Ja ne znam da li je uopće moguće da je nekog više strah (bilo) od mene. Skakala su mi koljena od straha, zato jer ne podnosim ako nije sve isplanirano i unaprjed određeno.
Imala sam i tremu čim je neki auto blizu mene, ma i na vidiku. Dobro je voziti u svom kvartu 100 krugova utabanim stazama i onda polako dalje do potrebnog cilja.

Važno je:
- nedvojbeno drugim vozačima uvijek dati do znanja što namjeravaš napraviti
- voziti ujednačeno koliko se to može (ne kočiti nepotrebno non-stop u vožnji)
- držati razmak od auta ispred sebe
- pratiti stalno retrovizore da znaš šta se događa oko tebe
- služati mjuzu koja ti daje elana

Mene najviše izluđuje da neću naći adekvatan parking, ali onda sam sama sebi rekla "uvijek možeš kružitim, netko će se već maknuti" i obično tako i bude.

Lutonjice, svaka čast!