Cini mi se da u prosjeku ipak ima vise ljudi koji se boje nego koji uzivaju u voznji.
Kad sam pocela raditi, baki se nije dalo putovati iz podsljemenskog kvarta do Preckog, pa mi je dala novac za dodatne satove (polozila sam 1997). Vise nisam imala izgovora tipa nemam novaca, nemam vremena i odradila sam te satove.
Instruktor je bio prekrasan i cini mi se da je to jako vazno. Kad sam pocela raditi nisam htjela odmah staviti dijete u auto, vec je baka dolazila k nama jos dva mjeseca. Prvih tjedana nisam uopce mogla jesti prije polaska na posao.
I sad vozim miceka baki svaki dan i ne uzivam. Istina, sveukupno vozim samo tri mjeseca, no ne cini mi se da ce stvari ici na bolje.