Privje dvije godine, dok su moji dečki bi u vrtiću, u njihovoj skupini pojavio se dječak vrlo neuobičajenog ponašanja koji je tukao i čupao sve što mu je došlo pod ruku - od teta do dječice. O psovkama kojim se služio više nego običnim riječima, da i ne govorim. Pokušala sam reagirati, jer su je bilo malo dana a da ne nađem po neku njegovu "fleku" na mom djetetu, ali tete su rekle "mali je iz problematične obitelji", roditelji nikada ne dolaze (otac alkoholičar, majka narkoman), njega dovodi djed. Jednom prilikom kad sam došla po svoju djecu, malac je "nasrnuo i na mene", psovkama, grubim riječima... Ostala sam bez teksta i odlučila da moja djeca više neće provoditi vrijeme s njim. Kako je već bilo ljeto, dečki su narednu godinu proveli u drugom vrtiću.

Medjutim, to se moglo tako riješiti, škola je nešto drugo. Ja bih ovjdje napravila jednu razliku. Hiperaktivno dijete s disleksijom je dijete kojem je potrebna pomoć i ja ga ne bih po svaku cijenu stavila u skupinu problematične djece. Njegove reakcije često su nesvjesne, nenamjerne. S toga je ovjdje nužno uključiti psihologa, pedagoga, učitelja i nadasve RODITELJA. Roditelji su jedini u mogućnosti uz stručnu podržku POMOĆI SVOM DJETETU. Svakako se slažem da druga djeca ne smiju trpiti, biti maltretirana i ugrožena od takve djece.