo dok nisam imala manju nezgodu, kada je frajer prebrzo išao iza mene i nije vidio da skrećem a ja sam morala stati pješacima.....nije ništa auto baš bilo (bar ne mom) ali od tada ja sam se opet smrzla......
sada imamo još 2 djece i zaista bi morala ponovno početi...uh uh uh
skupljam snagu da ponovno krenem......a žao mi novog auta (star samo 2.5. godine)i novaca koje otplaćujem za njega......kao što bi mm rekao : ja bi samo vozio zbog novca kojeg svaki mj daješ a ne voziš ga baš......
Ja sam definitivno skužila da je istina ono što kažu da ne voziš dok ne moraš. A ja sam bila prisiljena: preseljenje u zabit, novi posao, oboje djece u vrtiću... a javnog prijevoza ni za lijek. Nema šanse da bih se mogla organizirati bez auta i tako vozim. A da me je još uvijek strah, je. I da sam ga već dvaput zveknula, jesam (srećom je prastari auto, pa mi nije toliki bed).
stellita, pa kupi stariji auto
melange h ha...baš si me nasmijala.....
imah stariji i fakat sam bila opuštenija s njim jer me nije bilo briga hoće li se što njemu dogoditi...ali onda sam trebala nešto pouzdanije za dulja putovanja pa sam kupila novi....i tu je počelo.....uh uh
sada mi se ne isplati novce davati.....
onda za tebe vrijedi onaj recept: ispočetka vozi s nekim, u vrijeme kad nije gužva na cestama (nedjelja ujutro), po poznatom području.
(i sjeti se rate kredita koju doslovno bacaš u vjetar ako ne voziš
Neznam kak da počnem završila sm vozački prije 14 godina, tada moji nisu imali auto pa nisam vozila, tek par puta provozala frendov auto, Poslije kad se udala, i dobila klinaca platila nekom tipu iz obližnje autoškole par sati i par puta se odvezla od Gajnica do Jankomira. Odvela jedamput mža u bolnicu, i evo već 6 godina ništa, nikak da počnem ponovno.
ja ujutro položila a popodne direkt u centar Zagreba-i sad ne mogu vjerovat da sam to napravila.
najbolje čovjek vozi kada puno ne brine..ono gledaj ovamo onamo, pa kaj ako me netko ovo i ono....a takav um imaš kada tek položiš...pun optimizma i tako je najbolje.....
ja sutra idem ponovno na ulicu......jadni moji sugrađani vozači a i ja skup s njima.....obavjestim pdf o svom učinku...
Ukratko - sve je moguce.
Polozila sam vozacki 1996., vozila nesto malo iza toga, a onda bas vise i nisam. Sigurno jedno deset godina nisam sjela za volan.
Onda mi ovdje uvalilo automatika. Prvih dva dana sam se vrtila po parkingu i pustim cestama kroz sela, a sad, mozda samo par tjedana kasnije, nema toga sto se ne usudim.
Nije mr ni najmanje strah voznje kao takve, ali bila sam uvjerena da necu imati pojma KAKO se to radi. Na kraju je sve ispalo super i sad uzivam.
(Da ne uzivam, svejedno bih morala voziti jerbo tu nema druge solucije, ama bas nikakve.)
country bi zapjevao:
On the road again........
daklem curke od sada još jedna baba na cesti 8)
kako ide? di voziš? (
Znam da nije išlo meni, ali sam se sjetila kako sam pričala neki dan s kolegicama o vožnji i strahu od iste, kad je jedna kroz smijeh dobacila da sam očito i ja u njihovom klubu "Do Save"kako ide? di voziš? (
Ovako je samnom , parkiranje mi stvara takav grč u želucu da od trenutka kad znam da negdje trebam ići meni je samo u mislima strah kako i gdje ću parkirati.MM mi nije od nikakve pomoći, on kaže da je parkiranje nešto što svako sam treba naučiti, ne znam da li je u pravu.Tako često parkiram daaaaalje od svog cilja samo ako tamo ima više prostora za parkiranje.Inače parkiram uvijek unaprijed, premda je netko rekao da je unatrag lakše ? Bočno , to mi je nezamislivo.Vjerujem da tako neću nikada, a da ispadne unutar onih nacrtanih crta.Sve otežava moja nesigurnost i misli kako me stalno netko gleda dok se parkiram i da moram biti jako brza u tome, tj.otprve.Dodatne sate si nažalost ne mogu priuštiti, a svi ostali vaši savjeti su dobrodošli.POMAGAJTEja sam se tako kao ti mucila satima i nekoliko puta potpuno promenila cilj jer nisam umela da se parkiram tamo gde je trebalo ici.
šta to znači? ništa preko rotora?Znam da nije išlo meni, ali sam se sjetila kako sam pričala neki dan s kolegicama o vožnji i strahu od iste, kad je jedna kroz smijeh dobacila da sam očito i ja u njihovom klubu "Do Save"kako ide? di voziš? (
cappy, suosjećajno potpisujem cijeli tvoj post.
savjetujem ti (a i sebi :/ ) da se prvo oslobodiš ovog osjećaja da se moraš parkirati brzo i otprve. a pogotovo straha da te netko gleda.
i naaajiskusniji vozači ponekad moraju popraviti način parkiranja isprve,
a bitno je da ga znaš popraviti.
ako imaš prilike, sjedni jednom s mužem ili nekim i vozaj se po gradu nasumce birajući mjesto za parking. odi na mjesta gdje najčešće ideš ili gdje se najviše mučiš s parkiranjem.
a za bočno, vježba vježba vježba.
meni je instruktor bočno parkiranje razlomio na dijelove i super mi je išlo.
ali kad sam htjela zapisati (štreber
šta to znači? ništa preko rotora?Tako nekako. Barem ne moram razmišljati o tome kako sparkirati u Zagrebu i koliko će me to koštati 8)
Ma ovo vrijedi za svako parkiranje. Mislim da sam provela nekoliko dana samo na tome, a ipak idan danas znam stati totalno "nahero", iako između crta. Ali ja sam izgubila sram: parkiram koliko god dugo hoću i uopće me ne sekira ako krajnji rezultat nije savršen, dokle god nekome ne smetam.
Usput, unatraške je apsolutno lakše za uparkirati (jednostavnije se manevrira), a onda kasnije i za isparkirati (bolja preglednost, među ostalim). Na nos parkiram samo kad baš nemam nikakvog izbora. Zamjerilo mi se kad sam ostrugala jednog tipa i napravila šteteee
Zaista nije bitno parkirati se iz prve, pa ja sam na ispitu parkirala iz četiri ulaska-izlaska sa parkirnog mjesta.
Ali htjela sam reći da je bitna samo praksa. I ja sam zagrebala auto više puta, nekoliko puta smo prošli kroz ušicu igle (vozila i ja i MM), a najnezgodnije nezgode ostvario je MM, profesionalni vozač. Taj je uništavao felge, razbijao cijeli prednji dio, pomicao trap, ali isto tako i vrlo spretno i samouvjereno izbjegavao near death situacije. I tu se potvrđuje statistika, da muški kad stuku auto, naprave totalku, a žene češće imaju udese ali one samo zagrebu, spore su i sl. Moja Laguna je sva izgrebana, ali po procjeni MM bolje vozim od većine ljudi (uključujući muške) koje pozna, i već godinama, a pogotovo otkad je beba iza, vozi se iza, dok ja vozim. To uključuje i duga putovanja, kad me mijenja samo kad sam umorna, i recimo u centru Beča
daaaaa, voziti, voziti i samo voziti. nakon auto škole nemaš pojma o vožnji. naučio si brzine i kaj je hauba, ali nemaš iskustva i uvijek te strah kraj instruktora i čekaš šta će ti reći i sve...
meni je bilo najbolje voziti sama. upadala sam na početku u gadne situacije klizanja po ledu, gašenja auta taman kad se upali zeleno (i svi živčani muškarci te žele pregaziti), ludih uparkiravanja, ali to je sve jednostavno praksa. danas sam možda malo presigurna, ali to moraš sama.
sretno
Može malo samohvale?
Rezime prijašnjih događanja: vozačka u džepu otprilike 15 godina, dana samostalne vožnje 0, prije dvije godine počela voziti s instruktorom, odvozila xx sati prije nego sam sama počela po poznatim, unaprijed planiranim rutama, s nekim u autu i malo zahtjevnijim. Još za vrijeme tog "ponavljanja razreda" saznam da sam trudna, vozim povremeno, samostalno na posao do 8. mjeseca trudnoće, pa onda pauza od 2 mjeseca. Počinjem opet, ali još rjeđe nego prije, jedina stalna ruta je odlazak na posao, što baš i nije nešto zahtjevno. Izbjegavam sve uzbrdice jer imam fobiju od ručne kočnice. Kad sam s nekim, najčešće s veseljem prepustim volan.
Ali danas sam se konačno okuražila i izborila se da vozim od Španskog do Rebra s djetetom u autu (ma vozila sam to i prije, ali pod strašnim stresom i davno):
uspjeh 1: inzistirala sam da vozim
uspjeh 2: stala sam na brijegu pred garažom najmanje 6 puta i isto toliko puta bez greške i panike (!) krenula
uspjeh 3: na putu doma obavila još nešto usputnih poslića (svaki puta uske ulice, okretanje, parkiranje i sl.)
uspjeh 4: sve to bez grča u želucu
8)
bravo freja :D
a sad si me podsjetila. žene drage, jeste ikada kretale na uzbrdici al unatrag? strava i užas
Da, i to kad sam polagala ispit. Ishod znatea sad si me podsjetila. žene drage, jeste ikada kretale na uzbrdici al unatrag? strava i užas
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom