Meni je prekretnica bila saobraćajka - direktan sudar na ravnoj cesti, idiot je pobjegao iz zatvora, ukrao neregistriranu renolku i sa pijanim kompićem i 2,51 promila u krvi na potpuno ravnoj i preglednoj cesti tren prije nego što smo se trebali mimoići naglo skrenuo i direktno nas napucao. Gledala sam smrti u oči i ništa nisam mogla napraviti. Imala sam 19 godina i od šoka sam posijedila, doslovce. I dan, danas šizim jer se moram stalno farbat i ljudi su u šoku kad vide moj izrast.

Od toga dana sam prestala uživati u vožnji i putovanjima, imam vozačku, ali vozila sam vrlo malo, ne volim voziti, imam osjećaj da auto vozi mene, a ne ja njega.
Imam troje djece i osjećaj odgovornosti za njih je ogroman. Mrzim kad idemo na more, a ja se moram pomoliti kad krenemo, jer svake godine naletimo na bar 3-4 budale koje netrpljivo ulijeću u škare, u tunelu voze 120 i slično. Mrzim kad MM vozi više od 100km/h, najradije bi da svi imaju male i slabe aute koji ne mogu potegnut pa da bezbrižnije pilimo i putujemo malo duže, al bar doputujemo...

Sad kad vidim da nisam jedina, malo mi je lakše. Mene je, ustvari, sram što ne vozim. Voljela bih da vladam tom vještinom, zavidim kad ženska drži ključeve u ruci i sjeda za volan. Ubije me kad vidim neku koja nije uspjela ni srednju završiti, držali smo je za glupaču, u beli bi devetkom išla po adute....al ona VOZI...Nema veze što je slupala auto, skrivila lančani sudar, ona uporno sjeda za volan i vozi i dalje. Danas suvereno vlada hrvatskim cestama, putuje na more, a ja se kupam u kompleksima.

Najradije bi se dala hipnotizirati pa da mi utuvi u glavu:"Ti se ne bojiš voziti! Ti odlično voziš! Ti uživaš u vožnji! Ti prestižeš druge automobile!" i :/