Načela sam ovu temu na topicu o AP roditeljima, pa da ne odem tamo u daljnji offtopic...
Primjetila sam da dosta ljudi žudi za roditeljskom ljubavlju, odnosno, da žale što im roditelji svoju ljubav nisu otvorenije pokazivali. Između ostalog i na najkonkretniji mogući način - riječima.
Ja imam neku svoju teoriju o tom "volim te" - nije mi teško to izreći, no ipak mi je riječ (odnosno dvije) koje mi se isprofaniziraju prečestom upotrebom. Već sam spomenula na tom topicu - znam dosta parova koji svaki telefonski razgovor završavaju s "volim te" i točno osjetim taj automatizam - to prestaje biti izraz najdublje ljubavi i postaje fraza.
Grozim se fraza.
Uopće ne sumnjam da se ljudi koji si često govore "volim te" najiskrenije i najdublje vole, ali zašto pretvoriti tako lijepu izjavu u frazu s telefonske sekretarice?
Kakav odnos imate s "volim te"? Koliko često to govorite djeci/partneru? Zateknete li se ikad kako automatski izgovarate te dvije riječi? Je li vam ih je, možda, teško izreći?
I za kraj, volite li više izraziti (i da vam bližnji izražavaju) ljubav rječju ili djelima?