čuj fitipaldi, lauda, šumaher - kaj nije najveća dozvoljena brzina 130???Zdenka2 prvotno napisa
ja na autoputu vozim do 100. ne treba mi više.
 |
|||
|
|
|||
čuj fitipaldi, lauda, šumaher - kaj nije najveća dozvoljena brzina 130???
ja na autoputu vozim do 100. ne treba mi više.
Kao da gledam sebe do prije par godina, auto i ja jedno, parkiranje - nikakav problem, ali onda blokada.... :?
Što sam starija to me više strah, vidim sve više kretena na cesti i raspizdim se na svakakve vozače i uvijek se pitam tko je njima dao vozačku? Ja i dalje mislim da sam dobar vozač, ali imam taj glupi strah od uzbrdica
Kad bolje promislim imala sam jedan okršaj na uzbrdici i to ne sa mojim autom. Trebala sam preparkirati, ali to je stvarno bila uuuuuzbrrrrrdica, pa mi je auto pobjegao. Na sreći uspjela sam stati na milimetar od onog iza, ali evo ipak ima posljedica :/
nadji mi nekog vozaca koji ne misli da je dobar vozac*Ja i dalje mislim da sam dobar vozač
ja sam isto bila dinamicna vozacica prije, nije ni cudo kad sam cijeli zivot isla s mamom na rally utrke. kad se s mojom mamom vozis, to je kao maranijeva (nikina) skola sigurne voznje, samo cjelozivotna.
ali ne mogu svoj strah tako brzo pustiti. cak i sad pred ekranom mi je srce stisnuto i ramena skupljena jer se sjecam sudara koji je sva sreca za nas bio bez posljedica, osim mog straha i totalne stete na autu. a cak nisam ni vozila tada, tj. cak mislim da se ne bi ni dogodio da sam ja vozila. tu dolazi ona * odozgoali ja sam vidjela da se taj auto koji juri na nas koji smo bili u kruznom toku ne misli zaustaviti i sigurno bi nekako reagirala.
ja znam da cu ja ponovo voziti za koju godinu i znam da cu opet biti dobra * vozacica i uzet cu prije nekog instruktora za kondicijsku voznju ali nisam jos spremna.
radije cu poceti voziti kad budem skroz mirna nego se grceva oslobadjati u autu.
što je strah??? da li ste se bojale poroda? pa ste ipak otišle roditi...
vidim ja da je vrijeme da se organizira auto-kava. ulaz dozvoljen samo s 4 kotača!
Tu sam
Ali ipak vozim, jer moram.
nisam se bojala poroda. jesi li ti? znam da si isla na elektivni carski, jel to bio razlog? (ovo je skroz nevino pitanje)što je strah??? da li ste se bojale poroda? pa ste ipak otišle roditi
vidim ja da je vrijeme da se organizira auto-kava. ulaz dozvoljen samo s 4 kotača!
ali sam se nakon nesrece na ski liftu godinama penjala pjesice sa skijama na brdo. dok su se drugi spustali 20 puta ja bi se spustila triput. nisam sklona eksperimentima tipa "baci u vodu" pogotovo ne na svojoj kozi
Sorciere ja sam oduvijek govorila da ne mogu dvije stvari nikako: roditi i voziti... prvu sam svladala
Šta možeš pobjeći od poroda? Kad si trudan ne možeš birati..., ali voziti baš i ne moraš...što je strah??? da li ste se bojale poroda? pa ste ipak otišle roditi
vidim ja da je vrijeme da se organizira auto-kava. ulaz dozvoljen samo s 4 kotača!
da, bojala sam se poroda. ali moj "elektivni" carski je bio tražen zbog nekog "unutarnjeg glasa" koji mi je od trenutka kad sam shvatila da sam trudna - govorio da bi prirodni porod loše završio. i da, bojala sam se čak i tog izabranog načina.
do zadnjeg su me nagovarali da "probam" prirodno, a nakon carskog su mi rekli da su našli PET indikacija za carski :shock: - koje nisu vidjeli :/ . a prirodni porod bi završio tako da bi me pustili 24 sata na trudovima, a dovršili carskim - jer drukčije ne bi išlo... kako bi završila kikica - ne želim ni razmišljati (već je dan prije carskog dobivala premalo kisika - tj. to su mi rekli na zadnjem uzv-u.).
postoje putevi na koje nisam otišla. postoje relacije koje nisam odvozila - baš zbog tog unutarnjeg glasa. ali to su izuzeci, ne pravilo.
Sorciere ja sam oduvijek govorila da ne mogu dvije stvari nikako: roditi i voziti... prvu sam svladala
kod mene išlo obrnutim redom: voziti pa roditi...
svejedno mi je,mada mislim da se na rikverc lakše sparkirati.motokultivator!!
mene zanima koje parkiranje vam je lakše: prednje ili na rikverc???
ja obično idem na rikverc, osim ak je klasični parking pa imam dovoljan luk za ući nosom naprijed
bočno parkiranje sam također odlično ispraksirala i to sama,pokušavajući sve dok nisam svladala tehniku.
vozim 11 godina i isprobala sam valjda sve moguće vrste auta voziti-od kedija,đipa pa do kombija.
potrebna je samo praksa tj. svakodnevna vožnja da se stekne rutina i dobije samopouzdanje.
ja sam u firmi odbila voziti kombi. da sam pristala - vjerojatno bi iza toga kupili kamion :/ ...
kombi se trebalo voziti samo s retrovizorima (sav zatvoren), bez bilo kojeg sata vožnje (da budeš sigurniji) a popravci na račun vozača... mo'š mislit
130 + 10%. Po mom mišljenju je vožnja 140 na autoputu optimalna. Spori vozači (to znači kao tičuj fitipaldi, lauda, šumaher - kaj nije najveća dozvoljena brzina 130???
ja na autoputu vozim do 100. ne treba mi više.
Ne smatram sebe nekim odličnim vozačem, vozim brzo samo kad sam sigurna, a i auto je nov i OK. MM je puno bolji vozač od mene, on puno više i vozi, stalno je u autu. Volim kad mi u vožnji da neki dobronamjerni tip i to prihvaćam, ali ne bih podnosila da "vozi" dok ja vozim. A pogotovo ne bih to trpjela od nekog tko nije vozač. Jedna prijateljica moje mame je imala muža koji nije vozio, ali je stalno prigovarao, te pazi ovo, ono, ne pretječi, vidi ovo, vidi ono. Sve do jednog dana kada je zaustavila auto , izašla van i otišla, a njega nevozača je ostavila s autom. Morao je odgurati auto i zvati vučnu službu. Poslije toga je bio kuš.
Eto malo ja čitam i umirem od smijeha na razne dogodovštine vozačica, Zdenka2 :D za maminu prijateljicu i muža prigovarača tak mu i treba.
Joj kak ja obožavam voziti i radila bih to i dan i noć. Ma super mi je u autu, i kažu da sam dobar vozač (doduše malo šarf) ali kaj se može. Svim curama koje se boje, samo polako i uz puno vježbe i strpljenja bit će sve ok.
MM kad se prvi put sa mnom vozio a bili smo se friško upoznati je samo pogledao :shock: i rekao: ti bokca pa ti voziš kao i ja, ti si mi promijenila sliku o ženskim vozačima. vauuu
jel vi mislite da je pomagajuce to sto nam pisete o svim grozotama u voznji
jel vi mislite da je pomagajuce to sto nam pisete o svim grozotama u voznjibas tako, he he.
Meni bi isto trebao psihic da provozim. Ali gledajuci muza, koji se uvijek nervira dok vozi, nemam ni zelju.
Ne volim se ni voziti u autu, ni voziti auto, ni gledati aute, ne znam tocno ni sto je felga, a bas me ni ne zanima.
Al da mi treba, treba (kad sam bila na porodiljskom odlazak u King Cross mi je po organizaciji i planu puta bio kao odlazak u shopping u New York). A i na poslu vrse pritisak, kao - ne znas voziti? c-c-c. Ne bus ti povisicu dobila tako skoro. Nisi "kompletna"!
Pa ne znam ni kvotat, di cu ja vozit!
ja sam odrasla uz motorizaciju
kad sam ja kupila svog prvog fiću - učio me kako da sama promijenim svjećice, ulje, auspuh, presložim cijevi za vodu (imao je ugrađeno hlađenje /grijanje od kamiona).
tata je na žalost umro kad sam trebala naučiti još više...
na tatinom fići sam ostala bez vode, struje, mjenjača (ostao mi u ruci), na svom bez kočnica... naučila sam slušati zvuk motora, i prema njemu zaključiti jel sve ok ili ne...
za svaki problem koji mi je ometao vožnju - zvala sam prijatelje mehaničare da mi kažu koji su mogući kvarovi, i što treba napraviti da se to popravi. tako da me mehaničari nisu muljali.
kad idem u servis - obavezno uđem u kanal, ili ak je na dizalici odem ispod - da vidim kako izgleda odozdola. to me par puta spasilo većih nevolja.
itd...
za svaki novi auto računam da mi treba oko 5000 km da se naučim dobro parkirati
sad su mi ispred kuće bila 3 oldtajmera - pa sam se prisjetila svega... nostalgija, nostalgija, niz dušu krenula...
evo od ovog trenutke pa na dalje potpisujem lunu rocco. ne znam da li ste vidjeli na dnevniku hrt nesreću u tunelu ledenik-tegljač je doslovno nabio auto u drugi kamion i ubio 4 osobe-znači ni kriv ni dužan, odjednom si mrtav, samo si krenuo na odmor na more sa svojom obitelji. još sam u šoku i mm i ja i ne možemo vjerovati koji prizor smo upravo gledali :shock:
Sorciere, skidam ti kapu. Na autoputu vozim brže od tebe, ali kad se otvori poklopac ne znam tko je tamo stavio sve one cijevi i zakaj. 8)
kovke - ljudi koji su kupili tatin auto (kad je umro), ispričali su priču...
vozili su se nekom cestom preko koje su djeca vukla kutiju. jedva su zakočili, izašli van - a iz kutije izašlo dijete :shock: ...
roditelji istrčali van, unezvjereni, pozvali ih na kavu da se ispričaju i da se smire. dijete poslali u kuću.
dok je mama kuhala kavu, maleni je uzeo čavao i gurnuo ga u utičnicu. i dogodilo se ono što je par minuta prije toga izbjegnuto...
ono što ti je predodređeno...
sorciere, ovo je strašno što si ispričala :shock:
znam
takve stvari ti ponekad jako promijene pogled na život i ono što u njemu radiš...
izbjegavanjem određenih situacija - nećemo puno promijeniti neke stvari, ali sebi možemo puno uskratiti.
desetak minuta prije nego što sam čula za onu nesreću u tunelu sam se razmišljala kak bi bilo dobro uzet auto (eh, da sam bar vozila u zadnje vrijeme) i ići s njim na posao prvih 15 dana (od 01-15-08) jer ću radit popodne od 15-22, pa bi za 15 minuta bila doma i možda i uspjela vidjet F. budnog, i onda čujem za tu nesreću i tako me presjeklo da sam si to odmah izbila iz glave -eto, taakva sam ti ja i to će me držati neko vrijeme, naravno da ću zaboravit, ali....
stavila si težište na krivu stvar: nesreću.
razmišljaj kako ćeš vidjeti F. budnog - i to te treba motivirati.
Nesreće se događaju i mogu se dogoditi bez obzira jesi li ti vozač ili te vozi javni prijevoz. Počni vozit i strah će nestati.
8)
evo šta čini strah; provozila sam prije 3 godine. 2 pune godine sam ganjala prastarog renaulta 5, zaljubljena u to auto i on u mene, divota jedna. znali smo se ponekad posvađat i tada bi ja psovala iz petnih žila, ali vrlo brzo bi se opet pomirili
imala sam osjećaj da je to ljudska, nježna duša
nikad ni ogrebotine, ni kvara, ništa, samo čisti užitak vožnje.
i onda lani u prosincu odem i kupim glanc novi yaris :/
ne znam zbog kojeg se vraga tako mrzimo. preuzela sam ga u srijedu navačer u 18:00, u 09:00 idućeg dana već sam ga zagrebala
sad, 7 mjeseci nakon, očeškan je sa 3 od njegove 4 strane. i radije idem pješke
Moja je baka polozila sa 52, kupila je starog ficota i na njemu vjezbala, vozila je dedu koji nikad nije vozio i ponasao se kao i onaj djedica iz neke gornje price, pazi zavoj, pazi zuto, a kada su prelazili preko rupa on bi zmirio...
Ja sam polozila lani, s 28 bila sam najstarija u svojoj grupi i to je bilo dovoljan odmak od ostalih (vecinom klinaca koji su zadovoljili onih 3 mj. prije 18tog rodjendana) da vidim kako je velik broj nezrele djece koja sjedaju za volane (cast iznimkama). Nakon polozenog vozila sam lagano uz MD-a, a provozila sam zapravo sama i dobro mi je islo dok nisam odselila u zemlju gdje se vozi po 'krivoj' strani ceste. Sada sam se vratila i ponovo se uhodavam, volim sjesti za volan, ne vozim brzo ali mi ne trube..
A ove godine je polozila i moja mama (u 50-oj god). Tata je na poklon dobio jednu staru katricu (Renault 4) i sad mama vozi 'na kisobran' i sanja Corsu iz auto skole. Cujemo se svaki dan..jesi vozila? ti se ugasio? su ti trubili?..ali, obje smo svjesne da smo svakim danom sve bolje.
Curke, samo polako, s praksom cete dobiti i onu potrebnu sigurnost, a kad vi imate volan u ruci onda vi 'upravljate' automobilom i mozete voziti onako kako vama pase (naravno unutar onog kako je zakonom propisano)
Podsjeća me na moju vožnju, iako ja imam dug vozački staž.
Inače, ne volim voziti, odnosno, vozim jer moram.
Luna, ako imaš povjerenja u vozačke sposobnosti svog dragog, probaj onda ne prigovarati, jer to može uzrokovati smanjenje njegove koncetracije u vožnji pa da onda baš ne primijeti nekog "idiota" na cesti.Svako normalan bi me nokautirao, a ne iskrcao. Ali, eto, MD me voli.Luna, ja bih te iskrcala prvom prilikom.
Nema sanse da bih vozacu prigovarala u voznji. Na MMovu voznju rijetko imam primjedbi. A kad imam kazem ih u nekoj neutralnoj situaciji.
Inače, on vozi fenomenalno. Ne bojim se ja njegove vožnje, nego silnih idiota na cesti. Na žalost, to i nije tako neutemeljen strah. :/
Skuliran vozač može puno toga izbjeći.
MM dosta brzo vozi, ali je, kao i TD, vrlo pouzdan vozač, i ja vjerujem u njegove odluke u vožnji. Ako mislim da nije primijetio neku opasnost, ja kažem, ali smirenim glasom.
Moja sveki me izluđivala, a njega pogotovo, kad je prošle godine bila s nama na moru i svaki dan smo se vozili na plažu. Možeš misliti koliko je to bilo prigovora na vožnju, kad sam ja koja nisam vozila, popi... Ali nije vrijedilo objašnjavat, to je bilo jače od nje...
Ne mogu si zamislit dan bez auta i vožnje. Nisam vozila samo nešto kratko u trudnoći. A kad mi je puknuo film, sjela sam u auto i sat i pol po gradu se šmucala.
Inače, kad se spremamo na put MM i ja se svađamo tko će vozit, ali ne turu po autoputu nego onaj dio od Oštrovice do Malinske!
U 6 mjesecu sam išla sama s malom na Krk (imala sam društvo, ali ne MM) izguštala sam se tako da idući sam ga put pustila neka vozi i gušta!
Temperamentna sam vozačica i ne trpim sporu vožnju. Kod nas u sb vožnja je s noge na nogu u usporedbi s zg. Kad dođem u zg puca me adrenalin sve u 16.
Zato žene, glavu gore! Svatko zna vozit i dovest se gdje treba! Vožnja auta je automatska radnja koju stekneš iskustvom. i moja seka je kukala nema ona dosta ruku, nogu i očiju, ali stari je rekao pa dokad misliš da te ja vozam! a danas vozi kao luda!
Ja vozim 6 god. Kada sam polagala super i bez straha sam isla na autoput. Od tada nikad vise.
Kate, goru temu nisi mogla otvorit...to mi je najveći problem sa kojim se borim skoro svakodnevno...znam, hoću, mogu!!! Non stop sam pod terapijom od sebe same jer spasilo bi me da počnem voziti...kad sam bila mlada i luda to mi je bila najveća želja...tata mi nije htio platiti vozački jer je rekao da nemam poslje kaj za voziti pa da i ne treba, njegov auto nikad nitko osim njega nije upalio
Kad sam rodila mislila sam da ću poludit doma u izolaciji, jedva sam čekala da MM dođe doma da imam s kim uživo razgovarati...druge mame bi sjele u auto s klincom i piči kud hoćeš...rekla sam da si nikad više neću to dozvoliti. Prije 2 godine MM je planirao operaciju koljene i rekao da sad moram počet vozit jer on jedno vrijeme neće moći...uzela sam dodatne sate...odvozila 7-8 sati, instruktor je rekao da nema kaj samnom radit nek sjednem u svoj auto i vozim...svaki sat za mene je bio noćna mora...sva sam se znojila...koji stres!!! Nisam nastavila vozit i evo me opet doma s malim djetetom, imam čak i svoj auto jer smo kasnije kupili još jedan...auto na parkingu pred firmom (dali smo mu status službenog jer ga se ne isplati prodavati)...ja doma čmeljim...mrzim se zbog toga, al strah je još uvijek jači. ZNAM da ću jednog dana počet vozit, pitanje je vremena. Pusa svima koji se tako osjećaju, fakat se ne može objasnit ljudima koji to nisu prošli!
E, Jeluška, Jeluška, ti si takva osoba, super ti je kad te puca adrenalin. A šta da rade oni koji mrze kad ih puca adrenalin?
Ja se uopće ne osjećam dobro s naletom adrenalina i izbjegavam takve situacije. Osobito ako nose u sebi dozu opasnosti... :/
Ja položila prije 13 godina vozački i vozila tatinog Golfa, a onda sam se zaposlila kao savjetnik za prometne nezgode. To me uništilo psihički, jer sam radila na toliko slučajeva prometnih nesreća da sam ih sanjala. Najgori su bili opisi ljudskih žrtava. Radila sam taj posao godinu i pol i od tada nisam se usudila sjesti za volan. Ja se pak užasno bojim ne da će se meni nešto dogoditi, već da ću ja nekoga zgaziti ili učiniti invalidom, a ne znam kako bih dalje s tim živjela. Inače ne bojim se vožnje kad sam s MM u autu i ne prigovaram mu za vožnju, ali zato kad se vozim s mojim kumom, ajoj. Ajme, kad smo išli iz DB za ZG, stigli smo za 6 i pol sati, a Dalmatina tada još nije bila izgrađena. Inače normalnim ljudima je trebalo 8 sati za tu relaciju.
Uglavnom, teoriju imam u malom prstu, ali u praksi sam truba.
Sada čekam drugu bebu i svi mi kažu da bih trebala voziti i ja sve više razmišljam o tome. Mislim da ću prvo obaviti razgovor s psihologom, a potom uzeti nekoliko sati vožnje da se podsjetim.
Cini mi se da u prosjeku ipak ima vise ljudi koji se boje nego koji uzivaju u voznji.
Kad sam pocela raditi, baki se nije dalo putovati iz podsljemenskog kvarta do Preckog, pa mi je dala novac za dodatne satove (polozila sam 1997). Vise nisam imala izgovora tipa nemam novaca, nemam vremena i odradila sam te satove.
Instruktor je bio prekrasan i cini mi se da je to jako vazno. Kad sam pocela raditi nisam htjela odmah staviti dijete u auto, vec je baka dolazila k nama jos dva mjeseca. Prvih tjedana nisam uopce mogla jesti prije polaska na posao.
I sad vozim miceka baki svaki dan i ne uzivam. Istina, sveukupno vozim samo tri mjeseca, no ne cini mi se da ce stvari ici na bolje.
Ja sam loš vozač. Ne zato što se ne držim pravila, nego zato što se bojim. Prestrojavanje mi je noćna mora, kružni tok vrhunac horora, vožnja unatrag ruski rulet, kad se parkiram 'unazad' sva sam u jednoj vodi. Ali silom prilika moram voziti, i to uglavnom po gradu. Kad s klincima treba na neke preglede uglavnom ih vozim ja (šefica od MM ne gleda blagonaklono na izbivanje s posla radi djece, možda zato jer nema svojih), i to su odredišta: Klaićeva, Šalata, DZ Kruge... sve jedno ljepše od drugog za doći do tamo i parkirati ujutro kad svi idu na posao ili nešto obavljaju i traže parking. A kad mi još neki živčenjak počne trubiti jer se nisam uspjela sparkirati od prve, to me totalno izbaci iz takta.
Moj je problem što nisam od onih ljudi koje možeš ubaciti u duboku vodu i oni odmah počnu plivati. Ono što je meni bilo potrebno da steknem sigurnost je da sam išla polako. Da sam bar mogla početi voziti negdje gdje nema prometa i gdje ima puno mjesta za parkiranje, da steknem osjećaj za auto, njegovo ponašanje i gabarite, uzročno posljedičnu vezu 'moja akcija - reakcija auta'. Ovako sam čim sjednem u auto u žrvnju gustog prometa i vozača koji su živčani, ne daju signalizaciju, riskantno ulijeću, i svu svoju energiju i osjetila koristim za praćenje situacije i trud da na nju pravovremeno reagiram, i nakon svake vožnje ja sam izmoždena kao da sam kopala kuruzu na suncu jer mi ta vožnja nije 'ušla u krv' kako treba.
Potpisujem irenu! To mi je najgora noćna mora. Skoro svaki dan o tome razmišljam, ali nikako krenut! Položila iz prve, ali badava. Uvijek sam nalazila neke isprike i sad već dvije godine nisam sjela za volan. Mrzim samu sebe zbog toga. A čini mi se da kad se nisam do sad natjerala da krenem, nakon što rodim bit će još teže. Dobro je netko napisao: onaj tko se tako ne osjeća, uopće me ne može shvatiti!
Sad će netko reći da je to dobar izgovor, ali ne mogu da ne razmišljam o nekoj vrsti intuicije... Kad nas nešta tako jako sprečava da sjednemo za taj volan i vozimo možda ima i svoje objašnjenje nama za sada neshvatljivo...
Koji je razlog da neke voze bez problema, a nekima je to noćna mora?
I kad pročitam s koliko nesigurnosti i lošeg mišljenja o sebi kao vozačici neke od vas pišu i kad pomislim da se takve uplašene i nesigurne nalaze u prometu....iskreno, baš mi se to nekako ne sviđa.
Maloprije sam pročitala vijest o onoj nesreći u Pirovcu i da je majka skrivila nesreću, i odmah sam si pomislila na njen užas ako preživi ovo sve... Zato sam valjda i počela pisti ovaj post.
Znam da to nije dobro ni poticajno za sve nas koje ne vozimo, al možda nas nešta čuva od te vožnje...
Hmm, zbilja sam si našla još jedan stvarno dobar izgovor! :/
dakle, svečano objavljujem da od jučer OPET VOZIM!!!
vidjet ćemo kako ću se snaći sutra - ponedjeljak i centar grada, ali jučer i danas mi je bilo super!
malo me strah, ali se zapravo osjećam genijalno :D
bravo
bravo :D (uz malo smrtnog grijeha, zavisti
lutonjice :D
moram se još danas javiti
stavila ja zaru jutros u auto i idemo u vrtić - 7.30, centar grada, gužva, imam jedno polukružno okretanje, jedan rotor, ma sve i svašta (jedino sam si put posložila tako da se ne moram prestrojavati
i lijepo dođem do vrtića, lijepo se i parkiram, otfuram zaru (ona cvate od ponosa, bila je jako nesretna što je jedina koju mama ne vozi
ma joj, kako se dobro osjećam!
najviše zbog toga što sam SAMA VOZILA SVOJE DIJETE i nitko mi nije trebao pomagati :D
Lutonjice, bravo! :D
ja vozim, otprilike, ko Fitipaldi...I volim se vozit do iznemoglosti...Freak! kad sam ostala trudna proradila mi je savjest, te sam se sa Fitipaldija prebacila na vožnju čiče sa šeširom... Rodila...Nakon 3 tjedna sjela u auto..Sama... Adrenalin jurnuo...Luku nikad ne vozim ja, već ja sjedim iza s njim a vozi mm...nema povjerenja u moje adrenalinske ludosti i slalome po cesti...Ima čovjek pravo...jedino se ne znam baš najbolje bočno parkirat..uspjevam ,ali nije idealno, pa se tak ni ne parkiram...inače sam nabrijana vozačica...jedna od onih koja nema strpljenja ni živaca za spore vozače, one kojih je strah prestrojavanja pa se prestrojavaju pola sata...kratkog sam fitilja...za čudo, razumijevanja oduvijek imam za pješake i živciram ostale vozače, propuštajući ih preko zebra, semafora i slično...ali mi dođe da smlavim pametnjakoviće koji pretrčavaju otvorenu cestu na aveniji dubrovnik kad lijepo postoje semafori i pothodnici...i to su mahom penzići, pogibeljnih nakana-kamikaze...
eh da nema vas fitipaldija, ni mi se ne bismo prestrojavali pola sata
ovako, zbog vas, nemremo upast nigdje
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom