Ja položila prije 13 godina vozački i vozila tatinog Golfa, a onda sam se zaposlila kao savjetnik za prometne nezgode. To me uništilo psihički, jer sam radila na toliko slučajeva prometnih nesreća da sam ih sanjala. Najgori su bili opisi ljudskih žrtava. Radila sam taj posao godinu i pol i od tada nisam se usudila sjesti za volan. Ja se pak užasno bojim ne da će se meni nešto dogoditi, već da ću ja nekoga zgaziti ili učiniti invalidom, a ne znam kako bih dalje s tim živjela. Inače ne bojim se vožnje kad sam s MM u autu i ne prigovaram mu za vožnju, ali zato kad se vozim s mojim kumom, ajoj. Ajme, kad smo išli iz DB za ZG, stigli smo za 6 i pol sati, a Dalmatina tada još nije bila izgrađena. Inače normalnim ljudima je trebalo 8 sati za tu relaciju.
Uglavnom, teoriju imam u malom prstu, ali u praksi sam truba.
Sada čekam drugu bebu i svi mi kažu da bih trebala voziti i ja sve više razmišljam o tome. Mislim da ću prvo obaviti razgovor s psihologom, a potom uzeti nekoliko sati vožnje da se podsjetim.